субота, 13. фебруар 2010.

BALKANSKA POVRŠNOST ZAHVATILA I BRISEL
Dragan Čavić, otpadnik u rangu Dragana Kalinića, ali u blagoj prednosti nad njim, uspio ih je ubijediti da mu formiraju stranku, izjavio je, na prvoj liniji borbe protiv Referenduma: Referendum je cirkus SNSD-a.
Dragan Čavić je cirkus SDS-a.
I o tome se nema šta više reći.
Osim što je čudno da DPČ, Demokratska Partija Čavić, preko svog predsjednika ne iznosi program, demokratsi i partijski, kao alternativu diktaturi širokih slojeva življa i širokom savezu koje praktikuje SNSD.
To što demokratija i partija ne idu zajedno, to ćemo ostaviti lošim arhitektima i dizajnerima stranaka u BiH, koji su i Čaviću napravili i stranku i ime.
I osim što je zapanjujuće da se Mesićevom tenologijom vica služi ne samo Čavić nego i Ketrin Ešton, veoma važna funkcionerka Brisela, koja o BiH kaže: Tamo se Srbi. Bošnjaci i Hrvati svađaju oko ustava a Dodik stalno prijeti otcjepljenjem.
To je, dakle, svo znanje koje Brisel ima o BiH?
Košto gledam: Ketrin ide na važnu sjednicu a hodnici u briselskoj palati dugi, kao vojnički u školi rezervnih oficira u Bileći. Liftovi za hodnike još nisu izmišljeni pa zvon njenih cipela odjekuje Unijom. Nailazi važni dužnosnik koji je bio u delegacijskoj posjeti BiH. Haj, Ketrin. Haj, šta ima u Bosni. Ništa, Srbi, Bošnjaci i Hrvati se svađaju oko ustava a Dodik prijeti otcjepljenjem. Fajn.
Tako BiH nastavlja svoj put zemlje jednostavne dijagnoze i krvave istorije.
Turci dođu i kažu: Jednostavno je, samo sirotinji raji uzmi trećinu i mirna Bosna. AustroUgari dođu i kažu: Samo napravi katastar i vozi šumu, usput nedaj da se zbližavaju te šumske vjere i mirna carevina. NDH dođe i kaže: Samo istrijebi Srbe i Bosna za dom spremna. Komunisti dođu i kažu: Bratstvuj i jedinstvuj i jebi zemlju koja Bosne nema.
Onda dođu stranke sa Srednjim D, podijele kame i pokolju sve, ko u klaonici peradi.
Šta ima u Bosni. Ništa, Srbi, Bošnjaci i Hrvati svađaju se oko rostfraja za kame. A Dodik. Dodik ko Dodik. Sad hoće da otcijepi Republiku Srpsku od Evropske unije.

петак, 12. фебруар 2010.

SARAJEVSKA ŠUTNJA POVODOM ZLOČINA FEDERALNE TELEZVIJERI
Dobro je.
Onako kako sam i očekivao.
Sarajevska šutnja povodom poistovjećivanja zvaničnih funkcionera Republike Srpske i BiH, Srba, slučajno, od strane vlastima bliske Federalne telezvijeri, govori o tome da tamošnja intelektualna, kulturna, medijska i politička javnost, i javnost uopšte, smatraju da se to događa nekom drugom, u nekoj drugoj zemlji. Zemljotres na Haitiju, cunami u Indoneziji.
I u sarajevskoj multietničkoj ćenifi sazrela je svijest da je sve podijeljeno. Da te Srbe smatraju svojima, u smislu, ljudi iz svoje države, branili bi ih. Ili bi barem pokušali. Ako ne zbog njih a ono zbog odbrane demokratskog i civilizacijskog prostora jedne zemlje. Ovako, šta me briga šta se događa na Islandu.
To što je Tihić, sa facom koja sugeriše da se uneredio u pelene, ili da bi se radije uneredio nego da priča o tome, iscijedio da RAK treba da tadi u skladu sa ovlaštenjima a neki zvaničnik iz Federalne telezvijeri saopštio da se radi o šaljivom insertu, nije nikakva reakcija javnosti i onih koji su odgovorni. Taj zvaničnik telezvijeri dopušta, već godinama, da se javni servis, koji govori u ime države, bez obzira što se skriva iza javnosti, baca balegom na cijeli jedan entitet, na političke stranke koje su voljom građana, na izborima, zauzele svoj dio vlasti, na cijeli jedan narod. Tihić je idejni inspirator fašistoidnosti jer je, samo jednu sitnicu da navedem, odavno izjavio da on, i oni, Republiku Srpsku ukidaju svaki dan.
Regulatorna agencija za telekomunikacije nije ni riječi prozborila o sankcijama, procedurama, procesu. Osim što je malo popovala o tome šta bi trebalo da radi javni servis. O tome mogu govoriti amazonskim plemenskim ostacima. Ovdje još ima ljudi koji znaju šta je profesionalna televizija.
Da sam diktator, košto nisam, povukao bih sve predstavnike Republike Srpske iz tog Raka. A Efteve, demokratski ugasio, ukinuo, minirao. Kao oni junaci na Diskaveriju.
Međutim, moj demokratski obzor se zadovoljava samo konstatacijom: Ipak se dijeli.
Ostajte mi s druge strane.
POČASNI SARAJNIK
Izvjesni beogradski, što ne znači i srbijanski, rok-kritičar, Petar Luković, kandidat je za status i zvanje počasnog građanina Sarajeva. Tu lentu već nosi Nataša Kandić, također Beograđanka.
Oboje su, i još mnogi, iz svojevrsnog soja egzibicionih nacioautista kojima je glavno obilježje da djeluju „protiv svojih“, da ponižavaju naciju kojoj bi trebalo da pripadaju, dokazujući svoju realnost i mnogonacijstvo forsiranom jednostranošću koja je toliko daleko od svake realanosti kao i tvrdnja da je u prvoj bračnoj noći neko silovan.
Iz soja egzibicionih nacioautista svojstvenog samo Srbima beograđanske endemske intelektualpatije.
Radi se o zavaravanju sebe samih ali i javnosti, vlastite ali i tuđe nacije. Petar Luković tvrdi da su se sve vrste fašista, nacista, četnika, koljača, digle u odbranu srpskog zločina. To govori najmanje dvije stvari: On Srbe, ili dio Srba, naziva fašistima i nacistima što može da sugeriše da su Bakir Video Uradak i Luković iz iste radionice. I drugo, on laže. Niko ne brani zločine Srba. Radi se o egzaktiranju nasuprot egzaltiranju i propagiranju utvrđenog i neutvrđenog zločina kao vladavine nacije nad nacijom. Elementarna istrorijskonaučna postavka jeste da se u ratu bitke, zločini, vojske i političke odluke ne mogu posmatrati izdvojeno.
Luković i slični, sugerišu da zastupaju drugačiju političku opciju, da su rijetka i probrana opozicija zvaničnoj vlasti, vladajućim strankama i ideologijama, režimu i sistemu.
Nisu. Oni su opozicija čija je ideologija jevtino pišanje uz vjetar ponukano unutrašnjim bolesnim porivom da se bez ikakvog koncepta, koncepcije, sistema, političkog programa, ideologije ili stava, bude u centru pažnje kao neko ko narodu otvara oči. Njihov glavni politički poriv je u kafanskoj rečenici: Jesam im ga vikno, a?
Ta jevtina beograđanska dodvoričavost nedobronamjernima, nekidan je pokazana u Sandžačkom dnevnom listu Danas, kada je jedna gospođa sa tog nenacionalnog strništa, izgrdila taj list ko gospođa štene, što malo, malo pa objavljuje viceve o Hasi i Husi. To je rasizam. Ili nešto slično, rekla je. A vicevi o plavušama su najdublji umjetnički poriv. Kao i o Piroćancima, Lalama, Crnogorcima.
Taj nevjerovatno sniženi prag međunacionalnog dostojanstva i činjeničnosti, govori o nezrelosti nacija i nacionalnih pripadnika.
Jebe mi se za Lukovića i počasno sarajgrađanstvo. Ali Sarajevo na taj način ponižava Srbe. Probira ih. Selektira. Kao da će se taj Luković samooprašivanjem razroditi i namnožiti u Sarajevu pogodne Srbe.
S druge strane, Sarajevo time pokazuje i svoj negativistički odnos prema svojim bivšim Srbima. Dodjelom lente počasnog građanima dvoma Srba, Sarajevo pokazuje da je grad bez Srba. To je kao da se u parku mira zasađuje japanska trešnja. Nešto što ne živi ovdje.

INCKO GA NIJE VIDIO
Visoki Predradnik Međunarodne Zajednice, Valentin Incko, postaje smušen kao i portparoli Ohaera. Nisam vidio video-klip Bakiroglua i Eftevea. Kada ga vidim onda ću da zauzmem stav. Nešto u tom stilu. Tako je i RAK, Regulatorna agencija, obznanila da ga još nije vidjela.
A čim je usvojen Zakon o referendumu, Incku se On odmah ukazao u granitnoj i natprirodnoj veličini. Referendum o Otcjepljenju, mislim. Pa je, bržebolje, zaprijetio strankama koje su glasale za Njega da su ušle u rizik da Republika Srpska bude izolovana i da snosi posljedice. Tako je oštro nastupio da sam siguran da će iz Republike Srpske svoje poslove i fabrike odmah povući Nisan, Mercedes, Nasa, Rio Tinto, Šel, Evron i Epl a svoje banke će zatvoriti Siti, onaj Meril i BNP. Da i Štejer će zatvoriti svojih dvanaest fabrika terenskih oklopnjaka pošto Incko ima direktan uticaj na austrijske kompanije.
Ne znam da li Incko ima neke paranormalne sposobnosti pa da Ga trenutno ugleda, odmah nakon izglasavanja.
Ali znam da on, u stvari, šalje dimne signale u Brisel i Vašington koji kažu: Oni fašisti iz Republike Srpske pripremili Referendum o Otcjepljenju Republike Srpske i Rascjepljenju BiH. Nakon toga slijedi pripajanje Srbiji, ne samo Republike Srpske, nego i Kipra, Sjevernog Kosova i Ukrajine. Dodik i Republika Srpska su poremetili cijelu zemaljsku koru. Stoga moraju snositi posljedice. Ja sam jasno, poručuje Dimni Incko, prvi vidio Neidentifikovani Referendumski Objekat. Sada će to, za mnom, da vide Kacin, Pak, Stipan, Nataša Baka-Kandić, Sarajlija Petar Luković, senatori, Ešton... (naježim se, da ne kažem neku nužničku lirsku riječ, kad neko dolazi u BiH a prezime mu počinje sa Eš...).
Preporučujem Velikom Poglavici Zloslutni Dimni Signal da ne troši vrijeme obilazeći razne Borenoviće, Čaviće i slične indijance, koji od stranaca uzimaju puške i viski, i baljezgaju po rezervatu, nego da malo sjedi u Sarajevu, da gleda FTV i BHT i da Ga malo vidi. I sa druge strane. I da nabavi jaču vagu, sa neke malte, da izvaže koliko ko proizvodi mržnje. Zakon o refrendumu i ti mediji, odnosno Sarajevo.
I da razmisli šta je opasnije po opstanak te njegove BiH.

четвртак, 11. фебруар 2010.

DA LI JE BAKIR BOLEST ILI JE ZNAK BOLESTI
Šizofreno permanentno bavljenje sarajevske bošnjačke javne, medijske, inetelektualne i političke nomenklature Republikom Srpskom i Srbima ima dvojake uzroke i, na žalost, dvojake posljedice.
Prvi uzrok:
Pomenuta nomenklatura dovoljno je široka da se može proglasiti pansrbodemija. Bolesno je stalno kolektivno bavljenje Srbima. Bez Srba ovdje, sarajevski bošnjakluk ne bi mogao da živi. A sa Srbima ne može pogotovu. Srbi su mjera bošnjakluka i bošnjaštva. Negativan odnos prema Srbima je direktno povezan sa nivoom izgradnje nacije od vjerskog kolektiviteta. Urođena teritorijalizacija sarajskog bošnjakluka, koja vuče korijene još od prvog sabljokrvlja Turske i Mehmeda Fatiha, Dede Osvajača, želi da potčini Srbe, i Hrvate i tako ostvari svoje bolesne težnje za teritorijama. Teritorijalizacija raje taj je prvi uzrok terorizovanja Srba.
Drugi uzrok:
Naručena, instrumentalizovana, projektovana djelatnost protiv Srba. Posao s Hrvatima obavljen je, najvećim dijelom međunarodnim arnžmanima (natjerani su u Vašingtonski sporazum, insceniran im je nehrišćanski savez u trovjerskom ratu, dovedeni su pred svršeni federalni čin...). Ilegalni dio međunarodne zajednice u BiH i izvan, ovdje je najmio nadničare da rade projekt Protiv Srba. U tom projektu su najveći dio onih koji su iz arsenala jedan čovjek – jedna stranka, jedna čovjek – jedne novine, jedan čovjek – jedna nevladina organizacija. Da ne nabrajam, dovoljno je reći kako usrana Borka Rudić, predsjednica neke ubljuge BH novinari, ili slično, važno izjavi da oni štite obične ljude a političari neka se sami brane od umobolnika poput Bakira.
Prva posljedica:
Sunovrat medijskog profesionalizma koji se još može očuvati, jer na njega ne nasrću samo instrumentalisti i teritorijalni bošnjakluk nego i oglašivači-tajkuni, kolektivne nevidljive sile, od vjerskih do regionalno-feudalnih i paraudbaških. Iako medijske slobode ne postoje, mogla bi se, barem u ovakvim društvima, očuvati dobra namjera da se činjenično bavimo novinarstvom.
Druga posljedica:
Gebelsovsko bavljenje Srbima, Republikom Srpskom, pa i Dodikom, iako on nije ni Republika Srpska ni Srbi ali je kod neuke bošnjačke sirotinje raje, simbol i jednog i drugog, stvara kod Srba nepovratnu gadljivost prema Bosni i Hercegovini i prema Sarajevu. Na kraju, stvoriće i gadljivost i odbojnost prema Bošnjacima i muslimanima. S druge strane, ta permanencija zgađivanja Srba i Republike Srpske, usloviće i u svijesti svakog pojedinog bošnjačkog muslimana logičnu reakciju: sa ovim neljudima ne treba biti u jednoj državi. Ta kolektivizacija i homogenizacija pojedinačne odbojne svijesti dovešće do ravnodušnosti prema opstanku BiH i prema njenom raspadu. A ravnodušnost i svjesno prihvatanje nemogućnosti zajedničkog života i zajedničke države, najjevtiniji je, mjeren krvlju, oblik raspada. Tada se država raspada bez rata što je u istoriji uvijek najproduktivniji i najraskošniji raspad. U drugim slučajevima, kao što je bilo u Samoupravnoj Jugoslaviji, pojedinci, masovno, na mnogim stranama, nisu prihvatali raspad kao izvjesnost i normalnost pa se to moralo izdejstvovati, i sprečavati, puškama i krvlju.
Bakir i šizofreni Saraj rade za taj raspad sam po sebi, raspad ko bože pomozi, neokrvljeni kvalitetni raspad.
Treba ih samo pustiti i čekati.

уторак, 09. фебруар 2010.

SISTEMATSKO PRODUKOVANJE MRŽNJE NA FTV

Posljednji slučaj fašizacije predsjednika SNSD Milorada Dodika na Federalnoj televiziji, jednom od javnih servisa, jedan je od najkrupnijih razloga da reaguju zvanična tijela na zajedničkom nivou, koja to neće učiniti, i da to osude sarajevski politički zvaničnici, koji to takođe neće učiniti.
Sistematski govor mržnje produkovan iz Sarajeva, uz asistenciju dijela međunarodne zajednice, obavlja svoju drugu etapu. Prvo je Republika Srpska proglašena genocidnom, sada se njeni lideri ocjenjuju fašistoidnim a u trećoj fazi i svi Srbi će biti etiketirani fašizmom i genocidom.
Javni mediji, pa i FTV, govore samo ono što sarajevski intelektualci i političari misle, nastojeći pri tome da u to ubijede i javnost.
To što radi FTV, njihova glavna politička emisija, a i BHT, prelazi, i prešlo je, prag minimalno potrebne tolerancije za zajednički život u BiH.
SNSD smatra da nije potrebno na takvo djelovanje vraćati istom mjerom jer to prelazi granice političkog, evropskog i civilizacijskog praga.
Ali treba biti svjestan činjenice da je ovakva politička tehnologija najbolji rad na raspadu BiH.
Nije potrebno trošiti previše energije na to. Sarajevo radi najbolji posao za dezintegraciju BiH. Jer, kada se dezintegracija dogodi u glavama običnih ljudi, onda sve i de prirodnim putem, nema rata ni krvi. Svako sebi.

понедељак, 08. фебруар 2010.

GLOBALNO NATOPLJAVANJE
Sve je otišlo u Mrdušu Donju.
O Natu, koristim prisniju gramatiku jer NATO nije više Natlantska Armija Teritorijalne Odbrane, nego neko koje tu kao svakodnevni rođak, samo iz velegrada, počeli su da pričaju svi, od malih protuva do velikih egzibicionih opozcionara, Mihajlice, od besprogramskih stranaka do otcjepljivačkih referendumaša odmah i sada, od srbijanskih mondijalista do ortodoksnih moskvaša. Hajde što Moskva govori nešto o Natu ali šta imaju o tome da zbore mišiji rupaši, oni čiji su horizonti omeđeni vrtačama i čija moć počiva na svemoći neobavezujućeg zaključivanja o sudbinama svih drugih osim vlastite.
Ove zemlje ovdje, na prostoru bivše SFRJ ali i Bugarska, Rumunija, Grčka, Albanija, Turska... nalaze se na velikom raskršću zečijih jebališta. A poznato je da zečevi te radnje obavljaju u visokofrekventnom stilu. Nije bitno nad kim. Kogod se tu zadesi. Neke zemlje su uspjele da shvate kafkijansku filozofiju Zečijih Jebališta. Neke nisu. Naročito neki narodi pa su u istoriju krenuli sa istim brojem pripadnika kao i Englezi a danas su došli dotle da je tih Ingleza šest, sedam puta više. Na Srbe mislim.
I mislim da velika pitanja života i smrti na promaji Zečijih Jebališta ne mogu da se rješavaju izjavama u novinama. To je život jednodnevnog leptira. Iluzija, kao što je i Mihajlica iluzija, radikali iluzija, demokratski progres iluzija, otcjepljenje sada iluzija...
Mogao bih da izjavim da Island nikada nije podržao prenos nadležnosti sa Republike Srpske na BiH a da Nova Kaledonija nije protiv Referenduma u Republici Srpskoj. Te izjave imaju istu težinu kao i sve druge neartikulacije o Natu, Kosovu i EU.
Ali šta postižu Mihajlica, Bosić i srbijanske budale? Postižu samo to da Džon Bulard, komandant štaba Nato u Sarajevu izjavljuje kako nije pitanje hoće li BiH u Nato nego kada će, Ispunjavanje uslova ne garantuje MAP, Nato nema alternativu.
Sigurno je samo jedno: Poslije Druga Tita, niko neće umjeti tako da se šepuri u Belom Odelu po Zečijim Jebalištima i Belom Svetu. Zato niko i ne treba to da pokušava.
Nato je ovdje ušao davno, u tome su učestvovali, ne znajući, dabome, i sve one protuve koje su sada protiv njega. Politika Nato ili ne, Nato ili Moskva, Moskva ili ne, vodi se mnogo drugačije i na malo duže staze. Nema te politike ako svakih 50 godina mijenjate državu ili državljanstvo, naciju ili jezik, pišete se malim ili velikim slovom, želite više teritorija a manje demokratije, rušite biste heroja i dižete svoje...
Odnosno, imali ste državu koja je mogla da bude faca i danas. Tražili ste Kvrgana sa proširenim venama, mimo zečijeg.
Sad plaćajte.
Jedino što ne savjetujem, jeste da ne pomažete nekoga od gorila ili da branite jednog od drugog.

недеља, 07. фебруар 2010.

OTKUD VUČIĆ NA RTRS-u?
Dok je u Banjaluci stolovala Prva Dodikova Vlada, pod okriljem Koalicije Sloga, tada je Aleksandar Vučić bio beba kod Vojislava Šešelja Vojvode i častio nas izdajnicima, izvodima (tako je Voja Vojvoda izgovarao: izrodima), nesrbima... Tada je Sloba Sloboda (Niko ne sme da vas bije) zahtijevao da napadnemo Vojnu bazu Sfora u Ramićima a Nikola Poplašen Hrabri, tada radikal u najmu kod Šešelja, tada u najmu kod Slobe, Predsjednik Republike Srpske, pošto je pobijedio Biljanu Plavšić, i Čerčil je izgubio izbore pošto je spasio Englesku, pridružio se zahtjevima za napad. To je doba kada su radikali u Banjaluci demolirali konzulate SAD i Velike Britanije. Kao izraz svekolikog srpstva kavlovačko-kavlobadske provenijencije. Aleksandar Vučić tada je bio Šešelj jugend. I kao ministar informacija, za vreme Slobe, bre, srao je o vlastima u Republici Srpskoj da pas s maslom ne bi pojeo. Jedan je od onih koje sam čerečio u svojim izjavama i izlivima miloduha i trebavske nježnosti. To su srboidiotumi koji su lansirali teze da u Hrvatskoj postoje srpski gradovi Splet, Osek i Reka i da je to sve Srbija.
Taj A. Vučić je, mnogo kasnije napustio Voju Haškog i pridružio se Nikoliću. Splet, Reka i Osek više nisu u Srbiji. Takvog Vučića su pozvali u SAD. Jebeš karakter koji nije labilan.
Sada je takav Vučić, došao u Republiku Srpsku da promoviše stranku, Prekodrinski Ogranak Srpske Napredne Stranke i pojavio se u Centralnom Dnevniku Države Medijskog Mraka Milorada Dodika. Kojega je nazivao diktatorom nad Esdeesom, Srpskim Radikalima i Srbima uopšte a u saradnji sa mračnim silama Amerike i Engleske.
Aleksandar Nikolić Vučić na Radio-televiziji Republike Srpske. Strašno. Na šta je spala diktatura u Dodikovoj zemlji.
Doista, što će umnjacima u RTRS-u na pameti ideja o gostovanju Vučića u Dnevniku. Kad on ovdje nije ništa. Njegova stranka ne postoji. Nema je u parlamentima. A sa tom spodobom se ne može dokazivati demokratičnost. Aleksandar Vučić može mijenjati stotinu stranaka, on će ostati Spodoba Srpske Političke Scene, kao i desetine drugih koji su upropastili Srbiju.
Osim ako nije u pitanju neki aranžman. Sa strancima. S kim će?
I Vučić bi mogao u politergelu sa Čavićem, Mihajlicom, Krsmanovićem, Kalinićem... A izborni prag je nizak.
Deset minuta u Dnevniku može dobiti sdamo atomska bomba koja bi sada pala negdje u srcu Evrope.
Ne mogu da vjerujem u toliku raskošnost uredničkog talenta RTRS-ovaca.