петак, 14. октобар 2011.

NACIJA NA SEVERU FUDBALA
Nekidan sam se zevzečio kad sam pisao tekstuljak o srbijanskom fudbalskom glupilu. Nisam bio iznerviran kao što su to moji prijatelji sa Saraja ocijenili, pa, branili Pižona od mene, životinje, divljaka i genocidaša. Odavno sam prevazišao taj fudbalsko-nacionalni trans kao nadomjestak stvarnih sposobnosti. Time se sada bave Ljubitelji Zmajeva i Palitelji Vatrenih. Socijalni amateri. A i pravo akoćemo, zašto bi me nervirala igra reprezentacije Srbije. Ne navijam za Srbiju. Od fudbala se može navijati samo za Barselonu i za još ponekog ponekad. Nemam ni potrebu da dokazujem svoje srpstvo navijanjem za Srbiju. Gledam to kao i na svaki drugi fenomen.
Ali, danas sam se iznervirao.
Dokle mogu da ga vade na Srbiju. Onaj Karadžić u svim novinama izjavio, intervjue dao, Izvinjavam se naciji. Jebla ga nacija koja ga trpi.
Izvinjava se Naciji za sve što joj je ove godine „naš fudbal“ priredio. Njegov fudbal. I njegovih. Postoji opasnost da se i drugi počnu Izvinjavati Naciji. Novine će, onda, otići u 3 LPM.
Neshvatljivo je dokle se na ljestvici moći popeo Naš Fudbal u Srbiji. Taj Kuradžić je toliko moćan da može ne samo da otjera Antića, da dovede kretenoidnog Pižona nego može da komunicira direktno sa Nacijom. To ne može ni Predsidetelj Boris. Ubijeđen sam da njegove riječi Izvinjavam se naciji, mogu komotno da se prevedu sa Ko vas, bre, jebe, livadići.
On može tako jer je ispod njega cijela piramida neregularnosti, ucjena, kriminala, namještanja, fiktivnog kvaliteta igrača i trenera, protežiranja bez pokrića i velika količina love u opticaju. Istina, on kaže da je on najodgovorniji, on je Predsjednik fudbalskog Saveza, STJ, ali i mirno samo što ne kaže Šta se kofrčite, sljedeće godine su izbori. Ovo je demokratija, seljačine, ne pada mi na pamet da podnesem ostavku.
Dobro. Pola vode može da pije objašnjenje da je fudbal slika i prilika društva. Recimo Mamić. Mamić je Nogomet. Njemu se pamet otvori tek u avionu. Dođe k sebi. Ne treba otjerati selektora. To je izjava istog tipa kao i Izvinjavam se naciji. U srbijanskoj reprezentaciji prepoznatljiva je sva apatija društva fabrikovana pod kodom Mi nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo. Vidljiva je i sva nemoć takve nacionalne politike. Vidić je rekao, na penalu, Mi nikada, ali nikada, nećemo dati gol Slovencima. U reprezentaciji Hrvatske vidljiv je nacionalni elan, malo podjaren i prijemom u EU, ali je vidljivije da je u konstantnom padu i da će se istrošiti sa izlaskom Eduarda i te generacije. Biće i oni glupi kao i Pižon & co. Jer na istoj piramidi počivaju. U čemu je razlika između Mamića i Kuradžića. Samo u tome što ovaj drugi ne sere po dvorištu. U reprezentaciji Zenice je vidljiviji inat od nekog nacionalnog naboja. Ma bićemo mi država. To je odsjaj iz njihove podsvijesti. Ali i to je kratkog daha. Ako ne prođu Portugal, raspašće se sve, i smrditi, kao Apriliski paket.
Međutim, to je dio objašnjenja. To o slici i prilici društva. Kako onda to nije kod onih lijepih cura odbojkašica. Pa i kod košarkaša. Pa i kod vaterpolista. Pa i kod Noleta. Mada Nole nije Srbija. On ne jebe piramide.
Objašnjenje je u fudbalskoj piramidi i Faraonu Karadžiću. To je nerazmrsiva Mađarska Kocka u kojoj je svako zaključan sa sto drugih kockica i niko nikome ne može da kaže ništa. Taj sistem proizvodi jalove kretenoide i ubija svaki kvalitet, kod igrača, kod trenera, kod sudija, kod uprave. Čujem da se i jedan Piksi, igračka i japanska trenerska legenda, nudi za selektora. Tolika je moć Piramuda Kuradžića. Nudi se iako je jednom jedva spasio dupe bježeći u Japan.
Tragično je što nema jajca da kaže marš, bre, džukele, u PMF. Fudbalsku.

четвртак, 13. октобар 2011.

MEDIJI U NASEOBINI –
EGZAKTNA JE EFEKTIVNOST
MEDIJA U PROCESU EFEKTIVNIH
PROCESUIRANJA
Pogledajte šta onanistički ekvilibristi iz amaterskog kulturno-medijskog društva Vratnik, na jednoj od internetskih stranica OEBS-a pišu o medijima:
Сврха компоненте Медији и комуникација јесте да се ојача капацитет медија, како би дјеловали као средство комуникације између општина и грађана, те као форум на којем ће се изражавати гледишта и ставови грађана.
Медији представљају значајну спону између општина и јавности. Због тога је важно развијање способности општина да ефективно користе медије, као дио интегрисане стратегије комуницирања са грађанима. Ефективно кориштење медија може повећати ниво учешћа грађана у управи, али само ако медији извјештавају тачно, и само ако новинари дјелују одговорно. Истовремено, општине би требале у потпуности искористити потенцијал медија, како би информисали грађане и прибавили гледишта јавности.
Sunce ti jebem kalajisano. STJK. Ušta sam potrošio šesnaest godina škole, uključujući i fakultet za novinarstvo, i prostario cijeli život. Da sam ovo znao kao učenik osmoljetke, barem, danas bih ja bio, bio, bio… Dunja Mijatović, STJ.
Cijeli ovaj moj, da prostite, Kukujoj, jeste povodom vijesti da Kancelarija OEBS predstavnika za slobodu medija u sadejstvu sa Misijom OEBS u Naseobini, organizuje Prvu OEBS konferenciju o medijima Jugoistočne Evrope.
Zločinac se vraća na mjesto zločina.
O čemu u Segemntu mediji ima da se raspravlja u toj JI. U Naseobini. Otkad je na zgarištima išta organizovano osim raščišćavanja terena. To je danas potrebno medijima u BiH.
Zločinci, uključujući i djelotovrnike, nedjelotvornike, OEBS-a, donijeli su nekoliko začina i otrova za Medije Naseobine i cijele JI. Ali samo su u glupoj Bosni bili efikasni i efektivni kako doliči. Em je Bosna Bukovina, em je njihova misija bila Protektorativna.
Začini i otrovi:
• Deregulacija javnih medija. Posebno elektronskih. To su takozvani emitovani mediji. Za razliku od printanih. Čitani I gledani teško da postoje. Oni ne zavise ni od koga. Svi zavise od njih. U njihove Nadgrobne odbore ušli su Ofrljaši, posebna skupina, veoma raširena, koja ofrlje zna sve poslove pa i poslove javnih medija. U njihovim redakcijama su osamstomilioniti klonovi Nikole Deretića, Duške Jurišić i Vlade Slijepčevića, spodoba koje su, nesumnjivo obilježile istoriju Naseobine, tako i toliko da bi Mehmed Paša Sokolović, kad bi ustao, zbog kompleksa manje vrijednosti, srušio Čupriju Na Drini.
• Novinarstvo na kursu. Žao mi Bore Kontić. Dvije decenije posmatra, iz samog centra igrališta, kako Prilike postaju Novinari. Mogao sam reći i Utvare. Kako su izmislili Političke Akademije, Akademije za Lidere, Akademije za Žene, Akademije za Ljuske od Prava, tako su izmislili i Kurseve za Novinare. Kursadžije. To su danas novinari u Segmentu Mediji. Ko može da prstom upre u Priliku, danas, nakon 20 godina, i da kaže Evo Novinara, a da se pri tom usere i javnost, i vlast i OEBS.
• Privatni mediji. To je samo stavka u tekama Bizmismena. Kao i privatni kiosci. Jadnije od Biti Novinar još je samo biti Novinar Kod Privatnika.
• Vijeće za štampu. Vijeće za krompirovu zlaticu. Potpuno isto.
• IMC. RAK. MRAK. DORIS PAK.
• Nema Komentara. Nema novinarskog stava. Samo obje strane. Turska televizija ATV, iz Banjaluke, npr, nema komentara pa opet pravi malu djecu svakom koga pomene. Stvaranjem novinara koji nemaju pravo na komentar ravno je štrojenju, i novinara i novinarki, Francuskim ključem. Ako ijedan novinar zna šta je Francuski ključ.
• Nema Jezika Mržnje. Ta postavka je veoma djelotvorna. Primjenjujći je, sarajevski novinari su od Srba i Hrvata napravili fašiste. Kakvi novinari. Baliještine.
• Itakodalje
O čemu, dakle, Konferencija.
Kad su kuga, kolera, crni prišt, crveni vjetar, uništili novinarstvo i medije, stvorili od njih oaze samobolesnika, liječenih špijuna, renoviranih plaćenika, umišljenih političara, konsultanata i dojavnika, pored masovnih zalutanika u profesiju.

среда, 12. октобар 2011.

KIŠA SPIRA GOVNINE
NA GLIBNOM PUTU
Internetski portal e-Govnine, izvjesnog Zlukovića, već mjesecima vodi Prosjačku aktivnost internacionalnih razmjera: Udijelite portalu koji je svjetlo u tami, svjetlo u tunelu, svjetlo u poljskom nužniku, Jedino Svjetlo Crnih Srba.
Moguće su dvije istine. Ili je akcija Udijelite portalu sračunata na internacionalni i domaći sažaljivi odjek, eto, oni slobodoumnitelji, svjetitelji, preobrazitelji, a nemaju ni za tipku na tastaturi. A investitori koji su im odavno gurnuli obilnu finansijsku sisu u usta, a onu stvar u gušče, i dalje ulažu u mozgosrbno ispiranje. Ili su ulagači, gore im i dolje im, počeli da povlače svoje sise. Obavili su što su namjerili, Srbi su satanizovani, namamljeni su i da sami sebi skaču u stomak, miloševićuju se, šešeljizuju se, radikališu se, otkosovljeni su, za dežurno sranje ima Svojavodina, ima Muazuki... Pa panika hvata plaćenike.
Kakogod bilo, e-Govnine su jedna od alatki koja ima poseban zadatak ispiranja mozgova u dužem i masovnom opsegu. Srbi bi rekli da se radi o Jebanju u zdrav mozak. Cilj e-Govnina, drugi imaju slične ciljeve ali nešto drukčiju fokusaciju, jeste da ubijede Srbe da je svako od njih lično dojio Miloševića i tako direktno stvorio tog luđaka koji je uneredio Srbe, da je svako od njih umjesto krštenice i rodnog lista dobio ratnu Politiku, da su sve njihove vođe konji i volovi i da su spasitelji samo Sveti Petar, Sveti Čeda i Sveta Nataša, da Srbi izvan Srbije, koji su jedini uspjeli da se održe na svojoj zemlji, žive u Šumskoj a ne u Republici Srpskoj, da su, dakle, Šumnjaci.
No, taj izrazito srpski, srbijanski, sociološki i nacionalni fenomen, da marginalci, priučenici, autisti, provincijalci, falšintelektualci, vaseuropljanci, onkloljupci i, brate, što da ne reknem, šupci, fes nature i na dupe i na glavu i tako se šepure pred vlastitim sunarodnjacima, sugrađanima, sunacionalcima, pametujući na osnovu sitnoplaćeništva, stvarnog ili umišljenog, već je davno viđen kao uvijek prisutan, ko što džukele prate komore, ali nemoćan, jer Srbija i Srbi ipak idu naprijed. Mada bi oni htjeli da je zaustave i da svakog mjeseca sahranjuju Miloševića, da se Srbija tako vrti u sopstvenoj balegi a oni da likuju.
Sve je poznato ali malo im ga stavljam iza uva zato što su me pomenuli u toj svojoj Prosidbi. Tražimo Pare, kaže Petar Zluković, zato... pa, onda, među šesnaest razloga navodi i ove:
• Zato što nećemo na barikade, na Jarinje, mrzimo guslanje.
• Zato što bi bez nas Rajko Vasić slavio.
• Zato što bi na vest o gašenju e-novina Vuk Jeremić organizovao svečani prijem.
• Zato što u Srbiji nema partije koja je spremna da brani e-novine.
Boli ih što ih ne podržava ni jedna partija. Jebo ih komunizam koji ih je odnjegovao i otpartijaisao umjesto da ih je izbacio sa sve prvljavom vodom i lavorom.
Ne bih slavio. Ko se veseli kad kiša raskvasi i spere jedno obično govno u mondijalističkom glibu.

уторак, 11. октобар 2011.

KAKVA GALERIJA GLUPANOIDA
Greška je bila što je Srbija priznala Sloveniju.
Sad ne bi igrala protiv tih gnusnih mješanaca svih mogućih prezimena kojima je glavni cilj bio da zajebu Proklete Južnjake na evropskom putu.
Ali, kad je već priznala, nije trebala da se dovede u tako glupu situaciju da za selektora imenuje izuzetno glupog Pižona. Poznatio je koliko je Petrović bio glup, još kao igrač. Takav selektor ne može smisliti inteligentnu postavu i igru za pobjedu. Da za golmana postavi onog glupaka kome jednako glupi protivnik da gol iz Virovitice, jer ne zna šta će sa loptom. Ne postoji ništa gluplje od srbijanskih golmana. Nije trebalo da se Pižonu dopusti da ne počne utakmicu sa Krasićem i Pantelićem. Nema drugih napadača. A Pižon nije smio sebi da dopusti da mu penal puca glupi Vidić. Iz aviona se vidi da je Vidić glup za penale. Ni Vidić nije trebao sebi da dopusti tu glupost da nakon toliko pauze, on koji, i inače, ne puca penale, izvodi presudan penal u životu i životu cijele jedne generacije. Glupi Pižon nije smio dopustiti sebi toliku glupost da bolje ne iskoristi Stankovića. SGL. Sad ga lomi, što rekao Milić Vukašinović, glupoj Šveđanki.
Ali. Imam rješenje. Za selektora neka imenuju onog Karadžića. Toško će naći nekog glupljeg za taj posao.

понедељак, 10. октобар 2011.

NEZAVISNA PORTPAROLKA MARA
Izvjesna Distriktašica, Mara Simikić, junakinja je demokratskih promjena u Paradistriktu. Paradis Distriktu. Distriktu Raju. Doduše, negativna junakinja. Ostala bez angažmana. Došao novi načelnik i doveo svoju ekipu. Mara je odmah izašla u javnost sa genijalnim optužbama sviojestvenim trećerazrednim službenicima koji su posao dobili slučajno, ili kakvom vezicom bezvezicom, pa sada se javnosti predstavljaju kao nezavisni eksperti, nezamjenjivi službenici i nevine žrtve. Mara je ekspert u poslu koji se označava sa Portparol Lektor. Sunce Ti Jebem. Da je rekla, kao i svi Brdusinci, Potparol, razumio bih.
Optužba je Koštalo me što nisam član SNSD.
Cijelu srcedrapajuću storiju objavile su EuroBljuc Dnovine. Još jedna recka protiv Esenesdea. Bolesnici.
Ali Lektorka je Mara zanimljiva kao uzorak sociloškog sloja kojeg je u vanrupnoj oplodnji proizveo pad političkog sistema socijalističkog samoupravljanja i međunarodnog proseravanja o državnim službeniima sa nestranačkim mašnicama.
Samo u Naseobini se pokušava uspostaviti politički sistem gdje stranke učestvuju na izborima a onda svoje direktno izabrane predstavnike pošalju na noge državnim službenicima da ponizno uživaju u njihovoj već uhodanoj mreži nevidljive vlasti na međuspratovima demokratije.
Tako Lektorka Mara legitimno izražava svoju nasljednu privilegiju da bude lektorka svima. I Potparolka.
Kao da je njeno portparolisanje i lektorisanje nadaleko čuveno, sve do Helsinkija, do Tjen An Mena, do Argentine. Ta ubijeđenost sitne administracije u Nadnaravnu Veličninu Svoje Nezavisnosti i Nezamjenjivosti, sračunata je da razjeda svaku vlast, da zemlju, i naciju, i državu, čini šupljikavom i amorfnom, nestalnom i bojažljivom. Jer sve to omogućuju Kordoni Mara. Za svoje lektorsko namještenje promijeniće sve vjere. Ta srednjaška, osrednja, nesposobna administracija, armija je potencijalnih poturica.
Oni čine da se zalud ide na izbore. Jer uvijek oni vladaju. Ministre i ostale nadređene mijenjaju ko Cigo konje.
Tome svaka ozbiljna država mora stati u kraj.
Pobjednik sa sobom dovodi svoju ekipu. I svi oni, a ne samo ministar, odgovaraju za svoj rad. Kad dođu izbori, i ne prođu na izborima, idu. Aut Glasovi, Aut Nihil. Ništa Mara.
To se mora urediti zakonom. Republika Srpska ima nadležnosti da to uredi. Nova vlast u Vladi, na primjer, dovodi sve svoje rukovodeće ljude, od šefa čistačica na spratu, pa nadalje. I odmah im uručuje rješenja sa strogo vidljivom naznakom Do Kraja Mandata. Nema tužbi, nema inspektora, nema otpremnine.
Koštalo me što nisam član SNSD. Dabome da te koštalo. Ti si nezavisna, pametnija i od SNSD, SDS, SP, PDP. Hoćeš da budeš pametnija i od Mihajlice. Pretjerala Mara.
A imala je deceniju i po da se učlani u SNSD.
Nezavisnost distriktaške administracije.

BOSNA: MEĐUNARODNA KRIZNA RUPA
Tako sam prepjevao izvještaj Međunarodne Krizne Grupe nazvan Bosna: Šta želi Republika Srpska. I tako sam izmiješao sve moguće pojmove i kategorije, kao što je to uradila i MKG, od milja ICG, u tom obujamnom izvještaju.
Baš sam se bio zagrijao da vidim šta želi Republika Srpska. Jedva sam čuo da žena kaže Pa, igra Turska protiv Njemačke, tvoja omiljena Turska, zar nećeš gledati. Ma, pobijediće Turci, šta ima da se gleda.
Ali, odmah na početku, vidim, šta ICG želi od Dodika. Povećati decentralizaciju. Decentralizovana Republika Srpska dobije mnogo rupa i lakše se nabije na onu stvar. Priznati u potpunosti odgovornost ratnog rukovodstva Republike Srpske, uključujući i prethodne predsjednike Republike, za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u drugim mjestima. Izgleda da Srbi, smatra ICG, prave genocid svakog drugog proljeća. Ko poplava u Semberiji.
Ima zahtjeva i za Vladu. Zaustaviti podršku i sredstva za razdorna komemorativna ratna dešavanja. Prevodim: Priznajite genocid u Srebrenici na početku svakog polugodišta, ko jebe poginule Srbe.
Treba ih preimenovati. Muslimanska Krizna Grupa.
Ostali dio izvještaja je zbrdozdolica, budibogsnamica, šupljarica. Navodno je neki Srbin izjavio I mi volimo Džeku. JMM. Zatim leleče ta MKG nad dirljivim govorom Dragana Čavića prilikom priznanja zločina u Srebrenici. Onda kukumavče kako Krsmanović nije uspio da postane lider na niovu Republike i kako mu je Esenesde u njegovoj legaji uzeo pet puta više glasova. Jeste našli kljuse u koje ćete se uzdati. JVO.
Dakle, najveći dio izvještaja je kao da ga je pisao Dudek. Neki vele da je Regica prije prve bračne noći bila nevina, neki vele da nije.
Ali ima jedna Prava Katastrofa. Na kraju. Posljednja stranica je pripala karti Stvora kojeg ta MKG na pedeset stranica naziva Bosnom. Navrli na Bosnu ko june na slane mekinje. Doduše, karta je bolja nego ona koja se svakodnevno objavljuje u Nezavisnim. Ima nešto unutrašnjih granica. Ali na mjestu gdje je Brčko, nema granice.
Potpuno je nejasno zašto je ta karta pala s neba u taj izvještaj. Niko nije tražio referendum za Kartu Stvora. Osim, ako se ne želi naglasiti da je granica kod Brčkog novi problem koji će Republici Srpskoj držati glavu na panju barem jednu deceniju.
To nepostojanje granice kod Brčkog može se tumačiti i kao nezatvorenam ograda oko Republike Srpske. Pa svaka marva može da uđe. Može se tumačiti i kao željom da se opori ta nit oko Republike Srpske. Može se tumačiti i kao najava ucjena po principu Kosova i Srbije. Treba navesti Republiku Srpsku da izjavi Mi se nikada, ali nikada, nećemo odreći Brčkog.
Međutim. Granica kod Brčkog, i u samom Brčkom, postoji. Međuentiteska linija kroz Brčko postoji samo se entiteti oko nje nisu složili kad je trebalo nego je g. Dejton to ostavio Supervizoru na rješenje. Onda je supervizija rekla da je Brčko kurva. U vlasništvu dva ljubavnika. Kondominijum. Mada me to podsjeća na siguran seks, mnogo više nego na sigurnu teritoriju.
To znači da tamo postoje tri granice. Republika Srpska može smatrati da joj je granica s one strane Brčkog. Kao što i Federacija može smatrati da joj je granica s ove strane Brčkog. Mada Federacije nema. Radi se, u stvari, o zajedničkoj teritoriji pa su i granice zajedničke.
A ona kroz Brčko. Ona je najsigurnija. Kakvo je tamo zajedništvo razvijeno, u toj Farandoniji, Gregorijaniji, kako li s zove, još će nas moliti da je priznamo.

"PRSTI" U DUČIĆEVOM TREBINJU
Sa malo zakašnjenja objavljujem fotografije sa promocije Prsta u Muzeju Hercegovine, u prisustvu dobrog književnog Dučićevog duha.
Zahvaljujem prijateljima, mojim i knjige uopšte, koji su mi omogućili predivno književno veče.
Posted by Picasa
Posted by Picasa
Posted by Picasa

недеља, 09. октобар 2011.

AJD U TURAC
O jeziku, rode, da, ti, zborim. E, gdje ovdje ide, a gdje ne ide, zapeta, zapeta, zarez.
Neši jezikoznanci, jezikoslovci, srpskog jezika, vode ratove i ofanzive od kraja Drugog svjetskog rata. Te, da li je jezik Hrvatskosrpski, Srpskohrvatski, Srpsko-hrvatski, Hrvatsko-srpski, Hrvatski ili Srpski, te, da li ćirilica i latinica treba da budu ravnopravne svuda gdje je Taj jezik u zvaničnoj upotrebi. Bilo je sto ofanziva. Primijetio sam da onih koji se, naročito u srbijanskoj jezikarnici, bave srpskim, ranije srpskohrvatskim jezikom, ima mnogo sa nesrpskim prezimenima. Ili tako liče.
Primijetio sam i Opštu Neplodnost tih rasprava. I danas je ima. Sva se pravopisnost svodi na epohalno pitanje amatera Kako se kaže. Poneko rasprede o uskličniku. U novoj Novoj Zori na meti je konzumiranje. Šta će ono tu kad mi imamo srpski izražaj jesti i piti.
Mnogi u toj Jezikarnici hoće da jezik odvoje od politike i da ga prepuste stručnjacima. To je, dabome, potpuno suludo. Jezik je nastao kao jaje politike. Jezik je, u početku, bio sredstvo političkog okupljanja istorodnih, istopećinskih, istoplemenskih jedinki. Samo marginalni autisti, kvaziintelektualci, smatraju da je politika ubalegana i usrana i da se, petljajući se s njiom i sa političarima, ne treba kaljati. Da su jezikoznanci vodili nacije i stvarali države, bilo bi to tačno.
A da se ne može odvojiti od politike, niti izmamiti ispod politike, jasno je i po tome što je stanje srpskog jezika identično stanju u srpskoj naciji i u srpskoj državi. Neznamkudica.
Dugotrajne Prazne Ofanzive jezikoznanaca srpskog jezika potrošene su u borbama Protiv a nikada u borbama Za. Zašto u Hrvatskoj, Socijalističkoj Republici, Ćirilica nije ravnopravna. A nikad nije bilo pitanja Zašto Ćirilice nema u Aleksincu ili Zašto sve nije Ćirilica u Svetozarevu.
Prazne Ofanzive Lažne Srpske Borbe ostavile su srpske riječi u hrvatskom jeziku i na tom neprijateljstvu izgradile velika Jezička Gubilišta, milijarde tona Jezičke Jalovine. Mi smo Povijest prepusili Hrvatima, Tisuću prepustili Hrvatima, Dom prepustili Hrvatima... Ijekavicu prepustili Hrvatima. I, onda, na tim svojim slabostima gradili neprijateljstva. Ali, ne samo jezička, nego i politička. I istrebljivačka. I oni, jakako. Još krvoločnija.
Za to vrijeme smo zametnuli, zaboravili, zaturili, potrebu da srpski jezik čuvamo od najgore najezde, Osvajačke Najezde. Srpski jezik ostao je pun turcizama. Sjećam se, onomad, krvožedne javne rasprave o tome da li da usvojimo riječ Detergent ili Deteržent. Ali niko nikad ne raspravi odnos prema turcizmima. Samo je pitanje dana kada će Mali Brkati Davutoglu reći Mi smo jedan narod. Govorimo jednim jezikom. Mi smo zajedno u Otomanskoj stabilnosti.
Danas su turcizmi nešto što je nevidljivo normalno u srpskom jeziku. Svetislav Basara u svom romanu o svom ocu i svom Titu ima turcizama za bacanje iz aviona. Turcizmi su, sa urednom naznakom, u rječnicima Srpskog jezika. Ne znam šta rade tu. Njima je mjesto, možda, u rječnicima stranih riječi. Mada to nisu ni strane riječi. Nisu ni Tuđice. To su Osvajačice. Izvitoperenice. Ta preplava turcizama dovela je dotle da naši učenici u osmoljetkama i srednjim školama, pojma nemaju o tome da govore turcizmima.
Danas, u eri opšte Netizacije, neznanje se širi u gripama. Svaki jezik, pa i engleski, u opasnosti je da, zajedno sa svojim pravopisom, gramatikom i svim ostalim, postane Latinski Živi Jezik kojim niko ne govori. Postoji, a nema ga.
Srpski jezik je, pogotovu, u toj opasnosti. Stoga stari tip jezikoznanaca mora odmah izumrijeti a moraju doći novi. Oni koji će postaviti pravila koja mogu da žive u više vremena. Koji će reći šta su temelji, gdje su vrata i prozori, gdje se vatra loži a gdje se, u tom jeziku, objeduje a gdje spava. I to moraju da znaju svi. A isti ti Svi moraju da žive u konkretnom Jezičkom životu, Jezičkom mikseru, Jezičkom akceleratoru, kojeg se ne može urediti jezičkim svakodnevnim pravilima. I isti ti Svi će čuvati jezik na osnovu tih viševremenskih pravila. Pa i od turcizama.
Sam sam za slobodu jezika. Jezik je prvi znak slobode. Ko je slobodan kad šuti. Sad će slobodnjaci skočiti - Ćuti. Sam sam slobodan i u pravolikom pisanju. Nemoj da mi propisuješ gdje ide zapeta a gdje zarez. Mora upitnik na kraju upitne rečenice. A što, kad te pitam Kako si, ne istaknem i tablu sa upitnikom, da bi znao da je upitna rečenica. Ili, ne kažem Kako si, upitnik. Marš UPM, uskličnik. U romanima svojim, ne dam da mi neki pobačeni lektor prepravlja redove, riječi i slovca. Ako umiješ, piši svoj roman po pravilima. Lektor je rođenče fizičke nepismenosti, slovoslagačke pismenosti. Danas je lektor slijepac. Mogućnosti znanja i neznanja su se proširile po vaseljeni a on ostao kod smiješnih pravila. Kad je Kadgod a kad Kad god.
Izgovorni jezik je moja svetinja. Govori kako govoriš. Piši kako govoriš. Govor je najčistija i najispravnija jezička melodija. Znam da bi me svaki pisac riječnika, pravopisa i gramatike srpskog jezika sada ubio, ali ja priznajem da u srpskom jeziku postoji riječ Slanna. I da se kaže Riječnik. I da se kaže Srebreni. I da se kaže Obaveznik.
No, ta sloboda je Sloboda samo u okviru jednog jezika. Nije sloboda turcizovati se. Koliko puta dnevno kažemo ajde, ajd, hajde, hajdemo, najčistije krvoločne turcizme... misleći, podsvjesno, i možda, da su to srodnice riječi Idemo, Hodamo... upitnik.
U Republici Srpskoj, pošto je to posebna i najsrpskija srpska država, treba da se ustanovi Ministarstvo kulture. I da se načine Riječnici. Riječnici srpskog jezika sa njegovim mjesnim i popdručnim varijantama. Da se postave temelji. Da se zakonski uredi da ni privatna, limena, plastična, priručna, televizija, ili novinica ne može da radi To, to, to... Može ali da se malo upritvori. Tijest dana zatvora. BSŽ.
Mogu, na kraju teksta, pravojezično, u odnosu na naslov, lošem, jezikobrancu, da promijenim samo jedno slovo. AUK.