субота, 01. децембар 2012.

1862.
I BIT ĆE PJESMA
NA UKOPU BOSNE


Razlijegaće se brdusinama i sevdalinke. Pjevaće i Bošnjaci, muslimani i Najbolji Bošnjani.
Do ukopa neće dovesti Mrski Agresori, Genocidni Srbi, Republika Srpska, niti Treći Hrvatski, već Otomanske Deformacije Dejtona.
To je sindrom Nesvjesnog Puta Suicida.
Nijedan samoubica ne može da shvati da se njegov život, kojeg i on kreira, godinama ranije, precizno kreće putem koji će ga dovesti do omče, do sljepočnice ili do posljednjeg poljupca trotoara s nebodera.
Tako ni Bosna, Otomanska varijanta BiH, Dejtonski Kancerogeni Deformitet, ne može da shvati da insistiranjem na reformama, unitarizaciji, državizaciji i jednoj adresi, a to je samo dio repertoara, precizno ide Putem Suicida.
Ne mogu to da shvate ni bošnjačke, sarajevske, intelektualije.
Jer, DKD je već proizveo svoju suicidnu djecu.
Pa tako i izvjesni profesor FPN u Sarajevu, Suad Dejtonćehajić, doktorirao na temu Dejtonskog sporazuma, STJ, u Danima, otpatku nekadašnjeg Svijetlog Sarajevskog Dejtonizma, Dejtonizam je, inače, posebna vrsta sljepila koja ne vidi samo tri stvari prilikom patološkog unitarizma, Srbe, Hrvate i Propast Bosne, ne shvata jednostvnu činjenicu – da je Dejton trebao da bude drukčiji, bio bi. Jer Buldozerbruk i Am mogli su tada šta su htjeli.
Ne misli, valjda, Dejtonćehajić da Ameri nisu vidjeli ono što drkahvedžije i SPK vide još od povratka Alije iz Dejtona. Da Dejton treba mijenjati tako da nestane Srba. I Hrvata.
Njegovo neshvatanje Dejtona i neuviđanje opasnosti koje nosi Deformacija, a to nije samo njegova osobina u Sarajevu, jer zbog toga su propali mnogi dragocjeni umovi i političari, uključiv i Prljavog Harija, svoje korijene ima u mržnji prema Srbima. Reći ću civilizovano U neprihvatanju Srba kao čeljadi ovog prostora. A to je direktno nasljeđe Otomanske imperije. Samo čekam kad će neki vrli um predložiti da se mladi Srbi sepetima dopremaju u Sarajevo. Koridor SepetC.
Otuda i njegovo, njihovo, ustrašenije Memorandumom Sanu. I aktuelno priviđenje opšte opasnosti od Memoranduma Rsanu. Kako su vidjeli analizu koju su Dodik i Mitrović napisali za raspravu o godišnjici Dejtona u okviru ANURS.
Amatersko obrazloženje Člana 3, stava 5a Dejtonskog sporazuma, koje nudi Drsuad Kurtćehajić, takvo je da ga ne vrijedi ovdje ni citirati niti sa njim polemisati.
Republika Srpska i Federacija složili su se samo o tri stavri koje su prenešene na nivo BiH. Sve ostalo je kosovizirano. Oteto.
Dabogda vam stalo u grlu.
Ali na nešto još moram skrenuti pažnju.
I Dejtonćehajić priča o istorjskoj minoriji. U svojoj mržnji prema Srbima. O Velikoj Ofanzivi Armije BiH i Hrvatskog Vijeća Obrane prema Banjaluci.
Radi se o ostacima regimente koja je ušla u Mrkonjić Grad i tamo izvršila pokolj civila i devastirala cijeli grad puštajući vodu u stanove, pri odlasku, kako bi smrzavanje razorilo zgrade, koja se nije mogla imenovati Armijom BiH. To je bila Vojska Republike Hrvatske, dijelom i HVO a USAR BiH, Usrana Armija, bila je zauzeta paljenjem Srpskih kuća od Bihaća naovamo.
U taj kanjon ne može stati ni cijela brigada i neki avanturisti su doista prošli klisuru koju niko nije ni branio.
Hrvatska, Država Hrvatska, vratila je svoje Redarstvene Dželate, kako propuštate da to ocijenite Agresijom Lijepe Njihove na Gizdavu Vašu, ali ne zato što je to htio Holbruk ili neko drugi. Već zato što bi ulazak jedne čizme u Banjaluku bio i ulazak Srbije u rat. U tom ratu bi muslimani sigurno doživjeli Rašino Proročanstvo. Ne bi ih stigli spasiti Nato i hravtski šverc oružja. A pitanje je šta bi bilo i sa Hrvatskom.
Bez obzira što Sarajevski Drpuk nastoji Srbiju prikazati agresorom, Srbija se zajebavala u međunacionalnim ratovima u BiH i nju su predstavljali neki dobrovoljni idioti pod nazivom Cecini Tigrovi ili Šešeljeve Šubare. Da je Srbija izvršila agresiju na BiH, i Istra bi još danas bila u govnima.
Dabome, da bi u rat ušao i Nato. Dotad je Nato u BiH, a i u Hrvatskoj, bio na pikniku kod Fate. Koja ju je, za svaki slućaj, plahnula.
Dabome i da bi taj rat zahvatio i druge zemlje.
Zato se Vaša Slavna Armija vratila kanjonom Vrbasa.
Ne zanosite se, intelekuralci, propuštenom šansom da tada nestane Srpska.
Jer i Vojska Republike Srpske je tada, u sastavu samo Prvog Korpusa, imala stotinu dvadeset hiljada ljudi u rovovima. Banjaluka bi, da ste ušli, bila vaš Staljingrad.
To što pričate, od Mate Granića do komentatora po blogovima i portalima, to je kako Mali Mujica i Mali Ivica shvataju rat.
Predlažem Dejtonćehajiću i drugim Kurcćehajićima, da još jednom, ali paaaaaažljivo, pročitaju Memorandum DM.
Spremte se, spremte, za Pogreb.

петак, 30. новембар 2012.

1861.
SEDI DI SI,
NI ZA TO,
DI SI, NISI
 

Ispod Zgrade Vlade Srpske, i ispod kišobrana, protestvovali su službenici i jaslari Države. Srpske, dabome.
To su oni koji primaju plate iz budžeta.
Razumijem da sit gladnom ne vjeruje. Siti su ovi što šetaju. Nu, doista je deplasirano protestvovati zbog smanjenja plata dok se vodi grčevita borba, ne samo u Srpskoj, da se otvori desetak novih, kvalitetnih, radnih mjesta. Deplasirano je da se picparikuju zaposleni dok oni nezaposleni šute i trpe.
Deplasirano je i da protestvuju oni koji su radno-pravno zaštićeni Ko Međedi. Oni koji su do radnog mjesta došli, uglavnom preko veze. Od pomoćnika ministara pa do daftilografa. Sa obrazovanjem dovoljnim samo za to f. Oni koji su došli do radnog mjesta preko Famelije. Oni koji su zapošljavani iako je i tada bilo viška radnika. Mislim na one u Zgradi Vlade i spletenim administralijama. Ali takvih ima i u prosvjeti, i u policiji i dalje.
Zbog te neosjetljivosti na vrijeme, ambijent i konstelaciju, tim sindikalnim vođama treba malo uvrnuti mudanca, izuzev Ranke Mišić, iz objektivnih razloga, da bi shvatili da treba da budu zahvalni za radna mjesta u kojima se lagano češkaju mudanca i griju međunožja u prostorima iz Ratova Zvijezda, dok obućari, tekstilaši, građevinci, kod privatnika, nemaju vremena ni da glođu mudanca. Od muke, teškog rada, niske i neredovne plate.
Protestvuju oni koji ne znaju šta znače svete riječi rada. Norma. Produktivnost, Traka, Ladan Doručak, Vršenje Procesa Velike Nužde Napolju.
Protestvuju oni među kojima su mnogi neadekvatnog obrazovanja za te državne administrativne poslove. Koji su važni i odgovorni i na kojima počiva državna proceduralnost i po kojima se poznaje da je nešto Država.
Kad ih vidim kako hodaju, kad izađu s posla u Zgradi Vlade, jasno mi je da su im diplome sumnjive gramature papira. A o kvalitetu obrazovanja za državni posao da ne govorim.

четвртак, 29. новембар 2012.

1861.
ČEŠKA
I SLOVAČKA,
SRPSKA
I BOŠNJAČKA


U čemu je problem.
Samo u tome što jedna od ove četiri ima problem sa Hrvatima.
Ali jeste veliki problem kad svi u selu vide ono što vi ne vidite u svojoj kući. To je pouzdan znak da vam je kuća propala.
Gašparevič je u Banjaluci pozitivno govorio za Bosnu i Hercegovinu. Sugerisao je da se živi u političkom i kulturalnom miru. Kao što je bio slučaj sa Češkom i Slovačkom u okviru Čehoslovačke a i nakon razdvajanja. A Bakir Član pozvao ambasadora Mojžitu da izrazi nezadovoljstvo. Otkud mu pravo, nije on Predsjedništvo. Niti je BiH njegova.
Treba li da podsjećam da ni jedna od njih, Češka i Slovačka, nije žrtvovala mir za Čehoslovačku. Kao što je to uradio Babo Mu. Za Bošnjačkosarajevsku.
Politički i civilizacijski mudrac iz Srednje Evrope poručio je, u stvari, Otomanskom Sarajevu, da treba da se ugleda na Civilizovanu Srednju Evropu. Na Srce Evrope.
Jer izjava Bakira Sina da je Republika Srpska entitet u okviru BiH i da ništa više ne može dobiti niti ima moralno pravo tražiti mirno izdvajanje, pošto je nastala na etničkom ćišćenju, tipična je Otomanska Vojna Naredba.
Republika Srpska je nastala na Žrtvi Mira Tvog Ćaće.
Nastala je Prirodnim Pravom Srba i Nacionalnom Voljom da se jednom počne samostalan život bez samozavaravanja o Miomirisu Multietničke Ćenife. U tome je pomogla Izetbegovićeva žrtva mira.
A Bakira Sina treba podsjetiti da je BiH prije Dejtona bila Češka i Slovačka. I da je Srpska na silu natjerana da uđe u BiH. Ušla je, dakle, u BiH, kao država. A da pri tome BiH prije toga nije bilo. Ona u toku rata nije imala svoju teritoriju niti vlast nad njom, nije imala svoje podanike, narod, niti vlast nad njim, niti je taj narod validno iznio volju da je Republika BiH njegova država. I formalno je RBiH prestala da postoji formiranjem Muslimansko Hrvatske Federacije.
Od tog trenutka, simbolično, imamo ovdje Češku i Slovačku. Da smo bogdom tako i suštinski nastavili. Danas bi Hrvati bili barem ravnopravni u MHF. Ne bi imali konstitutivnost svakog svuda, ne bi se ubijali Unitarnim Reformama i Sanitarnim Čvorovima u liku zajedničkih a nedejtonskih i neustavnih institucija.
Otići ćemo, Sine, otići ćemo.
Samo ti olakotno mogu obećati da ću se zalagati da vi, iz Vaše Države, možete u Republiku Srpsku prelaziti samo sa ličnom kartom.

уторак, 27. новембар 2012.


1860.
AMAMBARI
I NAPLAĆENI
NACIONALIZAM

Pitao, tu skoro, u Bijeljini u policiji, pitac neki vrli, kako si, zašto si, sučim si, zbog koje uzvišenosti si, Emire Suljagiću, organizovao Nesrebreničku Izbornu Organizaciju Glasaću Za Srebrenicu i, tako Srebrenicu, u izbornom smislu, pretvorio u Sjebernicu.
Vrli Pitac je, u stvari, oblasni, okružni, regionalni, tužilac u Bijeljini. A pitanja su se odnosila na kriminalnu izbornu djelatnost te grupe iza koje stoje Nastrane Obavještajne Službe, Sarajevski Politički Krug i polulegalne udruge kojima je cilj rušenje ustava BiH, uništenje Republike Srpske na najraznovrsnije načine, devastiranje jednog međunarodnog sporazuma i ugovora na klasični osmanlijski način. Njima svima je Srebrenica što i Osmanlijama Smederevo.
Sve ovo je poznato. A temom se bavim zato što je danas, nakon propitivanja Suljagića o tome Ko Te šalje, Ko Te Plaća, Kome Plaćate, reagovala AmAmbarija saopštenjem da se neće tolerisati nasilje iz Republike Srpske prema finim građanskim, demokratskim i izborokratskim insanima. Tako nekako.
Ne razumijem zašto AmAmbariji treba da se petlja u odnose u zemlji koja je u opštem haosu, rizikujući da se sama ublati, i da štiti nelegalne procedure i neregularne proceduraliste.
Jer, izuzev bolesnih teatralista, kao što su Duška Puška i Muazuki, koji su se prijavili na pišanje u Srebrenici, i usput glasali, svi ostali su došli za pare, moja draga AmAmb.
Ovdje se nacionalizma naplaćuje.
A Glasaću Za Srebrenicu je Klasični Nacionalizma. Da nam ne bi, ne bi Srbi vladali Srebrenicom.
Svi, oni, dakle, došli su po pare. Ako nisu uzeli kesu za tkanicu, neko im je morao obezbijediti put Tamo I Vamo. I tako nekoliko puta. Prijava, Glasanja, Pišanje, Odjava. Pa takse za prijavu. Odakle lova. Sa kojeg računa. Kojim porezom je, sestro Amb, okićena ta mutna, ta teška, ta prljava lova. Da prostiš.
A šta misliš, sestro Amb, da je Tamo, vrli elektor neki dobio lovu da ga da Obami, umjesto po volji birače iz zemljice njegove.
Ili misliš, sestro Amb, da je sve bilo demokratski. Pa je neko od tih Prijavljivaša, glasao za Vesnu a neko za Onog.
JMM.

понедељак, 26. новембар 2012.


1858.
NEVINARI

Vidim, u Italiji, novinari zakazali veliki štrajk jer je nekom palo na pamet da unese u zakone odredbu po kojoj novinar može dobiti kaznu zatvora za klevetu.
Teško mi je odgonetnuti zašto svaki novinar, u zemlji koja propada, misli da je Mona Liza, STJ.
Kao što mi je teško odgonetnuti zašto se kod nas toliko ljudi lažno predstavlja kao Novinar. I, što je još gore, kad je sam sa sobom, to iskreno i misli.
Besmisleno je da novinari traže apsolutnu slobodu. To ne postoji u društvu uopšte. Ni za jednu društvenu grupu koja nema nikakvu odgovornost. A kamoli za grupe koje imaju velike javne odgovornosti. Kakva je odgovornost za rasprostrtu riječ u današnjem javnom suprafrekventnom mehanizmu.
A ovdje, naročito je besmisleno da novinari traže slobodu, toleranciju, krozprstašenje, pijedestal i nedodirljivost a unutar svojih najamnih jasala, obora i torova, tolerišu neslobodu, cenzuru, selekciju, plaćeništvo, infokamatarenje i bjesomučni odstrel. I u tome udarnički učestvuju. Mnogi svojim urednicima i gazdama, svako jutro, čistim rukavima, i ko zna čime još, glancaju Algijase. Visoki Sjaj Bijede.
Pošto je ovdašnje doba još uvijek iza talijanskog novinarskog vremena, ovdje bi trebalo uvesti zakonske odredbe za mnogo detaljnija novinarska sranija. Ali prvo kažnjavati urednike i gazde. Pa onda, u nedostatku dokaza, one koji su napisali i potpisali tekst.
A ti detalji su raznovrsni. Od netačnosti do sugestivnih kvalifikacija. Bojim se da bi po tim odredbama mnoge redakcije pretvorili u zatvore.
Indikativna je slučaj srbijanskog Pressa. Otišao Miško, otišle novine.
Nad tom činjenicom bi se mnogi kleti i važni novinar morao zamisliti. Koliko je produktivno sluganstvo.
Mada niko neće. Znam.
 

недеља, 25. новембар 2012.


1857.
MITAR
BRANI
BOSNU

 
Kao nekad Valter Sarajevo.
Bolesnici Bosanske Državnosti, iskopali su negdje vijećnika Zavnobiha iz dobojskog okruga, izvjesnog Mitra Subotića, koji ima 99  godina, i koji važno, u duhu najboljeg komunizma, izjavi Kome je tijesno u Bosni, neka ide.
O Mitre, Mitre, jebo te Đuro Pucar Stari. Što te stvori.
Mitar je na Zavnobihu, u Varcar Vakufu, kaže, predstavljao Težake. Drugi Tito, Koča Popović i Moša Pijade su imali taj koncept  pluralističke artikulacije pa su na Zavnobih i Avnoju bili prisutni i Soroševi iz Civilne Kucanje, Dženderaši, LDTN populacije, Lezi Da Te Naguzim, Liberali Žileta Živanovića i Čede Jovanovića, Kurconoše, Mlatimudi i Pizdopalji. Subotić predstavljao Težake. Odrastao sam potpuno na sisi komunizma a ne sjećam se da je neko za nešto u toj istoriji jebavao Težake. Mitre, Mitre, JTĐ.
Radnici, Seljaci i Poštena Inteligencija. Danas bi Drug Tito morao da okupi Neradnike, Medije i Poštene Bizmismene.
U BASHOV, Bosansko Antisrpskohrvatsko Okupaciono  Vijeće. Takvo je vrijeme došlo. Vakat. Zeman.
Kada mene, za tridesetosam godina, kao Mitra danas, budu pitali Sjećate li se Čiča Rajo, kako je propala Bosna. Kako se ne sjećam. Nekima je postalo tijesno sa Srbima i Hrvatima i pukla ko tanke gaćičice na debeloj guzici. Ja sam na tom Kongresu Rasprsnuća predstavljao Podjelaše. Takozvane AOR, Aktiviste Ostavinske Rasprave. Imao sam samo zamolbu, da se Kongres ne održi oko Krmokolja, da se izbjegnu Konotacije.
A sjećate li se ko je bio za očuvanje Bosne. Niko, dijete, niko. Bosna je bila veća laž od Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Kako ste se prebacivali na Kogres Rasprsnuća. Poznato je da su vijećnici Zavnobiha i Avnobiha, pardon, Avnoja, morali ilegalno kretati preko okupiranih teritorija. Nisam imao problema. Kretao sam se slobodno Četničkim Teritorijama i Ustaškim Područjima ali sam zakasnio pa sam učestvovao u Esemes zasijedanju.
Šta je poslije bilo. Poslije je bilo sve kao i prije samo Bosne nije bilo. A mi smo nadživjeli sve Unitariste, Kolaborcioniste, Domaće Izdajnike, Političke Nakurnjake, Podrepaše, Nudiguze i Onog Cerića, Onog Izetbegovića, Onog Lagumdžiju i Onog Tihića.