субота, 04. октобар 2008.

NEDODIRLJIVI UHAPŠEN KAO PAS
Uhapšen je.
Šehid. Samo što je živ. Junak. Heroj. Simbol pravedne borbe protiv agresora na BiH.
Pripadnik Armije Republike BiH.
Vlasnik prava da podržava kandidata za načelnika. Lokalni reis, patrijarh i papa. I šire.
Pravomoćno oslobođen optužbi za ratne zločine na području Srebrenice jer nema veze ko je klao po srpskim selima oko zaštićene nenaoružane zone i ko je na Badnji dan zakivao zaklanu srpsku djecu na vrata ognjišta koje je zauvijek zatrto i zaklano.
Klijent Advokatice Plavuše.
Dakle, bačen je na pod u nekom sarajevskom ćumez-restoranu, kao pas i svezan kao divlji vepar, Naser Orić.
Sramota.
Tim činom je ukaljana čast šehida i boraca za slobodu, nezavisnost, samostalnost, boraca protiv Srba, dijelom i protiv Hrvata.
Nemoguće.
Čim bude pušten, gospodin Naser (Tako je govorio Koštunica: gospodin Legija – heroj Slobinih Slobodnih Oslobodilačkih Ratova, otomica, ucjena i pljačke – op.a.), treba da bude dopremeljen na zvaničnu audijenciju kod Sulejmana Tihića Bez Bakira i kod Harisa Od Predsjedništva (u zgradi gdje je stolovao Bakirov otac i otac Islamske Deklaracije koja je kao malog idejno nadahnjivala Nasera Orića da krene u istorijski misionarski pokolj, kasnije božjim proviđenjem pobjegne od genocida i kroz hašku Sodomu i Gomoru stigne do pravomoćne slobode).
Ne treba audijencija kod Zlaje Esdepea Za Promjene – isporučiće ga u Gvantanamo.
U stvari, treba sve učiniti da se Naser prvo Oslobodi Svih Optužni pa da se onda pusti iz pritvora. Tako bi izgledalo da se ništa nije desilo i čast boraca za Državu BiH, čast AR RBiH, čast Klinotna koji se borio za BiH i onog Bona iz Ju tu, čast Kristijan Amanpur... bila bi sačuvana.
Nema smisla da neko ko je imao takvu vojsku koja može da kolje djecu, ko je pobjegao ispred srpskog genocida i koga je Haški tribunal, najpošteniji sud od Sudnjeg Dana, oslobodio pravomoćno i poslao direktno u legendu, bude hapšen zbog ucjene i love. To su trivijalne stvari. Pa svi su drugi pljačkali, i u ratu i poslije rata. Gradili sebi pumpe, kupovali preduzeća budzašto i pola grada, neki od fabrike za opuške do fabrike za skinute pivske čepove, švercali oružje. Pa usrani Srbi koji su pljačkali, reketirali, švercali naftu... sada hodaju slobodno. A da naša slika i dika Naser bude u ćumezu.
I da se ruši mit naše časne vojske koja se sastojala od Žutih peruški, Džamijskih šejtana, Zelenih stršljenova ali i isto tako i njihovih časnih vojski (jer nema smisla da smo ratovali protiv običnih bandi), časnih Čedinih koljača golim zubima, Kockatih kamatara (kama za klanje Srba i sličnih).
Da se ruši mit svih časnih ratova koje su nastali iz demokratskog krila SDSDAHDZ.
Neko će reći da se za Državu BiH borio takav šljam kojeg se mora hapsiti sa prljavih sarajevskih podova.
Neko će reći da nema smisla krvave kame miješati sa kamatarenjem.
Neko će reći da je to i tako opljačkan novac pa bolje da ga iznudi i pere Naš Naser nego gulikože koje nisu zaklale ni jednog Srbina.
Neko će, za sto godina reći da to nije bio slobodarski rat nego rat za vježbanje tadašnjih i budućih kriminalaca.
Sramota.
OBILJEŽITI MEĐUENTITETSKU LINIJU
Međunarodne snage koje su ovdje donijele opšti okvirni ram za mir, svojevremeno su precizno obilježile međuentitetsku liniju sa onim metalnim cijevima i crvenim limovima na vrhu. Kako se Država BiH paralelno anarhizovala i demokratizovala a Srpska Dtžavotvorna Demokratska Stranka, uvlačila pod rep strancima zarad produženog boravka na velikom pljačkalištu, nestajala su i obilježja međuentitetske linije. Dio je otišao kao ukraden a dio je sklonjen da ne bi bilo granica među nama.
Od tada su počele reforme koje znače ukidanje entiteta sa naglaskom na Republiku Srpsku.
Međunarodna zajednica pojačava pritisak na BiH, konkretnije: na manji dio bih, na Republiku Srpsku, da se ide u ustavne promjene. To mora da bude kompromis predstavnika tri naroda, kažu.
Ima samo jedna sitnica: nismo imali kompromis kada smo utjerani u Dejtonsku BiH, zašto bi sada bili radi i sposobni za kompromis?
Za realan i djelotvoran početak ustavnih promjena treba učiniti prvi korak: ponovo obilježiti međuentitetsku liniju.
Tada bi elaboracije lobiranih djelatnika, kao što je ona iz Venecijanske komisije, od nekog njenog zamjenika sekretara, bile suvišne ili bi bile realne.
Izvjesni Tomas Merkert izvrsno je naučio sarajevski bosanski jezik pa je lansirao svoje mišljenje, predočivši ga kao stav Venecijanske komisije koja ima značaja za ustavne promjene u BiH kao mini suknja babe Mare za njenu krsnu slavu, o tome da treba ukinuti kantone, vitalni nacionalni interes suziti, entitetsko glasanje potpuno ukinuti ili uštrojiti, pokušati ukinuti Dom naroda Parlamanetarne skupštine BiH, ojačati Vijeće ministara a ujaloviti predsjedništvo BiH, uspostavioti Vrhovni sud BiH, BiH prekomponirati u nekoliko regiona umjesto sadašnjih entiteta...
Da bi izbjegli ovakva internacionalna sranja o tome šta je najbolje za nas, potrebno je ponovo obilježiti međuentitesku liniju.
Da znamo s čim ćemo u svatove.
A ustavne promjene?
O tome sam već govorio, ali da ponovim:
· Republika Srpska nedodirljiva, nepromjenjiva, nepomjerljiva – dejtonske unutrašnje granice u BiH se ne mogu mijenjati
· Entitetsko glasanje betonirati
· Nadležnosti BiH i entiteta vratiti na propisani dejtonski spisak
· Apsolutna tripartitnost u svemu što je na nivou BiH
· Apsolutna konsenzualnost u odlučivanju na niovu BiH
· Ukidanje vojske
Inače će se raspad bivše Jugoslavije završiti u Bosni i Hercegovini.



петак, 03. октобар 2008.

ZADNJI TRZAJI ESDEESA
Rat kojeg je Esdees počeo i u Doboju a dijelom i u Bijeljini, i time u bitke uvukao i Esenesde, što je prevaziđena izborna tehnologija, znak je posljednje faze raspada i propasti te društvene grupe za ratne štete nad Srbima, Bošnjacima a i Hrvatima.
Esdees, taj univerzalni balkanski ukopnik, taj grobar srpskog naroda u BiH, srpskih teritorija u BiH, fabrika i opštenarodnih dobara, sahranio je sve čega se dotakao. Nije sahranio samo pare koje je stavljao u svoje džepove.
Njihova propast pečatirana je gubitkom na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, 2007. u koje su se toliko uzdali. Pozajmljeni kandidat iz Šešelj-jugenda, stanoviti Tadić, bio je pouzdan znak gubitka mada im se to tada nije moglo dokazati.
Sada su životinjskim instinktom osjetili da su Doboj i Bijeljina dvije posljednje jazbine spasa. I stoga je toliki rat, od kamenica do prljavih riječi. Kupovine glasova i trošenje budžetskih ili privatnih para u te svrhe uobičajeno je krzno Esdeesa koje se nikad ne linja. Kada smo bili u najžešćem političkom sučeljavanju sa radikalima, u eri Rasplašenog Poplašena, oni su nam dokazilvali da nam Esdees uvijek krade između deset i petnaest posto glasova. Onda smo se mi obučili, organizovali i izborne procese doveli do regularnosti koja se može smatrati realnim izrazom volje birača.
Vladavina Esdeesa u Bijeljini i u Doboju presudnija je za njih nego za bilo koju drugu stranku.
To bi bio još uvijek dovoljan izvor neregularnog finansiranja i kadrovskog inkubatora koji bi stranku mogao održati u životu do 2010. Oni se nadaju da će udružene šezdesetminutaške postrojbe, u sadjestvu sa jakim artiljerijskim snagama ilegalnog krila Bosanskog Ohaera a uz podršku topografa iz ambasada kao i intelektualističku logistiku Slobodnih Mišljenja, slomiti Dodika a time i umanjiti značaj Esenesdea. Onda bi dobri truli Esdees ponovo došao u sedlo. Robe za trgovinu još uvijek ima: za plivanje na sceni i dozvolu za pljačku, može se krčmiti samostalnost Republike Srpske još cijelu deceniju.
Ali, mogu da im poručim da su prdnuli u čabar, bez obzira kako će proći u te dvije opštine. Sa vlasti silaze ratni idioti, čak i u jednoj Sloveniji, jedan od najboljih esdeesovaca, Janša, jaše u mrak. Radikali se dijele na elementarne čestice, HDZ (ZG) se evropeizirao...
Čeka se još samo Sarajevo.

недеља, 28. септембар 2008.

ŠKODA MALIH STRANAKA
Predizborne televizijske hronike i ekranizacija kandidatskog, lidersakog i stranačkog obraćanja kao i politički skupovi, saopštenja i posjete ustanovama emotivno-sažaljevačkog miljea stranačkih lidera i nezavisnih kandidata, pokazuju svu prljadiku i crvotočnost politike kao nastrane ljudske sudbine.
Ako je takva demokratičnost, otvorenost i neselektivna dostupnost političke scene sračunata da omogući zadovoljavanje ljudskih prava da se kandiduje, onda je cilj postignut.
Ali šta je sa ljudskim pravima koja su tim činom ponižena?
I šta je sa obavezom da se sačuva ukupna društvena ekonomska, politička i finansijska supstanca?
Birači, građani i javnost uopšte imaju pravo da budu zaštićeni od najezde političkih gubara, mucavaca, tetkinih izbornih favorita, marginalaca iz Anikinih vremena, voajera, onomatopejaca, umišljenih veličina u čijim transverzalama svaka kurvetina sa željezničke stanice ima pravo da javnosti predoči da je Greta Garbo ili Grejs Keli i genetskih protestanata protiv vlasti.
Izborni suverenitet javnosti, izborni dignitet kao i legitimitet mozaika vlasti koji se ustanovi nakon izbora, treba zaštititi od najezde autista, skakavaca i političkih zlatica.
Nisu samo u pitanju pojedinačni nezavisni kandidati ili familijarne stranke u srazmjerama mjesnih zajednica, niti od sumnjivih stranih organizacija instruisani poktreti za ovo i ono. U pitanju su i neke parlamentarne stranke i lokalne prilude koje godinama šibicare i foliraju na političkoj sceni.
Izvjesni azijatski lik Krsmanovića iz Foče godinama zamazuje oči ambasadorima, Bošnajcima, vladikama i unitaristima, govoreći svakom njegovu uhougodu. Dobro što to radi njima ali on to radi i građanima Foče.
Nekidan je izjavio da je on regionalni lider i jedan od lidera istočnog dijela Republike Srpske.
Ova rečenica dijagnosticira individualnu boljku poremećenih skala ali i otkriva iz koje je kutljače i i iz kog čanka je uzeta ova ambasadska kaša koja je suženom podobrvskom političkom obzoru Krsmanovića sugerisala samosvijest o njegovoj veličini.
Kada još dodamo ovome i njegove nejavne pripovijesti po kojima su Američani odlučili da njega promovišu i grade tako da, kada dođe vrijeme, sruši Milorada Dodika, onda je gotova slika bolesti ovog mitskog bića. Ako išta znamo o politici onda je to da bježimo od političara koji nosi ogromne životinjske obrve.
Dakle, tih Krsmanovića, puna je politička scena, od kapitalaca do planktona.
U nekim sredinama koje se zovu opštine, kandidovalo se i po sedam – osam stranaka na čijim listama se, ukupno, nalazi i više od stotinu kandidata. Zna se desiti da je to četvrtina ili petina ukupnog biračkog tijela. Ima porodica koje imaju kandidate na dvije ili tri liste.
Sve je sloboda, razumijem. Ali, šta se događa u praksi. Političke, društvene i ekonomske promjene mogu da provode samo jake stranke koje imaju galsovne zalihe koje im omogućuju da ne podliježu ucjenama i erozivnim nagodbama u odlučivanju. Njih na ostvarenje programa obavezuje upravo ta količina glasova.
Male stranke ne obavezuje ni program jer ga ni nemaju. Ali ih na napredak i rad u korist građana ne obavezuju ni glasovi jer ih imaju tako malo da u tom smislu ne znače ništa. Takvi ljudi, kad budu izabrani, služe samo za podmićivanje, reketiranje, ucjenjivanje i najbezočniju trgovinu za koju je seksualna usluga iza one željezuničke stanice transparentna napredna transakcija.
To rasipanje društvene energije treba spriječiti na svim nivoima izbora u BiH. Inostrani demokratski foleri nastoje stvaranjem tih pokreta i stranaka, u sadejstvu sa domaćim bolesnicima, stvoriti utisak o efektima svog demokratskog rada i oprati pare koje dobijaju za finansiranje demokratske scene.
Domaće inastitucije zakonodavstva moraju podići pragove učešća u izborima kako bi se postigli veći društveni efekti tog demokratskog procesa.
Inače će se sve pretvoriti u igru mnogo olinjalih mečaka ispod poderanih šatora a uz zvuke popucalih bubnjeva i psovke zadriglih dresera.