субота, 09. август 2008.

9. AVGUST 2008.
PROŠLOG LJETA POČELI SMO GRADNJU SPLAVA NA JEZERU HIDROELEKTRANE BOČAC. DOBILI SMO DOZVOLU I OSNOVALI EKOLOŠKO UDRUŽENJE. SKUPILI SMO SE I DALI U AKCIJU: METALCI, LAKIRERI, STOLARI, STATIČARI... SVE AMATERSKI ALI POSAO JE IŠAO. ONDA SU DOŠLI ODMORI PA IZBORI. I ZIMA. SPLAV JE ČEKAO. OVE GODINE JEDVA SMO KRENULI SA KUĆICOM I SADA JE PRI KRAJU. MOŽDA U OKTOBRU, KADA PROĐU IZBORI, STIGNEMO JEDAN KOTLIĆ SPREMITI, PA ONDA ČEKAMO LJETO.
SHVATIO SAM DA SVEGA IMAM OSIM VREMENA. A KAD NEMAŠ VREMENA ONDA NE KASNIŠ JER NIŠTA I NE STIGNEŠ ZAPOČETI.
IAKO NE VOLIM VODU (MOJ PRADJED TOMAN MI JE GOVORIO: BJEŽI OD ONOG ŠTO NE MOŽEŠ DRŽATI U RUCI) I NE RIBARIM, VOLIM PRIRODU I VESELIM SE OVOM NOVOM STANIŠTU I KAMENJARU NA OBALI JEZERA.

петак, 08. август 2008.

SRUŠITI NENARODNE
REŽIME U NEKIM OPŠTINAMA
Lokalni izbori u oktobru biće prekretnica za Republiku Srpsku.
Konačno će se srušiti posljednji bastioni ratne tehnologije vladanja koju je do samouništavajućih razmjera, po sebe i po Republiku Srpsku, usavršio Esdees.
Ta ratna tehnologija lokalne vlasti prezentuje se kroz svakodnevni manifestacioni primitivizam, nedokučivu vlast nad parama, bezobzirnu pljačku i korupciju, potpunu nebrigu za svakodnevni život običnog čovjeka i kroz pretvaranje lokalnih zajednica u kasabe, saraje i sokake.
Lokalna vlast Esdeesa, i još nekih marginalaca, pored Sarajeva i Tri Ljiljana, Tihe, Zlaje i Harija, legitimiše se kao posljednji otpor napretku i odvajanju Republike Srpske od živog blata ratne i čežnjivo unitarizovane BiH, što je promovisano 2006. kao „Naprijed Srpska“.
Prvi zadatak Snaga Napretka u oktobarskim izborima je rušenje nenarodnih režima u lokalnim zajednicama Novog, Dubice, Prijedora, Doboja, Prnjavora, Teslića, Bijeljine,Višegrada...
Nenarodni režim u Doboju nije dorastao da upravlja širokim područjem Krnjina, Vučijaka, Ozrena i Trebave. Ma nije dorastao da upravlja ni gradskim parkom a kamo li da se odupre moćnicima iz sjene kao što su Mićo i Miker. Spram te nomenklature i Obrenove vlasti u Doboju, Paravac izgleda kao dobroćudna politička barbika.
Nenarodni režim u Prijedoru ne čini za narod ni koliko onaj Indijac čiji su sada Rudnici Ljubija a narod prijedorski dijeli tako što puteve asfaltira do granice svojih glasača. Stoga Prijedor danas izgleda kao da pripada cazinskoj krajini a ne kao sastavni dio Banjaluke jer je udaljen tek 50 kilometara.
Prnjavorski nenarodni režim pretvorio se u noćnog čuvara lokalnih lopova iz rasadnika nekad ovdje moćnog Esdeesa i za četiri godine mandata upropastio sve šanse Prnjavora da skoči među gradove. Kogod bilo gdje putuje iz Banjaluke nastoji da što prije prođe kraj Prnjavora.
Nenarodni režim Teslića i Rade Pavlovića okrenuo je protiv sebe sve privrednike koji ukupno zapošljavaju više od 2.500 radnika i neda im disati. Rade Pavlović je postao bljedoliki Car Bokasa od Teslića.
Nenarodni režim Miće Mićića, koji se nevjerovatno iskreno smiješi u grotlu smrada bijeljinskih septičkih jama, prava je slika i prilika propasti i pada Esdeesa. Nekada su Esdeesove kamarile, u naponu snage, pekle i narodu dijelile volove, kao pop Savo u Tesliću, a sada Mićo peče i dijeli po bijeljinskim selima šugavu kezmad. I usput, baš gledam na ekranu, neda sirotinji iz Čengića pare koje su sami skupili i još im Vlada Republike Srpske pripomogla.
Mića od Višegrada, Esdeesovac, takođe je izgradio nenarodni režim i onom napaćenom narodu nije pružio ništa osim laži tipa da će izgraditi robnu kući crno-bijele tenike, da će kraj Drine napraviti Knez-Mihajlovu, da će trule bandere iz jedne ulice premjstiti u drugu... a u suštini kanalizacija mu teče sokacima kao da još ovdje vladaju turski konjevodci. Uz to, Mića Višegradski Brkati, jedan je iz plejade onih koji su ugostili Harisa Silajdžića.
Lokalna vlast se, od oktobra, mora deklarisati i djelovati kao narodna. Kao vlast koja služi ljudima u narodu, kao vlast koju će svako zvati „moja kuća“ a ne „njihov načelnik“. Kao vlast koja umije uraditi nešto više od septičke jame i zagađenog vodovoda. Kao vlast koja zna nešto više od dovođenja Silajdžića na otvaranje džamija. Kao vlast koja na svaku izgrađenu džamiju ili crkvu izgradi pet fabrika. Kao Vlast Napretka.
Sve drugo će biti nepovratno propuštena prilika lokalnih izbora.
LAŽ KAO POLITIČKI PROGRAM
Razbijena vojska Esdeesa više nema formaciju, banjalučki desetkovani divizion nije uspio da obezbijedi ni polovnjačkog kandidata za gradonačelnika na rasprodaji, dobojski puk u rasulu uzvaničio Harisa koji voli Esdees mnogo više nego Republiku Srpsku, bijeljinski čelnik operativne grupe, Mićić, kupa asfalt ispred zgrade opštine i slavi slavu dok mu pada i posljednja odbrana, komandir prnjavaorskog rova Esdeesa potrošio je stotinu miliona u mandatu a Prnjavor danas izgleda gore nego kad je Rade Rakulj bio skojevac a Esdeesov general bez čina i vojske, Bosić, zanijemio je kad je shvatio kakvu je samoukopničku izvalu lansirao tvrdnjom da je suđenje Njegovom Karadžiću suđenje i Našoj Republici Srpskoj.
U takvoj Srpskoj Demokratskoj Stranci sve je manje srpstva, demokratije a i stranke.
Takva boljka nepogrešivo se dijagnosticira činjenicom da je Esdees ostao bez političkog programa i da se laž promoviše kao prva i posljednja strofa obraćanja biračima i javnosti.
Nekidan su slagali da je SNSD prenio 30 nadležnosti sa Republike Srpske na BiH.
Pa su slagali da je SNSD obećao referendum za otcjepljenje. Mnogo prije su lagali da je u izgradnji zgrade Vlade počinjen kriminal. Pa su lagali da Vlada zapostavlja istočni dio Republike Srpske. Pa su slagali da imaju program decentralizacije Republike Srpske koji bi se provodio kroz decentralizovanu fiskalizaciju što ja prevodim kao zahtjev da svaka Esdeesova opština ima svoju kasu i da lokalni lopov tip Obren, klasa Mićo, troši narodne pare kako hoće. Ozbiljno, radi se o atomizaciji strukture vlasti Republike Srpske kako bi se namirile Esdesove enklave po cijenu slabljenja ukupne pozicije.
Laž kao politički program u Esdeesu je ustanovio Dragan Čavić, ne računajući epske konstantne laži Radovana Opsjenara, nakon povratka u poslaničke klupe kada je iz sjednice u sjednicu širio priče o kriminalu kojeg produkuje Dodikova (prva vlada) koje nikad nisu dokazane pa se imaju smatrati lažima.
Od tog ustanovljenja laži kao osnove političkog djelovanja počeo je vidljiviji dio spektra propasti Esdeesa. Onaj nevidljivi sadržan je u osamostaljenju lopova koji su pokret iskoristili za nelegalno bogaćenje a kada su se finansijski osilili, otišli su iz Esdeesa.
Zato se Esdees tako dobro i temeljno raspada jer ima dva početka raspada. Primarni i sekundarni. Inicijalni i detonacijski. Strukturalni i revijalni.
No, moram biti konkretan: Bilo kakav program, loš ili najbolji, zahtijeva kredibilitet onoga ko ga saopštava, prezentira i ostvaruje.
Esdeesu, dakle, ne bi pomogao ni savršen politički program jer je njihov kredibilitet samouništen u godinama rata i neposredno nakon njega.

уторак, 05. август 2008.

POVODOM OLIMPIJADE:
NIJE PITANJE KAKO PROMIJENITI KINU
VEĆ KAKO PROMIJENITI ZAPAD
Ražalovani američki diplomata balkanskih dometa, Vilijem Montgomeri, koji subotom kolumniše u Avazu, uočava kako je pažnja svjetskih medija skrenuta na autokratski komunistički režim, koji upravlja Kinom, i na ogroman jaz koji postoji između njenog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Još je rekao da je ključno pitanje da li ćemo se u deceniji pred nama suočiti sa novim izdanjem hladnog rata. Gdje će, dodajem, umjesto Berlinskog simboličnu ulogu imati nerazrušivi Kineski zid.
Da. Ovih mjeseci prije Igara vidimo da Kina iskreno ulaže sve svoje snage, i civilizacijske i novotehnološke potencijale, da se pokaže ravnopravnom u organizovanju planetarnog susreta sportista. Nije, pri tome Kina, htjela, niti je imala potrebe, da demonstrira neku silu, politiku ili dostignuća države jer se sve to vidi i bez igara.
Ali, svi drugi, okolo, htjeli su Kineske Igre iskoristiti za politiku, prokazivanje i ponižavanje. Demonstriranje planetarnog primitivizma oko ometanja olimpijske vatre od strane plaćenih tobože tibetanskih aktivista i protestanata, problematizovanje smoga nad kineskim gradovima, propast demokratije zbog internetske cenzure a sada i samoubilački napad na policajce od strane neartikulisanih islamista, samo su providne dirigentske skaske koje pokušavaju vagonirati Kinu kao da se radi o šiptarskoj proširenoj vojnoj bazi Kosovo.
Svaka čast tibetanskom pokretu za nezavisnost ili za neometanu meditaciju, ali nikad nisam bio za to da neka luda ode u inostranstvo, otme avion, ubije policajca i kaže da je za nezavisnost. Ako si pravi borac za nezavisnost, ostani i bori se. Nemoj u tuđem brlogu da glumiš mečku.
Smog je stvorio zapad i industrijalizaciju. Sada niko više nema pravo na to jer to stvara staklenu baštu. Ako je u pitanju propast svijeta ili napredak pola planete, uvijek ću odabrati napredak siromašne Afrike, Kine i Azije uopšte, pa neka propadne ta staklena bašta. Nisam za to da druge držimo u siromaštvu, da im muve hodaju oko usta, da jedu pse i pacove ali da ne zagađuju vazduh, dok mi uživamo u bogatstvu koje smo stvorili na račun nečijeg tuđeg budućeg siromaštva.
Neka propadne lijepa planeta ako nema drugog načina za ravnopravnost pred životom.
Internet? Problem je što neki sajtovi neće moći da se posjećuju. Da li su to internetske olimpijske igre ili Olimpijada sportista? Kome je do sajtova, neka ne ide u Kinu. Konačno, šta je internet? Proizvoljna planetarna haotična komunikacija koja nije mjerilo nikakave demokratije nego alat globalizacije, eksploatacije i totalitarizma. Znam da se malo ko sa mnom slaže, ali vidjećete. Uostalom, ovo što ja pišem i to je internet – neobavezni voluntarizam jer pišem štagod hoću, ne obazirući se ni našta. Ako ovog ne bi bilo da li bi i trun demokratije stradao?
A Vilijem Montgomeri?
Jaz, kaže, ogroman.
Ne postoji jaz između kineskog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Jer, kada je Kina imala shvatanje, državu, dostignuća, umjetnost, carstva, dinastije, barut, Amerika nije bila ni na vidiku.
Ne počinje zapadno shvatanje demokratije niti demokratija uopšte, niti bilo kakvo dostignuće civilizacije, onog trenutka kada ja istrijebim svoje Indijance.
Amerika, naprosto, a i mnogi, nisu još ni blizu shvatanja svijeta kakvog ima Kina. Nema jaza, radi se o nepremostivoj provaliji. Između kineske kulture zmaja, npr. i kaubojskog rodea, nema jaza.
Ne može se razumjeti patološka potreba da se sav svijet mijenja kako bi bio konektovan skorojevićkom neoliberalnom razularenom i pomahnitalom kapitalu koji jede sam sebe. Ta politika je osuđena na propast, u pitanju je samo broj žrtava.
Komunistički totalitarizam?
Ne vidim u čemu je problem. Između komunističkog totalitarizma i totalitarizma kapitala, rokfelerizma, uvijek ću izabrati prvo. Kako to da totalitarizam nije propast miliona ljudi u Americi koji su ostali bez svojih kuća a država mijenja zakone da bi odstupila od neoliberalizma i pomogla velike privatne bankarske korporacije da ne popadnu i da sutra preko hipotekarnih kredita mogu da pljačkaju nove milione. Ne dolara, nego ljudi.
Nikada Zapad neće nametnuti svoje shvatanje svijetu i premostiti jaz.
Zapad je osuđen na propast. Novi svijet sirotinje, Rusije, Kine, Indije, Afrike, mora uzeti u svoje ruke jedino što ima – ruke. Jevtine. Po kom pravu im se može zabraniti da u znoju i smogu zarade za bolji život i da prestanu gledati reklame coca-cole kao nedostignuto shvatanje.
Znam da je Zapad jedna vrsta deponije pragmatizma i eksploatacije. Ali me uvijek iznenadi nedostatak humanoidnog intelektualizma koji bi shvatio trendove i prava. Koji bi shvatio da trendovi moraju jednako raspodijeliti prava. Ne volim one primitivce iz Teherana koji zakopčavaju prvo dugme na košulji i nose tuđe sakoe ali ne pada mi na pamet da se složim sa tim da ne smiju imati atomsku bombu.
A zašto ja smijem imati atomsku bombu? I zašto je smijem bez razloga baciti na Japan a Iran je ne smije ni imati.
Da li je to pitanje jaza?
Da li je pitanje jaza da se uništi Irak da bi se obogatilo par zapadnih kompanija a obogaljio svaki sirotan i jadnik u toj zemlji.
Niko nema pavo uništavati dostignuća jednog naroda, države i društva, da bi premostio jaz i da bi doveo zapadna shvatanja. Sadam Husein je Iraku bio dobar, jer ga nisu svrgli ili nisu mogli svrći. I to je bilo bolje nego svakodnevno ubijanje ljudi ko gubara.
Pitanja koja postavlja Montgemeri i druge zapadne plačibabe, nije civilizacijsko i istorijsko pitanje. To je znak sloma sistema moći zasnovanog na tuđem radu, tuđem imetku i tuđoj nesreći.
Dok s one strane jaza shvate šta se događa taj novi smogovski svijet jevtine radne snage i zdrave glave staviće i Zapad i Jaz u zadnji džep.
Pogledajte Kinesku Olimpijadu.
I čitajte.
(910 riječi o slomu sistema moći)
KO JE DUŽAN DA OBEZBIJEDI MIRAZ
Komunike PIC-a sa pet uslova i dva uvjeta koje BiH mora da ispuni kako bi vidjela leđa Ohaeru i VisokomP, konkretna su samo po broju a po suštinu mogu da se rastegnu na decenije ili cijeli vijek. Ovisi o odnosu snaga.
To je, otprilike, kao kad bi vam neko dao uputstvo da se voda za kupanje podgrijava i miješa dok ne bude – vodena.
Među tim uslovima i uvjetima je i ustanovljavanje državne imovine.
Pošto je Rafi Gregorijan zajaukao kako BiH ima samo spajalice, dvije heftarice i i nešto džogera, odlučeno je kao u dispozitivu – država mora imati imovinu.
Jasno je da proces ide naopako.
U teoriji države i prave, mene su kao malog učili, najprije postoje ljudi i teritorije pa onda steknu neku imovinu, osim špilja i pećina u kojima obitavaju, pa se onda dogovore da se udruže u selo, u pokrajine pa u državu. Znači, postigli su društveni ugovor o tome šta sve unose u kuću, državu.
U BiH je ovako bilo: neće niko u državu osim jedne trećine koja hoće da najprije otjera agresora pa da ga onda ostavi da bude s tom trećom stranom u zajedničkoj državi. Nakon velikih teritorijalno-ratnih problema, stvoreni su entiteti, a jedan sa ciljem da bude u konfederaciji sa Hrvatskom, koji su onda ukalupljeni u državu. Od nepokretne imovine, uključujući i špilje, rečeno je, enititi unose ono što je njihovo na njihovoj teritoriji.
Tako je stvorena BiH bez zemlje.
Sada bi PIC, i drugi, da BiH ima sve a entiteti ništa. Najekstremniji su zemljaši, oni koji misle da BiH Država treba da bude vlasnik svega a da onda poneki potočić, bujadište ili zukvište dodijeli na korištenje, na primjer, Republici Srpskoj.
Ja spadam u bezemljaše.
BiH ne treba da ima ništa. Ima svoje entitete i kantone i to je njeno najveće bogatstvo.
A onaj ko je udavao mladu, u Dejtonu, trebao je da obezbijedi i miraz.

понедељак, 04. август 2008.

KOALICIJA ZA SMRAD
Na šta su sve spremni oni politički smrdljivci iz Esdeesa, teško je i zamisliti.
Esdeesov načelnik Doboja, po imenu Obren Petrović, poznat po tome što je na put oko svijeta, u Ameriku, vodio i svoj automobil (svaki normalan lopov u fotelji vlasti, vodio bi ljubavnicu) i što su za njegovog mandata po Doboju nošene korupcionaške pare, vezane čak i za uposlenike opštine, ugostio je, povodom otvaranja džamije u Sjeninoj Rijeci, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića.
Prvo, šta radi predsjednik države sa načelnikom opštine?
Drugo, šta radi predsjednik stopostotne stranke za B a i H sa kandidatom za načelnika ispred Esdeesa?
Narečeni načelnik Doboja poznat je i po tome što je u ratu bio glavni policajac u toj komuni. A upravo u to doba rušene su džamije kojih je po dobojskoj opštini bilo mnogo. Istovremeno, godinama su glasači Harisa Silajdžića i i predsjednika tadašnje njegove stranke, Alije, granatirali Doboj i ubijali civile, tenkovima i minobacačima iz Matuzića. Gađali su čak i školu za vrijeme nastave.
Pretpostavljam da se u odgovoru na oba pitanja može nazrijeti politička koalicija Harisovih Bošnjaka u Doboju i Esdeesovog načelnika Petrovića.
Po mom slobodnom prevodu: Nećemo te dirati za te tvoje policijske poslove u toku rata, nemoj ni ti da nas diraš za granatiranaje Doboja i ubijanje civila (nije Doboj Sarajevo, mali gradovi se mogu granatirati bez problema, naročito ako su „srpski“), usput, otmi Srbima izbjeglicama onu društvenu zemlju i placeve koju si im regularno dodijelio, previše je blizu Bošnjaka, u Kotorskom, pa ćemo usmjeriti dio glasova za tebe, Obrene, da ne pobijedi onaj kabadahija Dodik i njegov kandidat. Učini nam to protiv Dodika, četiri godine ćeš biti miran od nas.
Nisam protiv koalicija, politika je takva.
Ali, bio bi red da se to obznani, kao što Drug CIK zahtijeva, da se prijave, do tog i tog datuma, da se ovjere.
Ovako, to je opet ona predratna trula, smrdljiva nagodbena politika u kojoj lokalni vlastodršci (od čega se uvijek i sastojao Esdees) gledaju svoja posla a narod, narod neka ide u pi. ma. kako je govorio njighov Radovan.
Esdees tu nema nikakvog udjela. Treba biti pošten. To je stranka u rasulu i stoga Obreni i Miće (bijeljinski Mićo) rade štagod im padne na pamet. Ali Esdees ih je naučio da za vlast rade sve što nije dozvoljeno, pošteno i za narod dobro.
Ne čudim se za Obrena od Doboja, čudim se za velikog državnika Harisa Silajdžića.