DA LI JE BAKIR BOLEST ILI JE ZNAK BOLESTI
Šizofreno permanentno bavljenje sarajevske bošnjačke javne, medijske, inetelektualne i političke nomenklature Republikom Srpskom i Srbima ima dvojake uzroke i, na žalost, dvojake posljedice.
Prvi uzrok:
Pomenuta nomenklatura dovoljno je široka da se može proglasiti pansrbodemija. Bolesno je stalno kolektivno bavljenje Srbima. Bez Srba ovdje, sarajevski bošnjakluk ne bi mogao da živi. A sa Srbima ne može pogotovu. Srbi su mjera bošnjakluka i bošnjaštva. Negativan odnos prema Srbima je direktno povezan sa nivoom izgradnje nacije od vjerskog kolektiviteta. Urođena teritorijalizacija sarajskog bošnjakluka, koja vuče korijene još od prvog sabljokrvlja Turske i Mehmeda Fatiha, Dede Osvajača, želi da potčini Srbe, i Hrvate i tako ostvari svoje bolesne težnje za teritorijama. Teritorijalizacija raje taj je prvi uzrok terorizovanja Srba.
Drugi uzrok:
Naručena, instrumentalizovana, projektovana djelatnost protiv Srba. Posao s Hrvatima obavljen je, najvećim dijelom međunarodnim arnžmanima (natjerani su u Vašingtonski sporazum, insceniran im je nehrišćanski savez u trovjerskom ratu, dovedeni su pred svršeni federalni čin...). Ilegalni dio međunarodne zajednice u BiH i izvan, ovdje je najmio nadničare da rade projekt Protiv Srba. U tom projektu su najveći dio onih koji su iz arsenala jedan čovjek – jedna stranka, jedna čovjek – jedne novine, jedan čovjek – jedna nevladina organizacija. Da ne nabrajam, dovoljno je reći kako usrana Borka Rudić, predsjednica neke ubljuge BH novinari, ili slično, važno izjavi da oni štite obične ljude a političari neka se sami brane od umobolnika poput Bakira.
Prva posljedica:
Sunovrat medijskog profesionalizma koji se još može očuvati, jer na njega ne nasrću samo instrumentalisti i teritorijalni bošnjakluk nego i oglašivači-tajkuni, kolektivne nevidljive sile, od vjerskih do regionalno-feudalnih i paraudbaških. Iako medijske slobode ne postoje, mogla bi se, barem u ovakvim društvima, očuvati dobra namjera da se činjenično bavimo novinarstvom.
Druga posljedica:
Gebelsovsko bavljenje Srbima, Republikom Srpskom, pa i Dodikom, iako on nije ni Republika Srpska ni Srbi ali je kod neuke bošnjačke sirotinje raje, simbol i jednog i drugog, stvara kod Srba nepovratnu gadljivost prema Bosni i Hercegovini i prema Sarajevu. Na kraju, stvoriće i gadljivost i odbojnost prema Bošnjacima i muslimanima. S druge strane, ta permanencija zgađivanja Srba i Republike Srpske, usloviće i u svijesti svakog pojedinog bošnjačkog muslimana logičnu reakciju: sa ovim neljudima ne treba biti u jednoj državi. Ta kolektivizacija i homogenizacija pojedinačne odbojne svijesti dovešće do ravnodušnosti prema opstanku BiH i prema njenom raspadu. A ravnodušnost i svjesno prihvatanje nemogućnosti zajedničkog života i zajedničke države, najjevtiniji je, mjeren krvlju, oblik raspada. Tada se država raspada bez rata što je u istoriji uvijek najproduktivniji i najraskošniji raspad. U drugim slučajevima, kao što je bilo u Samoupravnoj Jugoslaviji, pojedinci, masovno, na mnogim stranama, nisu prihvatali raspad kao izvjesnost i normalnost pa se to moralo izdejstvovati, i sprečavati, puškama i krvlju.
Bakir i šizofreni Saraj rade za taj raspad sam po sebi, raspad ko bože pomozi, neokrvljeni kvalitetni raspad.
Treba ih samo pustiti i čekati.
Šizofreno permanentno bavljenje sarajevske bošnjačke javne, medijske, inetelektualne i političke nomenklature Republikom Srpskom i Srbima ima dvojake uzroke i, na žalost, dvojake posljedice.
Prvi uzrok:
Pomenuta nomenklatura dovoljno je široka da se može proglasiti pansrbodemija. Bolesno je stalno kolektivno bavljenje Srbima. Bez Srba ovdje, sarajevski bošnjakluk ne bi mogao da živi. A sa Srbima ne može pogotovu. Srbi su mjera bošnjakluka i bošnjaštva. Negativan odnos prema Srbima je direktno povezan sa nivoom izgradnje nacije od vjerskog kolektiviteta. Urođena teritorijalizacija sarajskog bošnjakluka, koja vuče korijene još od prvog sabljokrvlja Turske i Mehmeda Fatiha, Dede Osvajača, želi da potčini Srbe, i Hrvate i tako ostvari svoje bolesne težnje za teritorijama. Teritorijalizacija raje taj je prvi uzrok terorizovanja Srba.
Drugi uzrok:
Naručena, instrumentalizovana, projektovana djelatnost protiv Srba. Posao s Hrvatima obavljen je, najvećim dijelom međunarodnim arnžmanima (natjerani su u Vašingtonski sporazum, insceniran im je nehrišćanski savez u trovjerskom ratu, dovedeni su pred svršeni federalni čin...). Ilegalni dio međunarodne zajednice u BiH i izvan, ovdje je najmio nadničare da rade projekt Protiv Srba. U tom projektu su najveći dio onih koji su iz arsenala jedan čovjek – jedna stranka, jedna čovjek – jedne novine, jedan čovjek – jedna nevladina organizacija. Da ne nabrajam, dovoljno je reći kako usrana Borka Rudić, predsjednica neke ubljuge BH novinari, ili slično, važno izjavi da oni štite obične ljude a političari neka se sami brane od umobolnika poput Bakira.
Prva posljedica:
Sunovrat medijskog profesionalizma koji se još može očuvati, jer na njega ne nasrću samo instrumentalisti i teritorijalni bošnjakluk nego i oglašivači-tajkuni, kolektivne nevidljive sile, od vjerskih do regionalno-feudalnih i paraudbaških. Iako medijske slobode ne postoje, mogla bi se, barem u ovakvim društvima, očuvati dobra namjera da se činjenično bavimo novinarstvom.
Druga posljedica:
Gebelsovsko bavljenje Srbima, Republikom Srpskom, pa i Dodikom, iako on nije ni Republika Srpska ni Srbi ali je kod neuke bošnjačke sirotinje raje, simbol i jednog i drugog, stvara kod Srba nepovratnu gadljivost prema Bosni i Hercegovini i prema Sarajevu. Na kraju, stvoriće i gadljivost i odbojnost prema Bošnjacima i muslimanima. S druge strane, ta permanencija zgađivanja Srba i Republike Srpske, usloviće i u svijesti svakog pojedinog bošnjačkog muslimana logičnu reakciju: sa ovim neljudima ne treba biti u jednoj državi. Ta kolektivizacija i homogenizacija pojedinačne odbojne svijesti dovešće do ravnodušnosti prema opstanku BiH i prema njenom raspadu. A ravnodušnost i svjesno prihvatanje nemogućnosti zajedničkog života i zajedničke države, najjevtiniji je, mjeren krvlju, oblik raspada. Tada se država raspada bez rata što je u istoriji uvijek najproduktivniji i najraskošniji raspad. U drugim slučajevima, kao što je bilo u Samoupravnoj Jugoslaviji, pojedinci, masovno, na mnogim stranama, nisu prihvatali raspad kao izvjesnost i normalnost pa se to moralo izdejstvovati, i sprečavati, puškama i krvlju.
Bakir i šizofreni Saraj rade za taj raspad sam po sebi, raspad ko bože pomozi, neokrvljeni kvalitetni raspad.
Treba ih samo pustiti i čekati.
