петак, 30. јануар 2009.

FETIŠIZACIJA POTROŠNJE
Situacija u svjetskoj ekonomiji je zanimljiva.
Amerika spašava svoju industriju i finansije a sav svijet spašava Ameriku, kapitalizacijom, otkupom, akvizicijama (mada sada pojedini autoriteti savjetuju da se ni na koji način ne ulazi sa novcem u Ameriku jer će to tuzemci iskoristiti kao pozajmicu koju nikad neće vratiti).
Prema Herald Tribjunu, u svemu ima i neke svijetle niti. Jer, Amerika i Kina proučavaju socijalna iskustva, iskustva socijalne države i socijaldemokratije uopšte u Evropi, kako bi ih primijenili u vlastitim zabranima. Kolikogod to bilo pozitivno i evrosimpatično, radi se, ipak o vatrogasnim odredima jer je ogromna sirotinja Amerike ostala bez igdje ičega i nije više dovoljan kazan da se prehrane.
Ali zajednička svjetska nit koja se provlači u planovima za izlaz iz krize, pa čak i u Kini, osim državnog davanja i preuzimanja banaka, jeste ponovno ukazivanje Svete Potrošnje kao Gospe od Međugorja.
Amerika daje još 888 mlrd $ kako bi potakla potrošnju. Kina razmatra koliko je efikasna njena politika prevelike štednje. Amerika sada ne daje suve pare nego smanjuje poreze, najvećim dijelom. Smanjenje priliva u poreske jasle smatra se davanjem države. Te mjere za povećanje potrošnje i za smanjenje poreza kako bi se povećala kupovna spirala, govore o tome da se potrošačko društvo, društvo balonizirane vrijednosti, ekonomiju izvikanih cijena i izdeklarisanog bogatstva na berzi, samozavarava trula društva u njihovoj strategiji za izlazak iz krize. To je put koji je i doveo do krize. Tim putem se ne može i izaći. Svako društvo počiva na stvaranju nove vrijednosti a ne na povećanoj potrošnji već postojeće vrijednosti. Nova proizvedena, sada već i stvorena, vrijednost, jer postoje vrijednosti i mimo golog rada i industrijske proizvodnje, određuje dalje novčane procese, roba-novac-roba ili roba-novac-roba/repromaterijal. Ili, pak roba-novac-novac i odeđuje ukupno društveno bogatstvo u tom trenutku, ukupnu sumu novca u opticaju i bogatstvo svakog pojedinca. Čim imate više novca u opticaju, a novcem se danas smatraju i rizični krediti i sva druga novčana teleportiranja pa čak i vrijednost akcija i njihov dnevni skok na berzi, nešto sa društvom nije u redu.
Američka berzanska ekonomija se toliko balonizirala da je zaboravljen prvi početni postulat o vezi količine novca i stvaranja vrijednosti. Da bi pobjegli od novca kao glavnog pokazatelja stvaranja vrijednosti, i da bi pobjegli od stvaranja nove vrijednosti, posegli su za baloniziranjem i licitiranjem vrijednosti. Za tom im podloga nije bilo stvaranje nove vrijednosti nego pljačka pojdinačnih društvenih dobara jer američki beskućnik je stvarnom vrijednošću svoje kuće, koja je otišla na doboš pošto je bila pod hipotekom, platio početni ulog za virtuleno bogaćenje američke kapitalističke neoliberalne manjine.
Kapitalizam jer propao u Americi.
Jedino je loše što je propao tamo gdje nije nastao. Moguće je da će vijest o tome biti naknadno objavljena ali na scenu, u 21. vijeku, stupa država koja će kontrolisati stvaranje nove vrijednosti i novčane tokove. Vol strit, Fol Strit, odmetnuo se od svih vlasti i postao nadsuverena institucija čak i jednoj SAD. Tamo neki fosilni mešetar je decenijama držao u rukama delegiranu moć neoliberalnih kapitalista i upropastio sve (počelo je još sa mjerama onog holivudskog predsjednika Amerike) istovremeno upravljajući ne samo Amerikom nego i okolnim ekonomijama.
Samo država koja kreira i nadgleda privatno vlasništvo i incijativu, tržište i socojalno upravljivo sticanje bogatstva, profita i kapitala, može opstati kao suugovarač sa svojim građanima, pa i kapitalistima, o zajedničkom bivstvovanju u obliku države a na osnovu ustava. Vladavina neoliberalnih ajkula iznad države i socijalne sudbine svakog pojedinca iz širokog sloja koji je tkivo svakog društva, unaprijed je osuđena na propast.

четвртак, 29. јануар 2009.

GRB FEDERACIJE
Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji. Crna i Zelena boja, možda idu u oznake rudnika ali za federaciju, čiji sam naziv govori o osebujnosti, šarenilu i raznovrsnosti, ne idu nikako.
Uz to još jedna četeresnica na sjednici Parlamenta FBiH: Irfan Ajanović, poslanik, u stilu svojih šešeljevskih uzora u Skupštini Srbije, kleo je one koji bi glasali za grb sa pravoslavnim/srpskim oznakama.
Djeluje komično tražiti grb i zastavu Federacije iako je opštepotznato da nikome do toga nije stalo. Čim je ustavni sud rekao da to ne važi, pohitali su staviti „državna obilježja“ kao privremenu mjeru.
Djeluje i deprimirajuće biriti se oko srpskih simbola, kao konstitutivnog naroda, na grbu i zastavi a tog istog konstitutivnog naroda nema na licu, odnosno na teritoriji.
Realnost je teško priznati.
Sva Hrvatska se čudi kako je irski sud dao politički azil nekom Srbinu koji je izjavio da bi, povratkom, njegova djeca u Hrvatskoj bila ugrožena.
Morbidno je protjerati nekoliko stotina hiljada ljudi, popaliti im na hiljade kuća i onda se čuditi što se dvoje djece osjeća ugroženo.
Jednako je i insistiranje bošnjačkih stranaka na velikim budžetskim sredstvima za povratak onih istih ljudi kojima su, čim su počeli rat, savjetovali i organizovali kolektivno iseljavanje kako bi potkrijepili predstavu o srpskoj agresiji i genocidu. Nekim kreditom, za čiji je pronalazak zadužen Savjet ministara, neće se očistiti obraz a naročito se ljudi neće vratiti. Isto tako je, kao i Esdea, Esdees, selio svoje a nakon rata im savjetovao, a gdje je mogao i zabranjivao, povratak u Federaciju. Oni su, pak, od srama, prestali i pričati o tim ljudima.
A, možda je bolje da se sačekaju ustavne promjene, još jedno deset-petnaest godina pa da se onda ide u usvajanje grba i zastave Federacije.
Možda će nove generacije pronaći bolje boje od crne.

среда, 28. јануар 2009.

KAD TE MAMIM
KREDITOM TE VABIM
Okolje prave Evrope, Evrozone, Evropske Unije, jad i čemer predgrađa, bivši komunistički sokaci, zemlje u tranzistorima, predkandidatkinje, imaju mogućnost da čekaju da ih kriza koju su izazvali halapljivi i proždrljivi Američani Kapitalaisti, koji su tako finansijski opažljivi da su u Meril Linču, jednoj od Rikavela Banaka, u jednom potezu menadžerima isplatili 4 mlrd $, slovima: četirimilijardedolara, bonusa, kobiva, nagrade, znajući, pri tome, da su im šanse da pobjegnu jednake sakatom pužu u mokrom pijesku.
U toj mogućnosti, zvuči nestvarno, nudi im se novac, što besplatan, što kreditni.
Tri su mogućnosti za dolazak do novca.
· Pojedine zemlje, kao što su prvi dio Austro-Ugarske, Austrija, plasiraju u Istočnu Evropu oko 200 mlrd E kredita i na osnovu toga njihove banke sada procjenjuju treba li pokrenuti akciju spašavanja banaka kako bi mehanizam duga funkcionisao i u narednimm decenijama. Trebaš biti dužan. Izvjesni Herbert Stepić, volkscroat očito, iz uprave Reiffeisen International kaže: borili smo se 50 godina kako bismo ih izbavili ispod komunizma, ne možemo ih sada ostaviti na cjedilu. Tipično franjojosifovsko nefinansijsko kolonijalno sranje. Ovdje zemljice iz predsoblja teško šta mogu učiniti jer je sve ranije aranžirano a svojih državnih banaka nemaju. Truli kapitalizam u Evropi nije privatizovao svoje banke a balkanske golje su privatizovale sve. Opet mu moram nabiti na nos: neke i za jedan euro.
· EBRD. Njeno veličanstvo Evropska banka zaobnovu i razvoj. Jedan od novijih gulikoža zemalja iz predsoblja. Npr. Hrvatskoj za koju se prognozira ovogodišnjka stopa rasta od nula, u stvari stopa stagniranja, obećava se 200-300 miliona eura samo za ugovore sa tuzemnim bankama za malo i srednje preduzetništvo. Znači, jedan zdravi segment privrede treba zadužiti. Nemamo namjeru kupovati vlasništva, udjele u bankama, samo im hoćemo dati kredite, kažu u EBRD. Ako misliš dobro nekome, uđi u suvlasništvo. Ako misliš da pripneš na kratku priuzu, daj mu kredut. U regiji EBRD tako daje 7 mlrd E.
· Nepovratna sredstva Evropske Unije, ne na kraju po važnosti. Ta sredstva su skoro uvijek veća nego što ih zemlje mogu konzumirati. Ali i ako se dobiju, zahtijevaju komplikovane i stroge procedure kontrole i utroška. Svaka greška dovodi do toga da se nepovratna sredstva pretvaraju u otplatu. EU je strategiju davanja nepovratnih sredstava izgradila na dugi rok. Sada se daju sredstva u skladu sa strategijom do 2o13. Niko ne zna šta će tada biti a ni šta poslije te godine. Zemlje koje konzumiraju nepovratna sredstva plaćaju ih evropskom a ne svojom strategijom i plaćaju ih ovisnošću o toj strategiji i njenoj djelotvornosti. Dakle, gubitak autonomije i imuniteta.
Sadašnja kriza daje dobar primjer. Male zemlje, koje nisu inkorporirane u svjetske finansijske podvale, relativno su zaštićene od kriznih valova. To govori da budući razvoj treba planirati sa dobrom skalom izolacionizma. Ako trebate pokazati nešto iz šlica ne skidajte košulju, kaput i bundu, rekli bi učtivi Inglezi. Integracije su dobar ekonomski oblik samo ako snaga jedinke garantuje korist i mogućnost eksploatacije drugih. Inače su uvijek srednjovjekovna sprava za cijeđenje.
Krajnje je vrijeme da zemlje u tranziciji, u kandidaturi, positkomunističke zemlje, Republika Srpska, svakako, krenu u formiranje jakih državnih banaka. Škoditi neće a uvijek se može prodati.
USTAVNE PROMJENE
Cilj ustavnih promjena u BiH, pošto to nisu evropske integracije jer EU ne postavlja to kao uslov, može biti samo:
· Ukidanje entiteta sa naglaskom na Republiku Srpsku, mada je isto tako teško ukidanje i nekih županija
· Rješenje hrvatskog pitanja
· Otklanjanje straha bošnjačkog naroda da će se BiH raspasti i da će ostati bez države u kojoj su najznačajniji faktor, barem po brojnosti
Republika Srpska već postoji i srpski narod je riješio svoj konstitucionalno-teritorijalni okvir pa nema potrebe za ustavnim promjenama. Što se tiče Republike Srpske, BiH ovakava kakva je može da postoji hiljadu godina. Ukidanje entiteta, odnosno ukidanje Republike Srpske ili bilo kakvo mijenjanje nadležnosti ili obima, nije moguće bez saglasnosti njenih žitelja. Ona, to je izvjesno, nikada neće doći.
Kada se situacija analizira realno, ustavne promjene treba da sačuvaju BiH, makar u dejtonskim vanjskim granicama i da riješe hrvatsko pitanje.
Sve drugo što se iznosi na sto, radi protiv BiH.
Stoga me čude izjave Sulejmana Tihića o pripajanju Bijeljine Tuzli, Bihaća Banjaluci i Trebinja Mostaru. Kao i izjave Dragana Čovića o tome da su moguće teritorijalne promjene Republike Srpske. Na taj način oni otežavaju posao Miloradu Dodiku i tjeraju ga da se povuče iz ustavnih promjena. A bez Dodika i Republike Srpske, taj posao je propao.
Razumljivo je, donekle, da Tihić nešto mora da relativizira kako ga sarajevske barakude na čelu sa ajkulom Harisom, ne bi oglodale za sekundu. Ali igra predratnom kartografijom potpuno je nerealna kao što je nerealna i promjena granica Republike Srpske.
Razumljivo je i da je Tihiću teško da odmah predoči da je prihvaćen Čovićev prijedlog o tri teritorijalne cjeline za tri naroda i Sarajevo distrikt, jer bi bio optužen da je popustio ne samo Dodiku nego i Hrvatima.
Ali na ovaj način, čitavu priču su predozirali do neozbiljnosti jer se može odmah zaključiti da svi pričaju potpuno različite priče i da, u stvari ne žele da se dogovore. Politički faktori koji bi potencijalno podržali ustavne promjene banjalučke trojke, počeli su javno da demonstriraju neslaganje sa takvim konceptima.
Projekt može lako da dođe u pitanje.
Lego-ustav koji se u raznim kombinacijama varira diljem bosanskohercegovačkih tvrđava, može stvoriti samo nove emotivne animozitete. Već čujem kako Bihać ni u ratu nije pao pa zašto bi pao sada a iz Bijeljine na tuzlansko oduševljenje: dobićemo Bijeljinu i sve do Foče, da će tražiti status kao što ga ima Brčko.
Realno, takve Tihićeve ili Čovićeve kombinacije politički bi uništile BiH, sreća da rata ne bi moglo biti zbog međunarodnih okolnosti i prisustva u BiH. Ekonomski još i više. Nikakve ekonomske regije ne postoje u Evropi. Regije su za narodne nošnje, etnoturizam i čuvanje slivova rijeka. Sve ostalo moraju da rješavaju cjeline koje imaju ustavne temelje. Koja je budala shvatila da regija može da funkcioniše bez ustava. A koja bi budala pristala da regije imaju ustave.
Radi se, u suštini o feudalizaciji BiH, koja bi imala svoje sitne i jadne feude a glavni feudalac bi bio u Sarajevu.
Mislim da će Una prije da se ulijeva u Kupresu nego će neko izdejstvovati rješenja o kojima govori Tihić i drugi kartografozborci.
Ako neko želi realitet on je maksimalno sadržan u tri federalne jedinice i Sarajevu kao distriktu, pošto mu se, jednonacionalnom, na drugi način ne može pomoći.

понедељак, 26. јануар 2009.

BANJALUČKI USTAV
Politički autisti i autsajderi iznijeli su sav niz nipodaštavanja.
Esdees je pojasnila da su Dodik i SNSD učinili besramnu izdaju i odustajanje od Dejtonskog sporazuma te pristali na ukidanje Republike Srpske.
Silajdžić je o svom bunilu govorio tradicionalno: nedajte im imovinu onda više s vama neće sjediti ni u Prudu.
Ohaer je rekao da još ne zna o čemu se radi. Dobro je da u ovoj zemlji nešto pođe i prođe mimo Ohaera.
Esdepe je saopštio da je to zavaravanje javnosti. Dok ne vide konkretne amandmane.
Tihić je ostao usamljen kod Bošnjaka u borbi za moguću BiH. Svi ostali se bore za nemoguću BiH.
Za mene je bitno šta kažu Ostaci Esdeesa jer je prosvjetiteljski, za njihovo preostalo biračko tijelo, kako ta stranka i ta ideologija nikada ništa ne shvata, od svoje uloge u društvu do sudbine cijelog društva. Kako Esdees realizuje koncpet srpstva uopšte i Republike Srpske, pokazalo je ratno i poratno vrijeme. Sačuvaj me bože esdeesovog srpstva.
Nekoliko bitnih relacija Banjalučkog ustava treba uzeti u obzir.
· Govori se o četiri teritorijalne cjeline srednjeg nivoa vlasti. Radi se o entiteskom nivou vlasti. Brčko distrikt je izvan tog nivoa i slučaj je za sebe. U tom paketu nisu ni Silajdžićeve regije.
· Dragan Čović je prvi i jedini govorio o četiri federalne jedinice, unazad nekoliko godina u šta je uključivao i Sarajevo kao distrikt.
· Čović ne bi učestvovao u dogovorima i realizaciji Prudskog sporazuma kako bi dalje depresirao Hrvate i kako Hrvati ne bi bili ravnopravni i jednakopravni i kako se ne bi našli u jednoj od te četiri teritorijalne cjeline srednje razine.
· SNSD je prije svih početaka rekao da je Republika Srpska nedodirljiva
Sutra će voajeri i egzibicionisti Banjalučki ustav tumačiti na još desetine načina. Izvan potpisanog papira u Banjaluci ne treba tražiti tumačenja i varijante. Šta je pisac htio da kaže, nije politička kategorija, na čemu insistira Čavić. Pisac Čavić je svoje rekao. Da su autori okvira za dogovor o ustavu hjeli i mogli dati detalje, svakako bi to učinili.
Ne treba da javnost bude zavarana činjenicom da će malo svijetlih tumačenja biti. Uglavnom će se slušati tamna gustavovska bojenja svega postojećeg u crno. Dok se, na kraju, svaki od tih autista i sam ne oboji u crno, nepostojeće crno. Kao što to radi Silajdžić koga više niko ne želi da sluša jer nije realan.
Svijetla tačka je politička odlučnost lidera koji su potpisali Prudski sporazum i Banjalučki ustav. Odlučnost je u tome da se učini nešto za BiH, da ona krene dalje. Inače, ostajanje u toru auditoruijuma za Lagumdžiju, Silajdžića, Esdees... ide se ubrzano ka raspadu BiH.
Zato Banjalučki ustav treba da pozdrave mnogi od onih koji će sutra trošiti tone crnog pigmenta za bojadisanje debakla, kraha i izdaje koji to nisu.

недеља, 25. јануар 2009.

TAKTIKA PDP
Mitska je ljubav Pedepea prema činjenici da je vlast esenesdivna. Da je na vlasti SNSD.
Nakon opštih izbora, prije onih pobjedničkih za Esenesde, Ivanić je imao šansu da sa Dodikom ide u vlast, čak je potpisan i jedan papir o tome, uz prisustvo međunarodnih djelatnika. Ali je sutradan Ivanić otišao sa Esdeesom.
Poslije je došao Mikerević. Takođe iz Pedepea.
Potom je došao Bukejlović. On je niotkud.
Bio je to tužan kraj jedne amaterske političke epizode koja je Republiku Srpsku koštala mnogih ne prenešenih nego poklonjenih nadležnosti. Jedan račun za PDV, Vojska Republike Srpske, na desetine drugih funkcija.
Sada ta Pedepe i Ivanić pričaju o svom političkom stavu da treba da postoji manja stopa PDV za manje ljude – sirotinju.
I postavalja još cijeli niz ucjena za SNSD. Ili će izaći iz vlasti i ostaviti SNSD da sam bude većina. Da sam makar portir u Vladi Repubkike Srpske pokazao bih im vješalicu, da uzmu svoje kapute, obavijestio portirnicu da im uzmu propusnice i tako bi završila epizoda u republičkoj vlasti Velike Stranke koja na lokalnim izborima nije mogla da osvoji ni jedno načelničko mjesto u cijeloj BiH.
PDP je pritisnut od snaga koje se više ničim ne bave nego samo time kako umanjiti snagu SNSD, makar na 33%. To je zadatak kojeg su projektovali Veliki Manipulatori. Pošto im je propao plan da ga potope na lokalnim izborima, sve karte bacaju na opštre 2010. Pritisnut je PDP, njihov vrh ili neki njihovi ljudi rade za Međunarodne Garaže. Iz tih Amabasadnih Garaža potekla je Čavićeva Demtokratska koja svoje prve glasove već ima u AmAmb. Ne bih se iznenadio ako amateri naprave stranku, ponovo, i Cenićki i Bukejloviću, mogla bi da se zove Demokratski Trudbenik. Tu su još i Ostaci Esdeesa, pa neke nevladine stranke kao što je Navodni Front. Svi će oni da jurišaju na SNSD.
Trenutno je u toku strašni boj između PDP i DPČ oko toga ko će biti vođa opozicije 2010.
PDP kontinuirano postavlja nova pitanja i nove uslove pred SNSD kako bi se etablirao kao ozbiljan ukazivač na slabosti Esenesdea i kako bi, kad izađe iz vlasti, rekao da su jedva izdržali i da sada dolaze kao spasilac naroda u vidu manjeg pedevea. Iz onolikog PDP prerasli su u manji PDV.
Sjećam se, kao danas, kako je jaka delagacija PDP, na čelu sa Ekspertom za Pedeve, došla na razgovor sa nama i kada je Mladen Ivanić rekao: znam da možete sami, mi ćemo vas podržati u skupštini i ne tražimo ništa. Imam svjedoke i Dodikovom rukom zapisanu taj nezahtjev.
Šta je sad?
Osim da su legli na rudu.
OSNIVAM INSTITUT ZA KRETENOIDE
Barak Omaba doista ima crnački posao u Americi.
Biti predsjednik svakovrsnim kretenoidima a govoriti onako zanesenjački na inauguraciji, zahtijeva neku od energija za kojima traga kvantna fizika.
Danijel Server iz insituta za mir, američkog, dabome, kaže da BiH klizi nizbrdo, da je ovdje uspostavljen nepravedni mir, ustav se mora mijenjati i to je neizbježno...
Razmatra i ideju o tome da li rado u rat ide Bošnjak. Ali nemaju potrebe, veli, Srbi klize u Srbiju a Hrvati u Hrvatsku, Srbija ne može da ratuje ni na Kosovu ni u diolini Ibra pa ne bi mogla ni u BiH i Bošnjaci bi pobijedili glat.
Takav idiot razmatra ideje kako da se prevaziđe Dejton. Jedan od njihovih planova su, tvdi, ustavni amandmani.
Bez obzira šta mislim o BiH, a mislim da je treba utemeljiti na elegantnoj podijeljenosti, jer sve što se dijeli treba da se i podijeli, i da je treba organizovati tako da radimo zajedno samo ono što nam je u interesu, sve što moramo da radimo zajedno upropaštava nas, BiH ne klizi nizbrdo. Zašto bi bila tragedija i kliz nizbrdo ako ne može da prođe Sarajevska Bosna pored Federativne BiH? Zašto bi bilo nizbrdo ako propadaju mladomuslimanski snovi o Zemlji Islamske Deklaracije? Zašto bi bilo nizbrdo ako nema ništa od jednovjerske, unitarističke i državne države? Zašto bi bilo nizbrdo ako propadaju ideje zeničkih zatvorenika o jednoj naciji i jednom jeziku?
Nije ovdje nametnut nepravedan mir.
Ovdje je nametnuta cijela država. Svaki put iznova moram podsjećati: da se prije Dejtona demokratski pitalo teritorije, ne Srbe ili Hrvate, da li bi ostali u BiH ili bar u lego odnosu u BiH, svi bi se izjasnili da ne bi.
Šta je onda nepravedno u BiH, osim same BiH?
Ali, u redu, nije lako izaći iz države a nije lako ni ući u državu, kad se kome prohtije. Istorija ima svoje prilike ali nema tacnu pa treba čekati.
A rat? Bošnjaci nisu htjeli ići ni u prošli rat. Njima je rat nametnut kao i Srbima i Hrvatima. Njihov rat je trebao da donese tu jednovjersku novonacionu i novojezičku državu. Srpski rat je trebao da spriječi novi Jasenovac koji je najavljen vezivanjem šahovnice i mirnodopske zastave Esdea (neki drugi srpski ratnici trebali su da donesu Karlovac i Karlobag a ako ne donese – jebiga. Barem su Sloba i Orkestar Budala učestvovali u istoriji). Hrvatski rat je trebao da donese Neovisnu Državu Hrvatsku ali ne ovdje, nego kod Franje. A s njima šta bude.
Vrhunsko je poniženje da ćoravi i klempavi stručnjak institituta za mir sere o ratu za jedan narod, makar i balkanski.