петак, 01. август 2008.

OKO ZA CERIĆA
Starješnina uleme u BiH, koji se predstavlja kao starješina svih muslimana, učenih i nepismenih, Harisa Silajdžića pa čak i Zlatka Lagumdžašvilija, i koji se želi projektovati i kao filozof, mislitelj i evrosliman, reisul Cerić, izjavio je nekidan: „Žrtva ima pravo da traži oko za oko. Ako oprostite onda će biti oprošteni i vaši grijehovi“.
Ne znam da li je novina taj citat prenijela doslovno ili su te dvije rečenice spojene iz različitih odjeljaka, ali sve mi se ne čini baš suvislo.
No, može se govoriti posebno, o svakoj rečenici.
Oko za oko, zub za zub, krvna osveta, osuda omerte, mogu se tretirati kao sociološki fenomeni u relacijama pojedinac – pojedinac i pojedinac – kolektivitet ali i u svim drugim varijantama. Radi se o „pravnom“ sistemu opstanka u zajednicama niskog intenziteta i visokog primitivizma. Na taj okrutan način pojedinac se drži pod kontrolom tako da u užim grupama uvijek postoji vlasnik ponašanja koji će da kontroliše disperziju individualne manifestacije jer će potez njegovog štićenika njega samog koštati glave.
Oko za oko je društveni egzistencijalizam grupa, plemena ili naroda koji nisu dostigli nivo kolektivne sposobnosti gradnje i konzumiranja države, ni one koja je bila na nivou 17. vijeka.
Oko za oko promoviše žrtvu kao glavnog regulatora društvenih odnosa. Žrtva određuje sudbinu i vinog i nevinog, nije bitno. Bitno je da se neodložno ispoštuje ekvivalent. A to znači da se pojedinačno nasilje nad okom vraća bilo kom oku što implicira da se pojedinačna krivica proteže na cijeli kolektivitet da bi sankcionisala bilo kojeg člana kolektiviteta.
Iz te rečenice reisula može se iščitati i sva politička filozofija današnje političke artikulacije muslimana u BiH pa i samog Cerića – Republika Srpska za Srebrenicu, moja Bosna za tvoj zločin.
Ta rečenica je genetska modifikacija azijatskog i istočnjačkog načina uređenja društva koji se ovuda praktikovao u raznim dobima a zadržao se u albanskoj i šiptarskoj sociorelativi pretvorivši se od sankcionarijuma u sanktuarij, glavnu relikviju društvenih odnosa koji određuje kulturni, ekonomski i svaki drugi razvoj i pojedinca i kolektiviteta. Odnosno, limitira ga.
Oko za oko je mnogo razorniji društveni postament od obične divljačke osvete ili relegacije zasnovane na bilo kakvoj proceduri i običaju. Takvi odnosi su razvijani i praktikovani samo u onim zajednicama koje je zaobišla i zaboravila pravna i državna istorija od Polisa na ovamo. Takva društva, ako se mogu nazvati društvima, u stvari su enklave, starače, krajine opšteg društvenog napretka ljudske zajednice.
Čak i ako zanemarimo da oko za oko ima sva obilježja primarnog divljaštva zasnovanog na sili hijerarhije krvi, ne možemo prihvatiti goli ekvivalent kao sankcionisanje devijacija. Goli ekvivalent oko za oko, zub za zub, nikad ne omogućava oko za zub niti pak sistemom sankcija zasnovanih na proceduri, otkriva ili pomaže u otkrivanju uzroka devijantnog ponašanja pojedinaca i grupa. Oko za oko je površinska relacija i stoga prvenstveno ograničavajuća za cijelo društvo.
Ne treba, na kraju, da kažem da me čudi da starješina učenih govori na ovaj način.
Prava žrtve, gledana na civilizacijski, pravni i regulirajući način napretka ljudske zajednice, da li u golom državnom ili univerzalnom kulturno-duhovnom smislu, ograničena su. Prava žrtve preuzima zajednica koja uređenim proceduralnim sankcijama, od najokrutnijih na početku prava do odsustva smrtne kazne na kraju drugog milenijuma, onemogućava repeticiju od strane istog izvršioca ili od nekog potencijalnog. Ako žrtva ima prava na isto djelo kao i počinitelj, krivac, onda je nemoguć napredak društvene zajednice. Jer prava žrtve ne može da ostvari sama žrtva nego „ovlašteni nasljednik“. U tom slučaju, nekih nacija i država, cijelih područja u Evropi, danas ne bi bilo jer bi poslije Drugog svjetskog rata sistem oko za oko učinio da ne ostane ni kamen na kamenu.
Prava žrtve se, Ovdje, i od strane Cerića, žele iskoristiti kao prava koja omogućuju posjedovanje države i posjedovanje i drugih nacija, njihove istorije i budućnosti.
To se očituje upravo u zahtjevima da se Republika Srpska ukine kao „genocidna tvorevina“.
Prava žrtve ovdje se pretvaraju u geopolitičke sile moćnije od ratova, međunarodnog prava i univerzalno zagarantovane egzistencije kolektiviteta.
Neću sada da obrazlažem činjenično neutemeljenje teorije i prakse samo-mi-žrtva.
Međunarodno pravo, koncentrisano u grupi velikih sila a opredmećeno u Dejtonskom sporazumu, dovelo je logično i prvnosljedstveno do pozicioniranja Republike Srpske u okviru BiH. To je, pojednostavljeno, posljedica milenijumske egzistencije Srba na ovom području ali i njihovog jasnog opredjeljenja na referendumu o nezavisnosti, te činjenice da su pristalice nezavisnosti potegle za ratom kao instrumentarijem a ne protivnici referenduma, tj. Srbi.
Metodologija oko za oko zahtijeva ukidanje Republike Srpske i poništavanje Srba i pravoslavlja u BiH a na osnovu isforisirane pozicije žrtve.
Civilizacijska ljestvica polazi od uzroka i razvoja društvenih odnosa i omogućava Republiku Srpsku u okviru BiH. Zašto ne samostalnu, izvan BiH? Pa ne zato što je „žrtva“ nedovoljna nego zato što civlizacijski, državni i međunarodnopravni slijed nije još došao do tog stepena. Što ne znači da neće doći.
Metodologija oko za oko zahtijeva, što danas čujemo jasno i precizno, da „počinitelj“ Karadžić treba da pati kao i oni koji su stradali u zločinu jer je "krvolok" i "durmitorski koljač" bez presude.
Civlizacijska ljestvica zahtijeva suđenje pred međunarodnim tribunalom pa makar on bio i jednostran. Jer, sud je sud, a oko je za oko.
Druga rečenica nema veze sa prvom. Ako oprostite biće i vaši grijesi oprošteni. Amnestija nije stvar duhovne nadgradnje i unutrašnje meditacije. Amnestija je stvar društva. Oproštaj ne može biti naknadna dozvola za prethodne grijehe. Jer, grijeh može biti i u sferi duhovnih kanona, kao izvankanonsko djelo, ali može biti i u sferi društveno nedozvoljenih ponašanja konkretnog učinka.
Ljudski gledano, oproštaj je nemoguć i nepotreban.
Nemoguć je jer nema materijalno vidljiv oblik. Ljudska svijest, pojedinačna a još više kolektivna, nije tehnicistički agregat kome se odstranjenjem, oproštajem, jednog segmenta potire djelo i posljedica. Nepotreban je jer u kolektivnom pamćenju i nasljeđu, kolektivnom genotipu, neophodno je da ostane trag o djelu-nedjelu. Na tom fundusu počivaće buduće sociorelacije.
Oproštaj, kao i pokajanje, izvinjenje, klečanje, kolektivno-nacionalno suočavanje sa zločinom pripadnika „svog“ naroda, samo su banalna manfistacija za plebs i ne mogu zamijeniti društveno i državno uređenje.
Na arhaičnim rečenicama reisula, pokazao sam, nadam se, na čemu je utemeljena politička opcija da se od Bosne i Hercegovine načini Bosna, da se od Srba i Hrvata načine Bosanci a da se evropski napredak vrati u preddržavno azijatsko stanje.
To oko za oko iskorišteno je kao tehnologija generisanja rata u BiH da bi se, kasnije, moglo primijeniti za gradnju države za koju se žrtvuje mir, kao što to sada zahtijeva reisul. Zločin na Baščaršiji, „srpski svat“, ili zločin u Sijekovcu, učinjen je upravo s tom namjerom detonirajućeg štapina sistema oko za oko.
Volio bih da me reisul poduči nekoj islamskoj filozofskoj teoriji.
Oko za oko znam i sam.

четвртак, 31. јул 2008.

SLIČICE O GLUPOSTIMA
Kratkotrajna epopeja krvoločnih izliva mržnje o „Krvoloku“, „Zlotvoru“ i „Koljaču sa Durmitora“, Radovanu, i mitološkog udivljenija svekolikog Srblja mudroj hrabrosti „Srpskog Sina“ i „Brata Radovana“, nije mogla potpuno prekriti svakodnevne sličice o gluposti u ovoj Bosni da prostiš i Hercegovini da se ne ljutiš.
SLIČICA 1:
Imam bernandinca, dobroćudnog, čupavog, velikog, švicarskog rasnog psa koji je genetski stvoren da spašava nesretnike iz lavina. Ima i svoje lične dokumente jer su elitni psi sa porijeklom i pedigreom oformili sebi svoj evropski i svjetski CIPS pa se dobijaju lične karte i evidentiraju CV podaci o pelcovanju, nagradama i seksualnim odnosima.
Jutros idem na posao a Riki Bernardinac me tužno gleda.
Šta je. Propast. Da nije kakva Bernandinka prošla bez tangi. Nije to, suspendovana mi je država i svi dokumenti jer je Svjetska kinološka federacija suspendovala Kinološki savez BiH. Ništa, bićete protektorat i lajaćete kad vam se odredi.
Saznao sam da je došlo do razlaza u kinološkoj zajednici BiH, nešto slično kao u Elektroprenosu, Spoljnotrgovinskoj komori BiH, Alkalajevom ministarstvu, RAK-u...
Ako hoćeš da nešto ne funkcioniše formiraj to za nivo cijele BiH.
SLIČICA 2:
Javni televizijski servis građana i građanki Federacije BiH, većeg bh-entiteta, glasoviti i nadaleko poznati FTV nije mogao odmah emtitovati vatrogasni program u Noći Hapšenja jer je studio bio zaključan. A ključ je bio kod nekoga sa BHT koji nije bio na svom radnom mjestu.
Prije rata je Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita imala sistem akcija i vježbi civilne zaštite, CZ, Ništa Nas Ne smije Iznenaditi, NNNI, u kojima su u plavim uniformama guzate domaćice i uposlenice i polupijani trećepozivci demonstrirali spasavanje iz ruševina i korištenje nosila. U Bjelovaru jedna takva velika NNNI propala zbog – kiše. Poslije te vijesti koja je obišla SFRJ, ta je farsa obustavljena.
Ništa nas ne smije iznenaditi osim ključa.
Nije važno da li će FTV emitovati špic-program povodom Hapšenja (ionako su svi gledali druge, bolje televizije), važno je da Hrvati ne dobiju svoj tv kanal.
SLIČICA 3:
Mladen Bosić, Karadžićev dvojnik po stranačkoj funkciji: “Vjerujte da sada svi u SDS-u razmišljaju samo o tome kako pomoći Karadžiću da u Hagu prezentuje istinu o dešavanjima u BiH za vrijeme rata“.
Nije moguće da je poslije opštenarodne pljačke putem šverca nafte i cigareta, putem direktorovanja u državnim preduzećima, putem uništavanja šuma svakog Srbina, putem krađa iz budžeta i platnog prometa, putem šverca deviza, putem otimačine narodne imovine svih vrsta... u Esdeesu došlo na red prezentovanje istine.
SLIČICA 4:
VP ML donio je odluku da ostacima Karadžića na Palama vrati dokumente.
Poznato je šta mislim o RK i inim ali mislim da je dokumente trebalo vratiti ranije. Osim ako postoje dokazi da su bili dio mreže. Te dokaze je trebalo iznijeti a obaveza je VP ML i sada da te dokaze predoči.
Ako ne postoje dokazi onda postoje ljudska prava.
Inače, odsustvo hraborsti da se dokumenti vrate ranije, dok je Opsjenar bio u beogradskom pritvoru, pokazuju samo u kakvoj mišjoj rupi u Sarajevu živi VP.

среда, 30. јул 2008.

POPIŠMANIO SE I HARIS

Haris Silajdžić je konačno progovorio jednim jezikom – engleskim - i odmah slagao.
Njegova tvrdnja da je Dejtonski sporazum potpisao pod prijetnjom i pritiskom spada u patiniranu garnituru ratnih lažnih potpisa kakve su praktikovali Alija Izetbegović, nakon Lisabona i Radovan Karadžić nakon Atine, koji su nakon povratka u Sarajevo/Pale porekli i povukli potpise.
Haris Silajdžić i spada u tu kategoriju ratnih lidera Sarajeva i okolnih brda.
Samo što se neukom svijetu, putem bibisija i engleskog jezika, predstavlja kao pravi borac za *multietničku* BiH ne želeći da im kaže da u Sarajevo, gdje je na vlasti, nije multietnisao više od 6000 srpskih jadnika, da u vlastima Federacije Srba povratnika ima kao Pančićeve omorike u močvarama Hutovog blata.
Spada Slijadžić i u kategoriju klasičnih lažova. Jer laže da mu je neko "prislonio cijev" na potiljak i prisilio ga da potpiše. Ako je toliki borac za multietničku BiH, zašto nije odbio da to potpiše. Danas bi imao spomenik u prirodnoj veličini. Tako je u ratu i poslije rata, takođe na ingleskom, lagao o desetinama hiljada silovanih muslimanki od strane srpskih četnika.
No, nebitno je što je Silajdžić lažov, neuvjerljiv potpisnik i što je neuvjerljiv u svojoj multietničkoj BiH sastavljenoj od ekonomskih regija.
Bitno je da on, u stvari, promoviše politički program kojeg će sarajevski politički i unitaristički krug praktikovati cijelo vrijeme suđenja Opsjenaru Paljanskom. A i nakon suđenja.
Taj program je program uništenja Republike Srpske, program neprestanih zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske i njenih ovlaštenja, program neprestanog kršenja Ustava BiH i program držanja BiH, njenih građana i međunarodne zajednice, u talačkom gvantanamskom toru psihodeličnih zahtjeva Harisa i ostala dva ljiljana.
A to znači da će BiH godidnama biti na ivici opstanka i da će sve ostalo biti potisnuto u drugi plan, uključujući i evropske integracije. Za tu politički platformu trebaju svi u BiH da se spreme jer će borba biti dugotrajna i iscrpljujuća.
Haris Silajdžić postaje najteža građevinska mašina za rušenje temelja BiH.
To bi u pravednom OHR-ovom jeziku, koji ne postoji, trebalo da se karakteriše kao antidejtonska djelatnost, kao jezik mržnje i kao agresivna i zapaljiva retorika.

понедељак, 28. јул 2008.

ANALIZA
DOSADAŠNJIH EPIZODA
SAPUNICE KARADŽIĆ

Medijsko-politički projekt hapšenja Kralja Radovana Prvog Paljanskog, u dosadašnjem toku, daje mogućnost za zanimljivu analizu kako ko reaguje i koliko je ko bio spreman za takav čin.
HAŠKI TRIBUNAL:
Potpuno nespreman i neobaviješten o cijeloj stvari. Razni portparoli daju glupe izjave primjerene samo Hagu i OHR: Očekujemo transfer, ne komentarišemo...
SARAJEVO:
Vodeći trio sarajevskog političkog kruga, Tihić, Lagumdžija i Haris, krenuli su u prvim časovima nakon vijesti o hapšenju u potpunu ofanzivu za ukidanje Republike Srpske. Haris se samozavaravao da sve uživo prenosi CNN pa je počeo pričati i engleskim jezikom. Scenario je bio isti kao i nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu pa je očito da su korištene pripremljene taktike iz varijante da Srbija bude određena krivom pod tužbom krnjave BiH.
No, vrlo brzo su Tri Ljiljana shvatila da je igra vatrom otišla predaleko i potpuno su zanijemili. U toku je, vjerovatno, pregrupisavanje snaga i stvaranje dobrog plana koji bi se realizovao za vrijeme toka suđenja i za osudu. Sarajevo će pokušati sve snage baciti na pritisak na Haški tribunal i na taj način osigurati ubjedljivu osudu za polititički najprofitabilnije dijelove optužnice i, istovremeno, prekriti krivicu bošnjačkih oficira i političara za zločine nad srpskim civilima. Taj plan će se pokušati realizovati sinhronizovano sa pritiskom na ustavne promjene i stvaranje sarajevizirane, pobošnjenje BiH. Tihić je u tom smislu već dao ispravku: Mi se samo zalažemo za multietničku BiH. Stari ratni i poratni falš-tonovi kojima niko, na primjer u Sanskom Mostu, i dalje, ne može vjerovati jer tamo nema ni jednog Srbina u administraciji a šačica njih i Hrvata zajedno idu u katoličku gradsku crkvu – toliko ih je ukupno. U multietničku BiH niko više ne može vjerovati, čak ni kada bi Tihić promijenio vjeru. Glas Sarajeva trenutno nije relevantan i validan u ovom slučaju ali kako vrijeme bude odmicalo pritisak na sud u Republiku Srpsku će se organizovati sve bolje i bolje. Bolje nego što sada neki mediji, u nedostatku političkog koncepta i stranačkog i kolektivnog, manevrišu sintagmama: Durmitorski koljač, Kasapin sa Pala i slično.
LAJČAK:
Opšte nesnalaženje. Konačno je izjavio da država mora imati svoju imovinu a da Brčko distrikt mora biti pravno zaštićeno. Prije toga se neznačajno smijuljio u Teleringu.
ESDEES:
Politički lešinari koji nemaju koncepta, razjedinjeni su, nemaju organizaciju niti lidera pa improvizuju nekim molitvenim šetnjama što je originalan doprinos praktikovanju pravoslavlja i beznačajan oblik protesta. Jedina realna konstatacija: iz hapšenja Opsjenara, koji se nekada predstavljao kao njihov lider i koji je toliko razapet na glogov kolac optužbi, a koga su isključili iz stranke, nemoguće je izvući političku korist za normalnu političku opciju.I neće je ni izvući.
PROEU OPCIJA SRBIJE:
Demokrati, Tadić i njihov koncentrisani nukleus, odlučili su, izgleda, da definitivno izbiju iz političkih ruku sva tri generatora ultradesnice, Kriminalizovanog Srpskog Patriotizma i Pravnih Tumača tipa Koštunice koji kriminalca Ulemeka nazivaju Gospodin Legija. Ti generatori su Kosovo, Karadžić i Mladić. Kosovo je sa izborima i kakvim-takvim potpisivanjem SAA, završeno, Karadžić put putuje čime Mladić postaje sve manje i manje važan. Demokrati znaju da se ultradesnica i divljaci hrane tim paranormalnim fenomenima jer takva politička opcija nije svojstvena srbijanskoj političkoj sceni. Računaju da imaju cijeli mandat da izvedu tu operaciju, sa dovoljno vremena za sanaciju terena pred sljedeće izbore.
ULTRADESNICA:
Njima Karadžić uopšte nije bitan. Nije bio bitan ni za slobode i u svojim zlatnim vrhuncima. Oni otvoreno kažu da im je cilj otvoreno rušenje režima Borisa Tadića. Hapšenje Opsjenara je samo povod za uličnu hajku. No, izgleda da se i njihov koncept raštimovao odmah na početku, kao i sarajevski, pa su nekoliko dana izgubili u lutanju kako da se organizuju, da li da ruše ili da budu civilizovani. Bjelodano je da Vučić nema tu snagu da izvede mase na Beograd. Ostao je sam, Pravni Tumač Koštunica šuti a nema ni toliko Beograđana koji bi urlali ne znajući zbog koga i protiv koga.
OBAVJEŠTAJNO-MEDIJSKI PRODUKCIJSKI CENTAR
Ovaj milje ne radi, najvećim dijelom, pod kontrolom proevropskih demokrata i mozaika vlasti. Ali radi do kraja sinhronizovano, unaprijed planirano i pripremljeno, sa kratkoročnim i dugoročnim ciljevima. Dio tog mehanizma pristao je da radi i u korist demokratske vlasti. Ali je dobar dio izvan kontrole. To se vidi po identičnim postupcima koji su evidentirani nakon hapšenja Gospodina Legije i koji se demonstriraju sada (knjiga Gvozdeni rov, intervju sa Karadžićem...)
Glavni ciljevi tog projekta:
· Slučaj disperzirati u nebrojene verzije kako bi glavne činjenice ušle u unšarf i kako bi glavni akteri ne samo hapšenja nego cijelih trinaest godina, ostali u stihu: nešto mi se Travnik zamaglio.
· Prevesti Opsjenara u legendu. Već javnost i neki komentatori iznose tezu kako je Rašo Srbin nadmudrio sve, kako je genijalac, Mirko S. Kojotovski, Genije, kako je to kreativni duh koji se ne može uhvatiti i dosegnuti...Mislim da ta operacija neće potpuno uspjeti. Da se dogodio neki drugi finale, da ne konkretizujem, Rašo sa planine bi otišao direktno u legendu. Ovako, radi se o običnom prevarantu.
· Klasična srbijanska mitomanija. Ne kažem srpska jer se radi o srbijanskom fenomenu, Tarabić i co.
· Dati dovoljno materijala za višenedjeljnu sapunicu kako bi se ultradesnici i Tumačima ostavilo dovoljno vremena da „sruše režim“. Ako ne uspiju, dovovljno resursa je stavljeno u službu demokrata, preživjeće se.
Sa ovim miljeom demokratija će imati još posla. Ostaci raznih struja službi bezbjednosti, obavještajaca, domaćih i stranih, vojnih elemenata, frakcija Kriminalizovane Odbrane Srpstva, prostituisanih i namjenskih medija... neće se tako lako iskorijeniti.
Slučaj „Uhapšen je“ ipak je pozitivan jer daje mogućnost za analizu i predviđanje trendova. Grah je dobro pao.

недеља, 27. јул 2008.

OJ, KOZARO, U MILIĆA GAJU
Bio sam danas u Milića Gaju, tradicionalnom okupljalištu kozarčana i krajišnika povodom 27. jula, dana ustanka naroda i narodnosti SFRJ. Nekada sam, kao novinar TVSA, dolazio ovdje i izvještavao za Drugi dnevnik jer je uvijek govorio važan državni ili partijski funkcioner. Nisam imao lak pristup, ljudi je bilo uvijek mnogo, obezbjeđenje je bilo čvrsto a ako nisam imao govor unaprijed, izvještaj je bilo veoma teško sačiniti. Zadnja godina mog izvještavanja iz Milića Gaja, kada su već bile pobijedle nacionalističke stranke, ostala mi je posebno u sjećanju. Esdeesovci su preplavili i ovo mjesto a TVSA nije bila omiljena, pa ni ja. Naprosto sam se skrivao od svih i jedva čekao dao odem a onda se među novinarima pojavio Nikola Koljević i rekao da je „sve gotovo“ i da je dogovoreno da BiH ostane u ostatku Jugoslavije a da Alija Izetbegović bude prvi predsjednik države. Dogvoreno je, kaže, sa Adilom Zulfikarpašićem, samo još treba da se složi Alija. Rata neće biti, ozaren je Nikola. I novinari su sretni. Ostalo je poznato – Alija se nikad nije složio.
Danas, pak, narod se pozdravlja sa mnom, ljube me, svi hoće da se rukuju. Došao sam prije Milorada Dodika. Nisam pristalica tih situacija, ja nisam masovik, ja radim specifičan stranački posao i ne idem svojim imenom na izbore, ne treba mi podrška masa.
Kroz glavu mi prolazi ta promjena u tih sedamnaest godina otkako nikad više nisam došao u Milića Gaj.
Ko se više promijenio, narod ili ja?
U Milića Gaju, u tom starom rastiku, osušila su se, odonda, četiri velika hrasta, neka vrsta lovačkog doma je oronula, bez prozora, kao i svaka zgrada kroz koju je prošla oslobodilačka srpska vojska van zone borbenih dejstava.
Ali narod još uvijek voli Milića Gaj. Šatori, muzika, janjci, prasci, đinđuve, kozaračko kolo i partizanske pjesme. Na bini slika druga Tita i Mladena Stojanovića sa njegovom aristokratskom lulom.
Narod i sada aplaudira na pomen Osmana Karabegovića, kozarskog partizanskog komesara.
Kozarčanke su još uvijek naljepše u kozaračkom kolu.
Nisam Krajišnik, gledam sa strane. Treba ovo mjesto urediti, dovesti struju i vodu, popraviti dom ili izdati nekom privatniku za marku. Kad pobijedi naš načelnik u Dubici, u oktobru, uradićemo to.
Jednostavno je pravilo u lokalnoj politici: idi tamo gdje narod ide.
KALAMAR BOSIĆ
Ponekad mi je muka od Esdeesa.
Vjerovatno je uvijek tako kad se od bunjišta nastoji načiniti civilizovana oaza napretka.
Poznato je da je Mladen Bosić izjavio da će suđenje Radovanu Prvom Paljanskom biti i suđenje Republici Srpskoj jer je Radovan stvoritelj Republike Srpske. I potom je otišao da posjeti Radovana u pritvoru a porodicu na Palama.
Reagovao sam na to i rekao da RK nije stvorio Republiku Srpsku nego su je stvorili borci u rovovima i politička energija naroda.
Bosić je tipičan primjer stranačkog lidera bez koordinata i lidera koji od drveta ne vidi šumu.
Besmislen je takav stav o suđenju.
To neću dalje da obrazlažem osim da kažem da se Bosić na taj način potpuno slaže sa Lagumdžijom i Harisom Silajdžićem. A ako ništa ne znaš u politici, govori samo suprotno od onoga što govore ta dvojica-trojica.
Ako je, pak, htio malo da se dodvori Radovanu, malo narodu, i u tome je promašio. Radovanu više ne treba titranje a narod zna da mu RK neće koristiti i da ga puste i proglase carem.
Ako je htio da pribavi neku protivpolitičku korist za sebe ili za svoju sranku – i to je odjeknulo u čabru. Da je pravi igrač, sa onom aparaturom, otišao bi porodici i prije hapšenja a ne kao mali miš cvrčao u stranačkoj rupici i čekao da prođe opšta opasnost.
Uglavnom, adekvatna reakcija i politički stav može se očekivati samo od lidera koji unaprijed ima pripremljen koordinatni sistem na osnovu ideje, ideologije i stranačkog programa. U taj koordinatni sistem se onda samo smještaju događaji, bez zastoja, lutanja i improvizacije, jednostavno, koristiš font color.
Ovo što je uradio Bosić, jasno pokazuje da ni on ni Esdees nemaju, ideju, ideologiju niti program a onda nemaju ni taktiku ni strategiju. O muškim stvarima neću ni da zborim.
Nikada od toga neće biti političke stranke. Nije bila ni kada je RK bio lider, mada je on uživao da bude Predsjednik Esdeesa, mnogo više nego Bosić.