POVODOM OLIMPIJADE:
NIJE PITANJE KAKO PROMIJENITI KINU
VEĆ KAKO PROMIJENITI ZAPAD
Ražalovani američki diplomata balkanskih dometa, Vilijem Montgomeri, koji subotom kolumniše u Avazu, uočava kako je pažnja svjetskih medija skrenuta na autokratski komunistički režim, koji upravlja Kinom, i na ogroman jaz koji postoji između njenog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Još je rekao da je ključno pitanje da li ćemo se u deceniji pred nama suočiti sa novim izdanjem hladnog rata. Gdje će, dodajem, umjesto Berlinskog simboličnu ulogu imati nerazrušivi Kineski zid.
Da. Ovih mjeseci prije Igara vidimo da Kina iskreno ulaže sve svoje snage, i civilizacijske i novotehnološke potencijale, da se pokaže ravnopravnom u organizovanju planetarnog susreta sportista. Nije, pri tome Kina, htjela, niti je imala potrebe, da demonstrira neku silu, politiku ili dostignuća države jer se sve to vidi i bez igara.
Ali, svi drugi, okolo, htjeli su Kineske Igre iskoristiti za politiku, prokazivanje i ponižavanje. Demonstriranje planetarnog primitivizma oko ometanja olimpijske vatre od strane plaćenih tobože tibetanskih aktivista i protestanata, problematizovanje smoga nad kineskim gradovima, propast demokratije zbog internetske cenzure a sada i samoubilački napad na policajce od strane neartikulisanih islamista, samo su providne dirigentske skaske koje pokušavaju vagonirati Kinu kao da se radi o šiptarskoj proširenoj vojnoj bazi Kosovo.
Svaka čast tibetanskom pokretu za nezavisnost ili za neometanu meditaciju, ali nikad nisam bio za to da neka luda ode u inostranstvo, otme avion, ubije policajca i kaže da je za nezavisnost. Ako si pravi borac za nezavisnost, ostani i bori se. Nemoj u tuđem brlogu da glumiš mečku.
Smog je stvorio zapad i industrijalizaciju. Sada niko više nema pravo na to jer to stvara staklenu baštu. Ako je u pitanju propast svijeta ili napredak pola planete, uvijek ću odabrati napredak siromašne Afrike, Kine i Azije uopšte, pa neka propadne ta staklena bašta. Nisam za to da druge držimo u siromaštvu, da im muve hodaju oko usta, da jedu pse i pacove ali da ne zagađuju vazduh, dok mi uživamo u bogatstvu koje smo stvorili na račun nečijeg tuđeg budućeg siromaštva.
Neka propadne lijepa planeta ako nema drugog načina za ravnopravnost pred životom.
Internet? Problem je što neki sajtovi neće moći da se posjećuju. Da li su to internetske olimpijske igre ili Olimpijada sportista? Kome je do sajtova, neka ne ide u Kinu. Konačno, šta je internet? Proizvoljna planetarna haotična komunikacija koja nije mjerilo nikakave demokratije nego alat globalizacije, eksploatacije i totalitarizma. Znam da se malo ko sa mnom slaže, ali vidjećete. Uostalom, ovo što ja pišem i to je internet – neobavezni voluntarizam jer pišem štagod hoću, ne obazirući se ni našta. Ako ovog ne bi bilo da li bi i trun demokratije stradao?
A Vilijem Montgomeri?
Jaz, kaže, ogroman.
Ne postoji jaz između kineskog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Jer, kada je Kina imala shvatanje, državu, dostignuća, umjetnost, carstva, dinastije, barut, Amerika nije bila ni na vidiku.
Ne počinje zapadno shvatanje demokratije niti demokratija uopšte, niti bilo kakvo dostignuće civilizacije, onog trenutka kada ja istrijebim svoje Indijance.
Amerika, naprosto, a i mnogi, nisu još ni blizu shvatanja svijeta kakvog ima Kina. Nema jaza, radi se o nepremostivoj provaliji. Između kineske kulture zmaja, npr. i kaubojskog rodea, nema jaza.
Ne može se razumjeti patološka potreba da se sav svijet mijenja kako bi bio konektovan skorojevićkom neoliberalnom razularenom i pomahnitalom kapitalu koji jede sam sebe. Ta politika je osuđena na propast, u pitanju je samo broj žrtava.
Komunistički totalitarizam?
Ne vidim u čemu je problem. Između komunističkog totalitarizma i totalitarizma kapitala, rokfelerizma, uvijek ću izabrati prvo. Kako to da totalitarizam nije propast miliona ljudi u Americi koji su ostali bez svojih kuća a država mijenja zakone da bi odstupila od neoliberalizma i pomogla velike privatne bankarske korporacije da ne popadnu i da sutra preko hipotekarnih kredita mogu da pljačkaju nove milione. Ne dolara, nego ljudi.
Nikada Zapad neće nametnuti svoje shvatanje svijetu i premostiti jaz.
Zapad je osuđen na propast. Novi svijet sirotinje, Rusije, Kine, Indije, Afrike, mora uzeti u svoje ruke jedino što ima – ruke. Jevtine. Po kom pravu im se može zabraniti da u znoju i smogu zarade za bolji život i da prestanu gledati reklame coca-cole kao nedostignuto shvatanje.
Znam da je Zapad jedna vrsta deponije pragmatizma i eksploatacije. Ali me uvijek iznenadi nedostatak humanoidnog intelektualizma koji bi shvatio trendove i prava. Koji bi shvatio da trendovi moraju jednako raspodijeliti prava. Ne volim one primitivce iz Teherana koji zakopčavaju prvo dugme na košulji i nose tuđe sakoe ali ne pada mi na pamet da se složim sa tim da ne smiju imati atomsku bombu.
A zašto ja smijem imati atomsku bombu? I zašto je smijem bez razloga baciti na Japan a Iran je ne smije ni imati.
Da li je to pitanje jaza?
Da li je pitanje jaza da se uništi Irak da bi se obogatilo par zapadnih kompanija a obogaljio svaki sirotan i jadnik u toj zemlji.
Niko nema pavo uništavati dostignuća jednog naroda, države i društva, da bi premostio jaz i da bi doveo zapadna shvatanja. Sadam Husein je Iraku bio dobar, jer ga nisu svrgli ili nisu mogli svrći. I to je bilo bolje nego svakodnevno ubijanje ljudi ko gubara.
Pitanja koja postavlja Montgemeri i druge zapadne plačibabe, nije civilizacijsko i istorijsko pitanje. To je znak sloma sistema moći zasnovanog na tuđem radu, tuđem imetku i tuđoj nesreći.
Dok s one strane jaza shvate šta se događa taj novi smogovski svijet jevtine radne snage i zdrave glave staviće i Zapad i Jaz u zadnji džep.
Pogledajte Kinesku Olimpijadu.
I čitajte.
(910 riječi o slomu sistema moći)
NIJE PITANJE KAKO PROMIJENITI KINU
VEĆ KAKO PROMIJENITI ZAPAD
Ražalovani američki diplomata balkanskih dometa, Vilijem Montgomeri, koji subotom kolumniše u Avazu, uočava kako je pažnja svjetskih medija skrenuta na autokratski komunistički režim, koji upravlja Kinom, i na ogroman jaz koji postoji između njenog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Još je rekao da je ključno pitanje da li ćemo se u deceniji pred nama suočiti sa novim izdanjem hladnog rata. Gdje će, dodajem, umjesto Berlinskog simboličnu ulogu imati nerazrušivi Kineski zid.
Da. Ovih mjeseci prije Igara vidimo da Kina iskreno ulaže sve svoje snage, i civilizacijske i novotehnološke potencijale, da se pokaže ravnopravnom u organizovanju planetarnog susreta sportista. Nije, pri tome Kina, htjela, niti je imala potrebe, da demonstrira neku silu, politiku ili dostignuća države jer se sve to vidi i bez igara.
Ali, svi drugi, okolo, htjeli su Kineske Igre iskoristiti za politiku, prokazivanje i ponižavanje. Demonstriranje planetarnog primitivizma oko ometanja olimpijske vatre od strane plaćenih tobože tibetanskih aktivista i protestanata, problematizovanje smoga nad kineskim gradovima, propast demokratije zbog internetske cenzure a sada i samoubilački napad na policajce od strane neartikulisanih islamista, samo su providne dirigentske skaske koje pokušavaju vagonirati Kinu kao da se radi o šiptarskoj proširenoj vojnoj bazi Kosovo.
Svaka čast tibetanskom pokretu za nezavisnost ili za neometanu meditaciju, ali nikad nisam bio za to da neka luda ode u inostranstvo, otme avion, ubije policajca i kaže da je za nezavisnost. Ako si pravi borac za nezavisnost, ostani i bori se. Nemoj u tuđem brlogu da glumiš mečku.
Smog je stvorio zapad i industrijalizaciju. Sada niko više nema pravo na to jer to stvara staklenu baštu. Ako je u pitanju propast svijeta ili napredak pola planete, uvijek ću odabrati napredak siromašne Afrike, Kine i Azije uopšte, pa neka propadne ta staklena bašta. Nisam za to da druge držimo u siromaštvu, da im muve hodaju oko usta, da jedu pse i pacove ali da ne zagađuju vazduh, dok mi uživamo u bogatstvu koje smo stvorili na račun nečijeg tuđeg budućeg siromaštva.
Neka propadne lijepa planeta ako nema drugog načina za ravnopravnost pred životom.
Internet? Problem je što neki sajtovi neće moći da se posjećuju. Da li su to internetske olimpijske igre ili Olimpijada sportista? Kome je do sajtova, neka ne ide u Kinu. Konačno, šta je internet? Proizvoljna planetarna haotična komunikacija koja nije mjerilo nikakave demokratije nego alat globalizacije, eksploatacije i totalitarizma. Znam da se malo ko sa mnom slaže, ali vidjećete. Uostalom, ovo što ja pišem i to je internet – neobavezni voluntarizam jer pišem štagod hoću, ne obazirući se ni našta. Ako ovog ne bi bilo da li bi i trun demokratije stradao?
A Vilijem Montgomeri?
Jaz, kaže, ogroman.
Ne postoji jaz između kineskog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Jer, kada je Kina imala shvatanje, državu, dostignuća, umjetnost, carstva, dinastije, barut, Amerika nije bila ni na vidiku.
Ne počinje zapadno shvatanje demokratije niti demokratija uopšte, niti bilo kakvo dostignuće civilizacije, onog trenutka kada ja istrijebim svoje Indijance.
Amerika, naprosto, a i mnogi, nisu još ni blizu shvatanja svijeta kakvog ima Kina. Nema jaza, radi se o nepremostivoj provaliji. Između kineske kulture zmaja, npr. i kaubojskog rodea, nema jaza.
Ne može se razumjeti patološka potreba da se sav svijet mijenja kako bi bio konektovan skorojevićkom neoliberalnom razularenom i pomahnitalom kapitalu koji jede sam sebe. Ta politika je osuđena na propast, u pitanju je samo broj žrtava.
Komunistički totalitarizam?
Ne vidim u čemu je problem. Između komunističkog totalitarizma i totalitarizma kapitala, rokfelerizma, uvijek ću izabrati prvo. Kako to da totalitarizam nije propast miliona ljudi u Americi koji su ostali bez svojih kuća a država mijenja zakone da bi odstupila od neoliberalizma i pomogla velike privatne bankarske korporacije da ne popadnu i da sutra preko hipotekarnih kredita mogu da pljačkaju nove milione. Ne dolara, nego ljudi.
Nikada Zapad neće nametnuti svoje shvatanje svijetu i premostiti jaz.
Zapad je osuđen na propast. Novi svijet sirotinje, Rusije, Kine, Indije, Afrike, mora uzeti u svoje ruke jedino što ima – ruke. Jevtine. Po kom pravu im se može zabraniti da u znoju i smogu zarade za bolji život i da prestanu gledati reklame coca-cole kao nedostignuto shvatanje.
Znam da je Zapad jedna vrsta deponije pragmatizma i eksploatacije. Ali me uvijek iznenadi nedostatak humanoidnog intelektualizma koji bi shvatio trendove i prava. Koji bi shvatio da trendovi moraju jednako raspodijeliti prava. Ne volim one primitivce iz Teherana koji zakopčavaju prvo dugme na košulji i nose tuđe sakoe ali ne pada mi na pamet da se složim sa tim da ne smiju imati atomsku bombu.
A zašto ja smijem imati atomsku bombu? I zašto je smijem bez razloga baciti na Japan a Iran je ne smije ni imati.
Da li je to pitanje jaza?
Da li je pitanje jaza da se uništi Irak da bi se obogatilo par zapadnih kompanija a obogaljio svaki sirotan i jadnik u toj zemlji.
Niko nema pavo uništavati dostignuća jednog naroda, države i društva, da bi premostio jaz i da bi doveo zapadna shvatanja. Sadam Husein je Iraku bio dobar, jer ga nisu svrgli ili nisu mogli svrći. I to je bilo bolje nego svakodnevno ubijanje ljudi ko gubara.
Pitanja koja postavlja Montgemeri i druge zapadne plačibabe, nije civilizacijsko i istorijsko pitanje. To je znak sloma sistema moći zasnovanog na tuđem radu, tuđem imetku i tuđoj nesreći.
Dok s one strane jaza shvate šta se događa taj novi smogovski svijet jevtine radne snage i zdrave glave staviće i Zapad i Jaz u zadnji džep.
Pogledajte Kinesku Olimpijadu.
I čitajte.
(910 riječi o slomu sistema moći)
Нема коментара:
Постави коментар