субота, 02. октобар 2010.

TRI GOVORNICE SLOBODE
Alternativna televizija, posestrima sarajevske Hajat televizije i multientička emiterka prve turske serije na Balkanu, nakon serijala Sablja Mehmeda Fatiha Krvičanstvenog, emitovala je neku emisiju sa tri gošće, sve ljepše od ljepše, o Slobodi Govora u Republici Srpskoj. Sunce ti ne jebem. Emisiju je, u stvari, emitovala 6yka a Ateve je služila kao medijum. Ali pošto dvije od tri gošće ionako vise na toj Hajateve, isto je.
Gošće su: Svetlana Cenić, u daljem tekstu Cenićka, Debela Berta Slobode Govora, ona kad govori Sloboda u odnosnoj zemlji iskače iz krtičnjaka, iz duplji, iz čučavaca; Tanja Topić, u daljem tekstu Topićka, otvorena FES-plaćenica, plaćenica Fridrih Ebert Stiftung; Marija Milić, u daljem tekstu Milićka, selekcionarka u banjalučkoj ćeliji Euroblica. Euroblic su novine u vlasništvu švajcarskog kolekcionara.
Iskompleksirane provincijalke.
Ključno pitanje nije šta su Tri Slobodarke rekle u toj emisiji već kakvog legitimiteta imaju da baš one pričaju o Slobodi Govora u Republici Srpskoj. I zašto se koristi ta sintagma iz vremena Šestojanuarske diktature i Kapeovskih zahtjeva za tom Slobodom Govora. Iz vremena od prije drugog svjetskog rata.
Cenićka je nametnuta ministarka u vladi Buke Bukejlovića, prethodno Čavićeva kabinetuša, kao što je bila i kod prostrijeljenog Koljevića, poznata kao Velika Ljubav Joje Četnika a zatim nametnuta analitičarka, cagara o svemu i svačemu, naročito u Slobodnim Medijima Slobode Govora u Sarajevu. Bilo je pokušaja da se nametne kao kolumnistica Nezavisnim novinama ali je Kopanja odbio da bude toliko nezavisan. U srpskom jeziku Nametnuta znači Oktroisana samo što je Šestojanuarac, kad je oktroisao Ustav, od te riječi, Nametnuti, razaznavao samo Metnuti. Ga ili kome.
Dabome da je njen kredibilitet nula.
Topićka je takođe isforsirana analitičarka. Ohaeritičarka. Bila u garaži banjalučkog Ohaera kada je Rafi gregorijan osnivao Banjalučku ćeliju Analitikaide. Analitačarka i analitičar su, Ovdje, službeno ovlaštene osobe da seru na javnim i dr. medijima a da ne moraju da čučnu. I seru uglavnom propisani granulat. Fondacija Fridrih Ebert je njemačka fondacija espedeovske, socijaldemokratske, provenijencije, dugo je radila na ujedinjavanju SNSD i SDP sa ciljem da i SNSD postane vještačka multietnička sarajevska stranka, stranaka u sarajevskom unitarističkom interesu. Kada to nije uspjelo, otvoreno je, Fondacija FES, okrenula fes i krenula na rušenje SNSD-a i Dodika.
Milićka, ali ne i najmilija, nekim čudom je nazvana novinarkom, urednicom čak, a u stvari je najobičniji falsifikator jer se u njenom novinskom dodatku mnoge vijesti znaju objaviti tako što se ne objave ili se skrajnu u 3LPM, da ih sajdžija sa povećalom ne nađe. To je takođe Sloboda Govora. Sloboda Slovopisa. Podlistak kojeg uređuje Milićka jedan je od Gregorijanovih kandidata za Pulicerovu nagradu Balkana.
Mislim da bi tri Jahačice Slobode trebalo prvo da se izbore za Slobodu Zbora jer su uglavnom usamljenice. Da ne kažem neku ljepšu prejaku reč. A kakva je Sloboda Govora kad nemaš kome da kažeš ili da ga, barem, oslobodiš u 3LPM.
Sloboda Govora se ovdje promoviše kako bi se sugerisao mrak u Republisi Srpskoj. Šestosrpska diktatura. I kako bi se zahtijevala Sloboda Govora kao u Bakira.
Pošto se svi zalažu za to i ja ću da budem slobodan u govoru.
Tri Jahačice Slobode Govora rade za sarajevske jasle. Rade za ukidanje Republike Srpske. Rade za Islamsku Republiku po principu Jedan Čovjek – Jedan Reis. Rade za progon Srba iz Naseobine BiH.
Eto vam sloboda, jebala vas ona.

петак, 01. октобар 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
S KONJA NA SKAKAVCA
Najveći problem opozicije u Republici Srpskoj nije to što je
• Nastala u jaslarniku stranih ambasada, ilegalnih nadvladinih organizacija i u logističkoj ponjavi Vaskovića, Babića, Gregorijana, Bakira Lagumdžije i Dragana Lukača,
• Ujedinjena kao voda i pregorjelo motorno ulje, Bosić ne njuši Čavića, Čavić ne podržava Tadića već samo Ivanića, Krsmanovića niko ne zarezuje, Mihajlicu trpe samo kao dvorsku ludu,
• Cijelu godinu propagirala opšti potop i sudnji dan, što je, i još, Republiku Srpsku i njene inistitucije, i vlast, po receptu Dragana Lukača i Bakira Kakira, koji su njeni glavni ideolozi, proglašavala kriminalnim i lopovskim,
• Bez ikakvog program, ikakve ideju, ikakvog stava o tome šta misli da treba uraditi sa Republikom Srpskom i unutar nje, kako je pozicionirati u BiH ili izvan,
• Godinu dana bježala od glavnih tema: odnosa u BiH, sarajevske i inostrane unitarizacije, prenešenih i otetih nadležnosti, privatizacije zajedničkih institucija i BiH, postizbornog vala zahtjeva za ustavnim promjenama,
• Cijeli mandat ponižavala građane i javnost svojim neartikulisanim pričama o kriminalu i korupciji, pa na kontrolnom mjerenju vremena izgubila vlast u 20 opština, i proglašavala 50-postotnu volju birača režimom,
Već je u tome što nema političkog karaktera i političkih referenci za vršenje vlasti.
O tome da nema sposobnosi i vještine da pobijedi, ne treba raspravljati.
Politički kakarakter podrazumijeva miminum konstanti u odnosu na najvažnije probleme svog vremena i svoje političke karijere. On ne zahtijeva betonirane stavove o jednom pitanju tokom više mandata jer se i problem iz tog pitanja i vrijeme i njegovo okruženje mijenjaju. Ali zahtijeva prepoznatljiv odnos prema akterima i trendovima u kojima se detektuje generalna politička linija i tehnologija formiranja relacije. To je javni karakter jedne političke stranke, ili lidera, kojeg javnost prepoznaje i na osnovu kojeg asocijativno razaznaje i još neizrečen stav ili odnos.
Politički karakter, pored ideološke matrice, određuje i saradnju sa drugim političkim strankama kao i odnos lidera prema svojoj vlastitoj stranci što podrazumijeva nedopustivost bilo kakve upotrebe stranke zarad svoje pozicije ili eksterne nagodbe.
Dakle, kakav je politički i ljudski karakter aktera opozcije.
To je karakter izdajica, izlaznika, rascjepitelja i izgnanika.
Ognjen Tadić, napustio Radikale Vojislava Šešelja da bi bio vječni kandidat.
Mladen Ivanić, napustio SDS da bi se podvukao pod skut vlasti SNSD a onda napustio SNSD da bi, po nalogu stranaca, rušio izbornu volju građana.
Milanko Mihajlica, napustio Radikale Vojislava Šešelja da bi, onomad, bio prirepak Esdesovoj vladi i skupštinskoj većini.
Dragan Čavić, istjeran iz SDS-, bivši Predsjednik Republike koji je sebi dozvolio da se kandiduje za poslanika. S konja na skakavca.
Zdravhudin Krsmanović, Aladža, napustio Socijalističku partiju da bi bio „adut“ ambasadaša, sitnih stranih manipulista koji su ga ubijedili da je on Nova Snaga Istoka.
Politički karakter tog opozicionog konglomerata je u skladu sa onom krilaticom neliječenih alkoholičara: Jebeš karakter koji nije labilan.
Dabome, u politici je i to razumljivo, podnošljivo i svarljivo.
Ali u maloj politici. Politici malih dometa. Politici niskog intenziteta i malog rizika. U politici niskih zahtjeva.
U državnoj i nacionalnoj politici, politički karakter je presudan. U njemu nema mjesta za lične osobine svojestvene kurvama, kerovima i kalkulantima.
Jednokratnost karaktera limitira mogućnosti i perspektive društva u čijem okrilju su otpadnici, izgnanici i izlaznici postali političari i lideri. U dugom slijedu mandata, ako takvi imaju glavne uloge na pozornici, društvo atrofira, razara se, dezintegriše se, granulira, usitnjava i zakržljava. Postaje funkcionalno. Njime se lako upravalja sa strane. Postaje manipulativno. Postaje društvo jedne adrese. Adrese koja nema kataktrer. Sve je to prepoznatljivo u nastojanjima i namjerama u BiH. A sada i u Republici Srpskoj. I to nije jednočinka, samo za ove izbore. Taj trend će se nastaviti. Gubar će i dalje nadirati. Republika Srpska i njena vodeća politička snaga treba biti spremna za to.
Gospoda protuve koje sam ispominjao, a i drugi, slični, na političkoj sceni, akteri su malog nekarakternog dometa iz inkubatora i rasadnika ušljivih ambasadaša, destruktivaca i funkcionalista, specijalizovanih za razaranja društva, nacije i biračke volje naroda.
Takvi nikada ne mogu pobijediti regularno. Osim u incidentuoznim eksterno dirigovanim situacijama. I ako je društvo politički zdravo, refleksno i svjesno svog dugoročnog opredjeljenja, političkog stava i izbora.
Ako, pak, pobijede na način neke jogurt revolucije, čaušesku sindroma, sadam sadake, solidarnošći, narandžaste revolucije ili otpora, predstavljenih kao demokratizovane akcije za promjene i borbu protiv korupcije i kriminala i slično, sudbina drštva, države i nacije je zapečaćena.
Takvom društvu se više nikada neće dopustiti povratak na scenu karakternih političkih aktera. Epizodisti, marginalci i sufleranti postaju vječni. Kao i vještačka demokratija koja će ih iznova, na izborima, razmnožavati.

уторак, 28. септембар 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
KOMEDIJANTI
Očekujem da se Četvrtog Oktobra, koji prvi dođe, uzajedinjena opozicija izvini javnosti, biračima i širokim narodnim masama, radnicima, seljacima i poštenim nevladinim organizacijama, za svakovrsne prevare, obmane, presije i komendijancije koje su im priredili tokom pretpranja i pranja mozgova u kampanji za ove izbore. Pokoj im duši.
Manipulativnim medijima ne bi pomoglo ni izvinjenje. To treba poštrojiti, povaditi jajca, naživo.
Najprije je Ognjeni Tadić izjavio da je sramota što je Dodik išao kod onog Poltavčenka i dovodio ga ovamo. On, kad bude prijesednik, kad moja baba bude imala ona jajca, on će Putina u svakom kvartalu dovoditi u Marićku i Jelićku a Medvedeva najmanje jednom nedjeljno u lov na divlje svinje i međede u Tisovcu. Medvedev će imati, takorekuć, mjesečnu kartu Moskva – Tisovac.
Onda je Mladen Izvanić, instruiran izvana, i njegova Partija Dokumentovanih Prevara, saopštio da su Kinezi pronašli specijalne mastiljave prstenove, sa tajnom tintom koja glasačke listiće čini nevažećim. Kinezi su, onda, pošto podržavaju Srbe a i Dodik je bio u Pekingu, odlučili da to poklone Esenesdeu i da tako pokradu 700.000 glasova. Jedino je bolju budalaštinu izvalio Radovan Karadžić, u ratu, kada je rekao da je u Rusiji nabavio tajni crveni žele koji će bacati iz vazduha na muslimane jer uništava sve što je zeleno, osim trave i lišća.
A sinoć je Dragan Čavić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske i cijelih Čokorskih Polja, napao Srbiju i njenog predsjednika Borisa Tadića što je u mjesec dana triput kontaktirao i podržao Režim Republike Srpske. A njegov, Tadićev, dolazak u Doboj, na predizborni skup, kaže Depeče, prevršava svaku mjeru. Supervizor Srbije i Borisa Tadića. To je, izgleda, Čavić.
Kad bih bio u takvoj situaciji, kao nudiguzi i potopnici, a ne bih znao da sročim četiri programske rečenice, uzeo bih program Žirondinaca i njega saopštavao ljudima.
Zar je, doista, moguća takva vrsta poniženja Srba. Kakvu već nedjeljama priređuju Komedijanti Opozicije.

недеља, 26. септембар 2010.



MULTIETNIČKO SMEĆE
Valentin Incko, ovovjeka varijanta Benjamina Kalaja, proširio je svoju predizbornu kampanju i na izborno mjesto Bečki Standrad.
U tom listu je izjavio da bi EU mogla usloviti upućivanje pomoći BiH, na primjer u oblasti prerade otpada, takozvanoj reciklaži, samo ako se udruže svetri etničke skupine. To bi se, dodajem ja, moglo i dalje uslovljavati. Pa da Huso, Ante i Čedo, vrše process velike nužde na zajedničkom čučavcu. A za proizvodnju tih uvećanih čučavaca, za veliko multietničko sranje, mogao bi se formirati klaster. I izgraditi novu livnicu, pošto su multietničari u nedavnom velikom Mixnational Sraniju, uništili livnicu sivog liva u Odžaku.
Sljedeća stavka Inckovog političkog programa: Nama je potreban jedan sveukupni kontakt partner u poljoprivredi. Takorekuć Državno ministarstvo poljoprivrednih dela. Srbi neće o tome da pričaju. Jer je, dodajem ja, svo poljodjelstvo smješteno u Republici Srpskoj. Znate da nisam nacionalist i rasist. Ali čaršijski ljudi se ne bave poljoprivredom. Samo Srbi i Hrvati. Ponijeli sa Dnjepra i Dnjestra.
A za kraj, pošto ne zna pjevati, čak ni jodlati, Vicko Incko poentira rezolucijom: Ali ako mirna separacija nije bila moguća 1992. godine, zašto bi sada bila moguća? Secesija bi bila posthumni trijumf Miloševića i trijumf za Karadžića, koji sjedi u Hagu. Međunarodna zajednica ne može prihvatiti secesiju tamo gdje se dogodilo etničko čišćenje.
Jebo ga Milošević. Uključujući i Rašu.
Svaka priluda, koja se spusti niz Alpe, Srbima nabija na nos Miloševića i Karadžića. To je znak raspoznavanja za neupućene amatere. Međunarodna zajednica o kojoj govori Vicko, Veliki Krojači, mogli su dozvoliti mirnu separaciju Sloveniji i još mirniju Hrvatskoj a druge su namjerli da drže u toru bez obzira na krv.
Mirna separacija je provedena odmah na višenacionalističkim izborima. Mogli su tada verifikovati faktičko stanje. I ne bi bilo rata. Ali neko želi Turcima da pravi Državu. Neko Hipobanci. Neko Berlinu. Kako ko.
Valentin Incko ne razumije osnovne pojmove političke genetike i anatomije.
Nikada ove tri skupine, sa Velikog Gusanog Čučavca, nisu bile deseparatisane. Integrisane. Uvijek su bile separatisane. I uvijek im je neko sa strane navlačio zajedničke čakšire, ugonio u zajednički tor i razvijao bratstvo i jedinstvo. Dok se sva Evropa nacionalizirala i održavljivala.
Uostalom, da dobro upamte svi, a i Incko, priča o Republici Srpskoj nije priča ni o kakvoj separaciji. BiH je nastala spajanjem Republike Srpske, sa svojom teritorijom, podanicima, državljanima, organima vlasti, izborima, institucijama i ustavom, i Muslimansko-hrvatske federacije.
Može se, dakle, raditi samo o razdvajanju. Nakon spajanja.
A etničko čišćenje. To u BiH ne postoji. Kao ni genocid. Ljudi su se samo ponašali u skladu sa činjenicom da nikad nisu bili integrisani. Otišao je svako sebi. Dabome, da su mnogi i pobijeni, popaljeni i protjerani. Jedino nije dabome da su Srbi pobili Hrvate i Muslimane i svojih skoro 30.000. Ako su Srbi varakinom etinički tretirali druga dva naroda, ko je glancao Srbe.
Da nije u pitanju ugrađena separacija, vratili bi se ljudi. U tako širokodemokratsko, panhumano, svijetloevropsko Sarajevo. Naprimjer. Hajde što ne vole da žive kod koljača, genocidaša, četnika, zločinaca Srba. Što ne vole da žive u Sarajevu.
Ovdje se, moj Incko, ne kaže separacija. Kaže se Ide. Ide Tito, vodi partizane… Ide Mile Lajkovačkom prugom, Idu svatovi… Ide Srpska.