петак, 11. април 2008.

ŠTA JE U GLAVI SADIKA AHMETOVIĆA?
Sadik Ahmetović, Esdea, poslanik u Predstavničkom dom Parlamentarne skupštine BiH, rekao je na ponoćki o plicijskim zakonima i ovo: „Genocid je postao dio identiteta jednog naroda.“
Dabome, mislio je na Srbe a na osnovu presude Međunarodnog suda pravde u Hagu o tome da je na području Srebrenice počinjen genocid.
Ahmetović i cijela bošnjačka fundamentalistička bulumenta povezuje zločin u Srebrenici sa Policijom Republike Srpske, Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske, Vladom Republike Srpske, Republikom Srpskom i Srbima u BiH i Srbima u Srbiji. Zasad su pošteđeni samo Srbi na Kosovu.
Ta relacija koja je uspostavljena u njihovima glavama, trajna je politička orijentacija. Doduše, ne iznosi se prečesto ali poneki „pjani“ Ahmetović iskaže ono što „trijezan“ misli.
Drugi oslonac bošnjačke fundamentalističke politike je takođe promovisan od Tihića i sličnih: kome se ne sviđa ovakva (kakvu mi hoćemo) BiH, može da ide ali ne može da ponese ni djelić sa sobom.
Treći oslonac bošnjačke fundamentalističke politike je vjeronauk u dječije vrtiće što može obuhvatiti i krevece u porodilištu, cucle i vjerski ultrazvuk.
Na ta tri oslonca taj fundamentalistički korpus želi dobiti Bosnu (za njih i ne postoji Bosna i Hercegovina).
Treba odmah reći da su to fašistički koncepti nezabilježeni u istoriji. Čak ni njemački istrebitelji u Drugom svjetskom ratu nisu doveli do toga da se sav njemački narod proglasi genocidnim i sve njegove poslijeratne instuitucije.
U glavi Sadika Ahmetovića živi fašizam.
Sa takvim ljudima teško je i opasno živjeti u istoj državi. Teško BiH sa njima.

четвртак, 10. април 2008.

NULE SULEJMANA TIHIĆA
Sulejman Esdea Tihić već nekoliko dana izjavljuje kako su amandmani SBiH na policijske zakone – nula. Sljedstveno tome, razrađuje teoriju kako su evropski birokrati nula, kako su sami zakoni nula, kako je reforma policije nula... Vjerovatno je to podsvjesna želja da se kaže, a ne izgovori: jedino sam ja, i moja državotvorna stranka, daleko iznad nule.
Teško je razumjeti Tihića. Čak i kad se uključi u mjerne instrumente i ono što u politici može da se toleriše a što se u ljudskom životu zove kurvanje, šibicarenje, muvanje, podvaljivanje. No, nekoliko stvari je razumljivo:
· Čim je Tihić počeo govoriti o SDA kao o državotvotnoj stranci treba gledati ima li znakova propasti stranke. Tako je prije nekoliko godina i Esdees počeo talambasati o vlastitoj državotvornosti.
· Tihić, Esdea, a i mnogi drugi, ne znaju šta hoće. Oni samo znaju šta neće – neće Republiku Srpsku, neće Dejtonski sporazum, neće dejtonsku BiH... U tom odsustvu realnog političkog programa imaju sve više problema sa realnošću. Jedino objašnjenje koje samom sebi može da ponudi Tihić jeste da su svi drugi nule.
· I na kraju, razumljivo je da Tihić treba jednom i da krene od nule. Od Dejtonskog sporazuma i Republike Srpske u BiH. Na osnovu toga moguće je ići dalje. Nije moguće od te nule ići nazad pa preko jevtinih policijskih zakončića ukidati Republiku Srpsku i Srbe, poništavati međunarodni mirovni sporazum i međunarodno verifikovani ustav BiH.
KOLIKO TUNELDŽIJA
KAO ŠTO SU BRANKOVIĆ, IMA BiH
Jedna od većih političkih izjava u ovom vijeku je izjava predsjednika Vlade Federacije, N. Brankovića o tome kako je bez dozvole gradio aerodromski tunel pa ne treba baš gledati i na dozvole za te sitne gradnje u elektroenergetskom sektoru.
Ako predsjednik Vlade amorfnijeg bh. entiteta tako kaže onda se treba zamisliti o tome kako takva država da ide u evropske integracije o čemu se toliko pjeva povodom reforme policije, na primjer, da će kulturni i etnografski radnici uskoro uvesti novu vrstu narodnog melosa, ravnopravnu sevdalinkama, pod radnim kodom: ne klepeći procedurama, ili: procedure mi se povijaju (kao nekad Safet Isović sa „Jablani se povijaju kao da mi tajne znaju“).
Nije opasno što je predsjednik Vlade Federacije protiv procedura. Austrougarska monarhija se držala procedura pa propala netragom, da o rimskim i carigradskim procedurama i ne pričam.
Opasno je što u Brankovićevoj glavi, relativno mladoj i pametnoj, još traje rat, još tuku topovi, još caruju paravojske, paraprocedure, paraljudi... On, dakle, kao i hiljade sarajevskih istomišljenika, smatra da rat još traje iako barut više ne miriše. Ovo je rat za BiH, osjeća Branković, treba poukidati entitete i policije, sluša Branković svoje partijske i vjerske fundamentaliste. I tako se ponaša. Pusti procedure, važno je ko drži tunel.
ARSENALOV FUDBAL
I BRANKOVIĆEVE PROCEDURE
Fudbaleri Arsenala izbgubili su dvomeč od Liverpula i nisu se plasirali u polufinale Lige šampiona.
Fudbal je za mene jedna od najvažnijih stvari u životu. Svašta sam preživljavao, u emotivnom smislu, doživio svakakva zadovoljstva i nezadovljstva ali jedno od njavećih ličnih zadovoljstava je trenutak kada istrčavam na teren i pod kopačkama počnem da osjećam travnjak fudbalskog igrališta. Jedino zbog fudbala mi je žao što neću živjeti dvjesta-trista godina.
Sa takvim zadovljstvom gledam i fudbal koji igraju Arsenal i Barselona.
Ali, eto, Arsenal već godinama ne uspijeva da dohvati okrutne rezultate i pobjednička postolja na način svoje lepršave, romantične, tehničke i nadigravajuće igre. To je posve razumljivo jer totalitarizam novca uništava i vitalitet sporta, naročito tamo gdje je magnetizam za publiku ogroman kao što je to u fudbalu. Apsurdno je da ogromno interesovanje sirotinje za fudbal puni džepove onima koji ne znaju gdje će sa novcem pa ga ulože i u fudbal. Rad Arsena Vengera u Arsenalu, na stvaranju novih igrača, novih stilova, nove igre, novih užitaka u pomahnitalom svijetu nafte, krvi, dolara i rata, ne može da donese rezultate i priznanja kao rad hiljada krvožednih makijavelista koji su fudbal shvatili ne kao nogomet nego kao manyplay.
Ali Arsenal, Arsen i njegovi igrači ipak pobjeđuju. Sve imperije koje su propale, propale su ne osjećajući da svakodnevno gube bitke bez obzira što su svake nedjelje osvajale po jednu državu.
Doklegod ima ovakvih fudbalskih neznalica koji uživaju u Igri Arsenala, on pobjeđuje. A doći će vrijeme kada će to prevladati kod većine velikih klubova jer će, barem, shvatiti da je to jeftinije, ljepše a i novčano profitabilnije.
A što se tiče samog Arsenala – dva su krivca za poraz: sudije (suđenje) i odbrambeni igrač Senderos.
U prvom meču protiv Liverpula sudija nije dosudio penal za Arsenal nakon što je Hleb rukama srušen u šesnaestercu a u drugom meču je sudija dosudio penal za Liverpul nakon obostranog trka i pada Babela, bez upotrebe ruku od strane Arsenalovog igrača. To je Liverpulu omogućilo da apsolutno nezasluženo ide u polufinale. Rafael Benitez jeste dobar trener i strateg ali to nije njegova zasluga jer igra Liverpula, u oba meča, nije bila na nivou pobjedika niti iznad Arsenalove. Tu prepoznajem našeg Brankovića: dosudi penal, pravila ćemo poštovati kasnije.
Nemoguće je igrati utakmicu, a dva meča su jedna utakmica, ako vam se pravila mijenjaju u toku igre, kao što su to sudije radile sa pravilima oko penala.
Senederos, mladi Švicarac, nije igrač za fudbal. Možda može probati kao košarkaš gdje je moguće da pustiš centra da primi loptu i gledaš hoće li pogoditi. U fudbalu nije moguće, uz takvu visinu i snagu kakva je Senderosova, dozvoliti da ti glavom šutiraju sa desetak metara (u prvom meču) ili iz okreta sa iste distance u drugom meču.
Ako je već raspoložen da gleda, onda mu treba platiti ulaznicu pa na tribine s njim.
No, i Arsenal nema idealne igrače za svako mjesto. Vengeru je bolje da taj dres da nekom nižem i okretnijem, a u glavi brzopoteznijem, igraču, pa makar i izgubio malo neba i igre glavom u odbrani.

среда, 09. април 2008.

RAZBIBRIGA
AKO UĐEMO U VELIKI VOJNI SAVEZ
MOŽDA JEDNOGDANA
DOBIJEMO PRILIKU
DA NAPADNEMO IRAK
MOŽE LI DRŽAVA IMATI IMOVINU AKO NEMA PODANIKA

Ohoho, vidim Tarik Sadović, čiji je najveći politički domet biti narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u kojoj Esdees ima većinu a predsjedava Dragan Kalinić, promoviše se u zamjenika predsjedavajućeg Savjeta ministara. To je nesumnjiv napredak jer dok je oslovljavan kao ministar u Vijeću ministara nije ništa umio uraditi kako treba. Sada je odlučio da u svoje ruke uzme državnu imovinu pa je državnički izjavio da je vlasnik državne imovine - Bosna i Hercegovina. A imovinu dobra i umiljata BiH može dati na korištenje entitetima, kantonima pa čak i općinama. Tako se Zamjenik Sadović prikazuje kao ministar koji ne može riješiti status nelegalnih državljana BiH (stranih plaćenika i terorista) ali može riješiti status državne imovine.
Očaran sam svakodnevnim pokušajima da se od svega pravi pita, takorekući burek.
Država BiH koja u Dejtonskom sporazumu jedva ima ime, u stvarnosti nema ništa. Sastoji se od dva entiteta i tri naroda. I to je sve što ima. Treba da bude sretna, ta BiH, što nije dobila ispred neku "makedonsku" sintagmu tipa: nekadašnja socijalistička republika; bivša samostalna radionica Branka i Hamdije...
BiH teško može imati nešto svoje osim onoga što je propisao Dejtonski sporazum (zajedničke funkcije) i onoga što su entiteti na ustavan način prenijeli na zajedničke funkcije. Ono što su nametali visoki predstavnici ili što je otimano od ucijenjenog Esdeesa, to već nije legalno zajedničko. A o nekoj konkretnoj imovini u smislu nepokretnosti veoma je teško govoriti.
BiH nema ni sve svoje podanike pod sobom a kamo li imovinu.
Mnogima je, pa i Zamjeniku Sadoviću, oči zaslijepila "uspješna reforma odbrane" pa su shvatili da se mogu podržaviti i javne ćenife i da se preko toga može postati država. Kako se preko "zamjenika" ne postaje važniji tako se ni preko državne imovine ne postaje država. Veoma teško je nešto proglasiti mojom imovinom a da pri tome nije utvrđeno da ja postojim.
Država je, ovo ne kažem zbog onih koji razumiju nego zbog Sadovića i inih, ugovor građana, stanovnika, ljudi... među sobom da hoće da žive zajedno. Ustav je ugovor između tih ljudi i države o međusobnim obavezama i pravima. Vidi li Sadović u ove dvije rečenica išta što postoji? Osim ljudi, ja tu ne vidim ništa.
Predlažem da se Zamjenika Sadovića proglasi državnim katastrantnom, da mu se odštampa jedna zemljišna knjiga i da se uputi po Bosni, bože me oprosti, i da u knjigu upisuje svu velelijepnu imovinu u svoj njenoj nadnaravnoj veličini, kao nekad što je Evlija Čelebija pisao svoje putopise u kojima su šljive oko Banjaluke imale po dvije kile a dinje bile veće od krave.

уторак, 08. април 2008.

GETOIZACIJA BOŠNJAKA A I HRVATA
Cerić, reisu-l-ulema, & imami, nekidan su pozvali bošnjačke stranke na jedinstveno izborno djelovanje u Republici Srpskoj. Nešto slično je i u današnjoj štampi učinio kardinal Puljić glede hrvatskih stranaka u Republici Srpskoj.
Ocijenio sam to, u slučaju IZ, kao miješanje vjerske zajednice u politiku. Sada tako ocjenjujem i istup kardinala Puljića. Moram reći da od svega odvajam brigu za konkretnog čovjeka, problem potencijalnog povratka i opštu nemaštinu koja je zarazna bolest i za Srbe i za Hrate i za Bošnjake.
A onaj drugi dio, koji ovisi o mnogo kompleksnijim uticajima, ne može se riješiti na ovaj način svenacionalnog okupljanja.
To što zahtijevaju i predlažu Cerić i Puljić veoma je retrogradno i neprihvatljivo:
  • zahtjev da se sve bošnjačke ili sve hrvatske stranke izborno ujedine u Republici Srpskoj najdirektnija je getoizacija Hrvata i Bošnjaka
  • tom izbornom tehnologijom neće se riješiti ni jedan životni problem ljudi a ni plitički položaj
  • nemoguće je u u 21. vijeku ljudima nametati političko opredjeljenje a još manje nametati im nacionalnost kao političku artikulaciju
  • takvim zahtjevima ljudi se definitivno dijele a time i BiH
  • stranka kojoj pripadam nije nikada posezala za takvim rješenjima a, mislim, i neće. Bilo bi pogubno reći da sve stranke iz Republike Srpske treba zajedno da nastupaju u Federaciji i da svi Srbi tamo treba da glasaju za taj ujedinjeni nacionalni blok. Time bi se potpuno homogenizovala politička raznolikost i time bi se onemogućio svaki Hrvat ili Bošnjak da glasa za neku stranku iz Republike Srpske.
  • Vjerske zajednice i vjerski službenici treba da se drže crkava i džamija. Tanka je linija između propovjednika i načelnika ratnog štaba.

ILI EVROPSKA UNIJA ILI SRBI ILI POLICIJA

Reforma policije došla je do dna. Nakon tolikih godina, policijska bušotina od nekoliko kilometara (čitaj: godina) pokazuje da nema tragova reforme ni u jedom segmentu (čitaj: fazi) bušenja (čitaj: pritiska). Definitivnu laboratorijsku potvrdu dao je Sulejman Tihić koji se popišmanio nakon vlastoručnog potpisa na Mostarsku delegaciju (kao onomad Izetbegović nakon Lisabona i Karadžić nakon Atine, čini mi se - čudi me da su tako podijeljeni uspjeli završiti istu školu, po istom kurvanjskom programu).

Sulejman dakle Tihić kaže da njegova stranka, SDA, ne može glasati za takvu reformu policije koja će cementirati policiju Republike Srpske i time i Republiku Srpsku.

Šta je, dakle, jasno rekao Sulejman Tihić?

  • Glavni cilj je ukidanje Republike Srpske (to se demokratski kaže: ukidanje entiteta) a ne reforma policije, efikasna policija i slične proevropske floskule
  • To će se najbolje uraditi ako se ide sistemom ukidanje po ukidanje
  • Ukidanje policije Republike Srpske je jedno od najvažnijih ukidanja i treba da bude na prvom mjestu
  • Ulazak u EU (i potisivanje SAA) su nebitni u poređenju sa ukidanjima
  • Strateški ciljevi Tihićevi, i bulumente su: jednovjerska i jednonacionalna BiH, po mogućnosti Bosna. Sve ostalo su pomoćna sredstva.

Od izvođača ratnih radova i pljačkaša vlastitog naroda nije se bolje ništa moglo ni očekivati. Tako je i posestrima im, Esdees, lagala Srbe da imaju državu u BiH pa su (kao stranka) propali. SDA sada laže Bošnjacima da će imati državu.