петак, 04. јун 2010.

KOTLOKRPI I SEKUNDARCI
ili: storija o protoku vremena
Tada dječaci, koji su kao jevtina radna snaga čuvali krave, krmke i guske ili kupili sijeno, skupljali tikve i mlatili šljive za rakiju, u sve široj dolini Bosne, na ravnicama u koje je upadala Trebava sa svojom Dugom Njivom, u vrijeme prije privredne reforme Borisa Kidriča o kojoj nisu imali pojma, oko šezdesete godine Titovog vijeka, selom Osječani Gornji uveliko je tutnjao voz na pruzi Šamac-Sarajevo. Rijeka Bosna je bila daleko preko pruge a između pruge i tucaničke ceste po kojoj su bosi dječaci prošli više kilometara nego vojska Džingis Kana i Aleksandra Makedonskog, bile su ničije livade, busenovače i zukvišta na kojoj je sirotinja, bez svojih pašnjaka, napasala i pripinjala krave.
I tu su se, u tom pojasu, zaustavljali Cigani Čergari. Po nekoliko dana. Prve večeri kada dođu, pročuje se odmah po selu. Majke zagužvaju vratnice na dvorištima i sa dudovim prutom stjeraju djecu u drugi kraj. Da se niste mrdali bliže cesti. Cigani će vas ukrasti i skuvati u kazanima pa napraviti sapun. Jel za veš. Marš tamo.
Sutradan ujutro po dva tri muška čergara idu po selu i zaseocima. Krpimo lonci, šerpe i kazane, kalajišemo, bakrene i željezne kotlove, krpimo lonci, šerpe... žene iznose prošupljeno sirotinjsko aluminijsko i rijetko emajlirano posuđe a Cigani na ulazu u dvorište, jer ih niko ne pušta unutra, na koljenima nituju rupe u loncima u kojima će se nastaviti posni grah, šerpe za pitu tikvušu i tanjire izgrebane borbom kašika gladne čeljadi. Djeca izviruju na Cigane iza kamenih i drvenih zgradica drhteći od straha da ih se ne dočepaju i potope u kipuću vodu. Strah je bio ogroman, kameni, iako se nikada nije desilo da je neko dijete nestalo. Čak ni u mutnoj širokoj rijeci Bosni a kamo li u kolima Cigana Čergara.
Krpimo lonci, šerpe, kazani kalajišemo, kupimo stare stvari gvožđane, bakrene, luminijske...
Žene su plaćale komadom kruva, kilom graha, kilom krompira, kilom pšenice... luminijske petodinarke rijetko je ko imao a papirnu paru ima samo otac na njivi ili neko ko radi u Doboju.
Ako iznesu stare limene lavore, izgorjele ostatke šporeta fijakera ili kakvu polomljenu lopatu, ne plaćaju hranom ili parama. A Cigani nose sve od tog otpada koji ne može u stajsko đubre da se utrpa i istrune za jesenje ili proljetno gnojenje.
Za posljednjih pedeset godina desile su se velike promjene. Dječurlija iz sela pod Trebavom, koja se bojala da će završiti u sapunu, odrasla su, dobila holesterol, izgubila i posljednju ljubavnicu, preživjeli rat i imaju šerpe, lonci, kazani, i plastični i rostfrajni i porcelanski, za bacanje. Cigani Čergari se preselili u pjesmu Zdravka Čolića, golokurani, njihova djeca, koja su se bosa igrala oko čergi i vatri, odavno poumirali jer ne žive više od trideset, tridesetpet godina, Cigani kao narod bez ičega, preživjeli su, samo je umro Šaban Bajramović, a na scenu su stupili Sakupljači Sekundarnih Sirovina.
Na konjskim kolima, sa jednopregom ragom, hrpom trave na kraju kolskog platoa i pocrnjelim Ciganinom sa megafonom: Iznesite sekundarne sirovine, odnosimo veš mašine, bojlere, šporete, staro željezo, bakar i drugi metali, iznesite sekundarne sirovine...
U Srbiji, zemlji svakojakog otpada, kao i na cijelom Balkanu, osim Slovenije koja je imala sreću da prva otpadne, ove godine je organizovano takmičenje sakupljača sekundarnih sirovina, Otpadovizija rekao bi moj cinični, potcjenjivački, zli duhopis. Učestvovalo je više o četiri hiljade kandidata – sakupljača.
Pobijedio je Rahim Šerifi. Nije pouzdano ustanovljeno da li je Šiptar ili Ciganin. Iz Bujanovca je. Rekao bih Šiptar. Da gljedam vako. Imam dece komada tri. I žena. Motokuljtivator da gljedaš. Mnogo teško pizda materna. Gljadna usta gljeda u mene svako veče. Ja sam šef sekundarni region Bujanovac, Vranje, Preševo i drugi region na sever, Leskovac, Niš pizda materna da gljedaš. Ne gljedam Srbovi i drugi, samo kupim, sve po redu, da gljedaš, u prošlja godina triespet tona staro gožđe, šesnes tona limovi, iljadudvesto kila aluminijum, cela tona mesinga, malo mamu mu jebem, koliko se pucalo, sedamsto kila bakrena, iljadu akumuljatori...
Rahim Šerifi zauzeo prvo mjesto. Primarni sekundarac. Svjedok tehnološkog napretka balkanske civilizacije. I sam žrtva napretka. Ima i sliku u novinama. U boji. Ne ide više u Vojvodinu da trga kuruze, kupi blatnjavu repu i maklja topole kraj Tise dok mu komarci piju krv. Vratio se jugu i porodici. Deca, komada tri. I žena.
Rahim je znak da je cela Srbija, kao i lijepa Hrvatska, bratoubilačka BiH, bezavisno Kosovo, održavljena Crna Gora, neznana Makedonija, postala jedna velika čerga. Zajednica koja više baca nego što stvara, više odbacuje nego što čuva, više uništava nego što popravlja. Iako se svima čini da napredak juri nezadrživo, čak i za saobračajnu policiju i njene radare, kamere i rotacije. U BiH, zemlji grobova, grobnica i kosturnica, rijeke pune plastičnih kesa boca i gajbi, zagađene su, po obalama ljudima i neljudima koji su, koljući se međusobno, u ratu i mirnodopski, zaboravili na prirodu. I zabaoravili da Bog i priroda nisu i neće, izmislite Cigane Čergare za plastične kese.
Sa otpadom, sve više bacamo i odbacujemo i ljude.
Rahim Šerifi je prošle godine, za koju je dobio nagradu, novine ne kažu koliku, sastavio kraj sa krajem. A Srbija je na izvozu sekundarnih sirovina zaradila 150 miliona eura. Sirotinja skuplja trulež, država i tajkuni skupljaju eure. To je evropski put zemalja zapadnog Balkana. Sekundarne integracije.
Da li ćemo i mi ovdje organizovati takimičenje za naše Rahime. Ili ćemo zabraniti plastičnu ambalažu, uvesti kazne i, umjesto oružanih snaga, zaposliti inspektore, redare i čuvare da nas čuvaju od prljavih rijeka i zagađene okoline.
Jug Srbije je siromašan, bre, jedva naljazim otpada, pizda materna. Mora Rahim da krene dalje od Niš, na sever. I dva starija deca sa menom.
JELKO KACIN,
FRUSTRIRANA SLOVENAČKA NATAŠA KANDIĆ
Nasilni raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, mimo volje njenih građana, bratskih naroda i narodnosti, mimo volje, jer su se oni, razmrženi i komunizmom više nekontrolisani, razdvojili ali bi to, da se njih pitalo, učinili mirnim čehoslovačkim putem, izbacio je na površinu sav usrani plastični otpad koji se taloži po vrbacima, močvarcima i rukavcima naše istorije u posljednjih dvadeset godina.
Taj otpad je smrdljiva regionalizirana konglomeracija raznih protuva, neuništivih suicida i nosilaca svakojakih kompleksa koji se kao nakupina plastičnih vreća na smrdljivim vodotocima amonijačnog Balkana hvataju na topolike i vrbake a u stvarnosti na razne državoidne, regionalne, nevladine, plaćeničke, instrumentalizovane i evropske institucije. S tim šljamom države nastale raspadom ne znaju šta će. Oni su nesposobni da bilo šta kvalitetno rade, da učestvuju u nekoj političkoj stranci ili državnoj instituciji. Nesposobni jer su u pitanju autizirani individualisti koje je trenutak istorije ejakulirao u orbitu nečega za šta oni nisu ni znali da se događa nego su samo lajali ko psi na mjesečinu i stekli pedigree raznih mudžahedina za razne namjene.
Jelko Kacin. Ta slovenačka protuva grdeličkog kafanskog lika iz zagušljiovg polumraka ćoška u koji konobarica Ljubinka dotura kilo belog I sifon sodu drvenom čakljom dugom tri metra pošto je špricerizovana tjelesa, kada se približi, vaćare za pizdulju i dupe, izvraćajući svoja lica u ćorkanove osmijehe, je, tako, izjavio da je njegova refrenca u istoriji raspada Jugoslavije, nastojanje da se rat u Sloveniji što prije završi a da Dodik, koji mu je negdje usput jebo mater za sva sranja i baleganja koja mjesecima poduzima po BiH, Republici Srpskoj i Srbiji, u stvari po srpskom narodu, realizuje tamnu politiku prošlosti kojoj nema mjesta u ujedinjoj Evropi.
Ta europeizirana protuva ne umije, sa svojom praznom glavom tipa Mihajljica-X300, da shvati da ono što je on, i svi kordoni špegeljiziranih, janširanih, alijisanih, šešeljizovanih, slobičavih spodoba započeo u Raspadu, još uvijek traje i da je BiH, Kosovo i Makedonija, na kraju tog procesa.
Ta protuva nema uljudnosti da prizna da svako ima pravo na svoj što kraći završetak rata sa što manje žrtava, kao što je to imala Sloveneija jer se za to borio Jelko Kacin. Sunce ti jebem.
Ta protuva, Kacin, ne treba da nam sere o ujedinjenoj Evropi koju treba da čekamo pod čizmom i jataganom Turske.
Dodik je za njega Gospodin Dodik. Jer je predsjednik Vlade Republike Srpske, sutra možda Predsjednik Republike, dok je Kacin politički smetljaroš po briselskim parlamentarnim stubama, rezolucijaš strvinar, iz ogromnih korpusa koji se na ovom prostoru bave leševima, zločinima, pokoljima i od toga dobro žive a politički prosperiraju dok im Evropa, Unija, od koje primaju platu visoko u neskladu sa svojim potencijalima bilo šibicarske, bilo političke, bilo intelektualne sfere, propada, raspada se, članice bankrotiraju a u političku armature se ugrađuju neartikulisani pojedinci eštoniziranih i vanrampejskih skromnih kapaciteta.
Kacin je ponosan na Rezoluciju koju je predložio o Srebrenici.
Srebrenica je direktna posljedica i njegovih aktivnosti na raspadu Jugoslavije. Kacin od Srebrenice pravi strvilište i pretvara ga u politički kapital i za sebe i za sljedeće generacije strvinara, ubijajući tako ovim ljudima ovdje i volju i želju za bilo kakvim zajedničkim životom. A pri tome žrtvama ili njihovim bližim ne čini dobro i ne pomaže.
I glavno pitanje:
U ime koga i ispred koga to čini Jelko Kacin. Da li u ime briselskog parlamenta. I na osnovu koje usvojene zvanične politike. Da li u ime Slovenije, nezavisne dežele.
Nemoguće. Ni jedna zajednica takvog nivoa ozbiljnosti neće sebi dozvoliti da stane iz političarenja ćorkaniziranih lešinara kao što je Kacin.
Šteta što više ne postoje sekretarijati ONO i DSZ, komiteti NNNI, okruzi CZ, stručne službe SIZ-ova, SSRN… da tamo vratimo iz boce puštene te zloduhe upišane balkanske provincijalne provenijencije.
IZNENADNA I PRERANA SMRT
JNSRTVDBiHS BHRT
Javni Nezavisni Sretni Radiotelevizijski Državni Bosanskohercegovački Sistem, čuveni i gledani BHRT, tužio svoja dva posinka, FTV i RTRS, zbog prikrivanja prihoda od marketinga i neuplaćivanja istog u bhrt-kasu.
U stvari, zbog Turske Trećine.
Jer, samo je tako Turska Stabilna Okupacija uzimala od sirotinje raje trećinu, ne pitajući ni kako je stečeno, ni ko je zaslužan.
Poznata je gledanost BHRT. Kad zaemituju signal, ulice, brda i dolovi opuste. 4%. 5%. 6 posto naguraju. Čak.
Za to vrijeme, FTV i RTRS, imaju uobičajeno visoku gledanost, srpsku i bošnjačku. I imaju srpski i bošnjački prihod od marketinga. E, od tog prihoda tursku trećinu treba dati odmah u BHRT a šta ostane može u domaće jasle.
Ne znam da li kriju prihode, ta dva rtv-posinka, mada je teško nešto sakriti pošto se mora pojaviti na ekranu, ali nije pošteno davati trećinu od svog znojavog, mučnog i intelektualnog prihoda, tamo nekome samo zato što je na Miljacki, što je u Državi i što je zajednički. Taj strani namet, ta inostrana formula javnog medija koji, kobiva, koristi građanima i javnosti, a ne političkim strankama i vlasti, kao da za političke stranke glasaju i vlast biraju idioti, imbecili i divlje životinje, stvorena je samo kao unitarma imela, parazit, dobroćudni krvopija, maligna kostobolja, i, kako sam i prorekao, galopirajuća medijska sušica.
Stoga se, pod prirodnim i realnim pritiskom decentralizacije, obje televizije u entitetima protive, i racionalno i instinktivno, takvom obliku unitarizacije i centralizacije. Taj BHRT, jednostrani, jednodržavni, jednonacionalni i unikonceptni medij, slika je Naseobine BiH.
A ova tužba znak je sloge, kao i u zajedničkom domaćinstvu. Dok je stari živ braća reže, škrguću i stišću pesnice. A onda kreće zavratove, za sikire i za međe. Svako sebi.

четвртак, 03. јун 2010.

ANATOMIJA PORAZA
KOALICIJE „POJEDINAČNO ZAJEDNO“
Moram da priznam da me od ujedinjene opozicije Zajedno za Srpsku i Bileću počinje da boli glava. Mladen može sa Mladenom ali ne može sa Draganom. Dragan neće sa Mladenom ali bi mogao sa Draganom. Zdravko može sa Bajom a Adam još nema Evu dok Bojić ne misli isto što i Bosić ali se to tiče Ognjena. Koliko vidim, previše je Draganova i Mladenova premalo Zdravkova. Situacija je takva da je i NNN otišao iz Srpske ko posran. Mislim na Novog Naprednjaka Nikolića.
Ovo ni dobri stari Bizmark ne bi doveo u red.
Mislim, ujedinio.
Izvjestan optimizam predočio mi je Slobodan Nagradić, u velikom intervjuu Reporteru.
Moj optimizam se temelji na činjenici da u Partiji Dobrog Panja, Pedepeu, postoje dvije struje – jedna panjevaca a druga umnjevaca, u koju je sebe ubrojao Nagradić.
Ta struja umnjevaca je izjavila, odnosno Slobodan Ordenjak, da ne misli da je loše sve što je uradila vlast drskog Dodika i mrskog Esenesdea. Ivanić, pak, stalno laže po Beenteve i u sarajevskom Oslobođenju, kako je sve loše što je urađeno i kako će odmah ujutro, nakon dana izbora, nastupiti Sudnji Dan i Opšti Potop u kome će samo preživjeti Suzana Rađen do Nove godine jer dotad će biti penzija i više neće biti ničega i ništa.
Ujedinjena opozicija nije, dakle, uvjerena u svoje laži.
Ali važnija stvar koju mi je otkrio Slobodan Ordenjak je u riječima:
• Nadamo se da će ova koalicija obezbijediti dovoljnu podršku biračkog tijela za uspjeh
• Bilo je razgovora i o tome kako se ponašati poslije izbora, i u varijanti ako se pobijedi, što će se, nadam se, desiti.
• Vjerujem da su aktuelni lideri ovih stranaka (opozicije) svjesni da ovo nisu posljendji izbori i da će biračko tijelo pamtiti njihovo ponašanje (da ne idu u koaliciju sa mrskim Esenesdeom ako Zajedno izgube) barem do lokalnih izbora.
• Nalazimo se u situaciji da dva kandidata nemaju ravnopravan tretman u partijama koje bi se trebale priključiti savezu Zajedno za Srpsku.
Ta neuvjerljivost u pobjedu kod Pedepeovih umnjevaca je bitna stvar bez obzira što je nema kod panjevaca niti kod klasičnih Esdeesovaca. Oni koji razmišljaju nisu uvjereni u pobjedu.
Sve ovo što je izanalizirao Slobodan Nagradić potvrda je testa kojeg je izveo Esenesde kada je osam mjeseci prije izbora obznanio slogan Srpska zauvijek, sa ciljem da Koalicija Pojeidnačno Zajedno pomisli da je kampanja počela i da se odmah uključi u u trku, što je i učinila i nakon nekoliko demonstrativnih koalicijskih razgovora i dva intervjua, od koji je jedan bio katastrofalan Tadićev u kome je pokazao da ne zna ni koliko treba glasova za pobjedu na predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, potpuno ispuhala, bez programa, koncepta i ujedinjujuće tehnologije.
Zdravko bi ušao ali bez uslova, Milanko bi bio mandatar ali nije
siguran da će izboriti poslaničko mjesto, Borislav ne zna šta će uopšte u toj gunguli izboriti, Borenović ne vidi sebe od Mladena, Tadić nije siguran u podršku pola Esdeesa, cijelog Pedepea i malih esdesčića...
Kako li tek glava boli birače.
OTVORITE
ROMAN "PRSTI LUDIH OČIJU"
NA OVOM BLOGU
Moj enigmatski prijatelj Miloš Milićević iz Doboja se potrudio da lektoriše i ispravi slovne greške u dosadašnjoj verziji teksta romana koja je postojala na blogu. Sada je pred vama čist tekst pa ga preporučujem zainteresovanima, uz zahvalu M. Milićeviću.

среда, 02. јун 2010.

OPROSTI NAM, KETRIN
Ketrin Ešton, Evropljanka, sa engleskim etničkim porijeklom, izjavi danas, u nekoliko novina istovremeno, da EU i Međunarodna zajednica, kako to gordo zvuči, neće tolerisati bilo kakva osporavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH ili međunarodnog prava, uključujući Dejtonsko-pariski mirovni sporazum.
Meni su, još kao malom, govorili, kad hoćeš nešto da sjebeš, samo se drži suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ali, dobro.
Moja Ketrin, sve je i počelo zbog tog osporavanja i integriteta i Dejtonsko-pariskog MS. Višegodišnji javni i tajni zahtjevi za ukidanjem Republike Srpske, zarad čega je stvorena i tajna Mapa reformi, direktan su udar na Dejton i BiH.
Treba li milioniti put da ponovimo da je BiH nastala ulaskom Muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srpske u tu naseobinu. A ne tako što je Dejtonsko-pariskim MS nastala BiH pa onda, Ona, nama dala da budemo Federacija i Republika Srpska.
Kolikogod ta Naseobina BiH bude osporavala Republiku Srpsku, toliko će Srpska osporavati BiH. Da se znade.
A, draga moja Ketrin, ovdje više ne pomažu komunističke formule: BiH nije ni dejtonska, ni entitetska, ni evropska, nego je i dejtonska, i entitetska i evropska, jer se pod tom vodnjikavom floskulom krije Funkcionalna država, pri čemu je u toj sintagmi sporna riječ Država, jer je to drugo ime za unitarizaciju i pražnjenje entiteta. A kako izgleda prazan entitet, svjedoči Federacija BiH.
Pošto vi, i Vi, draga moja Ketrin, ne znate šta ćete sa BiH, ne znate čak ni da li će realno moći u EU za deset godina minimalno, ne znate ni to da li da date bezvizni režim ili da ga ostavite da u sljedećoj godini imate barem neku mrkvu, ili, pak da nastavite sa bezveznim režimom, nemojte i nas da sluđujete – organizacijom Kosovsko-srbijanskog samita u Sarajevu, npr.
Oprosti mi, Ketrin, možda nisam bio fin.
Ali mislim da nas čekaju teške godine neizvjesnosti.
Pitanje je da li će BiH postati članica EU ili će EU, kako je krenula sa tim jedinstvom, postati članica BiH.
Može i ova druga varijanta, ali da znaš, Ketrin, prvo Reforme i Funkcionalna EU.

уторак, 01. јун 2010.

SINDROM ZAOBILASKA
Danas je Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH, izjavio da se u organizaciji i političkom finiširanju Sarajevskog neidentifikovanog samita potpuno zaobišlo Predsjedništvo BiH, koje, inače, vodi spoljnu politiku Ove Zemlje Prevažne, nestalne članice Savjeta bezbjednosti UN.
Prije toga je Nikola Špirić, predsjedavajući Savjeta ministara, nekoliko puta izjavljivao da ga niko ni našta ne poziva, PIC i slični.
Ali zato je Doris Pak, poslanica Parlamentarne skupštine Evrope okupljene oko Grčke, danas isposlovala rezoluciju o BiH. U nekom spoljnopolitičkom odboru. Glavni medikament: Unitarizacija – 500 miligrama, triput dnevno, na gladan stomak.
Nešto permanentnije o BiH sere slovenački provincijalni politikopatoid kome su dodijelili izvjestiljestvo o Srbiji a tamo mu niko ništa ne smije da kaže, pa se stalno zadnjim nogama i usranim repom baca na BiH. Sa umišljajem na Republiku Srpsku.
Sve mi se čini, ovdje BiH uopšte nije bitna.
Ovdje se vode stalne igre na maloj eksperimentalnoj sceni. Mala rupa puna pedera. Hoće Španija da bude glavna. Zemlja predsjedavajuća (pa šta, predsjedavajući je i Haris), prije toga hoće Bilt i Štajnberg da budu glavni. Onda dođe Davutoglu pa i on hoće da bude glavni. Bio Bajden pa ovlaženi unitaristi mislili da će im svanuti pošto su pretpostavili da i on hoće da bude glavni. Ešdaun daje intervjue, i on bi da bude glavni. Borba je između njega, navodno, i Lajčaka. Našta je spao naš Miroslav. Onda Brisel kaže: Mi ukidamo vize. Prevodim: Mi smo glavni.
Dok nakon stote epizode BiH watch, neko ne upita: A o kojoj se zemlji radi.
Jasno je da se najvažniji ne bave Bosnom i Hercegovinom. Njemačka, na primjer. Rusija. Ne šalju velike igrače na Sarajevski samit.
Bosnom i Hercgovinom se bave polupatološki profesionalni deklaracijaši, evropski krajputni samoiscjelitelji epileptičnih napada sopstvene veličine poznatih kao Briselski turski marš.
Zanimljivo je i to.
Pošto su obavljene neke prethodne radnje, sada je dovoljno sa strane posmatrati Raspad.
Neće nikad doći vrijeme da nas vole. Ali doći će vrijeme da nas mole.
Ovo govorim samo jednom.
A ako to nije dovoljno, onda treba reći da je najaveći politički događaj u posljednje četiri godine u BiH, bio susret Dodika, predsjednika Vlade Republike Srpske i Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske.
Toliko o izvjestiteljima, iscjeliteljima, predsjedvajućm, briselskim, parlamentarnim akterima.

понедељак, 31. мај 2010.

KINA – ZEMLJA NA OKUPU
Negdje pedeset i druge godine u Kini je 1500 ljudi, prosječno, živjelo na jednoj kvadratnoj milji obradive zemlje. U Americi, Sjedinjenim državama – samo 53 čovjeka.
Bio sam u Kini ovih dana. I nigdje nisam našao tragove gladi koja je tada, a i mnogo prije i mnogo kasnije, carevala Kinom.
Kinom su kroz njenih četiri, pet hijada godina, vladale dinastije Hsija, od 2205. do 1766. g.p.n.e, pa Čang, Čeu, Čin, Han, Čin, Sui, Tang, Sung, Juan, Ming, Čing, od 1644. do 1911., do Sun Jat Sena i buržoasko-demokratske republike. I dinastija Glad.
Kina je, prije svega, uspjeh trajanja. I trajanje uspjeha. Jer, prebrodila je višestoljetne opasnosti i došla do današnjih dana. Uspjeh Kine je to što je i danas na okupu. Danas je Kina najmoćnija sila na planeti. Kad kažem sila, ne mislim na banalni zapadni pojam ratne mašinerije koja širi nadzvučnu demokratiju. Mislim na snagu prirode čiji dio su ljudi Kine.
Najmoćnija sila.
Da. Jer sve naše predstave o Kini su netačne. Naša inficiranost zapadnom sienenovštinom, jevtinom rupičastom mrežnom informatikom potrošačkog društva iz raja u džepu i praznine u svijesti, ne može da prihvati veličinu i trajnost Kine. Mi smo, pa i ja, još uvijek u filmu Milion bicikla na Tjen An Menu, Trgu Vječnog Mira, u filmu Zakopčane bluze po Partijskoj Smjernici broj 436.
Nije ni čudo. Te pededsetdruge, kada sam se rodio, još uvijek je u Evropi, čudo bio novinar koji je tamo zalazio ili boravio. A čudo je bilo i njihovih 50.000 znakova pisma od kojih je tri hiljade omogućavalo da se bude obrazovan. Neobaviještenom Zapadu danas je čudo onakvo organizovanje Olimpijade.
Dabome, ne treba upadati u zamku da se Kina objašnjava brojevima. Brojevi ne mogu da doprinesu shvatanju i poimanju snage Kine.
Kina je opstala i preuzima svijet na dva, tri kulta. Kultu rada. Kultu prirode. Kultu organizacije...
Nevjerovatna je upornost Kineza da obrade zemlju do posljednje motike. Čak i u sušnim, skoro pustinjskim, područjima, njive se guraju da zadrže svoje mjesto među drugim njivama a kad više nemaju kuda, penju se na brda, planine i gore. Danas u Kini nema gladnih ljudi. Siromaštva ima ali se ne ide na besplatan kazan.
Rad u stotinama hiljada fabričkih hala takođe je, za naše pojmove, natprirodan. Graditeljski rad, umni rad, sportski rad. Rad, rad, rad. Rad je jedini način opstanka i napretka. To je stara kineska obična i jednostavna filozofija shatila. Za razliku od Zapada, koji je rad upotrijebio isključivo kao sredstvo bogaćenja, prokletinje i nezajažljivosti i time ga pretvorio u svoju suprotnost i propast.
Kina je iskoristila Jevtinu radnu snagu. To Zapad samo tako zove. U ljudskoj stvarnosti to je Temelj trajanja. Samo volstriške budale misle da je izvikivanje cijena, kursa i baloniranje, temelj trajanja. Ali, Kina nije tu jevtinu radnu snagu dala Zapadu, kao što su pokušali neki kratkoročni konceptualisti nasjevši na priče o tržišnoj demokratizaciji, napretku i sreći. Jevtina radna snaga je djelotvorna samo ako je se koristi za vlastite potrebe.
Kult prirode je u samim temeljima kineskog pojedinačnog i društvenog gena. Mislio sam da su zelenilo i travnjake pripremili za Olimpijadu. Mada sam znao da njihova likovna umjetvnost, oslikavanje svega, tematizira uglavnom prirodu. Sad sam vidio da je to sve staro decenijama i da se nije moglo stvoriti od trenutka kada je dobijena organizacija Olimpijade. Čitavom dužinom mostovi i petlje, po nekoliko desetina kilometara, optočene su saksijama sa cvijećem. Ukrsno bilje se njeguje i održava i tamo gdje nisu parkovi i gdje ljudi ne zalaze. Na hiljade skulptura, drvenih i kamenih, uzetih iz prirode, postavljene su po gradovima, pred zgradama i pred ulazma u velika zdanja. Beijing ima više zbrinutog zelenila nego deset najvećih evropskih gradova zajedno.
Zagađenog vazduha takođe ima mnogo više nego u Evropi. Ali to je cijena napretka. Pokušaj da se svijetom vlada pomoću kontrole CO2, pokušaj je Kiseoničkog kolonijalizma i održavanja Kine, i drugih, u onoj pedeesetdrugoj godini.
Svaki rad i zajednica imaju svoje pravo na CO2. CO2 je temeljno ljusko pravo. A zapadna zamjerka Kini na ljudskim pravima i demeokratiji, takođe je jedan oblik neokolonijalizma. Insistiranje na jevtinim zapadnim ljudskim pravima, guglu, mišljenjima i ostalim sranjima svojstvenim potlačenom življu neoliberalizma, direktan je put u anarhiju koja bi Kinu, i sva okolna područja, uvela u stoljetne ratove. Znam, na tome se može dobro profitirati.
Kult organizacije prati i dinastijsko vrijeme i komunističko vrijeme. Za organizaciju, postrojavanje, vagoniranje, uredovanje, ne treba okrivljavati Srp i čekić. Veliki Zid, Kineski Zid, mogla je da izgradi zajednica koja ima razvijen kult organizacije. A, pri tom, radilo se o sredstvu za opstanak a ne prostom totemizmu kao u slučaju piramida.
I danas je u Kini organizacija čudo. Beijing i Šangaj imaju skoro po dvadeset miliona stanovnika. I žive normalno kao Rogatica ili Osmaci. Organizacija je i kad ljudi iz ministarstva inostranih poslova govore srpskohrvatski jezika a da nikad nisu izašli iz Kine. I druge evropske jezike. Organizacija je i kad se zakonom i društvenom kampanjom uštedi 400 miliona stanovnika. Da nije te organizacije, glad se razmnožila i ne bi se mogla držati u granicama Kine.
Danas Kina vlada svijetom. Amerika, Sjedinjene Države, ne mogu to priznati. Ali znaju, i drugi, da dva tri kineska ekonomska i valutna poteza mogu da SAD bace na koljena. No, Kina ne želi da uzme titulu i pojas prvaka svijeta. Svijet će sam da padne na koljena. Kineske rezerve dolara, obveznica i zlata, kineska ulaganja u svijetu, kinesko vezivanje za velika područja Afrike i Južne Amerike... pokoriće svijet. Ali ne treba se bojati. To neće biti kolonijalizam i vojna diktatura. Biće diktatura rada.
Još u ovom vijeku, negdje na kraju, radićemo kod Kineza. Kina će biti prva u svemu a Evropljani, koji će ponovo otkriti kult rada i porirode, ići će u Kinu na omladinske radne akcije i gradnju novog Velikog Zida koji će škrte oranice čuvati od pustinjskog pijeska i oluja a desaliniziranu morsku vodu dovoditi do usjeva.
Ako, u međuvremenu, zbog toga, rata ne bude.
To je realna opasnost. Jer, Zapad, navikao na olako bogaćenje i razmetanje, silenje i sveopšte kurčenje, neće se pomiriti sa gubitkom pozicija. Mada se gubitak ne osjeti jer je svakodnevan. Gledam kako se na trulež, smrad i prljadiku osjeća Hong Kong, kako kolonijalni paradajz, raj, gubi bitku pred Beijingom i Šangajem, pa i pred Šendženom. Kako se crvene kineske zastave i petokrake na svakom čamcu tog velikog zapadnog otetog grada. Tako će i svijet, Zapad, izgubiti bitku protiv Kine. Da su pametni, u Hong Kongu bi postavili detektore. Da znaju svakog dana koliko idu unazad i uzmiču.
Svijet će, na kraju ovog vijeka, biti optočen, raslojen i razgraničen, posve drukčijim ekonomskim, geografskim i moćničkim pločama. Kina i njeni saveznici biće prva i najmoćnija takva ploča. Ploča za cijeli milenijum ili nekoliko.
Ako, u međuvremenu, rata ne bude.

недеља, 30. мај 2010.

REPUBLIKA SRPSKA – HRVATSKA
KO JE POBJEDNIK?
Ivo Josipović je u tekstu Denisa Kuljiša, u banjalučkim Nezavisnim novinama, poznatim po unitarističkoj karti BiH bez granice entiteta, izjavio jednu nevještinu. Vjerovatno ne misli tako ali mu je neko tako sugerisao. Izjava ima dvostruko dejstvo: da u internoj javnosti opere Josipovića što dolazi u Republiku Srpsku i da u eksternoj javnosti regiona sugeriše jedinstvo sa stavovima koji zaobilaze Republiku Srpsku.
Dobro, još ranije, koji dan, na umobolno pitanje: Hoćete li i u Republici Srpskoj reći da je Republika Srpska izrasla na zločinima, izjavio je: Kakvog bi bilo smisla da ja onamo idem ako to namjeravam reći. To je zaista nakaradna ideja sa stanovišta politike a ustavno-pravno potpuna je besmislica.
Odnosna izjava glasi ovako: Naravno, podijeljeni smo, to je realna slika regije, ali nije li naša obaveza da budemo velikodušni, da poražene dignemo na noge, kao što su SAD učinile sa osovinskim državama poslije Drugog svjetskog rata.
Malu sjenu ma dugoročnost i iskrenost odnosa prema Republici Srpskoj bacila je i obavijest, Josipovićeva, da su o svemu obavijestili i američku diplomatiju.
Već sam pisao da je posjeta predsjednika Hrvatske značajna za Republiku Srpsku. Značajna je i za Hrvate i Hrvatsku. Ali nema mjesta potcjenjivanju i nipodaštavanju sa Josipovićeve strane. Naročito nema mjesta uspoređivanju sa silama osovine, poraženima iz drugog svjestkog rata, što, na daljinu sugeriše fašizam Republike Srpske.
Republika Srpska nije poražena u Prvom bosanskohercegovačkom ratu. To što su Hrvati poraženi u Republici Srpskoj, i morali napustiti, ili otišli dobrovoljno, svoju imovinu, za razloge tog poraza treba zaviriti u čvor zastava SDA i HDZ i u najavu velike humanitarne lajv ejd akcije Šahovnica na Drini.
Da je poražena, ne bi iz rata i iz Dejtonskog sporazuma izašla takava i bolja nego što je u njega ušla. Hrvati, a još više Bošnjaci, treba da se pomire sa etničkom slikom Srpske jer su tim svojim vezivanjem zastava potpisali i odobrili i etničke podjele i čistote. Da su htjeli etničku mješalicu vezivali bi više zastava u čvor. Republika Srpska, bolje: Srbi, nisu nikome vezivali zastave.
Republika Srpska je pobjednik u Prvom Bosasnkohercegovačkom Ratu i u Prvim Velikim Bratskim Balkanskim Ratovima.
Jer je dobila teritoriju i državnost. Istina, u okviru BiH. Nije je dobila vojnom intervencijom kao Kosovo, npr.
Jer je bila cijelo vrijeme pregovarač o miru.
Jer je bila potpisnik Dejtonskog ugovora i njegovih ugovornih segmenata.
Da sam na Jospipovićevom mjestu ne bih se tako lako igrao tim odrednicama pobjednik/poraženi.
Republika Srpska je kvalitetniji pobjednik od onih koji su nezavisnost dobili u Bonu i na većem etničkom čišćenju.
Mnogo veći teret je na Hrvatskoj, tih 400 tisuća Srba, nego na Republici Srpskoj i njenim protjeranim, izbjeglim ili dobrovoljno otputovalim Hrvatima.
I, Srbi u Hrvatskoj nisu vezivali zastave nisakim. Tražili su da ostanu u Hrvatskoj, i u ustavu. Gdje su bili, i u jednom i u drugom. Da li je neko to zaboravio.
Ivo bi trebao da nađe savjetnika koji ćemu reći:
Ivek, ne pričaj više i opširnije nego što treba. A ako ne znaš šta treba reći, reci: Ovaj korak je značajan za regionalnu saradnju. A i šire.