субота, 12. новембар 2011.

MALA GALERIJA VASIĆ
(ulja na kartonu, kombinovana tehnika)

STRAŠNI KLJUNASTI RATNIK

PORTRET VESELOG CURETKA

STARI RATNIK LULAŠ

SJEDEĆI SLONČIĆ

PRSTOKRET

CURETAK SA ZLATNIM VELOM

TAJANSTVENA VISOKA DAMA

VIŠEBOJNI PROFIL

ZAMETAK

VILINSKI KONJIC
NAPUŠTA SREBRO I ZLATO

PLAVI SLONČIĆ

TAJANSTVENI PAPAGAJ
(minijatura)

PTIČE OKUPANO U SREBRU
(minijatura)

TUAREG U NARODNOJ NOŠNJI
(minijatura)

TAJ STRAŠNI VUK
(minijatura)

PAPAGAJ GLEDA NIZ KLJUN
(minijatura)

dolje:
DOBRA VILA
I DUHOVI NAD GRADOM
Posted by Picasa
e-INSTALATERI FAŠIZMA U SRBA
Iako nisam pristalica nikakvih teorija zavjere niti teorija namjere, što, dabome, ne znači da one ne postoje i da se ne opredmećuju, jasno je da Srpska Nacija u posljednjih tri decenije trpi posljedice sveopšteg razaranja nacionalne armature, uništavanja nacionalnih repera, rušenja nacionalnih orijentira, svakodnevnog, svakogodišnjeg i svakodecenijskog amputiranja najvitalnijih imovinski, teritorijalnih i anatomskih dijelova, perforacije, do uništenja, kolektivne svijesti, ne samo nacionalne, defloracije nadanja i pobjede kao zdravog jezgra svake šire ljudske skupine, atomizacije i deregulacije bilo kakvog funkcionisanja, upravljanja, planiranja, ekonomisanja i državisanja...
Ne mislim da je to neka posebna zavjera koju je neko projektovao u prošlom vijeku i onda razradio tehnologiju za izvedbu. Jer i sama Srpska Nacija doprinijela je stvaranju preduslova za takav Projekt. Koji joj je kurac trebalo da se bavi južnoslovenskim državnim nastambama, stvaranjem države dovoljno široke za sve, prvo Kraljevine pa onda Komunovine. Na svakoj geografskoj vukojebini, baviš se samo sobom i svojim interesima.
U svim tim nastambama, Srbi su najradije išli u žandare, policiju, miliciju i vojsku i tako na sebe navlačili gnjev svih nacija sa kojima su bili u jednoj državi. To jeste banalan primjer ali objašnjava dobar dio suštine.
U komunizmu, Srbi su bili najortodoksniji pa opet se izložili krivici koju su drugi, s pravom ili s predrasudom, adresirali na Srbe. I tako skroz.
U posljednjim Balkanskim ratovima Srpska nacija je ostala bez svojih teritorija koje nikad nije silom zauzimala. Ali je na silu izgubila. Srbi su nestali iz Hrvatske, nestali iz pola Bosne i Hercegovine, nestali sa Kosova, postali bivši kroz Makedoniju, otcijepljeni kroz Crnu Goru.
Jedina organizovana kolektivna nacionalna srpska grupa uspjela je da, u tim događajima, koje nisu Srbi, niti Srbija, planirali i pokrenuli, ostane na području dejtonske državne organizacije Republike Srpske.
Sve ostalo je Srbima oteto i uništeno. Posljednje od toga – dragulj kazamatske, nebeske, mafijaške, plemenske, otimačke i krvave demokratije – Kosovo.
Time se projekt ne završava.
Na djelu je dalje razaranja nacionalnog tkiva Srba u Srbiji. Političke stranke i mediji, kao dva najegzaktnija pokazatelja stanja društva, države i nacije, u potpunom su rasulu i dezorijentaciji. Već dvadeset godina ni jedan važan srpski problem, niti srbijanski problem, politička i medijska struktura ne umije da objelodani, istraži, definiše i riješi.
Dobrim dijelom, to je posljedica ubijanja u pojam međunarodnim pritiscima poslije ratova na Privremeno Zauzetoj Teritoriji zvanoj SFRJ i Dejtona nakon toga, zatim bombardovanja Beograda i Cele Srbije zbog ljudskih prava neljudi na Kosovu. I konačno, otimanjem Kosova, ali jebeš Kosovo i Albance, nego proglašenjem i priznavanjem države na Srbijanskoj Teritoriji i Srpskoj Zemlji.
Sada imamo situaciju, u Srbiji, da mora da srbuje Konuzin, a od svih silnih domaćih političara nijansiranih svim bojama suvih holandskih pastela, precizno i jasno, relativno, u odnosu na druge, o nacionalnom pitanju i nacionalnom interesu govori jedino Ivica Dačić. Komunjara. I to Slobina.
Mediji su ujalovljeni. Kao i u Republici Srpskoj. Ali zato caruju nezavisni, SIJN. I Nevladine orgazmizacije.
Završni čin uništavanja sveukupnog srpskog i srbijanskog nacionalnog i državnog bića jeste Fašizacija. Ovdje, u Republici Srpskoj, Fašizacija Nad Srbima sistematski se provodi iz Sarajeva, ne samo na usranom nivou portalskih komentara, naročito u onim sredinama gdje se dupe briše prstom i trlja o vrata, nego i na nivou zvaničnih organa vlasti u Sarajevu, na intelektualnom, univerzitetskom i na javnom medijskom nivou. Nedogođeni genocid u Srebrenici samo je najisturenija tačka Fašizacije Srba Ovdje i Srba i Srbije Tamo.
Sva sila paraportala, novinica i Nevladinih ćoruša, uprla se i u Fašizaciju Srbije. Srebrenica se veže za Srbiju i tovari se njoj na leđa iako Srbija nema nikakave veze sa Srebrenicom. Stoput više ima Alija Izetbegović, neke strane tajne službe, čak i amazonska plemena, od Srbije.
E-govnine, E-dnovnine, izvjesnog Ludovića, samozvanog novinara i urednika, e-protuve sifilizovanog cerebraliteta, samougrađene mesijanske medijske uloge, mazohističkog javnosnika, teatralnog prosjaka, objavile su traktatičnicu izvjesnog Gorana Necina, Cicina, Picina, Lalina, Sosina, vjerovatno je odzogo, jeblo ga čanak koje ga premuzlo, pod nazivom Kontinuitet srpskog fašizma.
To je, dakle, završni udarac u Fašizaciji Srbije i Srba uopšte.
Potrebno je dokazati da je fašizam Konstanta u Srba. Kontinuitet kod Srba. Necin je vjerovatno polaznik neke večernjoobrazovne sociološke ŠUPM, Škole U Pizdu Materinu, ili pak nekog privatno-uplatničkog fakulteta. Možda se i redovno obrazovao, ali onda nije redovno srao, pa sada pokušava sve odjednom. Uglavnom, njegove postavke ne mogu da izdrže nikakvu koordinatnu strukturu.
Necin, Picin, Cicin, kako li, kaže:
„Država kao temelj ljudskog društva i nacija kao izvršni organ u ovoj devijantnoj smernici, samo su potvrda kontinuiteta fašizma u Srbiji od vremena njegovog začeka između dva svetska rata pa do današnjeg dana.“
Nevjerovanto. Gdje li je ovaj čovjek sticao obrazovanje o društvu.
A onda mrtvo kaže: „Pošto fašizam proističe iz kolektivnog nesvesnog...
U Savremenoj Srbiji fašizam je rasprostranjena i politički prihvatljiva i u društvu etablirana pojava koja se ispoljava u formi ekstremnog oblika nacionalizma potcrtanog despotizmom i prijemčivim fanatizmom koji se u Srbiji, kao multietničkoj sredini, manifestuje kroz etničku, rasnu, versku a u posljednje vreme sve više i kroz političku i seksualnu netoleranciju. U tu svrhu, veliki broj društvenih činilaca, neretko i sama država, sistematski i metodično nastoje da relativizuju kako srpski fašizam kroz istoriju, tako i egzistirajuće modernizovane i preobučene nove političke i parapolitičke pokrete i grupe koji se na osnovu svojih reči i (ne)dela mogu svrstati u fašističke.“
Dobro pogledajte ovu gomilu netačnosti, neutemeljnenosti, nedokazanosti i nedokazivosti.
Dovoljno je reći da Četnici nisu bili fašistička organizacija da bi se na osnovu toga moglo zaključiti da Srpski Necin Fašizam vodi poreklo između dva svetska rata. Četnici nisu nikoga istrebljivali, nisu organizovali logore, nisu klali i ubijali Jevreje, kao neki, tu gore, znate vi dobro koji. Ma, Srbi su fašizam doneli sa Dnjepra i Dnjestra. To je Picin Necin zaboravio da kaže.
I čitava lepeza neutemeljenosti, u celom tekstui ilustrovanom snimcima iz fašističkog i nacionalističkog divljanja i istrebljenja tokom Drugog svjetskog rata. Kao: „Ovdašnji nacionalisti nedvosmisleno, kao i njihovi istomišljenici iz Hitlerove Nemačke, ističu da je njihov cilj stvaranje „nacionalne države“ kao temelja i otelotvorenja zajedničke volje svog naroda.“
Dabome, Srbija bi trebala da se zove Tuđija. A Nemačka Đurđija.
Ili: „Tipičan srpski fašista insistira prvenstveno na nacionalno konzervativnoj tradiciji...“
Cilj je jasan. Fašizam se mora instalirati po svaku cijenu. Jer, priprosti, lakomisleći, nezainteresovani, masturbantski, voajerski, korisnici e-belog, neće primijetiti netačnosti i neutemeljenosti.
Nakon izvjesnog vremena, čini mi se, tekst tog Picinog, Necinog, Šicinog, kako li, skinut je sa Pluralnog, Europskog, Mondijalnog Duvara e-Govnina.
Ali to ne umanjuje namjeru i zlotvornost ovog teksta. To je kruna višegodišnjeg napora da se na ovom portalu, provrtalu, kondomalu, prosralu, potpuno obalega Srbija i Sve Srpsko. Ako ovaj zaprosjačeni internetal potraje još koju godinu, proizvešće više fašista u maloj Srbiji nego Hitler i Musolini zajedno u nekoliko mnogo većih zemalja, onomad.
Bože, spasi Budale.

четвртак, 10. новембар 2011.

Posted by Picasa




Posted by Picasa

MOJE KOLJENO NA BIODEXU



Ne mogu da ubrzam oporavak bez obzira što Barselona ne može da održi formu i bez obzira što stručnjaci banjalučke klinike za operacije skočnih zglobova, koljena, kukova i ramena i rehabilitacije (formulacija je moja a ne stručna) pod imenom Zotović, ulažu ogromne napore da se vratim na teren prije mog šezdesetog rođendana. Da imam i dvadeset godina, trebalo bi mi dvanaest mjeseci da mogu da igram i treniram punom snagom. Povreda i operacija koljena su, u tom domenu, najkomplikovanije procedure jer cijeli paket uključuje operaciju, što je Zotović savladao na evropskom nivou, nadziranu rehabilitaciju i punu voljnu i vremensku saradnju pacijenta. Kod operacije koljena atrofira i iz funkcije biva izbačen veliki broj mišića i butine i potkoljenice, a bez njih, u punoj snazi, koljeno su samo tri lego kockice koje se raspadnu na prvi napor izvan ose. Ljudi iz Zotovića su mi omogućili da mogu da čučnem nakon 8o dana od operacije i da nakon 100 dana mogu lagano da trčim. To je ogroman uspjeh kada se zna da niko u 59. godini ne operiše LCA, prednji ukršteni ligament. Idi čiča, kući, izdržaće do popa.
Nemam dovoljno znanja da opišem stručnost, temeljitost, savremenost i organizaciju Zavoda Zotović ali znam da moju rehabilitaciju, nakon tri mjeseca od zahvata, u Zavodu, na odjelu gdje mi je koljeno i operisano, nakon individualnog rada u teretani i pravolinijskog trčanja na stadionu, što je u toku i biće do proljeća, sada koriguje izvjesni aparat, kompjuter, sprava, robot, šta li je, pod imenom Biodex. To je zadnja riječ evropske tehnike. Kažu mi da danas ni jedan ozbiljan evropski klub ne potpisuje ugovor sa bilo kojim fudbalerom bez testa na ovom aparatu. Sad mi je jasno da me je to spriječilo u dostizanju raznih tipova kao što su Van Basten, Rajkard i sličnih zbog čega sam ostao samo prigradski bek Rajkula.
Dabome, neizmjerno sam zahvalan svima u Zotoviću koji su se brinuli oko mene i oko drugih pacijenata.
Mogu bez pretjerivanja da kažem da takva zdravstvena ustanova ne postoji na ovim prostorima, po odnosu osoblja prema pacijentu, po odnosima unutar osoblja, po higijeni, po efikasnosti, po savremenim procedurama, po savremenim znanjima, po savremenim uređajima.

DAKLE. CERIĆ.
Bošnjački, ranije muslimanski, politički lideri imaju samo dvije izražene osobine.
Jedna je nadmjeno-dželatska, sto posto mi, dvjesta posto ja, pijedestalna, osorna, proviđajna, oreolna. Predstavnici takvih muslimanskih političara su Haris Silajdžić i, sve više, Zlatko Lagumdžija, mada sa nešto manje decibela i sa nešto više zakulisne kaldrmpolitike tipa Cofera obscura.
Druga je dedinsko-mudrijaška, savjetovalačka, ćaćinski naivna, objašnjavalačka, sokačko moralizatorska, more bit vako, more bit nako. Protagonisti te politike sreću se i širi a zajedničko im je, kad nisu spojeni na isti vod, nedostatak političkog talenta barem u tragovima. Karadžić, sa svojom ratnom pričom o pastiru kome su draže dvije zalutale ovčice od cijelog stada. Ili Kosorka Djevojka, Znate, kad se pravi krumpir salata... Kod muslimana su predstavnici takve politike Alija Izetbegović, počivši, Sulejman Tihić, Bakir Izetebegović, s manje talenta a više osiljenosti.
U koju grupu spada Dakle Cerić.
Da nije reis, to ne bi bilo ni bitno. Đe svi turci tu i mali Mujo. Ali. Pošto je na mjestu reisula i pošto nastoji da vjeru podvede pod politiku a politiku pod vjeru, bitna je polica na kojoj se nalazi.
Cerić je netalentovan za politiku jednako kao i za vjeru. Agresivno-promotivna usvepetljajuća, od pedofilije do boje tute malog Jašarevića, kad je terorista Jašar bio mali, vjerska misija ne daje rezultate u dekonfuzioniranju islamskih vjernika koji su također, kao i hrišćani i kršćani, morali poslije komunizma proživjeti neku vrstu rehabilitacije, postoperativnog tretmana, ponovnog prilaska vjeri i humane obuke za njeno praktikovanje. Takve greške činili su i drugi vjerski dužnosnici ali su one bile manje vidljive i pogubne jer hrišćanstvo nije balastirano trendovima i uticajima kojima je izložen islam i hrišćanstvo je odbilo politiku od sebe, barem u onoj dnevnoj, prizemnoj ravni, kakvu je prihvata i praktikuje reisul.
Naprotiv, misija Dakle Cerića, doprinijela je konfuziji poštenog islamskog svijeta u BiH. Nejasno je muslimanima kakva je uloga vehabija, selefija, dželeplija, sandžaklija. Nejasno im je i kakvo je određenje Cerićeve Islamske zajednice. Ta politička igra i tehnologija u vjerskim pitanjima, i tamo i ovamo, doprinosi konfuziji a nema izbornih trijaža, koje konfuziniste, kad tad, odbaci kao nekalibrirani otpad.
Netalent i nesposobnost i za vjeru i za politiku, kao temeljno određenje Cerića, dovelo je njegovu misiju, i njegovu glavu u ulozi generatora, u opštu konfuziju koja ga proklamuje opasnim vjersko-političkim faktorom.
Bolesti reisula:
• Nerealni ekskluzivitet. Bošnjacima pripada Bosna kao i Slovencima Slovenija, sažimam. Jer su svi drugi na prostoru bivše SFRJ dobili svoje etničke države samo muslimani nisu. Nerealan je ekskluzivitet jer muslimanski put ka naciji, i sadašnje postolje na kome se nalazi nacija, nije jednak kao, npr, hrvatski ili srpski, crnogorski ili slovenački. Tamo gdje taj put nije završen na vrijeme, tamo postoje problemi. Na Kosovu jer nema Kosovske Nacije. U Makedoniji, jer nema Makedonske Nacije. Nema ni Muslimanske Nacije. Neke odrednice koje postoje, možda čak i pretežne, u sva tri slučaja nisu dovoljne za realitet Cerićevih postavki.
• Šizofreni advertajzing. Europi se predstavalja suživotnim humanistom, dobronamjernikom, korisnikom engleskih sintagmi, deklaracijom evropskih muslimana, ja upravo pišem, zamolili me, deklaraciju libijskih ljubičica i majčinih dušica, moćnikom koji će uticati na političke prilude u Saraju. A onda se predstavi i kao uvrijeđena jetrva pa u slovenačkom Dnevniku prikaže sve svoje boljke na jednoj siniji.
• Svikrivi. Srbija, gjde je rođen Jašarević. Beč, gdje je bio u kasnodojiljskoj vjerskoj fazi. Zapad, koji naduvava Jašar-nargile a izduvava druge zločince koji su napajani Karadžićem. Dodik, koji misli da nije bio genocid, kao što on misli da je bio genocid. Mediji u Sarajevu, slobodni a zavisni.
• Samomipravi. Mi, muslimani smo žrtve, moramo vjerovati svima a nama niko ne vjeruje, na nama je izvršen genocid a mi se ne svetimo zbog toga. Sve su vjere na prostoru bivše Jugoslavije podijeljene samo je naša islamska zajednica kompaktna.
• Osvetoljubivost. Na nama je izvršen genocid i postoji mogućnost da se osvetimo. Ovdje svaki čovjek sa sobom nosi ožiljke i rane iz rata. Mogli bi imati motiv za osvetu. Posebno oni koji su doživjeli genocid.
• Kompleks krivice. Zbog nerealnosti političkog koncepta, sve njegove manjkavosti se pretvaraju u sopstvenu navodnu krivicu koju produkuju drugi. Mi moramo biti za nešto krivi. Zašto nas uvijek pitate o tom našem islamu. Tako je počelo i sa Židovima. Mi smo evropski Židovi koji vama na Zapadu moramo uvijek objašnjavati ko smo i kuda idemo. U nas se uvijek sumnja.
• Mračnjaštvo. Ovdje moramo biti eliminirani i izbrisani.
• Geoklaustrofobija. Mi smo u koncentracionom logoru. Još uvijek smo taoci. Kod nas postoji neki mini Gvantanamo.
• Iskonska odbojnost prema svemu neislamskom. Kako da živimo sa Dodikom. Čitaj Srbima.
To što je Dodika svrstao u red Osame, Gadafija i Brejvika, to je nekategorižljivo. To je sinergija svih boljki, i ličnih, i organskih, i vjerskih, i političkih, koje ima reisul Cerić.
Sve to i nije neka tragedija. Radi za Podjelu. Tragedija je u tome što ovakvi neartikulisani faktorijanci mame Krojače na Balkan i u Naseobinu. Kao što je Turska, nasljednik otomanske stabilnosti. Cerić je, svojim djelovanjem omogućio haos u nekim sandžačkim vjerskim zaseocima što je otvorilo bogaze Turskoj da ureduje u vjerskom sporazumijevanju između Cerića, Muazukija, Tadića, Srbije, BiH i Božepomozi.
Imaju oni njegovi izreku. Ne vataj se reze na vratima čiju kuću ne razumiješ. Ba.

среда, 09. новембар 2011.

TI MENI BOSNU,

JA TEBI PODJELU
Bakir javno popuje i pismuje Dodiku, a znate koju bi riječ najradije upotrijebio, da pomogne Bosni, jer svako voli zemlju gdje je rođen. Ma nemoj. Ja je, na primjer ne volim. Toliko da ne bih volio da se, od Hrvatske, Turske, BiH i Portugala, ni jedna turska kvalifikuje za evropsko prvenstvo u fudbalu. I ovako živi ne možemo ostati od Džeke i Mervane.
A, Bakir, sam može da pomogne svojoj Bosni, kad već svako voli zemlju u kojoj mu je babo bio u tvorza, i kad mu je Bosna pod nosom.
Samo treba neke stvari uraditi na vrijeme.
Na primjer taj brigadni drkadžija Dudaković. Mogao je biti uhapšen odmah poslije rata. Jebali ga Srbi i pojedine Tajne službe što nisu htjele i nisu dale da se pregazi Bihać. A on postao vojskovođa. Kad je Jna pravila vojskovođe. Takvih ta armija još ima po skladištima nerazduženih.
Pa, onda, sav pošten dunjaluk se uzibihuzurio što je tamo neka Sipa pretresla Zagijev stan. Ko je Zagi, SMJ. Ništa nisu našli. Samo su u kesi odnijeli svoj fotoaparat, koji su i donijeli da bi slikali dokaze.
I Sipa je čudo. Dvadeset godina ne bi ni prilude iz sokolačke psihijatirije čuvali dokaze u svom stanu.
Kao što to ne bi radili u kasarni u Bihaću.
Zato vrijeme Mladić je zločinac a Dudaković vojskovođa. Tako opći sva javnost oko Bakira.
Moj, ba, ti, Bakire, ako si htio da svi volimo Bosnu, kao i ti, još jedan od njih je morao da bude kod vas oslovljavan sa vojskovođa. Ili još jedan kao zločinac. Sad je kasno.
A to što ti pismuješ Dodiku da ti pomogne u izgradnji Bosne, to je isto kao kad bih ja tebe pozivao da mi pomogneš u podjeli Bosne. Znaš da to najviše volim. Ti Bosnu, ja Podjelu.
Ali i iz ovoga ima neka dobrota. Neko iskustvo. Ako želiš da praviš zločine, pravi ih u Saraju. Dvadeset godina si miran. Dok formiraju Sipu, dok nađu fotoaparat, dok obrade Barašina, dok okreče Meddžidu, dok prođe Jašar, dok propadne reforma policije. Ih. I to najbolje u pedesetoj. Neće te stići živa.

понедељак, 07. новембар 2011.

NI KALAJ, NI PAVELIĆ,

NI TITO, NI DEJTON

Dabome. Čekali su u Internešnel Čekaonici Bosnia da Serblji, a, kad su se sami prijavili protiv smanjivanja, potcjenjivanja i potiranja, i Horvati, načine kakvo kapitalno sranije pa da neka tenkovska, nebeska ili smjenjivačka demokratija nasrne na političko rukovodstvo, institucije i ustavno mjesto jednog, a i drugog, naroda.
Usuđujem se vještačiti da je Incko tu ostao kao dežurni sa motorolom. Da javi u slučaju da treba uvesti ZZL, Vazdušne Udare, ako Ulica Krene Sjeverom Afrike...
Dobro je rekao Dragan Čović. Čekali su neke radikalne poteze. Čekali su da Hrvatski Narodni Sabor proglasi Herceg-Bosnu do Tirola pa da nastupe askerdemokordoni.
Incko i ostaci razbijene internacionalne zajednice su ispali iz kolosijeka, ko moj pokojni djed Milan iz bolničkih kola, negdje kod Đakova, na samom početku Njemačke okupacije Kraljevine, kada je neka turistička njemačka motorizovana brigada samo prošla kraj njih i isjekla ih mitraljetama. Ispali, dabome. Jer, Incko iz stare teke, sa prljavim ušima, iz doba Sintre i Bona, vadi lekcije i ponavlja ih. Kriva je Republika Srpska. Za budžet, za vojnu imovinu, za državnu pomoć, za popis, za savjet ministara, za S/F... a Horvati za Treći entitet.
Incko i kamarila ne shvataju da se u BiH, možda prvi put, javljaju, i odmiču autohtoni procesi kod Srba i Hrvata, kod Hrišćana, neindukovani s vana. I iz Stambola.
Srbi su odmakli, ponešto shvata i Incko pa upotrebljava sintagmu Pravna i Politička sredstva. To Ile, Bruder, biće od tebe nešto. Ali, Kalaj nikada.
Hrvati su krenuli.
U Bosni i Hercegovini se događa Nacionalno Razvrstavanje, Nacionalno Razrastanje i Nacionalno Izrastanje. Ta tri procesa, ako ne budu uvaženi, mogu dovesti i do raspada BiH ali mogu, ako budu uvaženi, dovesti do jedne solidne konfederacije.
Potpuno je vanokolosiječno gledati na to kao što gleda Međunarodni Krizni Incko ili Međunarodna Krizna Grupa. Kriva je Republika Srpska. Šta hoće Republika Srpska.
Uopšte se ne radi o Republici Srpskoj. Pa ni o Trećem Entitetu. Radi se o tome da se uspostavi tronacionalna ravnopravnost čiji su temelji u Dejtonskom sporazumu ugrađeni sa dobrom namjerom. Sintraši, Bondžije i Kaldrmaši su, u međuvremenu, pokazali one druge, loše namjere i doveli Federaciju do potpunog rasula a Naseobinu skoro do raspada.
Dabome, to neće ići bez potpune izvorne dejtonske i ustavne pozicije Republike Srpske. Od koje ne može biti važniji izmišljeni Savjet ministara. Izmišljeni, jer je prvobitni izvorni, dejtonski, bio tročlani.
Dabome, da to neće ići bez povratka Hrvatima onoga što su unijeli u Vašingtonsku Federaciju. U bilo kom obliku. A i taj oblik neće moći da padne daleko od Trećeg entiteta.
Srbi i Hrvati imaju vremena. I zato je bitno ne načiniti kakav Prizivni Tenkovski Potez. Imaju vremena jer što Naseobina više odlazi od vremena kraja rata, gubitništvo Unitarista, Hegemonista, Sarajcentrumaša, sve je veće i sve neizlječivije.
Svi bi, Incko zadnji, mogli konačno shvatiti da ovdje niko nije uspio stvoriti Bosnu. Ni Kalaj. Ni Endeha. Ni Komunizam. Ni Dejton.
Pravna i politička sredstva.
Kako revolucionarno zvuči.