DAKLE. CERIĆ.
Bošnjački, ranije muslimanski, politički lideri imaju samo dvije izražene osobine.
Jedna je nadmjeno-dželatska, sto posto mi, dvjesta posto ja, pijedestalna, osorna, proviđajna, oreolna. Predstavnici takvih muslimanskih političara su Haris Silajdžić i, sve više, Zlatko Lagumdžija, mada sa nešto manje decibela i sa nešto više zakulisne kaldrmpolitike tipa Cofera obscura.
Druga je dedinsko-mudrijaška, savjetovalačka, ćaćinski naivna, objašnjavalačka, sokačko moralizatorska, more bit vako, more bit nako. Protagonisti te politike sreću se i širi a zajedničko im je, kad nisu spojeni na isti vod, nedostatak političkog talenta barem u tragovima. Karadžić, sa svojom ratnom pričom o pastiru kome su draže dvije zalutale ovčice od cijelog stada. Ili Kosorka Djevojka, Znate, kad se pravi krumpir salata... Kod muslimana su predstavnici takve politike Alija Izetbegović, počivši, Sulejman Tihić, Bakir Izetebegović, s manje talenta a više osiljenosti.
U koju grupu spada Dakle Cerić.
Da nije reis, to ne bi bilo ni bitno. Đe svi turci tu i mali Mujo. Ali. Pošto je na mjestu reisula i pošto nastoji da vjeru podvede pod politiku a politiku pod vjeru, bitna je polica na kojoj se nalazi.
Cerić je netalentovan za politiku jednako kao i za vjeru. Agresivno-promotivna usvepetljajuća, od pedofilije do boje tute malog Jašarevića, kad je terorista Jašar bio mali, vjerska misija ne daje rezultate u dekonfuzioniranju islamskih vjernika koji su također, kao i hrišćani i kršćani, morali poslije komunizma proživjeti neku vrstu rehabilitacije, postoperativnog tretmana, ponovnog prilaska vjeri i humane obuke za njeno praktikovanje. Takve greške činili su i drugi vjerski dužnosnici ali su one bile manje vidljive i pogubne jer hrišćanstvo nije balastirano trendovima i uticajima kojima je izložen islam i hrišćanstvo je odbilo politiku od sebe, barem u onoj dnevnoj, prizemnoj ravni, kakvu je prihvata i praktikuje reisul.
Naprotiv, misija Dakle Cerića, doprinijela je konfuziji poštenog islamskog svijeta u BiH. Nejasno je muslimanima kakva je uloga vehabija, selefija, dželeplija, sandžaklija. Nejasno im je i kakvo je određenje Cerićeve Islamske zajednice. Ta politička igra i tehnologija u vjerskim pitanjima, i tamo i ovamo, doprinosi konfuziji a nema izbornih trijaža, koje konfuziniste, kad tad, odbaci kao nekalibrirani otpad.
Netalent i nesposobnost i za vjeru i za politiku, kao temeljno određenje Cerića, dovelo je njegovu misiju, i njegovu glavu u ulozi generatora, u opštu konfuziju koja ga proklamuje opasnim vjersko-političkim faktorom.
Bolesti reisula:
• Nerealni ekskluzivitet. Bošnjacima pripada Bosna kao i Slovencima Slovenija, sažimam. Jer su svi drugi na prostoru bivše SFRJ dobili svoje etničke države samo muslimani nisu. Nerealan je ekskluzivitet jer muslimanski put ka naciji, i sadašnje postolje na kome se nalazi nacija, nije jednak kao, npr, hrvatski ili srpski, crnogorski ili slovenački. Tamo gdje taj put nije završen na vrijeme, tamo postoje problemi. Na Kosovu jer nema Kosovske Nacije. U Makedoniji, jer nema Makedonske Nacije. Nema ni Muslimanske Nacije. Neke odrednice koje postoje, možda čak i pretežne, u sva tri slučaja nisu dovoljne za realitet Cerićevih postavki.
• Šizofreni advertajzing. Europi se predstavalja suživotnim humanistom, dobronamjernikom, korisnikom engleskih sintagmi, deklaracijom evropskih muslimana, ja upravo pišem, zamolili me, deklaraciju libijskih ljubičica i majčinih dušica, moćnikom koji će uticati na političke prilude u Saraju. A onda se predstavi i kao uvrijeđena jetrva pa u slovenačkom Dnevniku prikaže sve svoje boljke na jednoj siniji.
• Svikrivi. Srbija, gjde je rođen Jašarević. Beč, gdje je bio u kasnodojiljskoj vjerskoj fazi. Zapad, koji naduvava Jašar-nargile a izduvava druge zločince koji su napajani Karadžićem. Dodik, koji misli da nije bio genocid, kao što on misli da je bio genocid. Mediji u Sarajevu, slobodni a zavisni.
• Samomipravi. Mi, muslimani smo žrtve, moramo vjerovati svima a nama niko ne vjeruje, na nama je izvršen genocid a mi se ne svetimo zbog toga. Sve su vjere na prostoru bivše Jugoslavije podijeljene samo je naša islamska zajednica kompaktna.
• Osvetoljubivost. Na nama je izvršen genocid i postoji mogućnost da se osvetimo. Ovdje svaki čovjek sa sobom nosi ožiljke i rane iz rata. Mogli bi imati motiv za osvetu. Posebno oni koji su doživjeli genocid.
• Kompleks krivice. Zbog nerealnosti političkog koncepta, sve njegove manjkavosti se pretvaraju u sopstvenu navodnu krivicu koju produkuju drugi. Mi moramo biti za nešto krivi. Zašto nas uvijek pitate o tom našem islamu. Tako je počelo i sa Židovima. Mi smo evropski Židovi koji vama na Zapadu moramo uvijek objašnjavati ko smo i kuda idemo. U nas se uvijek sumnja.
• Mračnjaštvo. Ovdje moramo biti eliminirani i izbrisani.
• Geoklaustrofobija. Mi smo u koncentracionom logoru. Još uvijek smo taoci. Kod nas postoji neki mini Gvantanamo.
• Iskonska odbojnost prema svemu neislamskom. Kako da živimo sa Dodikom. Čitaj Srbima.
To što je Dodika svrstao u red Osame, Gadafija i Brejvika, to je nekategorižljivo. To je sinergija svih boljki, i ličnih, i organskih, i vjerskih, i političkih, koje ima reisul Cerić.
Sve to i nije neka tragedija. Radi za Podjelu. Tragedija je u tome što ovakvi neartikulisani faktorijanci mame Krojače na Balkan i u Naseobinu. Kao što je Turska, nasljednik otomanske stabilnosti. Cerić je, svojim djelovanjem omogućio haos u nekim sandžačkim vjerskim zaseocima što je otvorilo bogaze Turskoj da ureduje u vjerskom sporazumijevanju između Cerića, Muazukija, Tadića, Srbije, BiH i Božepomozi.
Imaju oni njegovi izreku. Ne vataj se reze na vratima čiju kuću ne razumiješ. Ba.
Bošnjački, ranije muslimanski, politički lideri imaju samo dvije izražene osobine.
Jedna je nadmjeno-dželatska, sto posto mi, dvjesta posto ja, pijedestalna, osorna, proviđajna, oreolna. Predstavnici takvih muslimanskih političara su Haris Silajdžić i, sve više, Zlatko Lagumdžija, mada sa nešto manje decibela i sa nešto više zakulisne kaldrmpolitike tipa Cofera obscura.
Druga je dedinsko-mudrijaška, savjetovalačka, ćaćinski naivna, objašnjavalačka, sokačko moralizatorska, more bit vako, more bit nako. Protagonisti te politike sreću se i širi a zajedničko im je, kad nisu spojeni na isti vod, nedostatak političkog talenta barem u tragovima. Karadžić, sa svojom ratnom pričom o pastiru kome su draže dvije zalutale ovčice od cijelog stada. Ili Kosorka Djevojka, Znate, kad se pravi krumpir salata... Kod muslimana su predstavnici takve politike Alija Izetbegović, počivši, Sulejman Tihić, Bakir Izetebegović, s manje talenta a više osiljenosti.
U koju grupu spada Dakle Cerić.
Da nije reis, to ne bi bilo ni bitno. Đe svi turci tu i mali Mujo. Ali. Pošto je na mjestu reisula i pošto nastoji da vjeru podvede pod politiku a politiku pod vjeru, bitna je polica na kojoj se nalazi.
Cerić je netalentovan za politiku jednako kao i za vjeru. Agresivno-promotivna usvepetljajuća, od pedofilije do boje tute malog Jašarevića, kad je terorista Jašar bio mali, vjerska misija ne daje rezultate u dekonfuzioniranju islamskih vjernika koji su također, kao i hrišćani i kršćani, morali poslije komunizma proživjeti neku vrstu rehabilitacije, postoperativnog tretmana, ponovnog prilaska vjeri i humane obuke za njeno praktikovanje. Takve greške činili su i drugi vjerski dužnosnici ali su one bile manje vidljive i pogubne jer hrišćanstvo nije balastirano trendovima i uticajima kojima je izložen islam i hrišćanstvo je odbilo politiku od sebe, barem u onoj dnevnoj, prizemnoj ravni, kakvu je prihvata i praktikuje reisul.
Naprotiv, misija Dakle Cerića, doprinijela je konfuziji poštenog islamskog svijeta u BiH. Nejasno je muslimanima kakva je uloga vehabija, selefija, dželeplija, sandžaklija. Nejasno im je i kakvo je određenje Cerićeve Islamske zajednice. Ta politička igra i tehnologija u vjerskim pitanjima, i tamo i ovamo, doprinosi konfuziji a nema izbornih trijaža, koje konfuziniste, kad tad, odbaci kao nekalibrirani otpad.
Netalent i nesposobnost i za vjeru i za politiku, kao temeljno određenje Cerića, dovelo je njegovu misiju, i njegovu glavu u ulozi generatora, u opštu konfuziju koja ga proklamuje opasnim vjersko-političkim faktorom.
Bolesti reisula:
• Nerealni ekskluzivitet. Bošnjacima pripada Bosna kao i Slovencima Slovenija, sažimam. Jer su svi drugi na prostoru bivše SFRJ dobili svoje etničke države samo muslimani nisu. Nerealan je ekskluzivitet jer muslimanski put ka naciji, i sadašnje postolje na kome se nalazi nacija, nije jednak kao, npr, hrvatski ili srpski, crnogorski ili slovenački. Tamo gdje taj put nije završen na vrijeme, tamo postoje problemi. Na Kosovu jer nema Kosovske Nacije. U Makedoniji, jer nema Makedonske Nacije. Nema ni Muslimanske Nacije. Neke odrednice koje postoje, možda čak i pretežne, u sva tri slučaja nisu dovoljne za realitet Cerićevih postavki.
• Šizofreni advertajzing. Europi se predstavalja suživotnim humanistom, dobronamjernikom, korisnikom engleskih sintagmi, deklaracijom evropskih muslimana, ja upravo pišem, zamolili me, deklaraciju libijskih ljubičica i majčinih dušica, moćnikom koji će uticati na političke prilude u Saraju. A onda se predstavi i kao uvrijeđena jetrva pa u slovenačkom Dnevniku prikaže sve svoje boljke na jednoj siniji.
• Svikrivi. Srbija, gjde je rođen Jašarević. Beč, gdje je bio u kasnodojiljskoj vjerskoj fazi. Zapad, koji naduvava Jašar-nargile a izduvava druge zločince koji su napajani Karadžićem. Dodik, koji misli da nije bio genocid, kao što on misli da je bio genocid. Mediji u Sarajevu, slobodni a zavisni.
• Samomipravi. Mi, muslimani smo žrtve, moramo vjerovati svima a nama niko ne vjeruje, na nama je izvršen genocid a mi se ne svetimo zbog toga. Sve su vjere na prostoru bivše Jugoslavije podijeljene samo je naša islamska zajednica kompaktna.
• Osvetoljubivost. Na nama je izvršen genocid i postoji mogućnost da se osvetimo. Ovdje svaki čovjek sa sobom nosi ožiljke i rane iz rata. Mogli bi imati motiv za osvetu. Posebno oni koji su doživjeli genocid.
• Kompleks krivice. Zbog nerealnosti političkog koncepta, sve njegove manjkavosti se pretvaraju u sopstvenu navodnu krivicu koju produkuju drugi. Mi moramo biti za nešto krivi. Zašto nas uvijek pitate o tom našem islamu. Tako je počelo i sa Židovima. Mi smo evropski Židovi koji vama na Zapadu moramo uvijek objašnjavati ko smo i kuda idemo. U nas se uvijek sumnja.
• Mračnjaštvo. Ovdje moramo biti eliminirani i izbrisani.
• Geoklaustrofobija. Mi smo u koncentracionom logoru. Još uvijek smo taoci. Kod nas postoji neki mini Gvantanamo.
• Iskonska odbojnost prema svemu neislamskom. Kako da živimo sa Dodikom. Čitaj Srbima.
To što je Dodika svrstao u red Osame, Gadafija i Brejvika, to je nekategorižljivo. To je sinergija svih boljki, i ličnih, i organskih, i vjerskih, i političkih, koje ima reisul Cerić.
Sve to i nije neka tragedija. Radi za Podjelu. Tragedija je u tome što ovakvi neartikulisani faktorijanci mame Krojače na Balkan i u Naseobinu. Kao što je Turska, nasljednik otomanske stabilnosti. Cerić je, svojim djelovanjem omogućio haos u nekim sandžačkim vjerskim zaseocima što je otvorilo bogaze Turskoj da ureduje u vjerskom sporazumijevanju između Cerića, Muazukija, Tadića, Srbije, BiH i Božepomozi.
Imaju oni njegovi izreku. Ne vataj se reze na vratima čiju kuću ne razumiješ. Ba.
