петак, 13. март 2009.

PLITKOST GREGORIJANA
I KLEMPAVOST
DANIJELA SERVERA
Plitkost i klempavost su dvije presudne osobine za ozbiljno promišljanje stanja u BiH i, istovremeno, legitimacija za lansiranje mišljenja koje međunarodna zajednica i zemljin omotač kiseonika i ugljen-dioksida moraju bezuslovno uvažavati.
Rafi Gregorijan, Prvi Zamjenik, koji se toliko uživio u ulogu vršioca dužnosti, dok traje pauza u uzgoju Novog Visokog Predstavnika, da je davao intervjue i medijima koji ih nisu ni tražili, govorio je satima na esdeesovskoj bijeljinskoj televiziji Been, čiji je pulicerovski domet direktan prenos podjele pečenih prasića na ražnju što godinama prakticira Mićo Načelnik Bijeljine kao i kreiranje kompjuterske kartografske animacije Tihićevih regionalnih budalaština u kojima se Bijeljina pripaja Tuzli a Bihać Banjaluci, i pri tome se stalno vrtio oko Dodika ko snaša oko gorostasnog brkajlije iz Gluvog Glamočkog.
Izvjesni Danijel Server, direktor balkanskog deska Američkog instituta za mir, u prevodu: spremač stola na kome se ostavljaju otprintani mejlovi i primljeni faksovi vezani za Balkan nevladine organizacije koja je u rangu naše posavske NVO za glancanje muda savskih rasnih komaraca prilikom ljetnjih večeri a prije kombajniranja kukuruza, po liku veoma intelektualno klempav, saopštio je svoje istorijsko ekspertsko mišljenje o BiH: treba pokupiti neke Bosance i odvesti ih na izolovano mjesto odakle neće izaći dok se ne postigne validan dogovor. Zatim: do koga može dobaciti (sarajevski izraz za međunarodnu diplomatiju) ovaj visoki predstavnik, koga može nazvati telefonom, nekoga ko je napr. kao Sarkozi, nikoga. Misli na Incka.
To su, dakle, ljudi koji pretenduju da imaju validno mišljenje o BiH.
Vara se svako ko misli da su to dva pola. To je isti level. Kakvi su ti eksperti govori mi vijest o tome da je neki balkanski špijun, dosad zadužen od američke vladine administracije, sa tog balkanskog zaduženja prebačen na važan zadatak da rashoduje zatvor na Gvantanamu i da zatvorenike deportuje u treće zemlje. To je, dabome, nivo i domet tih eksperata koji savjetuju međunarodnoj zajednici šta da se uradi u BiH.
Gregorijan lansira tezu o tome da je Ohaer trebao biti zatvoren prije dvije godine ali je, eto, Dodikova retorika u kampanji 2006. i poslije, učinila da do toga ne dođe.
Laže.
Ohaer se sa kormilarom Ešdaunom toliko bio ufurao u reforme, koje su značile samo i isključivo ukidanje onoga što ima Republika Srpska, od vojske, policije, elektropotencijala, entitetske imovine... da im je po tom ritmu (na vojsku i policiju su potrošili pet godina) trebalo još dvadeset godina u BiH. I ostali bi. Dodik je sa Naprijed Srpska, skratio boravak Ohaera u BiH.
Gregorijan pokušava da stvori situaciju u kojoj bi novouzgojeni Visoki Predsatvnik došao na situaciju u kojoj je Dodik, odnosno Republika Srpska, unaprijed kriv za sve i u kojoj bi Amerika imenovala svog specijalnog holbrukovskog izaslanika za Balkan koji bi uvrtao sjemenjake Dodiku i drugom neposlušnom Srblju.
Ako budu slušali Gregorijana, Servera, Frida, Lajona... neće uskoro znati ni naći BiH na geografskoj karti.
BANKROT FEDERACIJE I MMF
Ministar Finansijski, u Vladi Federacije, Vjekoslav Bevanda, prelijepog prezimena i preteškog položaja, neprestano najavljuje bankrot Federacije.
Ili je spasi, ili ga ostvari, rekao bih, da sam zluradi posmatrač sa strane.
Ali spasa nema.
Danas i Avaz najavljuje piramidalni krah finansijske kule od pivarskog kvasca koji će po tehnologiji svemirske crne rupe pogutati i usrkati mnoga federacijska preduzeća iz raznih sektora a koja su u vlasništvu izvjesnih Selimovića.
Mada se, ekonomski, može precizno utvrditi gdje je uzrok Federacijske Ekonomske Krize, koja se odvija paralaelno sa Američkim Ekonomskim Krahom, što je izuzetno sumnjivo, to ne bi pomoglo jer ovdje ne pomažu ekonomska rješenja. Genetski kod krize je u odsustvu decentralizacije ili u prisustvu vještačke decentralizacije, dakle u političkoj sferi. Stoga se i ne može otkloniti. Ekonomskim alatkama bi se stanje lako dijagnosticiralo i prdložilo liječenje.
Osjeća to i ministar Bevanda pa, svjesno ili podsvjesno, traži rješenje izvan FBiH i izvan BiH – u aranžamnu sa MMF. Uz tužnu konstataciju, kako naša zemlja, jedina u regionu, nije ni počela da priča sa MMF.
Moje mišljenje o ekonomskoj koristi od Ememefa je isto kao i o poznavanju ekonomije Momčila Krajišnika.
Ali suštinska opasnost u Bevandinom izlazu je da se problem Federacije, dakle ekonomsko-teritorijalno-političkih odnosa Hrvata i Bošnjaka, prebaci na nivo „države“ ili vani, i da se rješava tamo gdje nije nastao. Ne može cijela zemlja da strada zbog provincijalnog problema. Čak i da se izvede takva operacija, izlaza ne bi bilo jer je problem u jezgru a ne na površini. Cijela BiH bi bila uvučena u kovitlac antimaterije i antiekonomije. Iskustva poslije Drugog svjetskog rata, a našeg prvog, govore o tome da aranžman sa Ememefom vodi ili u ekonomski ili teritorijalni krah. SFRJ je imala izvanrdne odnose sa Ememefom.
Izlaz je, prvo, u hitnom dopuštenju da propadne ono što mora propasti a ne u čekanju da mrtvac ekonomski prdne, dakle, da propadnu Selimovići, MIO/PIO, Vlada F, budžetska konstrukcija, nakon čega će se znati s čim se može računati, i, drugo, u istinskoj federalizaciji BiH gdje bi svaki narod-teritorija bio odgovoran za rupu na svom loncu, ili poklopac, a zajedno bi rješavali ono od čega svi imaju koristi.
Ako neko sada zna reći čija je Federacija, ili čija su briga problemi u Federaciji, onda je moja teza pogrešna.
EKSPERTI ZA JAVNE NUŽNIKE
Uvijek sam se bojao srpstva Srpske demokratske stranke, pupova hrvatskog proljeća, srpske naučnosti SANU, Alijinog deklaracijskog islama i sarajevske decentralizacije.
Danas se bojim ekonomskih pogleda Partije Demokratskog Progresa.
Ta, nekad respektabilna opsjenjivačka stranka, smišljena kao način vladanja u ime neidentifikovanog demokratskog progresa a umjesto „divljeg srpstva Esdeesa“ i „seljačke socijaldemokratije“ Dodikovog SNSD, kako su govorili, imala je osebujan i obiman ekonomski program. Na njenom čelu je bio, i sada je, guru demokratskog progresa, profesor na banjalučkom ek.fak. Mladen Ivanić. Program je sadržavao otvaranje 50.000 novih radnih mjesta. To je bilo 2000. godine kad se nije u Republici Srpskoj moglo prodati ni 50.000 rolnica toalet papira. Za poresku logistiku angažovana je srbijanska ekspertica Milica Bisić, poznatija kao Mica Pantljičara jer je ostala upamćena po trakama poreske uprave kojima je opasivala nepodobne poreske obaveznike. Na trakama je pisalo: Ne ulazi! Ovo je distrikt Milice Poreznice.
Dabome, ni od 50.000 radnih mjesta, ni od pune Kasice-poreznice nije bilo ništa. Poslije Gurua došao je Mikerević, takođe sa banjalučkog ek.fak. Šteta što era Demokratskog Progresa nije trajala duže, za predsjednika vlade bi došao i portir banjalučkog ek.fak.
Dakle, od takvog praskozorja ekonomske politike, Pedepe je spala na mikroekonomski ekspertizu buvljačkih čardaka „pokritih nailonom“, auto praonica, javnih pišaonica i taksi vozila za koje je u Narodnoj skupštini Republike Srpske zatražila oslobađanje od fiskalizacije. Da ne drže kase i ne izdaju račune.
Zato se i bojim tog programa Pedepea. To je 48 javnih nužnika, plus, 3000 prodavnica sa „nailonom“, plus toliko taksista, to je 6.048 glasova na izborima 2010. Dobro, možda to ne rade zbog glasova. Možda ne rade ni zbog toga da oštete budžet kako bi Vladi skresali finansijski manevar, jer tu nema para.
Zbog čega, onda, to rade?
Zbog istog onog zbog čega su obećali 50.000 novih radnih mjesta. Da javnost opsjene da se za nekoga bore. I da vlastitim poslodavcima pokažu kako ispunjavaju svoj opis i popis poslova – bore se protiv Vlade Republike Srpske i tog nepodnošljivog Esenesdea.

четвртак, 12. март 2009.

KO SVE FINANSIRA UNITARISTE
Nevladina organizacija, bosanskohecegovačka, pod nazivom Vanjskopolitička inicijativa, objavila je brošuru o evropskim integracijama itd. a na naslovnoj strani stoji okvir: UPOZORENJE VLASTIMA: ČAK I AKO SE OSTVARI PUNA POLITIČKA VOLJA ZA ISPUNJENJE VEĆINE UVJETA IZ SSP, PROCES IMPLEMENTACIJE ĆE MOĆI IĆI SAMO DOKLE TO BUDE DOZVOLJAVALA RIGIDNA I SLOŽENA USTAVNA STRUKTURA BiH.
Brošuru i preliminarni izvještaj je finansirala švedska Agencija za međunarodni razvoj i saradnju.
Glavno pitanje nije šta koja nevladina organizacija misli, jer može da misli i radi šta hoće, a to mogu i neke vladine organizacije, kako nam se očigledno predočava ovih dana i nedjelja, nego: sa kakvim namjerama i ciljevima u BiH djeluju inostrane agencije, fondacije i asocijacije. Jer, sve one demonstriraju pozorišnu nezavisnost, dobronamjernost i neutralnost ali se samo jednog dana oglasi ovakav unitaristički preliminarni izvještaj. Ili ih Prvi Zamjenik okupi u nekoj banjalučkoj garaži da mu se žale i da im on podijeli savjete.
Svaka čast švedskoj Agenciji, i bilo kojoj, ali ne treba da se petlja u unutrašnje stvari bilo koje zemlje pa i nesretne BiH. Moguće je i da Agencija nije znala šta finansira ali obzirom da je sponzorisala višekružnu raspravu o ustavnim promjenama u BiH, prije koju godinu, sumnjam u to.
Dakle, zalaže se propagiranje unitarizma, pošto ovakvu ustavnu strukturu treba promijeniti pri čemu je decentralizacija unaprijed isključena.
Evropske Integracije i njihova mama Evropska Unija, treba da znaju da ne mogu da utiču na unutrašnju strukturu BiH. Republike Srpske pogotovu. I njenog dejtonskog položaja u BiH. Ako treba birati između davanja nadležnosti Republike Srpske kako bi se napredovalo na putu Evropskih Integracija, onda tu putnu strelicu možemo odmah okrenuti naopako.
To je već rečen orijentir i njega bi trebalo da znaju svi ozbiljni preliminarci i agencije. Ovaj jevtini trik o tome da nevladin sektor priča Evropskoj Uniji šta treba da radi u BiH, prevedeno: da promjene unutrašnje strukture postavi kao uslov za integraciju, ešdaunovska je propala formula reforme policije kao uslova svih uslova.
Agencija za međunarodni razvoj i saradnju je zvanična agencija Švedske, dakle vladina agencija i po tom određenju ne bi trebala da se bavi ovakvim stvarima.

уторак, 10. март 2009.

SIPU TREBA RASFORMIRATI
Izjava Lukačšvilija na javnoj televiziji o završetku „ili zatvor ili groblje“, možda je najava atentata na Dodika i dokaz postojanja plana o tome za koji Lukač zna, možda je znak šizofrenije, teške psihičke bolesti, možda je znak da je Sipu preuzeo Veliki Prvi Brat pa se Lukač osjeća nadmoćno i osiono a Lujić služi za zajebanciju.
Ali kontraprijavljivanje direktora od strane podređenog i cijeli niz događaja unazad godinu dana, pa sve do banalizacije o vraćanju laptopova, stikova i kompjuterskoj zaštiti od odliva informacija, vraćanju privatizovanih automobila... nepoštovanje osnovnih procedura ne zakona i internih akata o Sipi, nego i vođenja djelovodnika o slanju i prijemu pošiljaka, govori o tome da je Sipa postala instrument nevidljive sile koja sutra može izvršiti i državni udar u BiH.
Pošto je očito da ne postoji način da se uhapsi Lukač zbog takvog samovoljnog i nekontrolisanog djelovanja, što sam predlagao odmah po izbijanju afere beta-izvještaj-lukač, sada je došlo vijeme da se predloži raspuštanje Sipe.
Predsjedništvo BiH, Parlamentarna skupština BiH i Savjet ministara, moraju pronaći ustavni i zakonski osnov da se rasformira ili raspusti, ili, jednostavno, obustavi rad Agencije za istrage i zaštitu kako se ne bi napravila šteta po BiH iz koje nema povratka.
Potrebno je poništiti sva akta o Sipi, a onda krenuti u parlamentarnu proceduru, prvo entitetsku pa onda u Parlamentranoj skupštini, donošenja novog zakona o Sipi i sve potrebne prateće društvene i civilne regulative i kontrole. Procedura može početi stavljanjem van snage dosadašnjeg zakona u Parlamentarnoj skupštini jer je očito da rasprava o stanju u Sipi ne može donijeti ništa.
Inače, ako ostane ovakvo stanje, jednog dana će istorija utvrditi da je afera Sipa-Lukač bila prvi konkretan događaj u procesu raspada BiH, nešto slično kao suze Sonje Lokar u Centralnom komitetu SKJ.
A za konkretno činodjestvije u onoj balegljivoj emisiji Lukač bi morao odgovarati na sudu za javno izrečenu prijetnju smrću. Samo što je isti očuh i Sipi i Tužilaštu i Sudu BiH.
SIPU TREBA RASFORMIRATI
Izjava Lukačšvilija na javnoj televiziji o završetku „ili zatvor ili groblje“, možda je najava atentata na Dodika i dokaz postojanja plana o tome za koji Lukač zna, možda je znak šizofrenije, teške psihičke bolesti, možda je znak da je Sipu preuzeo Veliki Prvi Brat pa se Lukač osjeća nadmoćno i osiono a Lujić služi za zajebanciju.
Ali kontraprijavljivanje direktora od strane podređenog i cijeli niz događaja unazad godinu dana, pa sve do banalizacije o vraćanju laptopova, stikova i kompjuterskoj zaštiti od odliva informacija, vraćanju privatizovanih automobila... nepoštovanje osnovnih procedura ne zakona i internih akata o Sipi, nego i vođenja djelovodnika o slanju i prijemu pošiljaka, govori o tome da je Sipa postala instrument nevidljive sile koja sutra može izvršiti i državni udar u BiH.
Pošto je očito da ne postoji način da se uhapsi Lukač zbog takvog samovoljnog i nekontrolisanog djelovanja, što sam predlagao odmah po izbijanju afere beta-izvještaj-lukač, sada je došlo vijeme da se predloži raspuštanje Sipe.
Predsjedništvo BiH, Parlamentarna skupština BiH i Savjet ministara, moraju pronaći ustavni i zakonski osnov da se rasformira ili raspusti, ili, jednostavno, obustavi rad Agencije za istrage i zaštitu kako se ne bi napravila šteta po BiH iz koje nema povratka.
Potrebno je poništiti sva akta o Sipi, a onda krenuti u parlamentarnu proceduru, prvo entitetsku pa onda u Parlamentranoj skupštini, donošenja novog zakona o Sipi i sve potrebne prateće društvene i civilne regulative i kontrole. Procedura može početi stavljanjem van snage dosadašnjeg zakona u Parlamentarnoj skupštini jer je očito da rasprava o stanju u Sipi ne može donijeti ništa.
Inače, ako ostane ovakvo stanje, jednog dana će istorija utvrditi da je afera Sipa-Lukač bila prvi konkretan događaj u procesu raspada BiH, nešto slično kao suze Sonje Lokar u Centralnom komitetu SKJ.
A za konkretno činodjestvije u onoj balegljivoj emisiji Lukač bi morao odgovarati na sudu za javno izrečenu prijetnju smrću. Samo što je isti očuh i Sipi i Tužilaštu i Sudu BiH.
NA SCENI SU NEREGULARNI IGRAČI
Gdjegod se okreneš, u Sarajevu igra mečka.
Dok se u ozbiljnim institucijama, ili su to one za koje neko misli da su ozbiljne, kao što su Esdepe, Ohaer, Esdea... čeka izbor ili reizbor čelnih ljudi, dotle na otvorenoj sceni mečke igraju Gluvo Glamočko – Bakir 60, Lukač Sipaš, Kemo Rak, Haris Amandman...
Taj fenomen neregularnih igrača koji dresove nose naizvrat, kako publika, i sudija, ne bi odmah prepoznali o kome se radi i na čijoj strani igra, svojstvena je samo malim, ustajalim, ićindijskim, predsevdalinskim sredinama nastalim, ad hoc, kao oko gradilišta čuprije na Drini. Svi su tu. I Ćorkan, i inokosni seljak iz okoline Višegrada, i glavni neimar, i onaj što ga nabijaju živog na kolac, i kolac...
Političko i ekonomsko Sarajevo se doima kao jedan veliki šator podignut zbog megdana bakova. To što se poneko otima, SDA sa svojim nedonoščetom o potrebi da se odmakne od filozofije žrtve, Avaz sa profesionalnim prostorom za inforamcije, tiražem i podijem za rasprave i mišljenja, nekoliko intelektualaca smirenog i realnog habitusa... samo su izuzeci koji potvrđuju pravila.
Pod takvim užeglim šatorom prestaje biti bitno da li FTV propada, finansijski i politički, da li je na njoj hrvatski jezik ravnopravan, da li odgovara potrebama pretplatničke i cijele javnosti. Bitno je da jaše Bakir. Prestaje biti bitno i to da li će Zlatko Lagumdžija pobijediti sam sebe u izborima za čelnika Esdepe, bitno je da ima Zlatnog Dečka Bakira. Prestaje biti bitno da li će na čelo Esdea doći Bakir Izetbegović, ili će ostati Tihić, bitno je da Haris noću ruši sve što se danju izgradi. Prestaje biti bitno što postoji Savjet ministara, bitno je da se zadrže pozicije u RAK-u, u DEI... Cijela BiH se upregla da nacrta taj amandman za Brčko, mada niko ne zna za šta je toliko bitno Brčko, što će BiH distrikt, što će Brčko u Ustavu, ali hajde, kad iznad svega pokazuje se važnijim neki razgovor nekog Harisovog Arnauta sa Ovenom. Ima i listing. Svi mašu amandmanom, Haris maše listingom. Razgovarano je sa Pašom u Stambolu. Prestaje biti bitno da li je SIPA zajednička institucija, za dobrobit vascijele BiH, već je bitno da Lukač igra pod šatorom, sa dresom naizvrat, i da dokaže ko je tu gazda i kome služi SIPA. Nije važno da Vijeće ministara dobije izvještaj i analizu o radu te agencije, važno je da se Lukač pojavi kod Bakira i da direktoru javno pokaže sjemenjake.
Sve je, dakle, isto kao onomad, kad se gradila ćuprija na Drini. Samo ima mnogo Ćorkana. I neće se nikad izgraditi ćuprija.

недеља, 08. март 2009.

REPUBLIKA SRPSKA
TREBA SVOJU BANKU

Progresivni demokrati, usrani strani poluidioti i klasični lopovi izveli su operaciju Privatizacije Bankarskog Sektora u Republici Srpskoj.
Privatizacija Bankarskog Sektora se u našem narodu zove rasprodaja ćaćevine.
Mladen Ivanić i njegov Pedepe, raspredali su banke, što za euro što za dva, i to kakve banke. Tri banke koje bi i jačoj privredi finansijski značile kao nuklearka u energetskom smislu nekom selu. Kasnije, oni koji su ih kupili budzašto, preprodali su basnoslovno i zaradili velike pare.
Jedna od te tri banke bila je Razvojna, nasljednik bivše Službe društvenog knjigovodstva u kojoj su svi subjekti imali račune i najveći dio njih je ostao komitent kada je SDK prerasla u komercijalnu banku. To znači da je već postojala direktna veza sa ekonomskim krvotokom. Samo budala može da proda takvu banku. Slovenci, koji su kasnije, od engleskog fudbalskog srpskog lopova kupili Razvojnu banku, nisu prodali svoju veliku banku, koja je opljačkala stare devizne štediše, nego su je samo nazvali Nova lublanska. Nisu prodali ni mariborsku banku. Zašto Srbi uvijek ispadnu budale? Ili, da konkretizujem: zašto progresivni demokrati uvijek ispadnu budale?
Druga od te tri banke, bila je Banjalučka banka, dio nekadašnjeg socijalističkog sistema Privredne banke Sarajevo. Ona je, kao investiciona banka, imala ulaganja, kredite, u skoro svim privrednim subjektima koji su bili kostur industrije. Imala je i mnogo depozita koje je ostvarila tokom rata i poslijeratnog esdeesovog amaterskog tretmana privrede. Prodati takvu banku, značilo je upropastiti i ono što je moglo ostati zdravo u industriji.
Danas taj isti Mladen Ivanić, progresivni demokrat, predlaže aranžman sa MMF-om. Međunarodni monetarni fond je jedna od institucija koje su finansijski upropastile svijet a djelovale su pod američkom politikom koja je finansijski upropastila Ameriku a opljačkala sve ostale. MMF zna samo za fiskalnu i monetarnu presu što siromašne čini ovisnim o zaduženju i trajno nesposobnim da se nosi sa bilo kakvom konkurencijom.
Danas, kada G-20 govori o potrebi državne regulative, kontrole čak i hedžfondova i rejting agencija a ne samo centralnih banaka, jasno je da država stupa na scenu sa koje su je istisnuli neobuzdani profitni liberali i koji su doveli do toga da američki nacionalni dug iznosi devet biliona dolara i do toga da se sve to, i sva finansijska i industrijska katastrofa, može pokrpiti samo s vana. Jedina dobit će biti što će američkom privredom i finansijama vladati Kinezi i ostali. Dakle nije više kletva: Dabogda ti jedno jutro crnac iz NATO-pakta pišao pod prozorom, nego: Dabogda ti jedno jutro Kinez kupio akcije.
Republika Srpska ne može uticati na globane tokove. Može samo na svoje. Ali ne na način demokratskog progresa. Sada treba razmišljati o formiranju klasične „državne“ banke koja će se jakom kontrolom držati u okvirima sigurnog poslovanja. Inostrane banke koje sada djeluju u Republici Srpskoj, samo iznose profit, kao i Birač, a podložne su krizi koja ih može pokositi ili njihovo poslovanje svesti na minimum.
A za prodaju uvijek ima vremena.