AUTONOMNI STATUT VOJVODINA
Vojvodina, ta titoidna administrativna cjelina, kako bi rekli tradicionalni Sujdi, Srbi U Jednoj Državi, srbonaplavna zemlja kako bi rekao balaševićizirani ljubitelj ravničarskih krmećih i vinskih specijaliteta u stihu Jeblo vas veslo koje vas preneslo, upućenom kolonizatorima koje je Tito preveslo u Vojvodinu da bi srpsku zemlju dao muslimanima u Bosni, kako bi rekli šešelj-vukaši s kraja prošlog vijeka i pred početak jedinstvenih bratskih ratova, taj osamstočetrdesetosmaški samosvojni entitet kojeg je istorija zarobila u SFRJ pa kasnije u SRJ pa sada u Srbiju, taj uvijek eksploatisani rudnik kulena, vina, ribe i žita, jedanput od strane hrvatskog neovisnog turizma a drugiput od strane šumadijskocentričnih demokrataša koji bi da pod plaštom evropejizma tutnumugaudupe unizarizam i beogradizam kao na Kosovu, samo drugim sredstvima, dobila je Statut i Zakon o nadležnostima.
Srbobrizi tradiconalnog tipa optužuju kratkosljepu vlast koja je uvažila raspad i omogućila početak nečega za šta niko ne zna u šta će se pretvoriti a nije uvažila dvije trećine Srba koji žive u Vojvodini. Oni jasno govore da će se od Srbije otcijepiti prvo Vojvodina pa potom Sandžak. Po toj apokalipsi sutra, dodajem ja, Turci će ponovo osvojiti Smederevo a Sujdi će čekati da se rodi neki Vuk pa da ode u Beč da ponovo pravi srpsko pismo i jezik i tako sve ispočetka.
Najvažnija stvar u cijeloj priči su te dvije trećine. Na Kosovu su igru odigrale, takođe dvije trećine, samo Šiptara, jer je bilo, ne tako davno, vrijeme kada je Srba bila jedna trećina na Kosovu. Te kosovske dvije trećine Šiptara stvorile su državu, malo priznatu, malo nepriznatu ali ima vojnu bazu što je važnija činjenica. Glavno pitanje je zašto vojvođanske dvije trećine, svojom političkom artikulacijom, ne ostave Vojvodinu u Srbiji, bez nadležnosti.
Ako to neće da urade, svaka kukumigamajko je suvišna.
Statut i Zakon o nadležnostima, odnosno Slučaj Vojvodina, znak je jedne duže bolesti Srbije. Srbija nije izgradila identitet i svijest o sebi, demokratskoj, evropskoj, širokoj, decentralizovanoj ali srpskoj državi. Stoga se i dešavalo sve što se dešavalo – pravila je pandržave, dizala bune i dvadesetsedme martove, stradali su Srbi izvan Srbije jer su se uzdali u Srbiju koje nema a koju su zamjenjivala Četiri S, Sloba Sloboda Smak Sveta, stradalo je Kosovo, jer je Srbija bila najodgovornija za svoje Kosovo, nije, valjda, Kardelj, Đuro Pucar Stari ili Šuvar, stradala balans štanga države Srbije, jer se Srbija nakrivila, neda Kosovo koje nema a ima glavni grad Vojvodine kojeg neda.
Srbija mora da formuliše svoj identitet i projektuje pobjedu za koju se mora neprestano boriti i kad je izvojuje, demokratijom, ne mecima, dabome. To bi podrazumijevalo, kao što je govorio Dodik, da se podijeli Kosovo, uzme sjever a ostalo baci, sad je kasno, uredi zemlja kako sam rekao, široko demokratski, evropski, decentralizovano, i uspostavi balans koji će zauvijek isključiti dramosere, kukače, paničare i vatrogasce iz nacionalne pripovijetke.
Ko će to da uradi.
Ne znam. Ali, bez dvije trećine neće ići. One moraju da ga imenuju.
Dosad se uvijek radilo o tome da im ga neko imenuje.
Što se može uobličiti i u vikne.
Vojvodina, ta titoidna administrativna cjelina, kako bi rekli tradicionalni Sujdi, Srbi U Jednoj Državi, srbonaplavna zemlja kako bi rekao balaševićizirani ljubitelj ravničarskih krmećih i vinskih specijaliteta u stihu Jeblo vas veslo koje vas preneslo, upućenom kolonizatorima koje je Tito preveslo u Vojvodinu da bi srpsku zemlju dao muslimanima u Bosni, kako bi rekli šešelj-vukaši s kraja prošlog vijeka i pred početak jedinstvenih bratskih ratova, taj osamstočetrdesetosmaški samosvojni entitet kojeg je istorija zarobila u SFRJ pa kasnije u SRJ pa sada u Srbiju, taj uvijek eksploatisani rudnik kulena, vina, ribe i žita, jedanput od strane hrvatskog neovisnog turizma a drugiput od strane šumadijskocentričnih demokrataša koji bi da pod plaštom evropejizma tutnumugaudupe unizarizam i beogradizam kao na Kosovu, samo drugim sredstvima, dobila je Statut i Zakon o nadležnostima.
Srbobrizi tradiconalnog tipa optužuju kratkosljepu vlast koja je uvažila raspad i omogućila početak nečega za šta niko ne zna u šta će se pretvoriti a nije uvažila dvije trećine Srba koji žive u Vojvodini. Oni jasno govore da će se od Srbije otcijepiti prvo Vojvodina pa potom Sandžak. Po toj apokalipsi sutra, dodajem ja, Turci će ponovo osvojiti Smederevo a Sujdi će čekati da se rodi neki Vuk pa da ode u Beč da ponovo pravi srpsko pismo i jezik i tako sve ispočetka.
Najvažnija stvar u cijeloj priči su te dvije trećine. Na Kosovu su igru odigrale, takođe dvije trećine, samo Šiptara, jer je bilo, ne tako davno, vrijeme kada je Srba bila jedna trećina na Kosovu. Te kosovske dvije trećine Šiptara stvorile su državu, malo priznatu, malo nepriznatu ali ima vojnu bazu što je važnija činjenica. Glavno pitanje je zašto vojvođanske dvije trećine, svojom političkom artikulacijom, ne ostave Vojvodinu u Srbiji, bez nadležnosti.
Ako to neće da urade, svaka kukumigamajko je suvišna.
Statut i Zakon o nadležnostima, odnosno Slučaj Vojvodina, znak je jedne duže bolesti Srbije. Srbija nije izgradila identitet i svijest o sebi, demokratskoj, evropskoj, širokoj, decentralizovanoj ali srpskoj državi. Stoga se i dešavalo sve što se dešavalo – pravila je pandržave, dizala bune i dvadesetsedme martove, stradali su Srbi izvan Srbije jer su se uzdali u Srbiju koje nema a koju su zamjenjivala Četiri S, Sloba Sloboda Smak Sveta, stradalo je Kosovo, jer je Srbija bila najodgovornija za svoje Kosovo, nije, valjda, Kardelj, Đuro Pucar Stari ili Šuvar, stradala balans štanga države Srbije, jer se Srbija nakrivila, neda Kosovo koje nema a ima glavni grad Vojvodine kojeg neda.
Srbija mora da formuliše svoj identitet i projektuje pobjedu za koju se mora neprestano boriti i kad je izvojuje, demokratijom, ne mecima, dabome. To bi podrazumijevalo, kao što je govorio Dodik, da se podijeli Kosovo, uzme sjever a ostalo baci, sad je kasno, uredi zemlja kako sam rekao, široko demokratski, evropski, decentralizovano, i uspostavi balans koji će zauvijek isključiti dramosere, kukače, paničare i vatrogasce iz nacionalne pripovijetke.
Ko će to da uradi.
Ne znam. Ali, bez dvije trećine neće ići. One moraju da ga imenuju.
Dosad se uvijek radilo o tome da im ga neko imenuje.
Što se može uobličiti i u vikne.
