петак, 03. јул 2009.

MOSTARSKI UZORAK
Bostan je odavno došao, turisti prolaze, Srbi se ne vraćaju, đul ne miriše, Emina i Aleksa na onom su svijetu, nema nikog ko bi igrao fudbal kao nekada Veležov BMV...
Izbori bili prošle godine, u oktobru. A Mostar još nema gradonačelnika. Nema ni budžet.
Analize nisu potrebne. Gradonačelnik je nepotreban. Mostar je podijeljen grad. To je uzorak bosanskohercegovačkog tkiva uzet za patohistološku analizu koja će pokazati, unaprijed se zna, pozitivan nalaz.
Mostar je veoma očigledna posljedica domaćeg rata i inostranog zaprška. Stanje tog grada ne može se objasniti agresijom na BiH, srpskom i Srbijanskom, uobičajenom, ne može se objasniti genocidom, ne može se objasniti etničkim čišćenjem jer su deratizovani samo Srbi, Miloševićevom Velikom Srbijom, jer se ona protezala mnogo sjevernije, Dodikovom blokadom, secesijom i referendumom, mrskom Republikom Srpskom...
Naprotiv, ljudi Esenesdea paze da ne pogoršaju stvar pa su prostorije kantonalnog odbora iznajmili na liniji razdvajanja.
Mostar nema:
· Jedinstveno komunlano tkivo (voda, struja, čistoća...)
· Gradski lokalni informativni sistem
· Privredu i ekonomiju koja djeluje konzistentno i od koje grad može da živi, kao nekad Maglaj od Natrona ili Zenica od Željezare i Vatrostalne
· Gradsku kulturu
· Gradski noćni život
· Gradski sport
· Gradsku politiku razvoja, urbanizma, turizma...
· Gradsku pjesmu, muziku i dušu.
Kad sve to nema, šta će mu i budžet , i gradonačelnik.
Šta će mu i jedno ime, Mostar. Možda su skladnija sa stvarnošću dva imena, Mostar Tamo i Mostar Ovamo.
Potrebno je samo učiniti mali napor i podjele, koje su duboke kao Kanjon Kolorada, formalizovati i ljude, sa njihovim kolektivnim potencijalima, učiniti odgovornim za rad, život i razvoj a ne odgovornim što je nemoguće izabrati gradonačelnika.
Mostar je stvarna slika BiH. Slika koju se nije uspjelo retuširati, kao ni Sarajevo. Ostale slike se, sticajem okolnosti ili zbog nešto bolje situacije, retuširaju. Sredstva retuširanja su širokog spektra, od Bonskih ovlaštenja do kriminalizacije, satanizacije i gonocidacije Republike Srpske. Unitarizacija je jedno od najpoželjnijih sredstava retuširanja koje, na sreću, još nije primijenjeno.
Iskustvo ljudskog zajedničkog organizovanog života govori da za priznavanje onog što se već podijelilo i odvojilo ne treba nikakva sila. Kao što je potrebna za sastavljanje onoga što se samo od sebe, i ugrađene odbojnosti, podijelilo.



четвртак, 02. јул 2009.

FASCINACIJA
Sarajevska Državna Oaza još se nada da će se pojaviti Švabica, kao, onomad, u Višegradu, u Višegradu gdje je moja draga a mene na Bikavcu nema. Toliko se nada da su svi već zaljubljeni, oduševljeni i fascinirani njom. Oaza živi u svom ustajalom popodnevu i feudalnu begovsku pamet okreće sad ovako, sad onako.
Tako i Tihić, koji sada nosi breme i Lagumdžije, i Harisa, i Bakira, kad treba za podršku u režiranim demokratskim stranačkim izborima, uključi se Prudski proces. Kad dobije podrušku i bude demokratski režiran na mjesto predsjednika Esdea, napusti Prudski proces. Mislio sam, zbog krupnog političkog, konceptualnog i programskog razloga. Ne. Zbog emisije u kojoj je govorio Milorad Dodik.
Tihić je tipični višegradski popodnevlija.
Uporedo, u Sarajevskoj Državnoj Oazi traje fascinacija Amerikom, Državnom Imovinom i Novim Ustavom.
Senatori, koji su došli iz SAD, od kojih je jedan pomenuo Novi Ustav, potakli su iznova facinaciju koja je bila splasnula dolaskom potpredsjednika Bajdena, čovjeka koji bi, možda, drugačije vidio ovu državu, ali razumije realnost i odnose snaga, pa je rekao da je najvažnije da se ide u EU a entiteti – kako hoćete. Sada se opet pjeva Čvrstoj Američkoj Ruci, kao četrdesetpete Rusima i Sajuzu. Novi Ustav treba donijeti do aprila sljedeće godine, najbolje da se startuje od Aprilskog paketa, vele, kako bi se onda promijenio izborni zakon i – sve behara i sve cvjeta.
Dotada, kao ciljeve i uslove, treba popisati državnu imovinu, tako da sve što se ne kreće, bude državno. Ono što se kreće, treba da bude popisano kao sarajevsko, možda, eventualno, kao bosansko.
Posjeta Bjadena, i senatora/kogresmena, krajnji je domet angažmana SAD u ovom demokratskom mandatu.
Državna imovina ne postoji.
Novi Unitarni Ustav, bez entitetskog glasanja itd. neće nikada biti donešen.
Krajnje je vrijeme da neko o tome obavijesti Švabicu i Ćorkana.
KAMENA ČAROLIJA






среда, 01. јул 2009.

ZNANADER
Dabome da predsjednik vlade jedne demokratske neovisne stabilne jednonacionalne zemlje ne podnosi ostavku bez velikog pomora, sramote ili propasti.
Ivo Sanader je jednostavno rekao da se povlači iz politike i napušta mjesto predsjednika vlade i predsjednika stranke. Sanader je, inače, velemajstor naučenog mirnog obrazlaganja koje ne znači ništa ali publitici (političkoj publici) djeluje trenutno paralizirajuće uvjerljivo.
Prvi razlog koji se iza toga može prepoznati jeste približavanje predsjendičkih izbora i Sanaderova kandidatura. Bez obzira što je rekao da se neće kandidirati. Tanki su razlozi jačanje desnice unutar Hadezea i sve slabiji uticaj Sanadera na stranačku strukturu. Jer, Sanader je odabrao Kosorku Djevojku (sintagma T.Đ.) za nasljednika na oba mjesta. Da ima problema u stranci, kao što kažu mediji, borba oko nasljednika bila bi krvava a nikako Sanader ne bi mogao ustoličiti svoju neizbježnu njime opčinjenu i opsjednutu prišipetlju. Osim toga, Sanader je onomad stranku očistio od onakvih klasičnih ratnih tuđmanovih krokodila pa mu to ne bi bio problem ni sa sadašnjim jaganjcima.
Suštinski razlozi odlaska Sanadera mogu se podvesti samo pod dva:
· Hrvatska je finansijski i ekonomski propala
· Propala je evropska integracijska politika Hrvatske, odnosno premijera Sanadera.
Doista je zanimljivo kako opstaje zemlja koja je deset puta zaduženija nego što je Juga bila kad je propala. Nije zanimljivo, nego je tragično, to što nema izlaza u ekonomskom uzletu i što nema više tajnih pretinaca za prihode. Turizam, i da cvjeta, tek je šaka soli za potrebe Hrvatske.
U kombinaciji sa ova dva, svakako je i kandidatura Sanadera za predsjednika Republike. Ruku na srce, tamo i nema nikoga ko bi se makar na domet topa 210 milimetara, mogao primaknuti Sanaderu po performasama za to mjesto. A Jadranka Kosor neće postići ništa slabije rezultate nego Sanader u bezizlaznoj situaciji.
Evropska integracija vjerovatno čeka istovremeni paket aranžman Hrvatska, Srbija, BiH. Diletantski bi bilo zamisliti da je Slovenija tek tako, zato što kobasice nisu bile najbolše pečene, zaustavila Hrvatsku.
Sanader će onda moći da kaže da je za njegovog predsjednikovanja Hrvatska izašla iz ekonomske krize i ušla u EU. Dovoljno za velikog državnika.
Da. Kako izvesti salto kandidature? Lako. Ako moja pretpostavka bude tačna, krenuće zahtjevi diljem Hrvatske provincije, koje ne moraju uvijek emitirati stranački punktovi i zdrugovi, da se Sanader kandidira. Dabome, on to neće moći odbiti i obznaniće kandidaturu kao veliku predstavu.
Od svega, naročito od zastoja na putu prema EU, može i BiH imati koristi. Ako išta može da ubrza BiH na tom putu, to je zastoj Hrvatske.
Nije ništa dobro na tuđoj nesreći ali ponekad koristi.

уторак, 30. јун 2009.

I BI KOMUNIKE
Upravni odbor Savjeta za primjenu mira sastao se u Sarajevu.
Pisac komunikea, obznane, saopštenja, na putu je da dobije slabu ocjenu iz pismenog sastava. Pisac kaže da je UOSPM:
· Pozvao – 11 puta
· Pozdravio – 10 puta
· Podsjetio – 2 puta
· Naglasio važnost – 2 puta
· Izrazio zabrinutost – 2 puta
· Izrazio nezadovoljstvo – 2 puta
· Apelovao – 2 puta
· Konstatovao – 2 puta
· Sa zabrinutošću konstatovao – 2 puta
· Nastavio – 1 puta
· Tražio – 1 puta
· Podržao – 1 puta
· Izrazio razočaranje – 1 puta
· Izrazio žaljenje – 1 puta
· Prihvatio – 1 puta
· Smatra – 1 puta
· Oštro osudio – 1 puta
· Ponovo pozvao – 1 puta
· Ponovio punu podršku – 1 puta
· Ohrabrio – 1 puta
· Istakao – 1 puta.
Sadržinski, ujalovljeni komunike pokazuje da Ohaer i pisac, doista ne znaju više šta da rade. Tri mjeseca su prelistavali novine i sve što se dogodilo pomenuli su u Komunikeu. Bilo je na ponudi još izraza i sintagmi. Čudi me da nisu iskorištene: blagougodno udivlenije, žalopojno cviljenje i mrgođenje.
Radi se o prežvakavanju već slamnatih stavova o izbanalizovanim temama, od ombudsmena do pojačane regionalne saradnje i vječno ukaljužanog Mostara. Jezgrovito, to je kupovina vremena jer ni Upravni odbor, ni Savjet za primjenu, ni politički direktori, ni EU, ne znaju šta da rade. Samoustanovljena tijela su same sebe, a i BiH dobrim dijelom, doveli u zazidani mrak. Sada se zračak nade vidi u stavu da će aktivnosti kao što su Zaključci Narodne skupštine Republike Srpske, biti uzeti u obzir kod procjene drugog uslova, iz paketa uvjeta, kojeg je postavio UOSPM, a to je, trijumfuje Pisac, pozitivna procjena situacije u BiH, što bi trebalo omogućiti još vremena i još uslova, uvjeta i eksperimenata.
Sa tom prijetnjom nije se složila Delegacija Ruske Federacije.
Komunike nigdje ne pomenu Federaciju BiH.
To me čudi, kad znam da tamo med i mlijeko nemaju vremena da teku nego lete od sreće.
Tamo se sloboda medija proteže na trihiljadeišeststotina sekundi, tamo i djeca sa navršenih 14 godina dobijaju status borca i redovne isplate borčevina, tamo Hrvati prolaze ko bosi Srbi u gostima kod Eskima, tamo se svi Srbi zovu Desnica, Mirko i Divjak, tamo je unutarstranačka demokratija režirana, tamo su političke stranke na takvom stupnju političkog razvoja da uništavaju i svoje premijere, tamo u zemlji nema magnezijuma, kalijuma i para. Tamo je sve propalo.
Federacija grca, grkće, krklja a Komunike ohrabruje, poziva, smatra...
Federacija BiH je jedna od najvidjivijih i najdirektnijih katastrofičnih posljedica postojanja pisaca komunikea. Svi se bave državom i Republikom Srpskom.
Niko Federacijom.
Ja ne podržavam, ne pozdravaljam, ne apelujem.
Ja, samo izražavam svoju najdublju privrženost inventurisanju pogubnih posljedica.
Sljedeći moj tekst o komunikeu biće 20. novembra 2009. godine.
PARTIZANSKI USTAV
Pokret otpora se seli u francuske šume.
Ovo govorim samo jednom.
Instruktori Centralnog komiteta u Sarajevu. Došli sa direktivom da 25% članova parlamenta ne može da blokira usvajanje zakona.
Neka nezvanična nevladina nezavisna institucija, koju finansira izravno podsekretar nebeskog visokog predstavnika, gospoda do-boga za izmećarenje i finansije, pa je stoga nezavisna i nevladina, organizuje u francuskim šumama raspravu o novom ustavu BiH. Tračevi su u širokoj lepezi, do toga da je polazna osnova Aprilski paket sa mašnicom.
Radi se o već uočenoj organizaciji Dejton-projekt ili slično.
Istovremeno, grupa senatora i kongresmena je došla u Sarajevo i razgovarala sa liderima stranaka pa se, na kraju, fotografisali zajedno i izrekli nekoliko rečenica. Jedan od njih je rekao i to o 25%.
Velika hrabrost treba da se dođe na tačku globusa koju malo ko od njih, one tetke iz Ajove i stričevi iz Arizone, zna pokazati prstom, i govoriti o ustavu i o tome kojih 25% ima, i kakva, prava.
Kao što i velika para treba za neku nezavisnu, nezvaničnu, nevladinu organizaciju da se bavi tuđim ustavom.
Partizanski pokret za novi ustav BiH, neće imati uspjeha ali će uzeti vrijeme Bosni i Hercegovini i njene sarajevske lidere, još više osakatiti. Na način, na primjer, da se kaže Tihiću, ne idi u taj prudski proces, naši partizani će da pripreme diverziju a s neba će da dođe novi neidentifikovani ustavni aranžman, tzv. NUA.
Tihić se, dabome, kao onomad Alija poslije Lisabona, popišmani, u skladu sa najboljom balkanskom praksom.
Federativna Bosna i Hercegovina je jedini ustavni aranžman koji ima realnost iza sebe. Svi drugi aranžmani, koji imaju NVO i NUA iza sebe, ubijaju BiH, ubijaju joj vrijeme i rade za račun njenog raspada.
I to Federativna BiH, sa izvornim, dejtonskim nadležnostima, bez nametnutih, otetih, prigrabljenih i prenijetih mimo parlamentarne procedure.

недеља, 28. јун 2009.

KUKIĆEVA ANATOMIJA SOCIJALDEMOKRATIJE
Sveupotrebljivi Slavo Kukić, od strane međunarodnih slobodno dirigovanih faktora, izjavio je na Okruglom stolu povodom sto godina socijaldemokratije u BiH, kojeg je organizovalo jedno slobodno dirigovano udruženje za potihu provedbu javnih nakana koje se ne smiju javno saopštavati, ispripovijedao je o tome kako programska orijentacija Esenesdea sadrži mješavinu evospkog i nacionalnog i kako srlja u nacionalnu isključivost i kako je Esenesde preuzeo biračko tijelo Esdeesa prilagođavajući mu programsku orijentaciju.
Razumijem. Slavu upotrebljavaju tako često da nema vremena da se bavi bilo čime osim da priča ono što se od njega traži ili ono što je od nekoga čuo.
Mislim da je preskupo organizovati okrugli sto da bi se djelovalo, na tako jevtin način, protiv Esenesdea.
Uglavnom, Slavo Kukić, sveučilišni sveprofesor, nije ni pročitao Program SNSD. Tamo je glavna odrednica, koja se može povezati sa nacionalnim, stav da je, za nas, BiH sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To smo napisali 96. To i sada kažemo. Nemoguće je na osnovu toga dokazati osnovanost sumnje da SNSD srllja u nacionalnu isključivost.
Ono što smo saopštavali biračima, i javnosti, proteklih godina, svodi se na nekoliko riječi: Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska. Ali se uvijek radilo o izborima unutar Republike Srpske. I nikada o srpska, sa malim prvim s.
Svekukić, i njegovi nalogodavci i organizatori, očito misle da je socijaldemokratija samo ono što je upravljivo, evropogodno i uštrojeno, daleko od bilo koje nacije. To jednostavno nije tačno. Jer i ta socijaldemokratija, koju su obilježavali u Banjaluci bez Esenesdea, a sa Esdepeom, pojavila se među Srbima. To ne znači da ću reći: srpska socijaldemokratija.
A glavno što je ubalegalo Kukića, jeste ono o Esdeesu.
Kukić, profesor, inetelektualac, društvenjak, morao bi da zna da se društvo mijenja i da se sa njim, za njim, ili ispred njega, mijenjaju i njegovi elementi, među kojima je i biračko tijelo.
Ako prihvatimo njegovu konstataciju o biračkom tijelu Esdeesa, onda bi društvo shvatili kao skladište u kome stoje prašnjave i nepromjenjive stvari a samo se mijenjaju oni koji imaju ključ, da ih povremeno inventarišu ili upotrijebe.
SNSD nije preuzeo birače Esdeesa niti njima prišao. Birači i društvo su se promijenili. Esdees je, moj Slavo, bio protiv Dejtona i dejtonske BiH. Njima je Slobo čestitao na državi i oni su to doista i mislili. SNSD je, od početka, dakle, bio za Dejton. Birači koji su, od početka, bili protiv Dejtona, sada su za.
Darvin, moj Slavo.
ZAMKE BOŠNJAČKO-SRPSKIH ODNOSA
Bošnjačko-srpski odnosi u klasičnom smislu ne postoje a u partikularnom smislu samo su imitacija nekadašnjih srpsko-hrvatskih odnosa koji su se, neutemeljeno, proglašavali razlogom propasti ili ključem opstanka SFRJ. Tako bi i bošnjačko-srpski odnosi trebali biti alatka razbijanja ili opstanka BiH.
Nekoliko balkanskih transverzala otežava bošnjačko srpske odnose.
Bošnjačke političke stranke nisu uspjele artikulisati politički interes kao višemandatni izraz nacionalnog interesa Bošnjaka. To je, dijelom, uslovljeno činjenicom da islamska vjera ne ostavlja dovoljno prostora za nacionalno nego insistira na temeljno vjerskom a dijelom i time što su na sceni kod Bošnjaka još uvijek ratni lideri, ratne stranke i ratne političke opcije. Da je tako sa uobličavanjem političkog interesa, svjedoči i panično zakazivanje i insisitiranje na Trećem bošnjačkom saboru kao i sve veće uplitanje reisula u strateška politička pitanja.
Srpski politički interes, nakon imitacije i podaništva Miloševićevom Beogradu, nakom neprijateljovanja sa svim svijetom, nepriznavanja Dejtona... usmjeren je na očuvanje Republike Srpske u okviru dejtonske visokodecentralizovane BiH, dakle, udaljilo se potpuno od srpskog jednodržavlja, i ka ekonomskom utemeljenju a takav interes formulisale su postratne političke stranke na čelu sa SNSD. To je prva nekompatibilnost tih odnosa.
Druga je, svakako, bošnjački, zasad samo na vjerskom nivou, izražen zahtjev, ne tako javno definisan: svi Bošnjaci na okupu u jednom arealu što je samo nestrukturiran zahtjev: svi Srbi u jednoj državi. To bošnjačko-srpske odnose okreće u srpsko-bošnjačke i upliće u geopolitičke puteve što može dovesti do loših odnosa na nivou država – Srbije i BiH. Takav zahtjev bošnjačke, zasad vjerske, elite, kao i zahtjev da Bošnjaci dobiju nacionalnu državu kao i svi nakon raspada SFRJ, otvara pitanje Sandžaka a ono onda otvara pitanja opstanka Republike Srpske u okviru BiH.
Ona transverzala koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose u kvalitativnom smislu, u smislu napretka i rješenja političkih, ustavnih i bh. egzistencijalnih pitanja, svakako je ratno naslijeđe, optužbe o genocidnosti i genocidnoj tvorevini, referendumska prevara o nezavisnosti i odbijanje članstva u ostatku SFRJ. To nasljeđe se teško može prevazići i, vjerovatno, pokazaće se kao dugotrajnija odrednica.
Bošnjačke političke stranke, kada obznanjuju bosansko-hercegovački interes, reducirano bosanski, misle na bošnjački jer smatraju da je sudbina Bošnjaka vezana isključivo za sudbinu BiH što je dnevno i istorijski neutemeljeno. Bošnjačka politička artikulacija mora prezentovati bošnjački politički interes a ne bosanskohercegovački. Tada bi se moglo u okviru odnosa napretka tražiti rješenje za BiH. Prezentovanje bosanskog programa kao bošnjačkog interesa neodvojivo je od unitarizma i jednonacionalne i jednovjerske države.
Bošnjačke političke stranke nedorasle su uobličavanju političkog programa kao strateškog interersa Bošnjaka. Stoga je neminovno, ali i neprirodno, da Cerić javno predsjedniku Srbije nudi bošnjačko-srpski dijalog a da se, istovremeno, miješa u unutrašnja pitanja Srbije.
To bošnjačko političko lutanje nastaviće se i onemogućavati napredak.
Temeljna odrednica koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose jeste trojnost BiH bez obzira na brojnost pojedinih ustavnih naroda. Stav Tunje Filipovića da Hrvati treba da šute jer imaju dvostruko više teritorije nego što njih ima, originalni je oblik bosanskog feudalnog monopolnog teritorijalizma koji se graniči sa fašizmom. Hrvatsko pitanje i Hrvati, iz nacionalnih odnosa se ne mogu eliminisati. Samo je pitanje vremena kada će Hrvatska riješiti svoje pristupe EU i onda će takvom žestinom postavaiti pitanje položaja Hrvata u BiH, da će se sve usijati, a bošnjačko-srpske odnose, ako se i uspostave, potpuno učiniti suvišnim ili čak opasnim.
Bošnjačko-hrvatski odnosi mogu biti očigledna nastava. Dvonacionalne relacijena ovakvim područjima uvijek se završe štetom.
Bosni i Hercegovini, ako išta, može pomoći samo realni trojni politički dogovor legitimnih faktora, faktora koji na izborima dobiju legitimitet. Sve drugo je u sferi magle, neizvjesne prošlosti i prisvojene budućnosti.
Napomena: Tekst zatražio Dnevni avaz i objavio u Sedmici. Možda pretenciozno obilježen analizom.