субота, 13. децембар 2008.

NA POLITIČKOJ SCENI
NOVA MARKA MESNOG NARESKA
Dragan Čavić, malo desno od centra.
Ili, malo sutra.
To je njegova sintagma, ja sam je samo uzidao u prva dva reda.
Što se tiče Dragana Čavića, vidim da sam pogriješio. Svojevremeno je rekao, u novinama, javno, da sam za sokolačku ludnicu a ja sam mu poručio da ću predložiti kadrovskoj komisiji Vlade da ga imenuje za direktora te sokolačke ludnice. To bi mu bila najbolja nagrada: bivši predsjednik republike postao direktor ludnice.
Pogriješio sam jer ima i gore: bivši predsjednik republike osnovao svoju stranku.
Nema zdrave djece koju porađaju krokodili.
A upravo to se događa sa Čavićevom strankom.
Prvo, Čavić još čeka ime svoje stranke. Kaže: marketinška agencija će izabrati najbolje ime. Ime mercedesa izabrao je južnoamerički nebitni prodavač po svojoj kćerki a ime fiatovog una izabrao je kompjuter između nekoliko hiljada uobzirenih mogućnosti. Pravo ime ne zavisi od onoga ko ga bira nego od kvaliteta onoga ko nosi ime. Ako Čavić hoće da njegova nova stranka bude kvalitetan proizvod mora sam da da ime. Ovako, Čavić mi liči na bejbisiterku, čuva stranku dok mama ne dođe. Nije stranka mesni narezak. Ako znaš program, ako znaš šta hoćeš na političkoj sceni, ako znaš kome se obraćaš i ko će glasati za tebe, onda znaš i ime. Ako ne znaš ime, onda čuvaš djecu. Predlažem, ipak, da se to nešto Čavićevo zove: OSS, Ostaci Esdeesove Scene
Drugo, treba pažljivo čitati televizije i gledati novine što može dovesti do sigurnog zaključka da je nova stranka projektovana tamo daleko, na jednom mjestu, možda čak i tamo gdje su zajedno projektovane srpska Demokratska stranka, hrvatska Demokratska zajednica, stranka Demokratske akcije, i još neke aktuelne.
Treće, Marketinška Narezak Agencija pažljivo savjetuje Čavića pa on, nježno kao maslačak, izjavljuje da neće više napadati Esdees jer nije red da pljuje u izvor iz koga je jedanaest godina pio vodu. Jedino što dobro mogu reći na ovu temu jeste: Čavić je prije trinaest godina zalutao u Esdees i tu grešku u biografiji mora da plati. Ušao je da bi po svaku cijenu bio u nekoj stranci i važan. Greške se ponavljaju. Zato i postoje.
Četvrto, Čavićev OSS će biti test za trudnoću a na temu koja je stranka plod vještačke oplodnje. Sa njim će u koaliciju, prvo preko tarabe, sa povremenim ispadima umiljavanja, a nakon izbora 2010. i otvoreno, one stranke koje je osnovala ista Marketinška Narezak Agencija.
Peto, glavni cilj je Republika Srpska i SNSD sa naglaskom na slabljenje do ukidanja. Ne treba zaboraviti da je za Čavićeva mandata otišla vojska, otišao PDV, skoro otišla policija, otišle nadležnosti, otišlo priznanje osam hiljada i više žrtava u Srebrenici a da nema potvrde za to...
Šesto, ako kaže da OHR treba odmah da ode, da ambasade ne mogu da vladaju BiH, da je Republika Srpska trajna a sve ostalo prolazno, da je Republika Srpska preča od EU, da je referendum prirođeno narodno pravo, da više nema prenosa nadležnosti a da su sve osim tri-četiri, prenijete protivustavno i protivdejtonski... onda sam pogriješio od jedan do pet.

четвртак, 11. децембар 2008.

ODSAD SAMO RATOM
Penzionisani general samozvane „armije bih“, za izviđače i obavještajce uočljivo po tome što farba kosu, Sefer Halilović, izjavio je povodom formiranja Međužupanijskog vijeća, da od toga nema ništa, kad to nisu uspjeli ostvariti vojskom Hrvatske, tenkovima i avionima, neće ni sada.
Sulejman od Pruda je izjavio, u drugoj temi: ne dolazi u obzir da prepustimo Upravu za indirektno oporezivanje.
Iako je Sulejman Tihić natjeran da zaduži Kalašnjikov, nije, dakle, čovjek rata, iako je Halilović zadužen da bude general, oni su, ipak klasični predstavnici divljih ratničkih hordi kojih je u BiH, još na desetine hiljada.
Sefer Halilović ima još i neku stranku, Bosanska Patrtiotska Stranka, to je, otprilike kao Četnički Pokret Triglava, pa se smatra političarem a ne vojnikom.
U tome i jeste pogubnost njegovih i Tihićevih teza.
Oni smatraju da se u BiH nešto može dobiti samo ratom. Interes Hrvata mogu ostvariti samo brojniji i modreniji avioni i tenkovi od onih koje su koristili u Prvom Bosanskom Ratu. Ako čelnik najveće i najmiroljubivije bošnjačke stranke izjavi tako o UIO, nama ne ostaje ništa drugo do da zamišljamo da su oko Uprave za Kemala Čauševića iskopani rovovi, tranšeji i borbena osiguranja i da na obližnjem drveću vise naredbe Sulejmana Thića Kalašnjikovića: UIO noćas ne smije pasti.
Ja sam, kao naivni slikar stvarnosti, takorekući bosanskohercegovački Generalić, mislio da je red da Hrvati imaju jednakopravan odnos prema teritoriji, svojoj zemlji i u smislu tla i u smislu države, i prema političkoj artikulaciji. Mislio sam da je normalno da se na čelu tih uprava ljudi mijenjaju po nekom nacionalnom ključu. Pa to su još komunistiu pronašli. Osim ako neko ne želi da kaže da su porezi uvijek bošnjački, muslimanski, da su logori uvijek srpski a neizgrađene ceste uvijek hrvatske...
To je dakle teorija „ko je jamio, jamio“, ovdje u BiH prevedena na: uzvlačite gaće, svanulo je.
Mislim da je sada jasno zašto je pogubno što su poslije rata mir počele da grade ratne stranke. I zbog čega SNSD ima problema sa svima. Jezik poslijeratne stranke nije jezik rova i kalašnjikova i stoga se veoma teško sporazumijevati.
Mislim da je sada jasno i to da je malo kome stalo do ravnopravnosti ili jednakopravnosti u BiH i da je jedini spas, barem za jednu stranu, čuvanje Republike Srpske kao garancije minimuma prava koja pripadaju ustavnim, moj pradjed bi rekao: konstitutivnim narodima.
Mislim da je sada jasno da generacije koje stasaju za Novi Početak u BiH moraju izučiti njihove škole ili saačekati da izumru.

среда, 10. децембар 2008.

LIJEPE NAŠE ŽUPANIJE
Dakle, možda je konačno Dejton ušao i u glave lidera diljem BiH i na svim nivoima.
Otkako je završen nejedinstveni rat bratstva i jedinstva, takozvani drugi kolosijek mržnje i krvi, slušam eksprimentatore o tome kako treba da se izvede činodjestvije preustroja BiH.
Ukinućemo Republiku Srpsku i onda će umjesto meda, mlijeka i vina vaseljenom i cijelom BiH poteći raj, svi će kusati zlatnom kašikom a EU će svoje institucije preseliti u Državu koja je ionako centar svijeta.
Biraćemo jednog predsjednika kao sav ostali svijet a kome se ne sviđa može da ide ali ne može ništa danosi. Kninski Srbi su imali pravo da nose traktor, jugu i zavežljaj ali to je bilo u prošlom vijeku.
Formiraćemo regije u kojima sve behara i sve cvjeta a jablani se povijaju kao da mi tajne znaju.
I tako unedogled.
Trinaest godina bacili u vjetar. Turili pod guzicu. Pakovali maglu nad Travnikom i prodavali muslimanima u fišecima.
Sada je konačno neko predložio nešto na osnovu Djetonskih unutrašnjih granica. Tri premijera tri kantona najavili su formiranje Međužupanijskog vijeća.
Dejtonske unutrašnje granice treba da postanu sveto pismo. Ne samo radi opstanka Republike Srpske nego i radi činjenice da kada bi ušli u proces pretvaranja entitetskog zemljišta u građevinsko (za novu građevinu BiH) ne bi apetetite zatomila samo Posavina i slične teritorije nego bi se sve proširilo do opština i mjesnih zajednica. Takvu međusobnu otimačinu smo imali pred rat. I u toku rata, što je normalno.
Ne bi ostao ni kamen na kamenu a kamo li kanton do kantona i Država.
Povezivanje županija, makar bile i hrvatski većinske, normalan je proces, kao što je normalno da Dodik i Branković razmotre kako da se nose sa tim Elektroprenosom. Ako je to prvi pedalj ili osnova nekog trećeg entiteta, i to je normalno. Možda će se jednog dana i entiteti dogovoriti da formiraju međuentitetsko vijeće.
Nemoguće je u svakom potezu u BiH, koji nije došao sa državne, bosanske, baščaršijske ponjave gledati rušilaštvo Države koje nema. Politički slijepci bi trebali shvatiti da se Država gradi iznutra a ne iz magle.
Uz to, inicijativa tri premijera nije uperena protiv Federacije BiH. Niko je ne ruši. Ona postoji onoliko koliko je strankama koje je vode stalo do nje a ne isključivo do Države Bosne. Dabome, Federacije ima skoro koliko i same BiH ali to ne znači da Tri Županije treba da propadaju i čekaju sudnji dan kad će ih iz vedra neba pobiti grom.
Nije to, koliko sam razumio, ni najava Herceg-Bosne. Osim toga, ako Herceg-Bosna postoji u glavama Hrvata, niko joj ništa ne može.
Bolje i Herceg-Bosna nego Bosna.

уторак, 09. децембар 2008.

MESIĆ – TRAGEDIJA JEDNOG PREDSJEDNIKA
Stjepan Mesić mi je u političkom životu bio zanimljiv samo kao neko ko je pobijedio onog narcisoidnog samoživog Savkinog junošu Budišu a da, prema istraživanjima javnog mnijenja i analizama, nije imao nikakvih šansi da to uradi.
Inače, imam averziju prema tom obrvašu ne samo zbog rečenice da je svoj zadatak obavio, makar samo pokušavao da bude zapamćen kao Armstrong na mjesecu sa svojom istorijskom prvom lunarnom rečenicom.
Imam averziju prema Mesiću i zbog toga što je bio u komunističkim zatvorima. Svako objektivan mora priznati da je to, uglavnom, zadnji šljam. Jer, ko u komunizmu nije dobio šansu, koji je u SKJ primao i kapom i šakom, taj je nizašta.
Imam averziju prema otpadnicima. Mesić je otpadnik od komunizma, otpadnik od tuđmanizma...
Dakle, da ne bude da tog niskočeloidnog političara za dosjetke, predsjednik za ukras, predsjednika fikusa ili predsjednika filadendrona, ne podnosim zbog izjava protiv Republike Srpske, iznio sam taj kratak karakterni pregled.
Konkretno, opet je Mesić nešto srao protiv Republike Srpske a za unitarnu i centralizovanu BiH.
Moguće je prihvatiti i Margetićevo objašnjenje da je Iran kupio Mesića. Činjenica je da Mesić djeluje kao sinhron u Silajdžićevom mjenjaču. Moguće je i da se pokušava kandidovati za neku regionalnu funkciju ali kao tipični balkanoid za to ima malo šanse.
Jedino logično objašnjenje njegovog djelovanja je genetski istorijsiki sindrom koji je kao dijagnoza uspostavljen raspadom SFRJ a koju su manipulatori pokrenuli zbog ideološkog aspekta pada komunizma, zbog ekonomsko-vojnog apsekta SFRJ, a najviše zbog okončanja istorijskog apsekta utjerivanja Srba u šumadijski tor. Zbog svega toga, na tom projektu su radili papa, Genšer, Galbrajt, Klinton... sve pojedinačno nespojivi igrači u jednom timu, ali svako iz interesa grupa kojima pripadaju.
Mesić ovaj put djeluje na osnovu uslovnog refleksa ali sigurno u dosluhu sa nekim od Velikih Manipulatora. Ne bi inače pominjao Miloševića i Dodika u istom kontekstu jer inostrana sienen-amanpur javnost funkcioniše na dva tri simbola, dobri – loši boys.
Krajnjii cilj, sada ga moram konačno optužiti, jeste ukidanje Republike Srpske i nestanak Srba iz BiH. Cijela novija istorija protkana je tim ciljem. U realizaciji tog cilja učestvovali su svi maloprije pomenuti ali i Milošević za čije je vladavine nestalo Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu i Srba u pola BiH. Možda je i Milošević davanjem Sarajeva i Brčkog, podsvjesno ili podmuklo išao za tim da u vrtlogu ustavnih promjena, reforme policije... nestane i Republike Srpske i Srba u BiH. Uostalom, on je smislio divljaštvo po kome Srbi iz Republike Srpske treba da idu na Kosovo a Šiptari u Albaniju.
Sada Mesić pokušava da nađe strance koji će taj posao, barem u jednom dijelu, završiti. Da Srbi odu iz BiH. To je najlakše, bez rata, učiniti ukidajem Repubklike Srpske. Samo je Dodik problem. Mesić se na taj način promoviše u nosača plemenske šahovnice ka Drini.
Ne treba zaboraviti da je čovjek lud. On je umislio da ga je neko onomad poslao u Beograd da izvrši neki zadatak i da je on taj zadatak izvršio.

понедељак, 08. децембар 2008.

MIRISI SMEĆA
OTVARANJE PONUDA U TUŽILAŠTVU
Danas pravosudbeni aparat Dejtonskog rezervata ide na obračun kod OK korala, tačno u podne, na sučelje sa predstavnicima državnog neprijatelja BiH Broj 1, predstavnicima Vlade Republike Srpske.
Danas se u cirkuskoj šatri zvanoj BiH, prezentuje nova tačka sa situacijom kada su svi ubalegani a On pokušava da se pojavi u belom odelu.
Nakon pripuzavanja vršioca dužnosti tužioca B na noge Rafiju G, nakon pravnih vratolomija predsjendice K, nakon privatizacije SIPE od strane zamajenika L i nakon pokušaja neidentifikovane cirkuske grupe da na maloj i eksperimentalnoj sceni pokaže moć države koja ne postoji, nikome u BiH nije trebalo ovo Podne Otpakivanje Dokumentacije.
To je predstava za cmizdrave internacionalne narcise i za ukazivanje Gospe od BiH na koperfildovskim zastorima Brisela.
To je pokušaj da Tužilaštvo pokaže da ima Državu kad već Država nije uspjela da pokaže da ima Tužilaštvo.

MANJAK SRBA
Onaj podzemni naprednjak, napreduje ali je još uvijek na dnu arteškog bunara na Kalemegdanu, ministar informacija Slobodana Požarevca, šešeljjugendovac na liniji Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag, vatreni protivnik izdajnika Dodika i Biljane Plavšić i cijele koalicije Sloga pa i šire, plačizvečka povodom raspada Srpske radikalne stranke doktor Voja, Aleksandar Vučić, prešao u Srpsku naprednu stranku predsjedničkog kandidata Tomislava Nikolića i otišao u hrvatsku krajinu na svetoj srpskoj zemlji u Hrvatskoj.
Boris Tadić primio u ispovjedaonicu Dačića i dačiće, i dao im oprost pa dežmekasti lider socijalista postao ministar kožnih kaputa.
Onda kaputaši kandidovali svoje Liliće i Anđelkoviće za neke upravne odbore itd.
Sve je u Srbiji naglavačke i naopako.
Lider partije koja je kriminalizovala celu Srbiju, koja je omogućila kriminalu da se razvije, da se obogati i da se napije krvi ekonomije i življa srbijanskog, koja je omogućila da se vazdigne Gospodin Legija, postaje ministar unutrašnjih poslova, ministar za taj gubisvet, nesvet i zlosvet.
Predsjednik SRJ, Savezne Republike Jugoslavije, bre, treba da bude predsjednik nekog upravnog odbora. Ne zna čovjek šta je jadnije, ili ta SRJ, ili taj predsjednik, ili taj upravni odbor. Jebeš vozvođu koji pere nužnike na ranžirnoj željezničkoj stanici.
Da, i taj Nikolić se odvojio, Od Vojio se. To ne znači da je Nikolić postao naprednjak nego im je neko naznačio da se Šešelj nikada neće vratiti pa treba stvarati Novu Alternativu.
Cijeli proces, od odlaska Vučića na pusta srbišta Hrvatske, što je prije jad politike nego politika jada, do farse sa Predsjednikom SRJ, znači samo da Srbija nema ljudi, Srbija prežvakava veće jednom opašenu travu, Srbija liže jasle po napuklinama, vrti se za svojim repom. Od mučkog ubistva Đinđića, pa još daleko unaprijed, Srbija ne može pronaći nove ljude.
To isto se događa i Sarajevu. I Zagrebu.
Pored političara, koji olako troše koncepcije, vrijeme i programe, u kolu su i nacije koje olako troše lidere pa se onda, bez stida, vraćaju na linjalište i ponovo izvode islužene.
Uz osjećaj uskisle rđe u kaci prošlogodišnjeg kupusa, neopranoj od januarskog koma. Slično kao osjećaj u svijesti Srba u Hrvatskoj koje je posjetio Vučić.

недеља, 07. децембар 2008.

ZAMKE MASOVNOSTI
Moj odnos prema religiji je gori nego marksistički – religija je opijum za mase.
Mislim da je religija opasna manipulacija masama.
Opasna zbog toga što je nepromjenjiva u vremenu i nezaustavljiva u prostoru. Dabome, i politika je još praktičnija manipulacija masama ali je ograničena izborima, zakonima i granicama ali i međunarodnim regulama i normama.
Moj odnos prema vjeri je veoma jednostavan i čist. Volio sam nekad, jer toga više nema, da čujem hodžu kako, bez razglasa, uči sa minareta. Nisam znao šta uči, kao ni većina življa na zemlji oko džamije, ali sam smatrao to nečim uzvišenim i nečim što ima značenje. Volim da odem u crkvu staru nekoliko stotina godina ili da vidim tako staru fresku na vjersku temu. Smatram uzvišenim nešto što je stvorila ljudska ruka, i um, a da traje dok mi umiremo.
Kada bih imao vremena, uz još malo istraživanja, napisao bih knjigu o tome kako su sve vjere jedna vrsta prikrivanja politike u najširem smislu.
U najširem smislu politika je sredstvo upravljanja ljudima, njihovim odnosima, granicama, imovinom, umnim sposobnostima i zlim osobinama.
Politika, kao i sva druga oružja za masovno upravljanje, veoma rijetko hoće da upravlja dobrim osobinama ljudi. Jer od njih niko nema koristi.
Ako je Isus govorio bilo šta protiv Rimljana onda je to politika. Kao i to što su Rumljani uopšte tamo došli i uspostavili vlast, tj. politiku. Kao i to šti su ga kaznili političkom kaznom raspinjanja na krst. Ako u saudijskom izdanju Kuran pominje artiljeriju, to je politika. Ako islam govori o neprijateljima, to je politika.
Poštujem svaku vjeru samo kao ispoljavanje unutrašnjeg duhovnog bića pojedinca. Već dvije individue vjeru mogu lako da pretvore u politiku. Masovnost u ljudskoj istoriji je veoma opasna pojava. Još je opasnija manipulacija ljudskom masovnošću, ne samo zbog posljedica već zbog toga što individuu čini bezvrijednom, homogenizovanom, pasterizovanom i kratkotrajano sterilizovanom, do njegove konačane upotrebe u obliku mase, do obilježavanja neprijatelja.
Religije su različite po tehnologiji. Slažem se sa muslimanima koji smatraju da ne treba da postoje zemaljski posrednici između vjernika i alaha – sveštenici, ali mnogi islamski reisuli i drugi, koriste svoj položaj mnogo pogubnije nego sveštena lica u sjaju zlata i privilegija svog posredništva. Neke formule se jednako primjenjuju bez obzira u kojim društvenim grupama – sportu, vjeri, vojsci, politici...
Islamska religija je masovna centrigugalna totalitarna religija koja briše nacije i granice i ubija pojedince u njegovoj individualanosti. Možda je ubijanje tog individualizma i kreativnosti dovelo do ličnog čina bombaša samoubice kao protesta sveopštosti upravljanja. Simbolično je sedam krugova obilaska oko svetog kamena jer je to jedna velika centrifuga.
Katolička verzija hrišćanstva takođe donekle ubija pojedinca, postrojava, vagonira, vuče crtu bojišnicu, komandira, nadzire, crpi moć nad zadnjim vjernikom iz jednog centra, svete stolice, što je opasno po materijalni svijet.
Pravoslavna verzija ostavlja slobodu pojedincu, dozvoljava običaje po individualnom prohtjevu, naglašava pojedinačnu kreativnost i slobodu, nema vjerskih knjiga koje se moraju znati napamet, vjersku amrofnost i nertikulisanost često prenosi na druge koektivitete pravoslavaca, što je opasno po ovozemaljski kolektivitet kao što su države ili druge velike ljudske organizacije jer ih se ne može dovoljno čvrsto organizovati.
Ljudski rod će opstati ili propasti na umijeću ili nesposobnosti da odredi granicu kada masovnost postaje opasna i za pojedinca i za kolektivitet.