петак, 08. април 2011.

KOJA SI NACIJA, BRATE IVO
U jednom od sudova svijetlog sarajevskog sudstva, vodi se proces po tužbi beogradske zadužbine koja ima prava na objavljivanje djela Ive Andrića, nobelovca. Ivan Lovrenović je Andrića uvrstio u hrvatske pisce mada je Andrić, za života, dao na znanje da se ima smatrati pripadnikom srpske književnosti.

Ništa čudno. Kad je vidio šta mu je Maks Levenfeld napisao o Bosanskoj mržnji i kad je vidio kako su Srbi prošli tokom gradnje Ćuprije, tadašnje velike strane investicije, sažalilo mu se pa se opredijelio.

Sada je u toku žalbeni postupak na sljedećoj sudskoj instanici. Po žalbi priređivača antologije ili nečeg sličnog od strane Lovrenovića.

Predlažem tri stvari.

Prvo. Ne dižite prašinu u javnosti. Ako čuje Incko da se nešto predalo na sud, donijeće obavezujući nalog koji će važiti Dok Vosoki predstavnik ne odluči drugačije. Ivo Andrić bi mogao završiti u Domu naroda ili u Vladi Federacije. Šta Incko zna ko je Ivo Andrić.

Drugo. Da li je Ivo Andrić hrvatski ili srpski pisac, treba pitati Zlatka Lagumdžiju. On je nepogrešiv u tom nacionalnom opredjeljivanju. On kad kaže da je Pudarić Srbin, budite sigurni da ih, Srbe, od njega neće zaboljeti glava. Za podgaćište, sa zadnje strane, nisam rekao. Kad kaže da je Komšić Hrvat, svi Bošnjaci povjeruju u to. I potpišu se. Križićem. STJ. Zna Zlaja.

Treće. Da bi se izbjegli neposrazumi, treba napisati roman Na Drini ćuprija 2. Ja sam spreman napisati neke dijelove za koje sam, u skladu sa svojom, od strane saraja dodijeljenom, fašističkom vizurom, specijalizovan i osposobljen. Opisaću nabijanje na kolac, sve dotle dok nabijenik ne ostane živ nabijen na kolac. Za lik nabijatelja na kolac, Ešdaun mi se ko ubio. Incko je, pak, neimar koji gradi ćupriju a Zlatko je Veliki Vezir koji povremeno sa konjištem i osoboljem, obiđe Visokog graditelja. Za lik Ćorkana, pljunut je Hasapin Zvonko. Mada je malo improvizorno i nepovijesno takvog jedno čestitog Uhrvata miješati u srpko-turska povesna sranija. Lik Švabice bi mogao pripasti Jelku Kacinu. U ovom vremenu, on je tu najevropejskiji, kao Švabica nekada. Itd.

Na Drini ćuprija 2 mora da bude sveobuhvatnija od Andrićeve i treba da okupi sve, od inokosnog srpskog seljaka iz okoline Višegrada do Doris Pak i Nataše Kandić koje mogu zajednički presjeći vrpcu opravši prethodno kolac i kaldrmu. Od krvi i mesa.

U konsultaciji sa Neimarom Valentinom, odrediću ko će biti vila koja noću razgrađuje. Znate da nikad ne najavljujem svoje poteze.

E, Ivo, Ivo, da si znao da ću ti ja raditi o romanu, nikad ga ne bi napisao. Jelde. A kamo li određivao u čiju će književnost.
LAGUMDŽIJA

BOŠNJAČKE STRANKE

I LIDERE ODVEO U GVANTANAMO

Na pitanje Večernjeg lista o razgovorima za formiranje Vrhovne Vlasti Naseobine, Tihić odgovara: Tkogod pokrene inicijativu, ona je dobrodošla. Može Dodik, Čović, Lagumdžija, bilo tko. Ako treba, ja ću biti taj. To treba uraditi što prije. Lagumdžija je bio u Americi pa smo čekali i njegov povratak kako bismo vidjeli što i kako dalje.

Moram podsjetiti da je Sulejman Tihić lider najveće bošnjačke stranke, Lagumdžija je lider srpsko-hrvatsko-komšićske, SDA, stranke ratnice, stranke koja ima Člana P. A u odgovoru Večernjaku se predstavlja kao povjerenik Esdepea za mjesnu zajednicu Prcmilojka Donja.

Ko da vidim sebe kada sam se sa osam, devet godina igrao u pijesku. Šta radiš, Rajčilo. Ništa, evo, čekam da se djed vrati iz Doboja, otišo na pijacu, pa ćemo vidjeti šta i kako dalje. Odnosno, da li ćemo orati, ili kopati, a najvažnije, da li je djed donio šarene dugačke bombone.

Izgleda da i Tihić očekuje neke Zlatkove slastice iz Amerike.

Neprijatno mi da savjetujem starom novinarskom vuku iz Večernjaka. Mislim da je bolje pitati na nekom drugom mjestu šta misli Tihić.

Nepojamno je kako je U-Socijaldemokrat uspio potčiniti Tihića i SDA. Kako je lako ušutio Bakir, Član P. I kako je sve druge bošnjačke stranke, Esbebe, Esbeiha, stavio u stanje mirovanja i iščekivanja da se Otac vrati sa službenog puta iz Amerike. I prije toga.

A i kad je tuzemno, niko ništa ne poduzima. Lagumdžija i šargija, i kolo vodi, i fes zatura na zatiljak. Dok mu reket viri iz zadnjeg džepa čakšira.

Am Amb se spasila u zadnji čas saopštenjem da nema ništa od Dejtona dva. To što je Turbanždija pričao u Americi, može biti samo Dejton Ja.

U pogubno političko, pluralno i demokratsko stanje doveo je Lagumdžija bošnjački politički mozaik. Uskoro ću biti primoran da svoju čuvenu političku sintagmu Sarajevski Politički Krug redefinišem u Lagumdžija i Sarajevski Zid Šutnje.

Kao da je Lagumdžija sve bošnjačke lidere odveo na kraći boravak u Gvantanamo. Tako i od onih, stvarnih, nema ni traga ni glasa.

Politički interes Bošnjaka je ovim još dalje marginalizovan, dalje, jer je i dosad bio zaturen u uglu dok se na sva usta pričalo o Državi Građana, Državi Unitarnoj, Državi Funkcionalnoj, Državi Imovine... i prepušten mitskom biću, Lagumdžiji, koje je sastavljeno od više polovina – pola komunjara stara, pola socijaldemokratčina mlada, pola američanin, pola institutlija bošnjaštva, pola reketuša...
SIROTINJA U TENKOVIMA,

DIKTATORI POD ŠATOROM

Uhvati me, katkad, ta opšta internacionalna nježnost.

Pa se sažalim nad ovima ili nad onima.

Došlo mi žao i onih libijskih jadnika, sirotinje, koju onaj Gadafi, inače prijatelj Srba, Tita i Komunista, teroriše toliko decenija sa tako malim činom. Pukovnik. Jebo ga čin, ja sam takve, pukovnike, samo ako su bili članovi Esdesa, marškao u ratu. Ma, šta marškao, tjerao ih da mi trčećim korakom, donose minobacačke mine 120 mm, preko njive a bez osigurača. A ja sjedim u 'ladu, i povlačim konopac okidača vršeći tako svoju svetu dužnost agresije na Ejupa Ganića i Jovana Divjaka.

Tužno razmišljam kako su ti libijski sirotani, kad su već preživjeli tolike decenije pukovničke diktature, sigurno navikli da jedu pijesak. Bilo mi nekako normalno da izađu na te diktatorske ulice, prvo u krajevima udaljenijim od Tripolija i Carskog Šatora. I da bacaju pijesak u oči mrskim policjacima, žandarima i malim diktatorima. Jer nema ni kaldrme, nema ni kolja, nema ni izloga da se razbijaju, ni automobila da se prevrću i pale. Nema ništa.

A onda dođe vijest, STJ:

ADŽABIJA - Komandant pobunjeničkih snaga general Abdelfatah Junis rekao je da je NATO uputio izvinjenje nakon što su avioni greškom gađali kolonu pobunjeničkih tenkova nedaleko od grada Adždabije na istoku Libije. Prema njegovim riječima, smrtonosni napad iz vazduha izvršen je uprkos najavi NATO-u da će tenkovi biti prebačeni na prvu liniju. Pobunjenici, koji su pogođeni u vazdušnom udaru, prebacivali su grupu tenkova, oklopnih vozila i lansera raketa nedaleko od prve borbene linije između gradova Adždabije i Brege.

Kako je sirotinja relativna. Moj Ajnštajne. Sirotinja se pobunila. Zato što vozi tenkove,oklopna vozila i vebere i kaćuše a ne vozi Vejrone. Sigurno za to. Onda se sjetim Srba iz Hrvatske. Na traktorima. Koliko je progres napredovao za samo dvadeset godina. Pobunjeni Srbi ispušili na traktorima. IMT 333. Ako libijski pobunjenici ispuše, biće to na tenkovima. Kroz dvadeset godina neki drugi pobunjenici će da ispuše na Spejs šatlovima. STJ.

A onda ovaj gadafijevski, mislim, nesvrstani, dio moje svijesti, pita otkud njima tenkovi. Sirotinji. Decenijskim potlačenicima. Pa se sjetim kako su i naši potlačenici, kad su počeli ratovi, pičili po ratištima pušeći marlboro i noseći rejbanke.

Pa mi tom emajliranom poštom dođe poruka koja kruži internetom, kojeg još nije pogazio Gadafi. A ni Diktator Tito. Samo zato što se nije bio pojavio dok je Božju Ti Mater bio živ.

Zašto je Libija napadnuta?

Evropska unija se suočava sa ogromnim finansijskim problemima, a jedna po jedna evropska drzava proglašava bankrot. Zona evra je ozbiljno uzdrmana i u ogromnim problemima. Amerika je sve svoje resurse potrošila 12 godina unapred jer duguje svojoj i pojedinim državama u svetu 36.000 milijardi dolara. Evropska unija i Amerika duguju Libijskoj državi za isporučenu naftu blizu 200 milijardi dolara. 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na Libijsku naftu. Gadafi je zatražio vraćanje duga ili će sklopiti međudržavne ugovore sa drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je ovo neviđeno razaranje Libije. A, da li je Libijski građanin imao razloga da se buni protiv režima Muamera el Gadafija? Mislim da nije.Ako gledamo standard Libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su jako lep i lagodan život; živeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona stanovnika, a ima 14 miliona registrovanih automobila. Ako neko hoće da studira u bilo kojoj državi u svetu on podnosi molbu i država mu obezbeđuje stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mesečnu stipendiju od 2300 dolara. U Libiji se ne plaća voda, struja, gas, porez, krediti se daju bez kamata. Ako u roku od pet godina ne možete da vratite kredit država ga otpisuje ili vraća za vas. Svaki punoletni gradanin Libije kada napuni 18 godina dobija ključeve od stana. Ako hoćete da kupite auto vi dajete 20,30 posto od cene ostalo dotira država. U Libiji za 10 dolara možete da kupite 85 litara benzina ili nafte. U Libiji je hrana gotovo džabe, 10 kg hleba košta 0,15 dolara. U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci. Ziveo sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam video ni jednog prosjaka na ulici. Libijci ne idu da rade po belom svetu jer za to nemaju potrebe. U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije mogao da vrati kredit što nije redak slučaj po ovim takozvanim demokratskim zemljama koje su se okomile na Libiju. Iskreno, žalim za Libijskim narodom jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gde će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav su živeli moći će samo da sanjaju.

Ne znam šta od ovoga nije tačno. A naše, tj. vaše, znaju oni kome se obraćam, istraživačko novinarstvo ni da zucne o tome kako je tamo. Jedino sam vidio da kogod je pobjegao, izbjegao ili je evakuisan iz Libije, na bijelce mislim, ne reče ništa ružno o Režimu i Diktaturi.

Ali, svejedno. Tenkovi su legitiman cilj. Čak i kada su sirotinjski. Šajbaj, Džone.

четвртак, 07. април 2011.

IZBOR IZMEĐU METKA I PRETKA

„Nema tu ničeg novog. Srbija i Hrvatska su kao države su uspostavljene s idejom proširenja na prostore Bosne. Današnje politike i Tadića i Josipovića, koliko god izgledale prijevarno umiljate, nastavljaju ono što smo mi iskusili na svojoj koži kao politiku Tuđmana i Miloševića, naši očevi i djedovi Cvetkovića i Mačeka itd. Prema tome, pred bosanske ljude se postavlja pitanje branjenja njihove države, njihovog društva, njihove kulture. To je za njih pitanje opstanka. A za one ljude koji u Bosni djeluju kao eksponenti tuđih politika iz susjedstva riječ je o njihovoj sramoti, o izdaji vlastite države, o nerazumijevanju šta je budućnost na taj način“, ocjenjuje Rusmir Mahmutčehajić u razgovoru za Slobodnu Evropu.

Fridrih Ebert opet naručio nepotrebno istraživanje. Šta Hrvati, Bošnjaci i Srbi misle jedni o drugima a šta o Bosni i Hercegovini. Za BiH je lako. BiH ne postoji. Šta tu ima da se misli.

A za one prve. Ne treba praviti istraživanja. Postavite na stol metak i pripadnika jedne od nacija, neću da kažem koje jer će me u Sarajevu optužiti da sam lirik. Dva pripadnika druge dvije nacije zamolite da izaberu. Najmanje jedna od njih će izabrati metak. A Božo Skoko potrošio trideset stranica. Prije njega Puhalo itd. Ima Fridrih para. Sve više para što je manje BiH.

Pri takvom izboru metaka, jasno je da BiH ne može opstati.

Zanimljivo je analizirati gornji citat.

Rusmir Mahmutčehajić u jednom pasusu okriva svu slojevitost propasti BiH.

A propast BiH je uslovljena propašću kolektivne i individualne svijesti o sebi prije svega pa i onda o drugima.

Prvo.

Mahmutčehajić se ovdje može uzeti kao uzorak kolektivnog mišljenja intelektualaca, javnosnika, političara i obrazovanijih slojeva bošnjačkog segmenta u BiH. Neki to mišljenje plasiraju agresivno, neki šutke ali prosječan nivo se kreće oko ove ljestvice.

Drugo.

Srbija i Hrvatska su stvorene sa idejom da podijele BiH i da se prošire na njeno područje. Dakle, okruženje je trajni neprijatelj BiH. Bošnjacima. Jer samo oni to tako vide. A pošto u Srbiji i Hrvatskoj žive samo Srbi i Hrvati, te dvije nacije su neprijatelji Bošnjaka i samo čekaju pucanj za jurišni sprint na BiH.

Treće.

Jospipović i Tadić rade prema BiH isto ono što su radili Tuđman i Milošević a ovi radili isto ono što su radili Cvetković i Maček. Turci, koji su, prije Austro-Ugarske ovdje donijeli smrt, krv, mržnju, i trajno je usadili u ovdašnje ljude, i one koji su ostali u hrišćanstvu, i one koji su promijenili vjeru kao čin nade u spas, Turci su ovdje brali ljubičice. Dakle, svo ovdašnje zlo dolazi od Srba i Hrvata Beograda i Zagreba.

Četvrto.

Bosanski ljudi imaju misiju opstanka i branjenja njihove države. Taj osmanlijski genetski kod zaposijedanja teritorije, vjere i svijesti sada se pretvorio u regionalnog protivnika okrenutog i na istok i na zapad. U takvoj situaciji Srbima i Hrvatima u BiH nema opstanka. Ne možete nekim Srbima i Hrvatima biti neprijatelj a drugima suživotni prijatelj. Njima, ovima u BiH, se može biti samo beg.

Peto.

Osim Bosanskih ljudi, svi drugi u BiH, Srbi i Hrvati, izdajnici su svoje države. I treba da ih je sramota. Taj osmanlijski kod, pored zaposijedanja teritorije i nasilnog i doborovoljnog prevjeravanja, želi i da zagospodari kolektivnim kriterijima morala, patriotizma, izdajsva i sramote. Osmanlijsko carstvo živi još u kolektivnoj i pojedinačnoj podsvijesti mnogih Bosanskih ljudi. jer se Srbima i Hrvatima odriče ovdašnja autohtonost, izvornost, vlastiti politilki i storijski interes i svodi ih se na ispostave, ubačene elemente i permanentne nadničare Cvetkovića i Mačeka.

U takvom stanju stvari koje u jednom sumračnom pasusu nesvjesno crta Mahmutčehajić, nema mira na Balkanu. To ne mora značiti bezuslovno rat. Ali i nemir nije mir. Jer, to stanje bosanskih ljudi, njihov koordinatni sistem, trajno generiše neprijateljski odnos prema mračnim silama cvetkovića i mačeka i njihovih potomaka čije su kljove sve krvavije. Taj odnos prema okolnom hrišćanstvu podrazumijeva uništavanje ovdašnjeg hrišćanstva koje je i inače sramotno i izdajničko što su dovoljni uslovi pred bogom, sudom i savješću. Jedan od koraka tog uništavanja je aktuelni odnos prema Hrvatima u Federaciji, kao i permanentno ukidanje Republike Srpske.

U Skokinom istraživanju bošnjački ispitanici navode tri stvari zbog kojih ne vole Srbe:

• Agrsivni, naslni, nasilje, rat – 51%

• Okrutni -14%

• Nacionalisti – 12%.

Zašto hrvatski ispitanici ne vole Srbe:

• Agresivni, nasilni, nasilje, rat – 14%

• Okrutni – 9%

• Nacionalisti – 9%.

Zašto srpski ispitanici ne vole Bošnjake:

• Agresivni, nasilni, nasilje, rat – 15%

• Dvolični – 10%

• Nikoga ne mrze – 10%.

Jasno je, dakle, gdje su generatori mržnje, sukoba i napetosti. I na kom izlazu je visoki napon. Jasno je ko bi od ovih ispitanika izabrao metak.

Šta bi bošnjačke ispitanike navelo da promijene svoje mišljenje prema Srbima:

• Da postanu svjesni svoje krivice za rat i da se izvinu – 82%

• Da pokažu više odgovornosti prema BiH – 72%.

Statistika, u stvari, kaže, da Srbi treba da kapituliraju u miru, da potpišu trajni poraz i da služe BiH. Onoj BiH Bosanskih ljudi Rusmira Mahmutčehajića i drugih.

BiH se već raspala i već ne postoji. Traži se samo način dematerijalizacije. Da li će kremirani bosanskohercegovački prah odnijeti promaja i vjetar, da li će to učiniti kokoši tražeći crve ili će to izvesti kakav kašikar i slična teška mašina za zemljane radove.

Pri tome se ne treba zavaravati. Međunarodno priznat prostor između Srbije, Hrvatske i Crne Gore može postojati a da pri tome BiH ne postoji.

Opstanak jeste realan problem Bosanskih ljudi. Ali on nije počeo da se problematizuje danas ili u doba Cvetkovića i Mačeka. Počeo je da se problematizuje dolaskom Krvi, Mržnje i Zla sa turskim konjanicima. Produbljen je sa prevjeravanjem, nastavljen sa kolektivnim usmjerenjima prema silama fašizma a uzdrman posljednjim međunacionalnim ratovima za istrebljenje hrišćanstva sa područja BiH. Mogu Bosanski ljudi slobodno to da zovu Agresijom. Izlišno je bilo kome nametati vrednote.

Ali je nepobitno da je problem opstanka danas prije svega problem realiteta. Što Bosanski ljudi budu dalje od realiteta, njihov opstanak će biti neizvjesniji i sve manje će zavisiti od tih zlih Srba Cvetkovića i Hrvata Mačeka.

Čak je sve izglednije da opstanak zavisi od propasti BiH. Jedna od garancija opstanka Bosanskih ljudi je i raspad BiH. Jer, prema gornjim pokazateljima, teško da se može održati istovremeni generator slabe, jake i baterijske struje.

среда, 06. април 2011.

LAGUMDŽIJA ZABIJA KLIN

IZMEĐU EVROPE I AMERIKE

Turbandžija sa Miljacke, Zlajoglu, Platformer, Mladi Socijaldemokrat U-57, Trgovački putnik Nato-pakta, Skretničar za Gvantanamo, Prvi Reket, Ustavna Stjenica, Zlatko Lagumdžija, otišao je na put u Ameriku.

Tuzemni AgitProp njegove stranke je saopštio da nema kad da promijeni turban od silnih sastanaka. Vidim, i poslodavci i nalogodavci iz NDI su u itinerarijumu. Vidim, i neki izlizani bivši senatori, Bob Dol, razmijenili su mišljenja sa Turbandžijom. Izlizani senatori, izlizani Lagumdžija, izlizane političke ideje.

Ono što može da brine Bosnu i Hercegovinu, ili Bosnu i Inckovinu, jeste javni zahtjev Lagumdžije da se BiH uključi u Nato pa onda da ide u EU. I, drugo, da se pod patronatom specijalaca Nato, mada on to tako ne kaže, meni se priviđa, u novi ustav BiH ugrade svi regulacijski mehanizmi koje sada posjeduje OHR.

EU je, pak, rekla svoje. Prvo, ojačano predstavništvo EU u BiH a OHR da se seli. Mada se oni, OHR i Incko, drže ovdje ko Tvrdokorne Mrlje. Još dvije godine najmanje. Dok se ne ukaže 5 + 2. Drugo, sankcije fermanom iz Brisela, na šta EU ima pravo a na šta Ojačano Predstavništvo EU, na tuđoj teritoriji, ne bi imalo pravo. O Ustavu nisu zborili ništa.

Šta, dakle, čini Turbandžija svojim iskazima u Americi i o Americi.

Turbandžija Lagumdžija igra na kartu stare unitarne olinjale sovuljage u snovima posttraumatskih stresnih sindromaša koja se zove Bosna a koju neki iz milja zovu Funckcionalna Država ili Zemlja sa jednom adresom. Zemlja sa jednom Državom, zna se čijom, STJ. Igra na kartu pomrlih obećanja, Kristofer, Buldozer, Samo vi potpišite pa ćemo u hodu da im ga zabijemo pod šubaru i pod tur, istovremeno.

Neće, moj Zlatane i opet Zlatane. Još se sve zametnute države nisu iskotile na tvojoj Zemlji Bosni. A i na tlu bivše kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca i Komunista.

Igra i na kartu starog i nikad neizliječenog sukoba praktične Amerike Nacionalnih Interersa i zastarjele, spore i osteoporozne Evrope. A stao je na stranu koja ga je odnjegovala, oddojila i instruisala. Dabome.

Natoov Teritorijalizam je jedina ideja za koju radi Olinjali Komunistički Socijaldemokrat. Turbandžija Lagumdžija nastavlja svoj koncept stvaranja hispanoamerikanaca. U ovdašnjem izdanju Naseobinskog Vukojebstva to su Kroatobosanci i Grkobosanci. Komšić. Desnica. S pomoću tog koncepta zagospodario je Federacijom. HDZ BiH i HDZ 1990 su, u ime svojih birača i u ime nacije njihovih birača, skrajnuti i izbačeni iz Federacije.

Sada bi Lagumdžija da krene dalje. Treba mu Dejton Dva. Treba mu Zona Zabrane Ustavnih Naroda. Treba mu Ustavna Intervencija Internacionalne Alijanse, UIAI. Treba mu Ustav Države koji će biti kopija Ohaerovog toaletnog papira, sa regulirajućim mehanizmima, poznatim kao Bonska Ovlaštenja i Ešdaunova Diktatura.

Kalajev austrougarski režim bi, u usporedbi sa Diktaturom Regulatornog Ohaerovog Sindroma Sarajeva za Državu, bio proljetna rapsodija ranog djetinjstva Naseobine.

понедељак, 04. април 2011.

NEVLADINA ORGANIZACIJA SADIK

Incko, i ostali visoki bivši predstavnici, smiješan je u svom siromaštvu i neosebujnosti u pogledu obogaćivanja političkog sistema i vladine administracije.

Ministar iz bivšeg Savjeta ministara, Sadik Ahmetović, i Predsjedavajući Borda Direktora Transparensi internešnel BiH, STJ, izvjesni Emir Đikić, potpisaće, danas, sporazum o saradnji. Taj Transparensi je Nevladina organizacija, uvežena ovdje, slično kao i ambrozija, krompirova zlatica i pčelinje uši. U stvari, Nadvladina orgazmizacija. Želi pošto poto da doživi orgazam istražujući zgradu Vlade Republike Srpske i međuetažni kriminal. U posljednje vrijeme šalju dopise Esenesdeu da im dostavi podatake koliko su para potrošili u kampanji. A ti svi podaci postoje u CIK-u. Međutim Orgazmičari žele da treniraju strogoću baš kod Esenesdea.

Sad mi drago što im nisam da podatke koje, inače, u CIK-u čuvaju u Sefu Američkih Federalnih Rezervi, toliko su dragocjeni. Sad bi te podatke dali Sadiku Ahmetoviću a ovaj bi to proširio po cijeloj Srebrenici, odakle potiče.

Ah, da, Ahmetović se u Savjetu ministara razmožio zato što je drugi jedan veliki stručnjak za bezbjednost odstranjen iz tih struktura. Zaboravio sam kako se zvao taj arhitekt.

Živo me zanima u čemu imaju da sarađuju ta dva ministarstva. Jedno, bezbjednosti unutar BiH, drugo bezbjednosti oko Zgrade Vlade. U sadejstvu sa Bakirom.

Možda u Sporazumu stoji da će Sadaka ministarstvo za svakih pet redaka službene zabilješke od Transparensija, o Dodiku, isplatiti 100 zlatnih carevih forinti. Za pet redaka, sa po šezdeset znakova, o Zgradi Vlade Republike Srpske po 150 zlatnih forinti. Za 1000 redaka o tiražu nekih banjalučkih novina – 4 zlatne forinte.

Čuo sam da policija, u odnosnom predmetu, Sadik Sadaka, uvijek među doušnicima angažuje i aktere iz kriminalnog miljea. Za sporazume nisam čuo.

Ovdje se, u odnosnom Sporazumu, vjerovatno radi o tome da je bivši nalogodavac, parodavac, savjetodavac, odselio, takoreći, odbrčkario se, pa je taj veliki korporejšn za informejšn i zaštitu Države od Dodika, ostao bez dostavoprimca.

Ali, jadna majko, šta će te dostave, javke i informacije ministru Ahmetoviću, izmišljenom i nametnutom ministarstvu u Sarajevskoj Državnoj Tvrđi, uopšte. Kome trebaju dojave Transparensija kod Incko, Zlacko i Picko rade što hoće, od bludnih radnji sa maloljetnim ustavom do petinga sa Černokošuljašima.

недеља, 03. април 2011.

LAŽNI OBOŽAVAOCI UEFE

Nakon što je neki poznati novinar ESPN-a, Linder Širlikens, napao UEFU i FIFU da, u pogledu FS BiH, ne znaju gdje žive i kako izgleda svijet, nadam se da je barem nekolicini usmrđenih i uskislih bh fudbalskih patriota jasnije o čemu se radi.

Mislio sam da je besmisleno dalje objašnjavati zašto je neprihvatljivo instalisati jednog predsjednika FS BiH, pa makar bio i Srbin, kako reče onaj službenik iz Zenice.

Mislio sam da je nepotrebno objašnjavati da su FIFA i UEFA veće odmetnuto svjetsko finansijko zlo od MMF-a, Hipo-Motajica-Bardača Bank i one propale američke Braća Bank, zajedno.

A i sada mislim da je fudbalerima, njihovim sportskim novinarima i najvećem dijelu „fudbalskih radnika“ neobjašnjiva potreba da dignu glas protiv Uefe i Fife a ne da seru o tome kako je bh fudbal pred slomom, kako će ga sankcije uništiti, kako su evropska takmičenja i kvalifikacije reprezentacije stvari koje nemaju cijenu. Pa makar Jedan Predsjednik bio i Srbin.

Prvo. Fudbalski radnici koji kukaju za neusvojenim statutom i Jednim Predsjednikom, ne kukaju zbog bh fudbala, a pogotovu zbog fudbala u Republici Srpskoj, jer bi ove godine, po svemu, i banjalučki Borac trebao ići u Evropu, nego kukaju zbog svojih ničim zasluženih pozicija. Njihov atribut fudbalski radnici ninačemu je utemeljen. Gdje su njihove titule, gdje su njihovi igrači koje su stvorili. Ne može bh fudbalskim vještačkim patriotima sto godina biti dika i medalja Salihamidžić ili, sada Džeko, koji nemaju veze sa tim bh patriotbalom. A mnogi od tih vještačkih fudbalskih radnika paradnika, kriju se iza stava svog saveza. Kao oni gledaju šire, evropskije, uefskije, ali njihovi fudbalski savez, eto, neda pa neda.

Drugo. Fudbaleri, ovdašnji, premijerligaški, njihovi treneri i njihovi istaknuti fudbalski radnici, barem treba da šute o potrebi kompromisa, a to znači usvajanja novog statuta sa Jednim Predsjednikom, izlaska u Evropu... jer na taj način govore o svojim džepovima, o svojim guzicama, o svojim karijerama i o svojim novim ugovorima na osnovu kojih će mnogi oko njih staviti u padže legalan ili ilegalan procenat. Skoro svi su oni Ceca Šatoruša, samo što nemaju onolike sise. Ili nisu imali toliku priliku.

Treće. Novinari, i javnost uopšte, ne treba da seru o Novom Statutu i Jednom Predsjedniku u zemlji čija je reprezentacija već sada jednonacionalna. MIJ, oni komunisti su potpuno uništavali muslimanske fudbalere. Gurali neke Osime, Bukale, Katalinske, Pašiće, Paprice, Nikiće, a od muslimana puštali samo Sušića, bio predobar pa ga nisu mogli odstraniti, i ponekog ubicu Hatunića. I Hadžiabdića, mog idola i dandanas. Volio bih da nekog odnesem ko nekad Hadžija, pa nek sutra umrem. Sada, kada je pobijedio patriotizam i sloboda, reprezentacija je jednonacionalna i niko se ne može ni primaknuti joj.

Četvrto. UEFA i FIFA. Lajza Mineli. Mani, mani, mani. Šta su uložili u nesretnu zemlju BiH da bi ovdje fudbal postao sport a ne bunjište tajkuna, skorojevića, ratnih profitera, polukriminalaca i prevaranata. Da bi imali moralno i materijalno pravi da traže Novi Statut i Jednog predsjednika. Poslali nekog Zavrla. Kobiva on znaju šta je fudbal. EUFA i FIFA dali su ovom usranom bh fudbalu, na čijim temeljima Saraj želi da izgradi državu, a oni mu pomažu, toliko da nemaju prava da u FS BiH ni kave-kuvaricu blago uštinu za guzicu.