субота, 12. септембар 2009.

KULTURNI SUVERENITET
Kultura u Republici Srpskoj svodi se na pašku čipku od crnih rupa, atrofiranih institucija, klimakteričnih direktorica, okoštalih i osedrenih umnjaka, jalovih autoriteta, isteklih mandata, propalih programa i navale tezgaroša u noćima zvijezda, festivala i pizda.
Ponekad, sa juga, zagude i gusle a na sjeveru ulitaju se rudonje u neorealizmu bodljavine bakova.
Već dvije decenije srpska kultura Ovdje nije proizvela nikoga. Ni jednog slikara. Ni jednog pisca. Ni jednog glumca. Ni jednog novinara. Koji bi u regionalnom smislu, barem, nešto značili. Oni što postoje, nastali su u socijalističkom samoupravljanju i održavaju se biblijskim protivpotopnim silama i čudesima.
Novodruštveni val ispodprosječnosti koji je na površinu izbacio one koji pivo lade u wc-šolji a potom u nju bacaju poderane čarape i oguljinu od krompira, one koji se kupaju samo četvrtkom ako nisu prošlog, koji pišaju po raskršćima velegrada i koji prde trotoarima naše mladosti, nije ni mogao iznjedriti književnike i slikare. A one koji su već postojali, mogao je samo ubiti u pojam i poniziti dotle da kleče sa ispruženom rukom ispred opljačkanog imetka kakvog skorojevića iz rodnog kraja koji će mu udijeliti trista marki, književno rečeno: kaemova, za štampanje knjige koju onda niko neće primijetiti jer nema književnih kritičara, nema ljubitelja knjige, nema knjižara, knjiga se spustila na tezge, nema novinara koji to prate, nema novina koje bi to zanimalo, nema čitalaca koji bi to čitali. Kad objaviš knjigu ne sazna ni tetka.
U takvoj atmosferi održan je i ovogodišnji Kočićev zbor.
Na uručenju Kočićeve nagrade, u Banjaluci, bilo je dvanaest zapeta sedamdesetpet posjetilaca. Na Stričićima bila je bodljavina bakova, prodaja plastičnih đinđuva, muvama zelenjušama upljuvana janjetina i prasetina, usafunjane zdrave seoske sise i guzice...
A bog je ovom kraju i ovom narodu dao Petra Kočića. Takav književnik se nikada više neće roditi. Ne zato što niko ne zna pisati kao Kočić nego zato što nema više uslova u kojima bi neko izgledao kao Kočić, velik, pismen, rečeničan, buntovan.
I niko ga ne zna iskoristiti. Svi su kulturu privatizovali. U Banjaluci se namnožilo desetine malih Beska Karabegovića čije su transverzale i horizonti sokački i čiji su dometi ukidanje katedre francuskog jezika, samotrpanje u enciklopediju, ponižavanje Kočića, magnetisanje fotelja, strančarenje, podaništvo, umišljenost, klanovstvo.
U Socijalističkom Samoupravljanju na Kočićevom zboru su govorili važni političari, najvažniji. U međuvremenu, politika je odbijena od zbora. Ne kažem da treba biti tamo ali ne treba pripustiti ni propale političare da od toga prave svoje mjesne odbore samozalječenja spolnih umnih bolesti. Rastjerivanje politike odagnalo je i pare i moć i organizaciju a to im je i bio cilj, da budu samostalne male, sitne, nevidljive gazde Kočića, Kulture i Klana.
A kultura je najekstraktniji, najčistiji oblik suvereniteta jedne nacije.
Stoga Kočićev zbor treba oteti od privatnih inokosnih vaški i vratiti ga kulturi, narodu i Republici.
Kao što treba na Frankfurtskom sajmu knjiga da Republika Srpska istupi samostalno, da ima svoj štand a ne u okviru BiH, jer i to je oblik suverenosti. A izlazeći samostalno pred svijet knjiga postaje kultura. Ovako, u obliku unitarnog štanda, knjiga iz Republike Srpske nije ništa. Kako ne postoji izdavač koji izdaje knjige autora sa cijelog područja tako ne treba da postoji ni štand koji okuplja sve pod šatrom BiH.
Žalosno je što se ja, iz dnevne političke mješalice, borim za to. Književnicima i kulturnjacima, očito su sitni uzurpatori uvrnuli i jezik i muda.

RAZVODNIK STRAŽE
Preplašeni direktor Sipe, Mirko Lujić, nakon isteka mandata Dragana Lukača, tajnog dostavljača, Tužilaštvu Barašinu d.o.o., izvještaja o kriminalu Dodika i ostalih iz Republike Srpske, raspredio ga je u skladu sa školskom spremom, na novi opis i popis poslova – odjeljenje za čuvanje uglova, trotoara, ulaznih vrata i čvrstih objekata sa licima.
Lukač, ohaerov namjesnik u Sipi, instrumentalist, instrumentator, instrumentalac, instrumentić, protestvovao je tvrdnjama da taj odjel za stražare nije u sastavu Sipe pa pravno nije moguće da one bude razvodnik straže. Lujić kaže da je on osnovao to odjeljenje pa je red da se tamo dislocira.
Dragan Lukač je provincijalni ratni naturščik koji je prije rata bio ništa, nije bio nešto, nije imao nikakve profesionalne reference u bilo kojoj oblasti, a ko u komunizmu nije bi nešto, i nije nizašta, tipičan je proizvod rušenja države i samoupravnog socijalizma i uspona nacionalističko-kriminalističkih stranaka koje su marginalcima, provincijalcima, folirantima, nacionalnim mjesečarima i pripadnicima svog naroda, koji će, kasnije, usrati šefa i stanicu, davale šansu da postanu nešto nezaobilazno, natprirodno i svevažno.
Uspon takvih protuva direktna je detekcija pada nacija, njihovog dostojanstva, humanizma, civiliziranosti i demokratičnosti.
Njih je bilo u svim sferama. Risto Đogo. Naser Orić. Vlado Slijepčević. Rasim Delić. Velibor Ostojić. Miro Mlađenović. Radislav Vukić. Alija Izetbegović. Momčilo Krajišnik. Senad Pećanin. I stotine hiljada drugih, među kojima je i taj dotični Lukač. Taj plastični otpad na površini i po obali, trajno je kontaminirao ljudsku, nacionalnu i društvenu okolinu. Dio tog otpada ostao je, po cijelom arealu, kao sasušena naplavina ispražnjenih septičkih jama u vrijeme velikog povodnja koji digne sve na površinu a naročito fekalije i trulež. Dio se infiltrirao u bizMis i oprao svoju balegu sa opljačkanog kapitala. Dio se uvukao u policije, službe, institucije, stranke i klubove VPL – Važnih Praznih Ličnosti.
Lukač je jedan od tih.
Karakterne osobine te višehiljadne plejade endemske su balkanske lepeze pune odrednica kao što je: iskorištena priseoska kurvica, isluženi igrač koji se vraća u sokački klub gdje je i ponikao, dodvorica, poturica, prevrtljivica, zbogparica, foteljašica, dupelizica.
Njihov karakter i politički i profesionalni kredibilitet kreće se u skladu sa brzinom spadanja njihovih gaća.
Oni i ne znaju kome su dali guzice.
S nestrpljenjem očekujem da vidim ko će braniti Neustrašivog Lukača, razvodnika straže.

петак, 11. септембар 2009.

SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle. SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle.

четвртак, 10. септембар 2009.

RAZGOVORI SA ESDEESOM
I prelistavajući Leksikon socijalne i tržišne privrede Rolfa Hasea, Hermana Šnajdera i Klausa Vajgelta može se zaključitu da je to njemački projekt koji je, nakon Drugog svjertskog rata, stvorio socijaldemokratsku ekonomiju i nad njom upravu, stvorio socijalno pogodno i upravljivo tržište, kapitalizam i profit. Taj koncept je Njemačkoj donio stabilan privredni rast i otpornost na krize šupljikavog balonskog kapitalizam Regana, Buša i drugih invalida.
Koncept socijalne i tržišne privrede stvaran je i razvijan u Njemačkoj bez obzira da li su na vlasti bili socijaldemokrati ili demohrišćani, ljevičari ili desničari, dakle. Vidljivo je to po insituticijama tog sistema koje su razvijane i napredovale sistematski, u nekoliko decenija.
Krupni interesi društva ne deformišu se na osnovu toga da li je na vlasti vlast ili je na vlasti opozicija.
Na tu temu razgovarali su Esenesde i Esdees.
Kod nekih medija to je izazvalo zanimanje i manju paniku garniranu mariniranom zajedljivošću na račun Dodika. Kod drugih šutnju i upotrebu računaljke.
Dabome da nema ništa senzacionalno niti prevratničko u tim razgovorima. Radi se o inventaru političkih orijentira bitnih za Republiku Srpsku. Niti je Esdees postao ljepši u očima Esenesdea niti je Esenesde postao patriotskiji u očima Esdeesa.
To jeste bio razgovor Dodika i Bosića. Ali ga tumačim kao razgovor, u stvari, sa Ivanićem i Čavićem. I Esdees i Esenesde su uputli jasne poruke podaničkom pri-pejd dvojcu koji lansiraju ubuđale i protrule teze o tome kako entitetsko glasanje treba reducirati jer ga Esenesde zloupotrebljava (Pedepe) i o tome kako nije bitna nacija već građanin koji se osjeća zdravo, poletno i čigrasto (Čavić).
Razgovarano je sa tim dvojcem i rečeno im da niko neće s njima. Ni prije izbora ni poslije izbora. Njihova koaliciona sposobnost je svedena na apsolutnu nulu. I teško da je mogu otkraviti i globalne klimatske promjene i otopljavanje Grenlanda. A koaliciona sposobnost je jedna od skala kojom se mjeri uspješnost i djelotvornost političke stranke kao i njenog programa.
To utiče i na dugovječnost stranke.

среда, 09. септембар 2009.

ŠTA ĆE TURSKA U EU?
Marti Ahtisari, jedan od onih koji je sa zakašnjenjem shvatio da je in ponižavati Srbiju i u 21. vijeku pa kukumavčio nad podjelom svijeta na Istok i Zapad kao i nad podjelom u EU što je dovelo do priznavanja – nepriznavanja Kosovske Vojne Baze i nad činjenicom što svjetska ekonomska kriza nije došla dvije godine ranije jer bi tako država koje bi priznale Kosovsku Vojnu Bazu bilo mnogo više, vođa Nezavisne komisije za izvještaj o prijemu – ne prijemu Turske u EU, nezavisno Kosovo, nezavisna komisija, nezavisni Ahtisari, oštro je upozorio EU da je u opasnosti da pogazi svoje obećanje u pogledu Turske i njenog boravka u desetogodišnjoj čekaonici za prijem.
Prijemu Turske protive se neke nebitne zemlje kao što su Francuska, Njemačka i Austrija.
To je ta podjela na Istok i na Zapad.
Tema, dakle, nije Marti, Marti je marginalac. Tema je Turska, zemlja koja je u Evropu došla odnekle, za krvavim tragom sablje i zauzela zemlju Vizantiju i njen Konstantinopolj, koja je gazila i sjekla dobar dio Evrope, sve do Beča, koja je početkom ovog vijeka istrijebila Jermene, tolerantno, skoro kao i Hitlerovi fašisti, koja je naočigled mirnodopske Evrope pokušala okupirati jedno nevažno grčko-tursko ostrvo, i koja je, tako se čini, podnijela zahtjev za prijem još u zajednicu uglja i čelika. Jer je čelik turska riječ.
Navodna podjela EU na Zatursku i Protivturske nije prava dijagnoza. Evropa, troma trombozna osteporozna i senilna stara dama nije zainteresovana za Tursku, ni kad napada ni kada se nudi u članstvo. Samo, neke zemlje o tome ne žele da govore.
Jer, Turska ne spada u Evropu. Evropa sa Turskom ne dobija ništa osim novog euklana a to joj nije potrebno pošto je i dostignuti broj klanova, dansko ovih, germansko onih, dovoljno komplikovan da se teško šta može kvalaitetno odlučiti i provesti. Taj novi Euklan bi obuhvatao Kosovo, kojeg će portiri ugurati u EU kad-tad, i dijelove susjednih zemalja, ali BiH obavezno pošto EU ne može ostaviti Srbiju izvan a to znači da kada obuhvati Srbiju ne može ostaviti BiH izvan. Dobro, to neće biti tako brzo ali ni tada Turska ne treba Evropi. Turska bi bila stožer takozvanog Evropskog islama koji bi postao istinska prijetnja tromoj proceduralnoj Evropi. Turska bi okupila svojevrsni OPEK agresivnog evropskog islama i tako zauzela još jedan kontinent u predvečerje novih globalnih podjela tektonskih ploča zemljine kore moći.
Njemačka i Francuska, zemlje u kojima su nikle filozofija, disciplina, industrija, ratništvo, revolucija, giljotina, fašizam, vino, uzvišeni seks i muzika, sa dovoljno istorijskog iskustva u pokolju i zajedništvu, logično, to pokušavaju onemogućiti.
Što će pri tome doći do prekida trudnoće pristupa balkanskih zemalja, to nije bitno. EU je i tako pretjeranim širenjem ušla u kancerogenu opasnost nekontrolisanog razmnožavanja ćelija pa se, unutra, iznova okupljaju Njemačka i Francuska koje su, sa Italijom, sve i započele.
A to što Ahtisari tako zbori... to ima veze sa brojem džamija u Finskoj.

уторак, 08. септембар 2009.

RAZAPETI ČOVIĆA
Dragan Čović je jako fin, uglađen i iznijansiran čovjek i političar.
Za projekt potčinjavanja, podjarmljivanja, poniženja, segregacije, separacije i devastiranja Hrvata u Federaciji, on, pjesnički, lirski, kao da lije na uglu petrolejska lampa svjetlost zelenkasto žutu, kaže da se radi o bošnjačenju.
Do sada su nebrojeno puta iznošeni podaci o tome. Hrvatski tisak donosi cijele analize, najozbiljnije u novinarskom istraživačkom smislu, Večernji list pretežito, bez mržnje, zle retorike i nacionalizma, hladno i brojčano, Kroacija Leo ukazuje na probleme oštrim hercegovačkim narodskim i nepolitičkim jezikom. Čović je uvijek bio diplomatski suzdržan, nije nikome želio da se zamjeri. Bio je jedan od hrvatskih lidera u BiH koje je nepovratno ubilo ubijanje Hrvatske Samouprave. Ubilo je i običan narod. Lideri su toliko izbezumljeni nakon SHS, Sloma Hrvatske Samouprave, da su listom počeli pričati o ustavnim promjenama, ukidanju entiteta i jačanju Države.
Siroti lideri malih hrvatskih stranaka su mislili da će Država umeti da peva o njima kao što su oni pevali o Herceg Bosni i da će ih spasiti bošnjačenja. Bošnjačke stranke su ih destilovale sve više i više, godilo im je, usput, što se traži i ukidanje Republike Srpske i Poništavanje Rezultata Genocida. A u podjeli posla neki su na draftu izabrali Hadeze a neki Devedesetku. Tako se istorija zakotrljala, Rollihg History, pa su nekada muslimani bili hrvatsko cvijeće a sada su Hrvati Bošnjačko cvijeće. Zalud Čović navodi dokaze o broju Bošnjaka u nadzornim i o razlomcima Hrvata u upravnim odborima.
U bošnjačenje se uključio i Gavrilo Grahovac i zaprijetio im, na sjednici Vlade: Neće put ići kud vi hoćete, to vam ja kažem. Dokle je došlo bošnjačenje kada i neki Srbin u Federaciji na nekoga može da izvadi onu stvar.
Sve bi se tolerisalo da Dragan Čović nije otišao u Beograd kod Tadića. To nije ocijenjeno kao izdaja hrvatstva nego kao izdaja bošnjaštva. Malo prije odstupio je Sanader koji je jedini mogao uhadezovati dvije stranke pa je Čović ostao na čistini za odstrel.
I poručeno mu je da će biti razapet ako nastavi kontakte sa Dodikom.
Suština nije u razapinjanju Čovića. Može da bude miran. Suština je u sapinjanju Dodika na mjeru Čovića. Nevidljivi Upravljači BiH ne dozvoljavaju da se bilo ko izdigne na nivo lidera bilo čega, da bilo ko bilo s kim bude bliži nego što je razdaljina nacionalističke mržnje.
I poručuju: Ostajemo ovdje.
Kao što je to rafinirano poručio Gregorijan koji ne govori u ime svoje vlade.
Čović još nije otkrio ko mu poručuje raspeće.

недеља, 06. септембар 2009.

BOSNA POSTAJE FEDERALNA JEDINICA
Muamer Gadafi el Libijski, zvanični podnosilac zahtjeva za rasap Švajcarske, dobitnik je, direktno iz ruku reisula Cerića el Bosanskog, Bosanskog ordena islama prvog reda.
Bez obzira što to odličje, uručeno na velikoj proslavi četrdesetogodišnjice libijske revolucije, zbog čega je Cerić tretiran ka vladika, može značiti i: Brate Muamere, daj para, mislim da je to prva ozbiljna politička najava stvaranja entiteta Bosna u okviru Dejtonske Bosne i Hercegovine.
Razumijem da reisul voli da Bosni i Hercegovini tepa: Bosna ali je razuljivo i to da se čitavom svijetu već dvadeset godina umjesto BiH srvira ime Bosna za državu.
Stoga je Cerićev privatni orden, u stvari, dodijeljen kao državni orden. Cerić je na taj način preuzeo ingerencije institucija BiH ali i sve bošnjačke liderčiće šutnuo pod prašnjavu sećiju poručivši jednom državniku ko može da daje ordenje.
Da je Cerić dodijelio Orden bosanskog islama, još bi se nekako moglo i prihvatiti kao manifestacija institucije vjere, mada nije jasno kakav je Gadafijev doprinos Bosanskom islamu da bi ga se kontraordenisalo. Ali i u slučju Ordena bosanskog islama, treba zamisliti, na primjer, Orden bosanskog pravoslavlja. Nezamislivo.
Cerićev Bosanski orden islama definitivan je dokaz da su on i nekolicina bošnjačkih lidera i moćnika, odlučili da idu na raspad BiH i na formiranje islamske državice. Cijeli niz znakova pored puta govori o tome, sa ovim zadnjim, Bosanskim ordenom. Nagla promjena Tihićeve politike dogovora; zakazivanje Trećeg bošnjačkog sabora; ispravljanje bošnjačke kičme; lansiranje teorije zavjere Srba i Hrvata protiv Bošnjaka; dokazivanje hrvatske eksploatacije Bošnjaka; zahuktavanje borbe za prevlast nad resursima; potpuno potčinjavanje Hrvata u Vladi F ali i u promjeni trase Koridora što nema nikakvog praktičnog značaja osim demonstracije nadmoći...
Ostaje još samo jedna sitnica: kako će se zvati hrvatski entitet pošto naziv Herceg-Bosna više ne pije vode. I da li će treći entitet biti bošnjački ili hrvatski.
Sljedeći opšti izbori će konačno uobličiti vodstvo tog bošnjačkog projekta.
MORAL, PRIPADNOST I CILJ
Izvjesni inokosni udbaš, Jovo Kapičić, bivši šef Udbe, mada to bivši zvuči preblizu jer se radi o vremenu od prije šest decenija i prošlom vijeku, izjavio je, mrtvoladno, iako mu je devedeset godina, da ne bi rekao gdje je grob Draže Mihajlovića i da zna.
U Srbiji je, inače, već mjesecima pomama za otkrivanjem groba Čiča Draže.
Ta kolektivna desakralizacija interesantna je za sociologe novooblikovane istorije kao poluproizvoda očekivane budućnosti. Srbija, njen dio njušilaca za tragovima groba Prvog Četnika, pokušava da popravi svoju prošlost smatrajući se odgovornom za deobu nacije, za nepravedno stradanje jednog izvorno srpskog pokreta. Nastoji da demonstrira pravednost nakon svih nepravdi koje su zadesile Srbiju. Krivicom nekih drugih a ne Draže. Nastoji da se odmakne od komunizma, podsvjesno, smatrajući da je komunizam zasijao sjeme raspada Jugoslavije u kojoj su Srbi najjebenije prošli. Nastoji da srpstvo vrati u Srbiju poslije parole Svi Srbi u Jednoj Državi koju je prvi uzviknuo Savez Srba, Hrvata i Slovenaca, drugi Tito a treći Sloba&Šeš.
Ima, naravno i drugih aspekata kao što je bolesni mrtvogled nebitnih istorijskih ličnosti, Draža je bio ljubitelj kralja, nesnalažljivi učesnik istorije koji je, za očuvanje svoje pozicije i kralja-izbjeglice, bio spreman da sarađuje sa fašistima i da ubija svoje sunarodnike pri čemu nije komandovao svojom pijanom i čupavom bulumentom koja je, po terenu, radila svašta, od početnog zaštitništva naroda, krađe kokošiju, zasjeda partizanima, silovanja, ubijanja Hrvata i muslimana ali nikada nisu organizovali logore i istrebljenja tipa Jasenovac i Gradiška Stara, falsifikovanje bezvrijedne novčanice u nadi da će se tako steći bogatstvo... Uglavnom, kada nađu Dražu, neće se ništa desiti osim još jednog dokaza kako nacija često ne shvati svoju ulogu održavanja i njegovanja pobjede.
Ali zanimljivija od groba Čiča Draže je izjava Čiča Jove.
Nije to izjava samo starog udbaša. On više nema čega da se plaši, ni nekakve ucjene zbog nekog profesionalnog uspjeha koji bi ga mogao koštati nečega, do slobode, jer su svi njegovi saborci i svjedoci već pomrli i pokopani. Ali, ipak, ne bi rekao za grob. Njegova pripadnost Službi, Državi, Pokretu, Ideologiji, Naciji u samoupravnom socijalističkom smislu, takva je da mu ne dozvoljava da svoj obraz, moral i doprinos pobjedi izvrće kao priglavak.
To je pitanje ličnog morala čija čvrstina je iznad svega.
Šta se, dakle, desilo sa tim moralom u samo stotinu godina, jer Čiča Jovo je rođen devetnaeste, pa se danas, devete, može tolerisati bilo koje ponašanje pojedinca?
Opšta globalizacija, komunikacija, marketizacija, deregulacija, nadnacionalizacija, privatizacija, desocijalizacija, atomizacija, monetizacija, profiterizacija... tako da se od čovjeka pojedinca može svašta očekivati. To su, dabome, znali oni koji su indukovali raspad i međubratski demokratski transnacionalni koljački rat – dovoljno je nemoralne budale pustiti na miris krvi i pljačke – znali su da više nema ličnog morala kakav je Čiča Jovin – da su mi naredili da strijeljam Dražu ili sebe, učinio bih to.