субота, 01. август 2009.

UŠI I STRAŽNJICA DRAGANA ČAVIĆA
Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
Jedino dirigovano-plaćenička bulumenta ima šta da pita Čavića. U Republici Srpskoj, gdje bi trebao da se obrati biračkom tijelu, nema ko šta da ga pita jer je Čavić sve rekao. To će on okarakterisati kao medijski mrak. Ali prava životinja nisu ugoržena ako volovi ne mogu ući na Vembli.
A i da ga mediji u Republici Srpskoj nešto pitaju, Čavić zaista nema šta da kaže.
U Avazu se hvali, i istovremeno podsjeća strane ambasade, da je imao obavezu da napomene da se u Srebrenici desio zločin.
Ne radi se o napomeni nego o priznanju da je tamo genocidizirano više od osam hiljada ljudi a što nikada nije ustanovljeno i nikada neće biti ustanovljeno. To je Čavoć uradio po nalogu Ešdauna jer je to jedna od alatki koja pomaže ukidanju Republike Srpske, svetog ešdaunovsko-sarajevskog cilja. Poslije toga su bošnjački neartikularci divljali o tome da je to počinila VRS i PRS, dakle institucije Republike Srpske, dakle, direktno Republika Srpska. Koju treba ukinuti kao genocidnu tvorevinu.
To je Čavić.
A to što kaže da je važno napomenuti i njegov potez, u svojstvu Predsjednika Republike, davanja mandata Miloradu Dodiku, dakle opoziciji, nikako ne ide njemu u korist. Ako je tačno to što sada priča o vlasti, vladi i Dodiku, onda je Čavić tada katastrofalno pogriješio. Nesposoban je političar. Ako nije tačno to što priča, onda se Čavić i sada jeftino prodao.
Najvažnija teza Dragana DP Čavića je da sada vlast u Republici Srpskoj siječe uvo da krpi dupe. On uljudno kaže: stražnjicu.
Prvo stražnjica se ne krpi, stražnjica se začeplja.
Drugo, Čavić nema kredibilitet da govori o toj mitskoj sceni o ušima i guzici. Dvaput je dobio po ušima, kada je propao kao Predsjednik Republike i kao predsjednik Esdeesa. A guzice je dao i onomad i sada, da bi mu ostala oba uha.

четвртак, 30. јул 2009.

ŠTA SE DOGAĐA SA ODBRANOM
Nekada smo, u opštem cvrkutavom zanosu bosansko-hercegovačkom varijantom bratstva i jedinstva, hvalili, i hvalili se, reformu odbrane koja je, u svojoj reformskoj suštini bila ukidanje Vojske Republike Srpske.
Danas bacamo pare za te oružane snage BiH, skoro koliko ponizno molimo od Ememefa da nam godišnje daje da Federacija a time i BiH, a time bošnjački ukidači Republike Srpske, prežive.
Suštinski, u Oružanim Snagama BiH, stanje je veoma loše. Nedavni slučaj sa upitom da li pripadnici OSBiH smiju pjevati Lađu francusku, samo je vrh ledenog brijega međunacionalnih odnosa i uvertira u otvaranje novog međunacionalističkog poligona. U papirima Ministarstva Cikotić, i Oružanih Snaga, nema srpskog jezika, kako stoji u svakom privitku. Reformator Radovanović, nagrađeni ataše, iz Brisela šalje izvještaje na engleskom jeziku. Ne postoji popis imovine o čemu svjedoče dopisi načelnika generalštaba i ministra odbrane, u istoj 2008., gdje prvi kaže da nema popisa a drugi u osam redaka izvještava Špirića da imaju popis. Postoje otvorene sumnje da se municija, pješadijska, topovska, tenkovska i minobacačka i lako pješadijsko protivoklopno oružje samo prepakuje i prodaje neznanokud. Jer, nakon uništavanja nema sekundarnih sirovina. Ili se kriju pošto kilogram mesinga košta 5-6 maraka a jedna haubička ima 11 kilograma. U uništavanju, delaboraciji, nepotrebne municije i MES, koje ne mogu koristiti za SL u OSBiH, nejednak je tretman federalnog u Vogošći i dobojskog punkta u Republici Srpskoj. Radi se, po podatku iz jula ove godine, o pet hiljada tona municije i MES. 80% sredstava od toga bi moralo doći entitetu kome pripada municija. Ali pare ne stižu, jer, navodno sve odu na troškove. Arhiva koja se nalazi u Kasarni Kozara u Banjaluci ne vraća se Arhivu Republike Srpske, iako je federalni arhiv davno preuzeo arhivu tamošnje bivše vojske.
Iako je Vlada Republike Srpske, kao i Narodna skuština, jasno donijela zaključke, na osnovama zakona, o pokretnoj i nepokretnoj vojnoj imovini, svim ilegalnim silama nastoji se raditi mimo Zakona o odbrani. Imovina vojske na području Republike Srpske ogromna je. Ona pripada Republici Srpskoj, ono što je potrebno OSBiH, dato je na korištenje. Sada se to želi uknjižiti kao imovina Ministarstva odbrane. Kao i druge kasarne. Ti zahtjevi dolaze od inostranih radnih grupa i predstavnika, uz basove i udaraljke sarajevskih unitarista. A po popisu 2005. Ministarstvo odbrane Republike Srpske je imalo 167 hiljada kvadratnih metara zemljišta u vrijednosti od jedne milijarde maraka, 1226 objekata... radi se o lovi, dakle.
Sporazum o potrebnoj pokretnoj imovini OS BiH, drastično se krši.
Zakon BiH o odbrani, drastično se krši.
Državna, unitaristička borba za imovinu i vlasništvo nad kasarnama i poligonima koje sada koriste OS BiH, protivustavna je i protivdejtonska i prejudicira budući unutrašnji razvoj BiH. U povećanju autonomije, što je osnovna ustavno teritorijalna logika svake zemlje, jednog dana će se doći u situaciji da entitet na svojoj teritoriji ima strane vojne baze koje su vlasništvo nekog drugog. To je slučaj i sa Opštom Državnom Imovinom koju Sarajevo želi da uknjiži na Državu pa da je onda raji daje na korištenje. U svakom bi budućem postavljanju pitanja prava i nadležnosti entiteta, to bilo moguće proglasiti pobunom a ne ustavnim pravom.
BiH je izvanprirodna bračna zajednica čiji su bračnici unijeli svoju jasnu međunarodno priznatu egzisteniciju, ustavnu, teritorijalnu, materijalnu i političku imovinu. Čak i u običnom braku to se, bez obzira na ljubav, smatra nedodirljivim pravom.
Podržavljenje imovine koju koriste OSBiH klasična je otimačina i jedna vrsta tihog državnog udara kojeg provodi nepostojeća Država nad svojim sastavnim dijelovima, nad Republikom Srpskom, prije svega.

среда, 29. јул 2009.

HELSINŠKA TETKA
Profesor Ivo Banac, profesor istorije na američkom univerzitetu Jejl i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, poznat kao zaštitnik izbezumljene Pukijeve žene, prije pogibije dotičnog, ponovo je istupio u sarajevskoj javnosti i predstavio se kao ekspert za američke poglede, evropske rogove i Bajdenovu taktiku. Više od svega, ekspertirao se kao stručnjak za BiH, raspad, rat i region.
Taj već profanisani javni istupnik, ne znam samo gdje taj red helsinškijanaca nađe takve paćenike da se bave nekim zaštitama pojedinaca i grupa kad sami ne umiju po crnoj zemlji da hode, najprije je izgubio unutrašnji kredibilitet u Hrvatskoj jer je učesnik prljavih unutarodborskih previranja a potom je i ulično vodanje Pukijeve žene srozalo ugled jednog predsjednika HHO do dna šahtova u Hajnclovoj ili bilo kojoj drugoj zagrebačkoj starijoj ulici, a sada ga gubi istupajući u ime BUB-a, Bošnjačke Unitarističke Bulumente.
Očekujem da, uz predsjednika HHO, počne obnašati funkciju predsjednika balkanskog odbora BUB.
Deplasirano je komentarisati razočaranost BUB Banca Bajdenovom posjetom kao i istorijsku tezu: Stvari idu svojim putem, Amerikanci imaju globalnu sliku ili: Niko ne može biti siguran da je politika Berlina istovjetna Parizu.
Ali termin koji BUB Banac upotrebljava za BiH, reintegracija, neodoljivom regimentalizacijom me podsjeća na redarstveničko-piromansku reintegraciju Hrvatskog Podunavlja i Kninskog Balvan Regiona.
Ono što je umobolno u Bančevom istorijskom pogledu na BiH jeste savjet Bošnjacima: Treba jasno reći da će svaki pokušaj podjele BiH završiti oružanim sukobima.
Ivo Banac, dakle, profesor istorije, zahtijeva da se istorija Balakana ponavlja, u krvi i ratu. On poziva Bošnjake da prijete ratom, da se spremaju za rat, da se ne plaše jer ako se plaše onda nisu u kontroli.
Moram reći da je jadna stvarnost koju preporučuje jedan profesor istorije, jedna helsinška tetka, kao što je jadna i bošnjačka, sarajevska, unitaristička klika koja angažuje lobiste koji javno savjetuju rat i podjarmljivačku reintegraciju.
Da li je, dosita, politička konceptura spala na marginalizovanog Banca koji u regionalnim okvirima ne znači ništa jer ni u Hrvatskoj ne znači ništa.

уторак, 28. јул 2009.

SNAGA BiH
Opada malter sa Harisa.
Najavljuje se, istina, u Avazu, formiranje nove stranke od raznih nekadašnjih stopostotnih članova SBiH, pod praznim i zvučnim nazivom Snaga BiH.
Ideja BiH je prazna ideja.
To nije politička ideja.
To je staleška, cehovska ideja, vodilja onih koji od toga imaju svoju finansijsku, položajnu ili običnu podguzno-foteljašku korist. Kada je počelo poslijeratno političko komešanje, zvali su me ljudi koji su osnovali Stranku boraca Republike Srpske i predložili da budem član. Rekao sam im da stranka boraca ne može da postoji, čak i da rat stalno traje, kao što ne može da postoji ni Stranka poštara, Demokratska stranka geometara, Narodna stranka šumara, Liberalna stranka obućara, Stranka penzionera... sve to može da postoji kao cehovsko udruženje ali ne i kao politička stranka jer nema ispod sebe političku ideju.
Tako je i sa BiH.
Drugi par opanaka, koji će dovesti dotle da se Haris ne kandiduje na sljedećim izborima, jer nema nikakve šanse, jeste tehnologija osipanja i dijeljenja. Kao što je Haris osuo dio članstva SDA i formirao SBiH, sada se to isto njemu događa. To se događalo i u Esdepeu, Esdeesu pa onda u Esenesu, u Espeu...
Dabome, uloge u tom procesu imaju i domaći i inostrani faktori, to je političko d.o.o. čiji dijelovi se ne vide u popisu vlasništva nego dionice glase na donosioca.
Kakavgod je Haris, sve je upereno protiv njega.
Mene, kao političkog gledaoca, veseli činjenica da se opet okuplja jedna stranka oko prazne ideje, kao što je i ideja demokratskog progresa, demokratija Čavić...
Biće lakše na izborima.
No, bošnjačko nacionalno pitanje ostaje i dalje glavni probolem Sarajeva. Lagumdžija svoju snagu gubi konstantno, Haris je iskopnio odavno, Tihić je samo naočigled postao opet predsjednik Esdea ali sa tužnom činjeninicom da treba da postane i predsjednik Bakiru Izetbegoviću i ostalima. Ne može se bošnjačko nacionalno pitanje rješavati poluobličenim ucjenama i okupljanjem podanika iz Republike Srpske.
To, dalje, znači, da BiH ubrzano gubi šanse.
A stranku nazvati Snaga BiH može samo sitni nakupac političkim življem ili amater.

понедељак, 27. јул 2009.

EVROPA NE ZNA ŠTA ĆE SA BiH
Miroslav Lajčak poručuje da Evropa sa BiH ne zna šta bi a mi njemu da nikada ni znala nam nije.
Ta politička formula primijenjena je i u doba staljinizma i njegovog udara na nezavisno, autohtono, demokratsko, bratstveno i jedinstveno samoupravljanje kada je Agitprop KPJ štampao milionski letak slijedeće sadržine: Da se ne bojimo Staljin nama šalje pismo a mi njemu da se nikad ni bojali nismo.
Ni Staljin tada nije znao šta će sa Jugoslavijom.
Lajčak samo dobro uočava, sada, nešto što se stalno događa u niski istorije.
Ti inostranci, u vidu raznih sila i koljača, od Otomanske imperije pa dalje, nikada nisu znali šta će sa BiH, i šire, pa su, ipak, glatko i samouvjereno dolazili ovdje i stvarali umobolnike koji će uz pomoć njih pronaći rješenje. Zato je, danas, BiH puna grobova i kamenja za koje se ne zna da li su grobovi pojedincima ili cijelim plemenima, zato danas, u BiH, ljudi ne mogu očima da se vide, zato su ljudi iz BiH ratovali na svečetirima stranama svijeta... zato danas ni sama BiH ne zna šta će sa sobom.
Invalidni domaći sarajevski, i još pokoji, političari, uživaju u obje činjenice da Evropa, pa i BiH, ne znaju šta će. Uživaju u toj igri egzibicionizma, sladostrasti i voajerizma sa vlastitom postojbinom i u obećanjima inostranih proroka o opcijama, rješenjim i ustavima.
U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa.
Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina.
Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.