петак, 11. мај 2012.

Posted by Picasa
NOBELOVCI KOJI SU
UPROPASTILI SVIJET

Čitava jedna plejada ekonomista, uglavnom sa američko-kapitalističkog sjevera tog kontinenta, dobila je Nobelove nagrade za Potrošnju. Oni su, unazad tri decenije svu ekonomiju sveli na Potrošnju. I dandanas seru o Svetoj Potrošnji. Dok kriza u svom nukleusu uništava one koji nisu ni dobili priliku da postanu moćni. Povremeno bace dimnu bombu o tome kako Amerika i Obama trebaju oporezovati milionere, kao što mu je savjetovao Bafet. Bafet, koji se obogatio ninačemu ali u tolikoj mjeri da mu možeš sada oporezovati i prdenje, ono u snu po nižoj stopi, neće mu se ništa umanjiti od imetka.
Na taj su način samo ponizili Obamu jer mu taj zakon nije prošao. I pokazali koliko su moćni.
I danas čitam na Projectu Syndicate, Jozef Štiglic, Nobelovac, STJ, ubija Evropu zbog toga što promoviše štednju kao način izlaska iz krize.
Preživa na toplom suncu fraze koje ništa ne znače. Jer da su značile, ne bi svijet dospio ovdje gdje je dospio. Frazira jednako kao i oni koji fraziraju na ekonomskim forumima a koje on kritikuje. Zemlje zahvaćene krizom moraju počistiti nered u vlaastitoj kući, smanjiti deficit i državni dug, provesti strukturalne reforme i početi da potiču rast. To kažu forumaši. Štiglic kaže Kako oživjeti rast kad štednja podrazumijeva daljnji pad ukupne potražnje zbog čega će se dodatno smanjiti obim proizvodnje a povećati nezaposlenost.
I jedno i drugo su temelji ekonomske idologije Nobelovaca Koji Su Uništili Ekonomski Svijet.
Počistiti nered u vlastitoj kući. To podrazumijeva da SAD to urade jer je tamo nered, dug i finansiranje neekonomskih troškova, ratova i vladanja svijetom, nukles krize svih kriza.
Smanjiti obim proizvodnje a povećati nezaposlenost. Kapitalisti i finansijaši, od završetka Drugog svjetskog rata smanjuju i proizvodnju i zaposlenost. Kako prolaze velike korporacije koje se bave proizvodnjom. A kako one koje se bave finansijašenjem.
Ne brine se Štiglic za zaposlene i nezaposlene nego da kapaitalizmu i finansizmu obezbijedi dalje bafetisanje bez kontrole ideologija, vlasti i država.
Štiglicu bi bolje bilo da se zapita kako to da u tih trideset godina nema njemačkih ekonomista među Nobelovcima. A Njemačka ima perfektnu ekonomiju.
Štednja. Dakle. Svi su protiv štednje. Ako se vratimo malo Marksu i njegovom Kapitalu, jasno će biti da je kapitalizam nastao, i u monstruma narastao, uprvo na štednji. Štednji na radnicima i njihovom novčanom ekvivalentu. U radničkoj borbi za taj ekvivalent, bijedne nadnice, stvorene su cijele ideologije, stranke, režimi, epohe. Za to vrijeme kapitalizam se bafetizovao dotle da više i nije kapitalizam nego antimaterija koju se ne može identifikovati a koja svojim specifičnim gravitacijama upravlja cijelim ljudskim kosmosom i njegovom sudbinom.
Nastupila je nova Epoha. U Ekonomiji. Bez obzira što Nove Ekonomske Ploče na zemaljskoj kugli rastu, krajem maja Jedinstvena Rusija organizuje okrugli sto na temu evroazijsko ekonomsko integrisanje, svijet, naročito Štiglicov i Bafetov, Svijet Prevaziđenih Nobelovaca, moraće da se odvikne od slogana Potrošnja Potrošnja Potrošnja. A navikne na ideologiju Stagnacija Stagnacija Stagnacija. I stajanje je let.
Stagnacija znači omogućiti rad i funkcionisanje.
Moraće Nobelovci Koji Su Upropastli Ekonomski Svijet da se zapitaju o Velikom Filozofskom Značaju ekonomskog cilja Kine. Da ni jedna usta ne budu gladna. A ne da seru o ljudskim pravima i demokratiji.
Štiglic-Bafet-Finac ideologija bi bila presretna kada bi Kina danas bila zadužena kao Grčka. To se vidi iz svake njihove rečenice moralisanja Evropi koja toliko insistira na štednji.
Štiglic proriče da će se to dugoročno odraziti na nezaposlenost u kojoj će mladi ljudi biti bez posla a i kad ga dobiju radiće za male nadnice.
Tako o omladini nije srao ni SKOJ. Savez Komunističke Omladine Jugoslavije.
Nobelovci KSUES bi trebali da vrate te svoje Medalje Za Propast. Jer to su nagrade, Nobelove, samo za gletovanje, uljepšavanje i opravdavanje onog što su radile Bafet Horde od Breton Vudsa na ovamo.

четвртак, 10. мај 2012.

BLEDATERALA
Kakve Sumrake vladaju Balkanom.
Na Bledu kod Bleda, kad već nema sreću da je kod Kranja, uz 9. maj dogodila su se i određena evropska Sranja.
Izvjesna Budibogsnamica, IFIMES, insititut za balkanske političke studije ili tako nekako, kadgod dobijem ta Analitička Sranija, gledam gdje mi je korpa za otpad pa ne znam precizno, inače skraćenica od Internacionalni Fikus Imenom Mesić, dodijelila je nagradu za Svjetsku Ličnost Decenije Turčinu Erdoganu. STJD. Decenijsko.
Pored Erdogana u zločinu su učestvovali i Zoran Živković, bivši premijer Srbije, kao i Burduš Meske, Stjepan Mesić, bivši predsjednik Jugoslavije, kao počasni predsjednik Ifimesa, i nekolicina Braće Karić, mama i sin, čini mi se. Otkud Krkokarići. Za ostale bih nekako i razumio.
Čudi me da se na Bledu kod Bleda decenija ne računa na kraju 2010, 2020 i tako sve dok ne stignemo u Tri Lepe Decenije. Ali, dobro. Suština je da smo tu deceniju nekako pregurali i da je ona u sebi imala i ličnosti i pičnosti da se unerediš kad ih počneš nabrajati. Međutim. Da nisu Sarajevo, Beograd i Ankara igrali Gluvo Tursko na Balkanu, ne znam kako bih primijetio Ličnost Erdogan.
Suština je da je, da i ja malo primijenim sarajevsku tehnologiju diskvalifikacije, evropska provokacija da se Erdoganu dodjeljuje Tako Prestižnio Priznjanje, JMM, uz Dan pobjede nad Fašizmom. A Turska izvršila i nije nikad priznala Genocid nad Jermenima. Da je Erdogan to učinio možda bi priznanje i bilo prestižno.
Nekad, u Titovom Sretnom Komunizmu, pobjedniku nad fašizmom, jednom od, kad Bled nije bio bled, nije se praktikovalo političko izdrkavanje sa priznanjima. Za životno djelo mogao si da ga dobiješ samo kad rikneš. To se obavljalo na sajmovima namještaja, piva i pašteta. Pa, onda, naprimjer, veliki bosanskohercegovački koncern Unicep, nasljednik postaustrougarskog Šipada, plati izvjesnu sumu love organizatoru Velesajma. A Velesajam mu uruči Zlatno priznanje za Trosjed Decenije.
I Sajmovi nisu što su nekad bili. Nikad nisu bili na Bledu.

среда, 09. мај 2012.

STRAH DA SRBIJA
NE DOBIJE DODIKA

Nevjerovatna je količina jednostavnosti i nerazumijevanja rezultata izbora u Srbiji. I u domaćoj, srbijanskoj, javnosti, i u evropskoj demokratsko-analitičkoj sferi. Mrzilačku i antiagresorsku sarajevsku prizmu ne treba uzimati u obzir.
A sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti. I sve je potpuno sljedstveno i očekivano.
Nema nikakve remiloševićizacije, dolaska novog miloševića, uspona miloševićevog čeda. Politički kretenoidi, dobronamjerni i zlonamjerni, trebali bi znati da Milošević nije bio proizvod partije nego stanja društva. Marks bi rekao Produkcionih snaga i Društvenih odnosa. Gdje su produkcione snage Kriminaltajkuni a društveni odnosi raspad Jugoslavije u kojoj je Srbija bila zaštićena i zadovoljna. Milošević nije samo umro. Vrijeme koje ga je stvorilo je nestalo.
Političke stranke, pa tako i Socijalistička partija Srbije, indikator su zahtjeva i interesa određenih slojeva društva. Koji ne umiru sa Miloševićem. Stranke su, pa i Espees, artikulacija pogleda na put državnacije. Svaki mandat, svako vrijeme, servira činjenice za trasiranje puta. Kakve to veze ima sa Miloševićem. Milošević je mitsko biće, pola Tuđman, pola Alija a pola on sam. I obrnuto.
Daćić i Udvostručenje Glasova. Pola miliona. Dakle. A Tadić i Nikolić pali. U odnosu na prognoze i na ranije izbore. Dakle.
Potpuno zakonito.
Prvo. Dačićeva partija je partija a nije stranka. Velika je razlika koju ovdje ne mogu da elaboriram ali će to biti ozbiljno razmotreno u mojoj knjizi Permanentni izborni proces.
Drugo. Espees ima stranačku strukturu koja funkcioniše na klasičan način a ne način demokratskih fluida ili radikalskih, naprednjačkih seansi.
Treće. Partija odranije zna kako se to radi.
Četvrto. Dačić nije imao obavezu da rediguje i uljepšava svoje stavove i poglede. Pri tome nema veze što je bio ministar policijskih dela. To mu je moglo samo da šteti pošto niko ne voli žandare a i u njegovom mandatu je bilo klasičnog policijskog usranija kao i na drugim razvalinama Narodne Milicije.
Peto. Tadića i Nikolića je koštalo Kosovo. Mislim da bi Tadić bolje prošao da je prihvatio Dodikove savjete ili da je jednostavno rekao, onako klunovski, uglađeno za javnost, Oteli su nam, bre. Idemo svojim putem. Ne može i Priština i Brisel. A što se tiče Nikolića, svet po Srbiji zna da je Nikolić bio u onom leglu koje je toliko srbovalo da se Priština sama preimenovala u Preštinu. Kao i Osek, Reka i Splet. Birači ne očekuju od Tadića i Nikolića da bilo šta urade povodom Kosova. A evropski put je tu bio za njega ili protiv. Ni za jedno od toga se ne dobijaju glasovi.
Šesto. Izbori, u nedostatku repertoara, nagrađuju i nagovještaj rješenja, težnju ka određenosti, smjelost za stav.
Stoga i Dačić nije pao s neba. Kao ni Milošević. I on je izraz Proizvodnih snaga i Društvenih odnosa. Šta je rekao naveče. Da li neko analizira. Nikome ne dugujem ništa. Srbija očajno želi da ne duguje nikome ništa i da krene novim putem. Ne želi da duguje ni Vašingotnu, ni Kosovu, ni Briselu, ni tajkunima. Želi nove snage i nove odnose.
Dačić, na osnovu partijske tehnologije koja se gradi mnogo prije Miloševića, zna da politika nije amorfna mješavina magle, maslačka i šećerne vune. Politika mora da se prepozna, upakuje i isporuči. Politika nisu činjenice od danas do sutra. Politika je mukotrpno dug put stavova, odnosa prema bitnim reperima, preijedloga, rješenja, ostvarenja, hrabrosti i nacionalne i državne crvene linije.
Politika nije preživjeti mandat.
A ovi što seru okolo, od e Govnina, Sarajevske Antiagresorske Kukulele, do DW ITD, kako je došao Novi Sloba, govore o svom strahu da Srbije ne dobije Dodika. Nekog ko politiku praktikuje na način da kaže šta misli i radi šta kaže. Ne zarezujući nikoga ni za ič. Kod nas se to kaže Nizaštonejebavajući Spektar Stavova. U dužem vremenskom periodu.
Bez obzira kako će se završiti ova strorija sa Pretnjom, Predsednikom, Premijerom, Ucenom... Srbija će, kadtad, dobiti Dodika. Srbija ne može vječno da se amorfizuje, svana oblikuje, iznutra štroji a sa strane pljuje i ponižava.

понедељак, 07. мај 2012.

IZBORI NISU MUTNA VODA
Pa da u jednom danu odnesu sve što se u mandatu zasmeći, zasere i zabalega.
A svaki put analitičari, birači i političari padnu u kalderisanu vrelinu i očekuju baš taj rez, potez i egzorcirez. Neki čak i svoju koaliciju nazovu Preokret. JMM.
Svejedno, moj Pradjed Toman imao je običaj, praveći gobelja za drvena kola koja će na korištenje dati Plaoti i Garoti, teškim dobroćudnim posavcima, da kaže I ako znaš šta će biti i ako ne znaš, organizuj izbore.
Loša društva i države idu na izbore kao kurva na ispovjeđenje. Dobra društva i države idu na izbore da poprave stvari. Mada je najveći problem povući granicu između dobrih i loših društava i država. Nije to tako jednostavno, kao između Srpskih Bošnjaka i Bosanskih Srba. Onomad, u antiagresorskom patriotskom ratu.
Ipak, izbori su za cijelo društvo jedna vrsta očišćenja. Ustaneš, otreseš prašinu, u boljem slučaju, ili blato i izmet, u gorem, i kreneš dalje, praveći se da ništa nije bilo.
Samo u stabilnim demokratijama, i samo organizovane i stabilne stranke, sa dugoročnom programskom i idejnom potkom, idu, i vode društvo i državu, na izbore, znajući da je potrebno napraviti dva koraka naprijed a ne stajati na mjestu.
Ponekad se na scenama nađu lideri koje ni znaju šta će a ponekad neki koji ne znaju kako će. Srbija je skoro takva. Pošto su bili pod pritiskom Ne smiju ni ovo ni ono, odnosno u situaciji da Moraju i ovo i ono, došli su, doveli su Srbiju, u situaciju koju su godinama produkovali za skoro svaku temu. Ta situacija je I Boris i Toma.
Situaciju je iskoristio Rezolutni Dačić. Kosovo podeliti a ja ću da budem premijer. Predsednik mož da bidne koji oće. Ta određenost je demonstrirana unazad godinu ili više i bila je tim uočljivija što je tehnologija I ovo I ono bivala sve masovnija. Sada će neprijatelji Srbije da seru Miloševićev nasljednik napreduje u Srbiji, Srbija je opet potencijalni balkanski kasapin i slično. Ja, ipak, mislim da Dačić nema one utege koje je pominjao u izbornoj večeri a shvata da treba da govori jasno, da ga Celi Svet Razume. Niko ne sme da vas bije. I to je bilo jasno ali neumesno. Nenamesno. Nemestno.
Srbija je utrnula od I ovo I ono. Srbija vidi da se presipa iz šupljeg u prazno. Iz Haga u Naprednjake. Neko treba nešto jasno da kaže. Srpski seljak će i dalje da rintači, da se pati i da jebe Državu, i Boga kad mora, i mrtvo mamče u trulo sišče, kad se razbesni, ali će mu biti lakše kad zna da je o tome onaj jasno rekao nešto a on ga birao, bre. Srbija je toliko utrnula da joj se čini da sve to traje odnedogled. Čini joj se vekovima da Vuk s Čedom nešto ima. Izbori su čudo, kad spojiše njih dvojicu.
Ah. Da. Izbori i u Francuskoj. Ko će Angeli pred suknju. Znao sam šta će biti, kao i u Srbiji. Ali nisam htio da saopštavam. Ionako me cio svijet mrzi. Mogu da kažem, samo, ne može se voljeti Karlu Bruni a slušati Angelu Merkel.

POJAVIO SE
ROMAN TOMAN
Za Đurđevdan je izašao moj drugi roman, Tomanova igra sjenki. Izdavači su banjalučka Besjeda i beogradski Ars Libri.
Tema Tomana je, kako sam i najavljivao, poststresni traumatski sindrom u kojeg zakonito zapada glavni junak iz romana Prsti ludih očiju. Taj psihološki stršljenik ga lomi efikasnije nego sam rat a da bi preživio, situaciju mu razblažujem slobodnim seksom i fizičkim radom. Ali, stres je jači... dok se nije pojavio istarski bioenergetičar i dok nije sreo Belkisu...
Ovdje negdje, na blogu, ima putokaz za roman u PDF formatu a pripremiću i sažeti tekst romana za brzo čitanje. 
Posted by Picasa

недеља, 06. мај 2012.


ZAVIČAJ SRBIJE I HRVATSKE

Fridrih Ebert je proveo još jedno otkrivanje tople vode i ustanovio da 41% stanovnika Hrvatske vodi porijeklo ili je rođeno u BiH a da 35% stanovnika Srbije vodi poreklo ili je rođeno u BiH.
Moje istraživanje govori da u Srbiji ne živi niko ko je iz Srbije. Kada se dodaju Srbi koje vode poreklo iz Hrvatske i Kosova, prijeđe se sto posto. Sreća da Mua Zuki, Zukorlić, i njegovih 1,1% posto predsedničkih glasača vode poreklo iz Naseobine. Inače bi Srbija imala 106% stanovnika.
Sve to što je otkrio Fridrih Ebert i zagrebački profesor Skoko, logičan je slijed istorije.
Srbi i Hrvati, kao slavenska plemena, došli su zajedno, sa nekih sjevera, na današnje područje BiH. To zajedno je, dabome, okvirni pojam kao i sjever jer istorijska istraživanja nisu moguća na nivou velike preciznosti. Srbi su se naselili s ove strane Plive,  ali nisu prelazili Drinu. Puno je Drine proteklo dok su prešli i Moravu. Hrvati su se naselili s one strane Plive.
U jednoj tv emisiji sam rekao da Srbi potiču odavde i da su ovdje najbolji Srbi. Voditelj, osoblje i tehnika su malo poplavili. Ljudi misle klasično. Srbija Matica.
Ali, ljudi i ne poznaju istoriju. Ima jedna sjajna knjiga Vladimira Ćorovića koja se zove Historija Bosne. U njoj je smješten ogroman broj činjenica o Srbima i Hrvatima koje obični ljudi ne znaju i ne razumiju. Možda zbog toga odnosi Srba i Hrvata imaju tako tragične i katastrofalne posljedice.
Mnogo faktora je uticalo, dabome. Sveta stolica, tursko vladanje BiH, dolazak eksternih muslimana u BiH, austrougarsko vladanje BiH, komunističko vladanje BiH.
Svi ti faktori su uticali i na iseljavanje Srba i Hrvata u Srbiju i Hrvatsku.
To što je toplo otkrio Fridrih Ebert daje za pravo Srbiji i Hrvatskoj, mnogo više, da se brinu za BiH, odnosno za Srbe i Hrvate u njoj. A ovima, u njoj, u toj Naseobini, daje za pravo da je podijele.
Iz poštovanja prema istoriji i Starim Slavenima, starim Srbima i Hrvatima, bilo bi dolično da se formiraju Srpska i Hrvatska Država na prostorima sa ove i sa one strane Plive.
Tako više ni jedni ni drugi ne bi morali da vode porijeklo.