субота, 14. новембар 2009.

RUSI, NACIONALIZAM I KRETENOIDI
Ne znam šta im je. Novine su pune intervjua. A već odavno potiskujem mržnju prema čitanju novina. Dok nisam otišao u rat, sve o ljudima sam naučio iz novina. I mnogo čega još. Kada sam zakoračio u prvi rov, vidio sam da je sve bilo pogrešno. Ali čitanje novina mrzim iz dva razloga: zato što to moram da radim i zato što ne vrijede ni po zvizde ladne vode. Onaj izmećar danas, u svojim novinama, kaže da je sudbina dijete-Bakira sudbina Bosne i Hercegovine. 47. Njutnov zakon: Pored budale je teško ostati normalan. A historičar Enver Imamović, iz klase ameba-hrvatskih-historičara (prvo su nastali Hrvati pa onda amebe), izvodi historijski slijed kako su Bošnjaci ovdje nastali na 250 godina bogumilske krvi koju su im puštali evrpski hrišćani, kako su ovdje, istina, bili katolici i pravoslavci ali kao Bošnjaci, pa su tek u 19. vijeku iz Beograda i Zagreba izvršili propagandnu agresiju i pritisak i ubijedili te Bošnjake da su oni u stvari Srbi i Hrvati. Historičar je tu umiješao i Bosanski naciju pa one koji je negiraju, podsjetio da jedan Bizantski pisac 1166. godine pominje narod Bosne kao Bosenikos tj. Bošjane. Ja i dalje tvrdim da su Hrvati i Srbi, kao slavenska plemena, nastanili BiH pa su se onda pojavili rimski hrišćani pa onda sranja sa bogumilima koji su došli iz Bugarske, pa onda Sablja, zna historičar čija. Ja i dalje volim reći da Ovdje žive muslimani a da za bošnjake i bosance nisam siguran. Uostalom, u današnjim novinama se 36 puta pominje Beč pa Beč ipak ne postoji u Austriji. A Imamoviću: Nacija se ne pravi s pomoću one stvari.
Onda Žarko Papić, u intervjuu, postavlja tezu da je ekonomija ovdje propala pa se poteže nacionalizam da to sakrije. I tako šest puta u zadnjih sto godina. Kao kad je Haso stao na koru banane pa mu se Husina ćakija 17 puta našla među rebrima. Ne sjećam se čega je dr Žarko dr, ali takvu besmislicu, da je tačna, znali bi i europljani pa bi ovdje donijeli pare, otvorili fabrike, potopili krizu, podigli BDP i Dodik, Silajdžić, Tihić i socijalreket Lagumdžija, bi nestali sa političke scene a Bosnom, sa Usorom i Neretvom tekao bi samo jedan čovjek – jedan glas.
A onda znakovit tekst: Rusija postaje nova hrvatska saveznica.
Mladen Pleše, ostatak starog novinarstva, razumno reda činjenice. Rusi u MOL-u, Rusi u Srbiji, Rusi u Republici Srpskoj a uzeće i te neke strukture u Federaciji. Sada hoće da kupe udio u Ini, nude i krak Južnog toka, Rusi u Mađarskoj... pozvali Kosorku Djevojku u Moskvu, koja, iako mi se doimala bjelovarski provincijalno, djeluje kao Mali Bijeli Putin, ministru vegete nije rekla njet nego marš.
Slično intervjuistima, nabrojanim i nenabrojanim, naročito kretenoidima iz Dana koji su opsjednuti Srbima i njihovim bogougrađenim zlom, Karlašica, Halilović, Vešović, Kacin... razmišljaju i kretenoidi iz Brisela pa se bave promjenama ustava, unitarizacijom, nametanjem, paketima, centralizacijom, nacionalističkom retorikom, ukidanjem Republike Srpske...
Umjesto da urade nešto konkrento kao Rusi.
Ali, ruku na srce, ili na dupe, u ovom slučaju svejedno, Ren, Kacin, Solana... nemaju domet da urade nešto kao Rusi. Da imaju, njihove zemlje, iz kojih ono bješe, bile bi politička i ekonomska čuda.
A ona slovenačka protuva Kacin i na pasja preskala napada Bilta baš zato što im je, svojom ličnom žrtvom neuspjeha u Butmiru, pokazao da idu pogrešnom prugom.
PAPA KOD TOMPSONA
Neki mediji, sa naglaskom na balkanske, čudili su se vijesti da je aktuelni papa primio, u grupnoj audijenciji, obitelj Tompson i onda se fotografisao sa njima i njim. Tompson je onaj pjevac čiji stihovi liče na: Neretvico, dobro da ti nemaš vrbe, možeš lakše nosit Srbe.
Aktuelni papa je Tompsonoviće primio dan prije nego što je ugostio Stipu Mesića, aktuelnog predsjednika Hrvatske.
Neki mediji, sa naglaskom na hrvaške, uzalud su se čudili.
Papa je, u stvari, pogriješio što je primio Stjepana Mesića.
Jer, on, kao inokosni državnik, političar bez stranke i mase, pripovijeda o antifašizmu, otkriva petokrakaške spomen ploče, ne dozvoljava da se izjednače Blajburg i Jasenovac, poziva da sveta stolica umiri popove. A papi pomenuti antifašizam, jednako je kao Tompsonu zapjevati Lađu francusku.
Papa je sljedstveno primio Tompsona i naraštaj. Tako nije podržao samo Tompsona već i mladež, buduće naraštaje. A poznato je da potomci Marka Perkovića neće pjevati Jasenovac i Gradiška Stara nego Ide Tito preko Romanije i Koliko je, joj, koliko je na Kozari lista, još je više, joj, još je više mladih komunista.
Sljedstveno, jer je papa, ne ovaj, ali papa je papa, podržao slom komunišća Poljske, pad Berlinskog zida, Neovisnost Hrvatske u paketu, što znači da je Oluja bila mašnica na paketu a nikada nije osudio Jasenovac iako se bavio tričarijama poput vidjelica iz Međugorja.
Kada je papa, raniji, bio u Banjaluci da blaženstvuje Ivana Merca, koji je, za vrijeme komunizma, u Banjaluci imao ulicu ali ga se papa sjetio tek kad je mrski komunizam propao, zajedno sa ulicom, i držao govor na novoj bini u blizini crkve koju su jake srpske snage srušile eksplozivom, ubivši, pri tome, bolesnog svećenika koji nije dopustio da ga iznesu, i koja se sada uzdiže i uz pomoć Vlade Republike Srpske, propustio je da barem pomene kako su ustaše i jedan katolički pop, kao stožernik moralno-političkog vaspitanja, samo nekoliko kilometara odatle, za jedno jutro 42. ili 43. pobili više od 2.500 Srba, bez ijednog pucnja. Maljevima.
Da je to pomenuo, pokojni papa, ja bih oprostio ovome što je primio Tompsona.
Ovako, odobravam mu.
Podrška ustaštvu mora biti dosljedna, ne samo ustaštvu kao hrvatskoj osobini, nego i ustaštvu kao istrebljivačkoj tehnologiji.

петак, 13. новембар 2009.

AUTONOMNI STATUT VOJVODINA
Vojvodina, ta titoidna administrativna cjelina, kako bi rekli tradicionalni Sujdi, Srbi U Jednoj Državi, srbonaplavna zemlja kako bi rekao balaševićizirani ljubitelj ravničarskih krmećih i vinskih specijaliteta u stihu Jeblo vas veslo koje vas preneslo, upućenom kolonizatorima koje je Tito preveslo u Vojvodinu da bi srpsku zemlju dao muslimanima u Bosni, kako bi rekli šešelj-vukaši s kraja prošlog vijeka i pred početak jedinstvenih bratskih ratova, taj osamstočetrdesetosmaški samosvojni entitet kojeg je istorija zarobila u SFRJ pa kasnije u SRJ pa sada u Srbiju, taj uvijek eksploatisani rudnik kulena, vina, ribe i žita, jedanput od strane hrvatskog neovisnog turizma a drugiput od strane šumadijskocentričnih demokrataša koji bi da pod plaštom evropejizma tutnumugaudupe unizarizam i beogradizam kao na Kosovu, samo drugim sredstvima, dobila je Statut i Zakon o nadležnostima.
Srbobrizi tradiconalnog tipa optužuju kratkosljepu vlast koja je uvažila raspad i omogućila početak nečega za šta niko ne zna u šta će se pretvoriti a nije uvažila dvije trećine Srba koji žive u Vojvodini. Oni jasno govore da će se od Srbije otcijepiti prvo Vojvodina pa potom Sandžak. Po toj apokalipsi sutra, dodajem ja, Turci će ponovo osvojiti Smederevo a Sujdi će čekati da se rodi neki Vuk pa da ode u Beč da ponovo pravi srpsko pismo i jezik i tako sve ispočetka.
Najvažnija stvar u cijeloj priči su te dvije trećine. Na Kosovu su igru odigrale, takođe dvije trećine, samo Šiptara, jer je bilo, ne tako davno, vrijeme kada je Srba bila jedna trećina na Kosovu. Te kosovske dvije trećine Šiptara stvorile su državu, malo priznatu, malo nepriznatu ali ima vojnu bazu što je važnija činjenica. Glavno pitanje je zašto vojvođanske dvije trećine, svojom političkom artikulacijom, ne ostave Vojvodinu u Srbiji, bez nadležnosti.
Ako to neće da urade, svaka kukumigamajko je suvišna.
Statut i Zakon o nadležnostima, odnosno Slučaj Vojvodina, znak je jedne duže bolesti Srbije. Srbija nije izgradila identitet i svijest o sebi, demokratskoj, evropskoj, širokoj, decentralizovanoj ali srpskoj državi. Stoga se i dešavalo sve što se dešavalo – pravila je pandržave, dizala bune i dvadesetsedme martove, stradali su Srbi izvan Srbije jer su se uzdali u Srbiju koje nema a koju su zamjenjivala Četiri S, Sloba Sloboda Smak Sveta, stradalo je Kosovo, jer je Srbija bila najodgovornija za svoje Kosovo, nije, valjda, Kardelj, Đuro Pucar Stari ili Šuvar, stradala balans štanga države Srbije, jer se Srbija nakrivila, neda Kosovo koje nema a ima glavni grad Vojvodine kojeg neda.
Srbija mora da formuliše svoj identitet i projektuje pobjedu za koju se mora neprestano boriti i kad je izvojuje, demokratijom, ne mecima, dabome. To bi podrazumijevalo, kao što je govorio Dodik, da se podijeli Kosovo, uzme sjever a ostalo baci, sad je kasno, uredi zemlja kako sam rekao, široko demokratski, evropski, decentralizovano, i uspostavi balans koji će zauvijek isključiti dramosere, kukače, paničare i vatrogasce iz nacionalne pripovijetke.
Ko će to da uradi.
Ne znam. Ali, bez dvije trećine neće ići. One moraju da ga imenuju.
Dosad se uvijek radilo o tome da im ga neko imenuje.
Što se može uobličiti i u vikne.

четвртак, 12. новембар 2009.

KO JE KRIV ZA RAT
Istraživanje javnog mnijenja, koje je na prostoru bivše SFRJ, proveo Božo Skoko sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti a na temu krivaca za rat, vlastitih i zagraničnih, donijelo je zanimljive pokazatelje tokova narodne pameti pravcem iz guzice u glavu. Meni su zanimljiviji procenti za vlastite dripce nego za tuđe. Slažemo se da su oni drugi najveći problem.
Skoro 11% Hrvata u Hrvatskoj smatra da je za rat odgovoran Franjo Tuđman.
15% bosanskohercegovačkih bosanaca smatra da je za rat odgovoran Alija Izetbegović.
18% srbijanaca smatra da je za rat odgovoran Slobodan Milošević.
Mislim da bi procenti bili mnogo veći da se neke stranke potomkinje tih dželata, idiota i ludaka, već više od decenije ne bore da ih snize ili barem zadrže na zateknutom nivou. To znači da je međunarodna zajednica, ako je htjela da se predstavi dobroljudnom, trebala da zabrani ratne stranke, kćeri i majčice pomenutih ludaka a ne da ljude vodi u Hag, među njima i mnoge koji se nisu ni očešali o krivca niti o njegovu majku, i da tako samo pobijaju procente o shvatanju krivice vlastitih dželata.
Šta govori podatak o 11% hrvaćana, 15% bosnohercega i 18% srbijanaca koji smatraju da su njihovi svevišnji, sveratni i svepljačkajući očevi nacije, naroda i dobara, krivci za projektovanje onoga što su oni u ime njih radili.
Znači da se pripadnici Mog naroda otimaju, da počinju da misle a ne samo da uneređuju okolinu. Tamo gdje postoji više vrsta Mog naroda, kao što je BiH, tamo je stanje uneređenije. Nije poznato da li je istraživnje FPZ išlo u takve detalje ali kada bi Ovjde pitali ko je kriv za rat: Karadžić, Alija ili Boban, jer Kljujić je spodoba i one ne može biti kriv nizašta, procenti bi bili nepovoljniji pošto se Moji narodi svakodnevno viđaju i mrze.
Da su svi Moji narodi uspjeli da formiraju nove, postratne stranke, koje bi se odmah na kraju rata morale, u borbi za birače, opredijeliti da kažu istinu o krivcima za rat Mog naroda, ne bi danas bilo Tihića, Silajdžića već odavno, Lagumdžije muljadžije... a o Ragiju da i ne govorim.
A upravo ti, koje pominjem, drže svoje procente pod kontrolom, da ne rastu, pričama o tome kako su Dodik i Esenesde preuzeli Karadžićevu retoriku i tako pobijedili.
Mi smo samo na vrijeme, odmah poslije rata, prvo pukli iza ušiju Rašu i Slobu, da narod zna s kim ima posla. A Gulagumdžija, na primjer, nikada ništa nije rekao o Aliji Žrtvitelju Mira. U smislu krivca za rat, pljačku i klanicu.
Zato neće nikada pobijediti.

среда, 11. новембар 2009.

PIK – OHR – RG
Čak i anarhija ima svoje zakonitosti po kojima se odvija.
Sve što se događa sa Higsovim bozonom zvani Rafi Gregorijan, ono za šta je odavno proskribovan u Republici Srpskoj, i ono za šta je skoro proskribovan u DABBB, posljedica je trenda kanalisanog internacionalno-jurisdikcijskog haosa s pomoću kojeg se vlada u BiH i nad BiH.
Dakle, pođimo redom.
PIK – samoproglašeno tijelo koje okuplja zemlje zainteresovane za BiH po raznim osnovama. Niko ne zna kako je nastala ta javna masonska loža a prvi trag je da su, čini mi se, UN, ili neko tijelo u okviru UN, rekle da pozdravljaju napore PIK-a. To je prvi pisani trag o Piku, ako se ne pronađe nešto uklesano na stećcima.
PIK je djelovao putem deklaracija iz Sintre itd. a najpoznatija je Bonska kojom su uvedena i Ovlaštenja Ohaera za jednosmjerni nezaštićeni seks sa Bosnom i Hercegovinom, sa naglaskom na ogologuženje Republike Srpske.
Pod tim Pikom i deklaracijama razvrzao se Ohaer pa je, umjesto Visokog predstavnika i njegovog osoblja, došlo do palatalizacije, osmoze ili transvestitizacije pri čemu je Osobolje Ohaera imalo svog viskog predstavnika. Kako bi se to izvelo do kraja, Visoki predstavnik je dobio Prvog zamjenika, zatim Vršioca Dužnosti Visokog predstavnika a sada vidimo iz uvaženih izjava da postoji i Glavni zamjenik. Obično su to bili Američani. Velika nužda je nastala kada je to mjesto zauzeo Rafi Gregorijan jer je on i trolični zamjenik (prvi, vršeni i glavni) ali i Veliki vezir Brčkog.
Rafi Gregorijan je javno demonstrirao svoj tajni rad onda kada je pozvao Tužioca Obarašina u Ohaer i uručio mu katil-ferman.
Da je Đavo odnio šalu a Mutno Dunavo štalu, saznaje se iz izjave dužnosnika SAD u BiH o tome da je Rafi Gregorijan odgovoran Piku, Savjetu za implementaciju mira. A ne diplomatskoj službi SAD, dodajem. To što SAD podržavaju RG, to je politička stvar. Bitno je da je javno obznanjeno da RG ne odgovara SAD. SAD ne žele da stanu iza njegovog rada kao posljedice svojih napora u BiH.
Klupko projektovanog haosa se odmotava dalje i izjavom ruskog ministra inostranih poslova koji precizira da se Rusija složila sa Bonskim ovlaštenjima ali samo u krajnjem slučaju. Visoki predstavnici su onda to radili i kad im se samo pripiša. Lavrov je, takođe rekao da su zemlje, koje su dio Pika, bez saglasnosti Rusije ubacile ustavne promjene u nove uslove za BiH.
To se može tumačiti kao pokušaj zaobilaženja i atrofiranja Pika i uklanjanja Rusije kako bi se provela otimačina BiH isključivo za potrebe EU i NATO. Revitalizacija Otomanskog Balkana samo je nesterilizovan instrument iz te retorte.
Takav slijed neregularnih poteza i faktora, zakonito je doveo do Rafija Gregorijana kao pojave a ne više kao ličnosti.
Rafi Gregorijan je modifikovani virus nilskokonjske gripe koja može izazvati gangrenu i inače nagniječenog tkiva BiH.

уторак, 10. новембар 2009.

PARALELIZACIJA BUTMIRA
Tihićev Bulevar Butmir je sve prazniji. Iako je Dodik odmah rekao da će doći. Možda to i jeste problem. Da je Dodik rekao da neće doći, možda bi ostali prispjeli, da prokažu krivca. Esbeiha ne dolazi jer Esdea eliminiše strance. Esdepe ne dolazi jer vladajuća petorka treba da riješi probleme bez opozicije, to jest Lagumdžije, kako bi Lagumdžija mogao da kaže da su izdali BiH i slično. Ostali se nećkaju, oćkaju.
Sven Alkalaj, diplomatski alhemičar, nastao od sluganskog pajdaša, stranačkog pripadnika i dvojnog državljanina, u Istambulu je razgovarao sa Obnoviteljem Otomanskog Balkana, turskim ministrom Davutogluom i Vukom Jeremićem, ministrom inostranih dela Srbije. Alkalaj je ukazao na problem entitetskog glasanja i to jasno istakao, rekao je. Iskazana je i neupitnost teritorijalnog integriteta BiH, rekao je. Alkalaj.
Tako paralelno teku dva butmirska procesa.
Jedan farsični a drugi falični.
Ako nisu svi htjeli doći Dodiku, nema potrebe provjeravati da li će svi doći Tihiću.
A trojica ministara nisu ni trebali da se sastaju da bi utvrdili da je teritorijalna cjelovitost neupitna.
Niko ne postavlja pitanje teritorijalne cjelovitosti BiH. U pitanju je invazija na Republiku Srpsku i njena aneksija Državi, državni udar Gregorijana i kompanije, raspad Federacije, kolonijalni položaj Hrvata.
Ni jedno od ovih pitanja neće biti riješeno ako neko izjavi da je teritorijalna cjelovitost neupitna.
A da ne postavljam temeljno pitanje: Ko je ovlastio smušenog dvostrukog državljanina Alkalaja da sa nekim tuđim ministrima razgovara o unutrašnjim pitanjima i ustavnim postavkama BiH. Šta ima ministar teritorijalne cjelovitosti da razgovara sa Obnoviteljem Otomanskog Balkana. I to o ukidanju entiteskog i uvođenju otomanskog glasanja.
BiH je već zaplakala za Aprilskim paketom. Sada će zaplakati i za Prudskim procesom. Prag se snižava. Sutra će, možda, zaplakati za sastankom kod Dodika.
Nije pomogao Bajden. Nije pomogao Ren. Nije pomogao Bilt. Traži se pomoć od Davutoglua i Ankare. I taj prag se snižava.
Prvi konkretan rezultat tog butmirskog paralelizma biće propast Federacije koju ne može sačuvati ni ukidanje Republike Srpske ni odbrana BiH.

недеља, 08. новембар 2009.

BORENOVIĆ U NARODNOM OSLOBOĐENJU
U pivarsko-milicionarskom biltenu, posljenjem tranšeju odbrane Rafija G, Sarajevskom Oslobođenju, objavljen je veliki intervju Branislava Borenovića, rođenog opozicionara iz redova demokatskog Pedepea.
Tako su se potvrdile dvije stvari.
Sarajevsko Oslobođenje Vildane S jedno je od podšapnih, štapskih glasovila (riječ posebnog značenja za dvostruku upotrebu) Rafija G. To je očigledno po tome što Pedepe i Depeče, Čavić, imaju neograničen prostor za svoje opozicione istupe, stavove pa i za najcrnju stranačku propagandu. Iz te količine zaključujem da se u Republici Srpskoj, gdje je glasačko tijelo garažnog konzorcijuma Pedepeče, proda najmanje četiri stotine hiljada primjeraka Oslobođenja. A tekstove sa glavnim ulogama Čavića, Ivanića i Borenovića, objavljuje banjalučka dopisnica, jedan od gostujućih plesačica sa zvijezdama, onomad u garaži banjalučke ispostave Ohaera, koje je okupio Rafi G.
Drugo. Štablije Rafija G i inženjeringa, kao i sami pomenuti opozicionari, ne razumiju da na taj način, istupima u Sarajevskom Oslobođenju, govore gluvima. Čitaoce tog pivarskog biltena uopšte ne zanima ko su oni i šta govore. Čak i kad bi bili članovi Esdepea. To, dalje, govori, da oni nemaju pojma o permanentnom izbornom procesu, pozicioniranju, segmentiranju i prezentaciji. A ne mogu ni imati pojma kad su politički kalamari, nakupci sitnom političkom stokom kojom prilikom su zamijenili uloge.
Ali ni to nije najgore.
Borenović je izjavio da Dodik troši narodne pare kao svoje. To je izvučeno i u noseći naslov na prvoj strani. Tako će samo biti prezentovan prijem BiH u Evropsku uniju, ako do tada išta ostane od – Evropske unije.
Borenović nije ni shvatio da je tako Dodika, u stvari, pohvalio. Niko neće svoje pare davati ubudale.
Niko ne bi svoju banku prodao za jedan euro ili za stopedeset hiljada maraka.
Čelnik Pedepea, koji je to učinio, ne bi ni svoj automobil prodao za jedan euro.
A Borenović, čije neobrazovanje dozvoljava i takve gluposti kao što je „otkriće“ namjere vlasti da likvidira Investiciono-razvojnu banku Republike Srpske i tako oslobodi korisnike kredita otplate, svoju političku mladost i eneriju gubi u getu demokratskog progresa.
Da sam na njegovom mjestu, u trenutku kada je privatizacija 2001-2005 ušla u skupštinsku analizu, ćutao bih i sakrio se iza debelog stuba da me ne ubalegaju, više nego što se sam ubalegam.