субота, 11. јул 2009.

GENOCID
Presuda međunarodnog suda pravde po kojoj se na lokalitetu Srebrenica dogodio genocid, može se u, u istoriji, još u ovom vijeku, pokazati kao jedan od glavnih rascjepa koji je doveo do raspada BiH.
Jasno je da genocid, masakr, masovno ubistvo, pokolj, organizovano istrebljenje i slične kategorije ratnog zločinaštva ne može da određuje sud, ni u konkretnom slučaju ni na međunarodnom nivou. To mora da uradi istorijska nauka koristeći multidisciplinarni alat.
Kakogod se klasifikovalo divljaštvo u Srebrenici, niti će se umanjiti niti uveličati. Ostaće najteži zločin ratova u BiH. Lično me frustrtira samo to što svi krivci, ili pravi krivci, neće nikada biti kažnjeni. Jer je to zločin – projekt kojeg nije izvela sumanuta budala niti se dogodio slučajno.
Njemački sudija u Hagu Kristof Flige govori o tome da je možda trebalo izbjeći kvalifikaciju ili klasifikaciju genocid. To je realna sumnja jer se genocid veže za holokaust i fašistička istrebljenja u Drugom svj. ratu.
Međutim, to treba gledati i iz bosanskohercegovačke prizme.
Ako se neprestano insistira na genocidu, stvara se u vlastitom narodu dugotrajna odbojnost prema narodu iz kojeg su ponikli zločinci-egzekutori. To stvara osnove da se i taj narod jednog dana proglasi genocidnim i fašističkim. A to znači da BiH nije moguća, da nema pomirenja, realnosti, oproštaja i slično. Generacije koje dođu poslije nas, neće htjeti da slušaju osude o genocidnosti, to je sigurno, kao što ni sadašnji narodi u Evropi ne bi slušali takve ocjene bez obzira šta su njihovi preci radili u ratu.
Takva država slušaonica, osudionica, mentalna torturnica, neće moći opstati. Samo što se krivica raspada neće moći adresirati na jednu stranu. Ustanoviće se, jednostavno, da njeni narodi ne žele i ne mogu da žive zajedno.

петак, 10. јул 2009.

BOŠNJAK MESIĆ
Onaj Slobodan iz Slobodne Bosne, genijalac iz projekta Jedan čovjek – Jedne novine, nazvao je Mesića, predsjedatelja Hrvatske, kivijem – izvana čupav, iznutra zelen. Mislio je na godine, dabome.
Nezavisne novine, na stranici rezervisanoj za Bošnjake, donose intervju Stipe Mesića u kome on kaže da je Hrvatski entitet put za razbijanje BiH.
Mesić, očito, analogizira sa činjenicom da je Hrvatska Nezavisna bila put za razvijanje Jugoslavije.
Mesićeva, sada već nerazumljiva i racionalno neobjašnjiva briga za BiH, ima korijene u šablonu razmišljanja kojeg je primjenjivao i Slobodan Milošević. Kada su neki politički djelatnici iz Republike Srpske bili kod njega, dok je predsjednik Republike bio Nikola Poplašen Radikal, i kada su se usprotivili zahtjevima da se napadne baza Sfora u Ramićima kod Banjaluke i idejama da se Srbi sele na Kosovo, argumentom: Šta će biti sa narodom, Milošević je rekao: Jebeš narod, važno je šta će reći istorija.
Mesić govori istim jezikom. Jebeš Hrvate, bitno je da se ne raspadne BiH, da ostane u istoriji. Ja sam, kao naivni politički Generalić, mišljenja da BiH postoji radi Hrvata, Srba i Bošnjaka, a ne radi BiH.
Od Mesića, i cijele generacije croatologa novije neovisne zbilje, ne može se ni očekivati drukčiji pogled na Hrvate u BiH. Njihova vrijednost, za njih je, isključivo upotrebna.
Uostalom, oni se prema Hrvatima u BiH ponašaju skoro kao nekad prema Srbima u Hrvatskoj, samo bez Oluje.
Država je važnija. Barem prema Mesiću.

четвртак, 09. јул 2009.

TIHIĆ NA ĆABI U OHAERU
Sulejman Tihić nastavlja svoju trojnu orijentaciju
· razbijanja bilo kakve mogućnosti za dogovor u Bosni i Hercegovini,
· uvlačenja sarajevskih i plaćenih banjalučkih igrača u razgovore i
· vječno uzgajanje Ohaera u BiH.
Potvrđuje se pretpostavka da je Tihić Prudski proces organizovao i u njemu učestvovao samo dok mu je trebao za ponovni izbor na čelnu stranačku funkciju. I tada je nastojao da pokaže svoje prave namjere i oslabi Dodika, nebuloznim pričama o pristupanju Bihaća Banjaluci i Bijeljine Tuzli, jer to je logika ekonomskog regionalizma. Onda je bolje da se Tuzla pripoji Beogradu, ekonomski je efikasnije a i regija je veća – Tuzla do Smedereva.
Tihić je dužan sarajevskoj političkoj pozornici.
Kada govori o tome da prudska trojka više ne postoji i da se može razgovarati samo ako se u razgovore uključe još po jedna stranaka iz Federacije i Republike Srpske, Tihić misli sigurno na Stranku za BiH i na Pedepe, prije Esdeesa. Haris mu treba da bi ga onemogućio da, Tihića, u pogodnom trenutku pred opšte izbore, proglasi nacionalnim izdajnikom a Pedepe kao neko ko će razblažiti Dodika.
Zahtjev da se razgovori obavljaju pod patronatom Ohaera nije samo zbog jevtine namjere da se u tim razgovorima ima većina protiv SNSD i Republike Srpske, nego igranje na dugi rok ostanka Bonskih Ovlaštenja. Tihićeva namjera je da u razgovore o unitarizaciji i centralizaciji uvuče Ohaer a da se onda, kada ta misija završi svoju igru leptira, ingerencije prenesu na predstavništvo EU.
Kakavi su efekti učešća Ohaera u bilo čemu u BiH, pokazuje Mostar.
Tihić, možda, računa i sa tim. Da se cijela BiH dovede do apsurda u kome se neće moći detektovati da je Republika Srpska politički stabilniji i ekonomski prosperitetniji dio BiH i da se onda izvede unitaristički državni udar na Dejtonski sporazum i Ustav BiH.
Treba podržati Tihića.
Razgovore o ustavnim promjenama ne treba više ni voditi. Ni sa Ohaerom ni bez Ohaera. Republika Srpska ima svoje teritorijalno i političko mjesto u BiH. Ostali neka vide sa Tihićem. Ili na izborima sljedeće godine.

среда, 08. јул 2009.

REŽIJA SREBRENICE
Poslijekrvna Srebrenica je neprestana, nehumana, smrdljivo-politička režija.
Žrtve Srebrenice koriste se na najbesramniji način za sitne političke i novinarske karijere, za retrogradne političke koncepte, za dalje podjele i zavade, za urušavanje jedne zemlje u koju se tako konstantno zaklinje.
To je tako jer je Srebrenica i mogla da se dogodi u ovakvoj zemlji a ne u nekoj drugoj. A onda zločin Srebrenice održava u životu takvu zemlju koja ga je omogućila.
Srebrenica je suluda predstava na tuđim nedužnim kostima.
Kao što je bila predstava i u trenutku samog zločina. Na tuđim, nedužnim životima.
Predstava je nevjerovatna. Nad kostima nedužnih traje neprestana olimpijada politikantstva a oni koji su učestvovali u kolopletu zločina, to ukupno područje jedan je zločin, oslobođeni su i hodaju zemljom kao heroji.
Nikada se neće doznati ko je bio prvi režiser Srebrenice. Koliko je Ratko Mladić kriv za zločine, koji je bio tu, a koliko Radovan Karadžić, koji nije bio tu. I koliko svo mnoštvo drugih, javnih i tajnih. Neće se saznati ni koliko je doista žrtava bilo. Izvjesno je, samo, da će se, kako decenije prolaze, one umnožavati, udvostručavati, utrostručavati, kako predstava bude odmicala i dobijala nove režisere.
Danas, neko udruženje odlučuje da li će bojkotovati dženazu.
Ništa besmislenije ni monstruoznije ljudski um ne može smisliti, nakon počinjenog zločina.
To kojotsko vijećanje oko nađenih ljudskih ostataka, identifikovanih ljudi, obaviještene rodbine... da li ćemo prisustvovati sahrani ili nećemo, nedostojno je.
Kao i insistiranje, u Parlamentarnoj skupštini BiH, da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve genocida.
Takav prijedlog još je jedna režija Srebrenice. Trgovina ljudskim kostima na buvljoj pijaci prolaznosti koja se neprestano, umjesto vječnosti i vječnog mira, nameće nedužnim žrtvama.
U zemlji ovakve istorije krvi ne može se insistirati na zajedničkom obilježavanju jednog zločina. Taj zločin nije istražen i do kraja dokumentovan. Nije dovoljan Čavić i njegova komisija, pod dirigentskom palicom Pedija Ešdauna kome je to služilo kao jedna od alatki ukidanja Republike Srpske, pa da se utvrdi broj žrtava. Nije dovoljna sudska presuda o genocidu u Srebrenici pa da se dokaže genocid, makar i na tom ograničenom prostoru. Nauka i istorija moraju da ustanove prisustvo svih elemenata koje podrazumijeva genocid. Obilježavanje samo 11. jula, ozakonjeno kroz ovakvu parlamentarnu proceduru, jeste prisvajanje krvi i zločina, jeste pokušaj da nedužne žrtve iskoriste kao zemljišno-knjižni izvadak za prisvojenu BiH. Ali jeste i poniženje za sve druge žrtve koje nisu stradale od Mladića i Karadžića, kojih se proglašava krvolocima iako još suđenje nije ni počelo. Naročito je poniženje za fašističke žrtve Jasenovca. Ali to jeste i dioba BiH. Teško ćemo svi dugo i zajedno živjeti u neprestanoj predstavi oko krvavih kostiju.
FANTOMSKI APRILSKI PAKET
Aprilski paket, kojeg su politički pjesnici nazvali tim poetskim imenom, treba preimenovati u Bošnjački državni udar.
Taj pokušaj nametanja jarma i nadvlasti nad dva ustavna naroda, centralizacijom i unitarizacijom, dio je seta koji je trebao srpski narod koštati ostanka u BiH. U tom setu još su „reforma odbrane“ (ne mislim da je Vojska Republike Srpske neka garancija, jer, pokazalo se, nije garancija ni JNA, nekad veoma moćna i moderna armija, ali mislim da je neizostavan dio političkog mozaika koji temelji jedan narod u stvarnosti ali i u ustavu i sličnim aktima) i „reforma policije“.
2006. Republika Srpska je prekinula taj proces ešdaunizacije bosanskog vilajeta koji je BiH trebao pretvoriti u Bešdaunistan.
Aprilski paket, koga su objeručke dočekali mnogi sarajevski političari, a Harisu Silajdžiću bilo malo, sada živi kao Duh Tamnog Vilajeta. Njega podržava još samo Tihić, mada ni on više nije uvjeren u ozbiljnost takvog političkog opredjeljenja. Lagumdžija je nebitan igrač a Silajdžić, članstvom u PBiH, završava svoju karijeru. Duh Tamnog Vilajeta, Aprilski paket, podržavaju i duhovi iz nevladinog sektora, nekadašnji poslenici Ohaera ili nekih ambasada, čija je karijera sišla niz ljestve, pa se Duh Paketa pojavi sad u Francuskoj, sad u Dubrovniku. Lijepo je, dobro izlobiran, malo i ljetovati.
Medijski zanesenjaci, a i takvih je sve manje, neprestano upitkuju: hoće li, ba, Paket biti na dnevnom redu.
Neće.
Paket je posljednji Most na Neretvi koji je srušen u svrhu spasa Republike Srpske.
Sada je došlo vrijeme da se spašava Neretva, odnosno BiH.
Kada saraj-političari to shvate, možda neki razgovori i urode.

понедељак, 06. јул 2009.

HIELBRANG
Andrija Hebrang, ubuđali hadezeovac, politički proizvod nesretne sudbine oca, žrtve mame revolucije koja jede svoju djecu, opozicionog položaja uvrijeđenog agramersko-austrougarskog miljea, nadshvatanja o hrvatstvu kao nečemu mnogo čistijem od ciganstva, jevrejstva, srpstva, kumrovečstva i samog Tita i zanosa neovisnošću povijesne zbilje a iskompleksiranosti zbog osobnog potcijenjenog položaja u sadašnjoj zbilji Hadezea i Države Hrvatske, dao je posve normalne izjave beogradskom NIN-u u kojima ustašoidno veliča Maksa Luburića, jasenovačkog tehnologa, egzekutora i unparijeđenog fašistu tvrdnjama da je on apsolutno bio za Hrvatsku i hrvatsku ideju kao i njegov otac. Imao je, samo, nekih tehničkih manjkavosti, ne.
Andrija Hebrang je hrvatski fašist treće genaracije. Prva je svakako bila ona Pavelićeva i Luburićeva, druga terorističko-ustaško-emigrantska a treća je savremena, konglomerativna u kojoj su razni HOS-ovi, Đapići, Tompsoni pa i Hebrang i ini, zapreteni „europskim putem moderne demokratske Hrvatske“ koja bi, najjradije, da se u zagorskim kletima, dalmatinskim konobama i slavonskim krčmama neprestano pjeva Danke Dojčland a da, ponekad, domaće klape uzviknu: Za Dom Spremni.
Fašistoidnost te treće generacije ogleda se u ledenom izglasavanju olujnog ustava u kome se tri mjesta u parlamentu ostavljaju za srpsku nacionalnu manjinu a Hrvati iz Hercegovine glasuju za mnogo više mjesta u Hrvatskom Saboru.
Kao i u mračnjačkom favorizovanju strijeljanih kolaboracionista, zločinaca, ustaša, pa i četnika, istina, i njihovih porodica, civila, koje su partizani stigli u Austriji i pobili na mjestu, bez suđenja. I u najmanju ruku, umobolnom, izjednačavanju svih žrtava, i partizana i ustaških fašista. Stipe Mesić je mala brana u pokušaju da se Hrvatska realno odredi prema partizanskom, komunističkom pokretu. Sanaderove izjave su, kao i sve, naučene i sračunate „na europskom putu“. Na istom putu je, znatno bljedunjaviji, i biskupski odlazak u Jasenovac, nakon skoro sedamdeset godina.
Hrvatska je počela svoj tihi vijek samozatajnog, učmalog, uskislog, usoljenog samonacionalizma, nacionalizolacionizma, kroatodovoljnosti i fašistofilstva u kojoj će se dnevna politika uvijek mjeriti tom prizmom a druge ideje neće imati prođu. Jalovi Esdepeovci moraju kriknuti lijevu ideju, i tako cijelo desetljeće, dok Hrvatska ne dođe sebi, a ne šaptati o slaboj vlasti i uzdati se u glasove preostalog Srblja. Unesrećeni Srbi i multietničnost malih i eksperimentalnih scena, ne mogu pomoći socijaldemokratiji.
Ukoliko se Sanader, glumljeni europljanin, ne vrati na mjesto predsjednika Hrvatske i ne transformiše je u predsjedničku državu, kao dio EU, naš zapad će zapasti u tešku sumornost.
KOLIKA JE SNAGA SDA
Možda dio slalomskih kombinacija Sulejmana Tihića na stazi Hoću Prud, Neću Prud, ima svoj uzrok u sve razbijenijoj strukturi Esdea a ne samo u političkim karakternim osobinama njenog lidera.
Sjednica novoformiranog organa stranke na kojoj je ministar bezbjednosti i sigurnosti Tarik Sadović, umoljen da podnese ostavku u razumnom roku, otkriva mnoge slike stranačke stvarnosti. Radi se o novom nastavku serijala Stranka protiv svojih kadrova. Mislim na prethodnu epizodu sa Nedžadom Brankovićem koji je podnio ostavku nakon demokratskih režiranih predsjedničkih izbora iz kojih je stranka izašla jača, demokratskija i jedinstvenija. Barem se tako predstavlja.
Slična epizoda u sapunici jedne druge produkcije, Pedepea, bio je poziv „vladajućem SNSD-u“ da smijeni dva pomoćnika ministrujućih u Savajetu ministara.
Minimum stranačke discipline i političke konzistentnosti nalaže drugačiju tehnologiju rada.
Neprimjereno je javno pozivanje na ostavke ili smjene jer to govori da stranka, ovaj put Esdea, za Pedepe nije toliko bitno jer je njen rejting minoran, nema nikakav uticaj na svoje kadrove i na svoja politička krila i okrajke. To, dalje, znači da strankom upravlja neko drugi a ne Tihić i novoizabrani postizborni organ. Ili svako pomalo. A onda znači da je sa tom strankom svaki dogovor problematičan. Političko zlatno važenje, politička konvertibilnost, mora biti na nivou praga održivosti postignutog sporazuma, kompromisa ili dogovora, barem onog koji je javno obznanjen.
Da ne kažem da se unutrašnji problemi Esdea već odavno prelijevaju na Federaciju pa sada i na Savjet ministara. Licitacija o tome ko bi mogao da bude Dobar Tarik, šteti i Savjetu ministara i samoj Esdea.
Možda je i ovo što govorim nepotrebno, kada je Esdea sebi mogla dozvoliti da na takvo mjesto predloži takvog Tarika. Pokazati takvu odgovornost za Savjet ministara, Državnu Vladu, rečeno esdea dijalektom, pa i za BiH, može samo razbijeni konglomerat a ne ozbiljna politička stranka.

недеља, 05. јул 2009.

VJERSKI KONJANICI
U kratkom vremenu održane su dvije narodne vjerske manifestacije muslimana u BiH. Ajvatovica i Musalla.
I jednoj i drugoj zajedničko je nekoliko elemenata. Vašarsko-šatorski, u stvari tipično balkanski manifestativni element narodnog provincijalnog zborstva; vjerske manifestacije i demonstracije, od oblačenja do molitve ali i potpuno nevjerske ambalažerske pojave kao što su mini-suknje, dekoltei i tange ispod tijesnih hlača; konjanici i konglomerat narodnih nošnji; obje manifestacije se deklarišu i kao vjersko-kulturne. A u Vakufu je odlomke svojih knjiga čitao i moj drug Isnam Taljić, tada novinar Oslobođenja, sa radne akcije Drugi kolosijek Doboj - Zenica. Gledajući sutrašnju vašarsku sliku, nisam uvijeren da je, veče prije, kultura dobro prošla.
Konjanici. Idući na Ajvatovicu, pedeset i nešto konjanika je, organizovano, prošlo veliki dio BiH, uz neviđene saobraćajne gužve i višesatne zastoje, a kod Sanskog Mosta manifestirali su, i nagrađivani, bajraktari, konjanici, kočije...
Kakve veze imaju konjanici sa vjersko-kulturnom manifestacijom?
Konjanici su ostali izdanak osvajačkog pohoda Otomanske imperije a to se u Kamengradu, kod Sanskog Mosta, i naglašavalo, slaveći boravak Mehmeda Osvajača na tom prostoru, koji je, kako se saopštilo, na ovo područje donio islamsku vjeru. Musalli je prisustvivao reisul Cerić kao i muftija istanbulski.
Zvaničnici islamske zajednice i vjere nisu, u stvari, učestvovali u vjerskoj manifestaciji nego su slavili okupaciju, agresiju i osvajanje civilizovane Evrope. Slaba je utjeha pominjati Ahdnamu koju je sultan Mehmed Fatih, Osvajač, dodijelio bosanskim franjevcima 1463. na osnovu koje mogu da ispoljavaju svoju vjeru. Otomanska imperija je takve potvrde davala i drugim područjima a isključiva svrha im je bila održavanje imperije, tiranije i vlasti a ne ljudska i vjerska prava.
Uostalom, Mehmed Fatih je bio divljak. Okrutnost je mali opis njegovih osobina. Davljenje prvorođenog sina i novorođenog brata Ahmeda, samo su sitnice u njegovoj borbi za vlast. Sam bog zna šta je radio putem svojih osvajanja.
Mehmed se i zove Fatih jer je Osvajač a ne vjerski propagator i misionar. Inače bi se taj dželat zvao Mehmed Vjeropoložni.
Islamska vjera je u BiH došla na potkovicama i na krvi sa turskih sablji. Treba biti vjerski dostojanstven i to ne slaviti, ne obilježavati i, barem, ne pominjati. Istina, dio ljudi je dobrovljno primio islam kako bi ostvario neke prinadležnosti koje je okupator nudio ili kako bi spasili svoju imovinu. To se nikako ne može podvesti pod rezultat istinskih vjerskih ubjeđenja tadašnjih katoličkih, pravoslavnih i bogumilskih kristjana.
Dva procesa su išla uporedo u pokorenim zemljama, pa i u BiH. Poturčavanje i islamizacija. Stoga je uvijek prisutna opasnost da se pod vjerskom manifestacijom slavi poturčavanje. To se oduvijek miješa pa je ostala i izreka: Turske mi vjere. Što je znak pokorenosti a ne vjerske ubijeđenosti.
Ali poturčavanju koje je provodio Mehmed Osvajač, i ostali iz garniture vojskovođa Otomanske imperije, nije bio cilj širenje islama. Ahdname to potvrđuju. Radilo se o goloj bolesnoj okupatorskoj i podjarmljivačkoj egzibiciji koja je organizovana isključivo radi demonstracije divljaštva koje je na granici ljudožderstva.
Stoga konjanici na Ajvatovici i u Kamengradu, simbolizuju, krv, sablju i dželate a ne vjeru, kulturu i narodni život.