петак, 10. септембар 2010.

CRNO DOBA MEDIJA
Prigradski politikoid, srbljački parlamentarac, paljanski demokrata sa civilizacijskim dostignućem navlačenja ženske čarape na glavušu, pred spavanje, radi peglanja kostretne brdsko-planinske kose u političku frizuru, Momčilo Krajišnik, imao je devizu: sve mi uzmite, samo mi dajte medije i ja sam na vlasti bezbjedan. Tako nekako, ovisno je kako ko preepričava. Jer, na moju veliku žalost, nisam imao privilegiju da razmatram neposredno tu problematiku sa Paljanskim Maršalom MakLuanom.
I doista, Esdees je i držao sve medije. Predsjednik odbora u nekoj opštini je bio i direktor i urednik lokalnog medija.
Koliko je to djelotvoran recept pokazuje propast Esdeesa.
Tadašnji mediji bili su jedna od boljih indikacija primitivizma kao novokomponovane srpske osobine. Sonja Karadžić, proizvod tadašnjeg nepotističkog pravila: Ako sam ja budala ne mora značiti da mi ćerka nije pametna. Ludi Risto Jezero. Galerija banjalučkih teve ratnih zvijezda. Ilija Guzina. Sve moj do mojega.
Taj informativni primitivizam se održao do današnjih dana. Bijeljinska BN televizija, u direktnom srodstvu sa paljanskim ratnim Esdeesom, preko vlasnika joj, novi je rasplodni krmak nasilja nad informacijom. A vještački osjemenjena rasplodnica primitivizma, plaćeničkog tipa, jeste banjalučka Ateve. Beogradski EuroBlic, je štampana varijanta guslarsko-jaslarskog novinstva.
Svima njima, i drugima, manjeg formata, zajednička je neobjektivnost, selektivnost, cenzurativnost informacija sa mračnom političkom pozadinom kojoj je krajnji cilj rušenje legalno i većinski glasovno izabrane vlasti. Kao i direktan uticaj na izbore početkom oktobra.
Ako izuzmemo čijenicu da vlasnik Beenteve vuče esdeesovske gene i iz nostalgije, jer njegova svijest nije opremljena relejima idejnosti, političkog opredjeljenja i slično, svoj informativni program usmjerava kao neobjektivnom spektru protiv vlasti koja je potopila njegov Esdees, i dio njegovih para koje bi imao po tom osnovu, svi ostali djeluju isključivo kao medijske kurve. Pokaži pare i skidam gaće.
Blic je storiju o otvaranju Radioterapije u banjalučkom KBC-u sakrio tako da bi bilo bolje da je nije ni objavio. Been to nije ni pomenuo a radi se o ulaganju od trideset miliona maraka. Ateve je, uobičajeno, srao u svom ciničnom stilu i pokazivao kako ih je Dodik pomenuo.
To su dva, tri svježa primjera. U godini izbora takvih primjera je bilo na milione.
Više nije bitno da li to utiče na rejting vladajuće stranke i da li pomaže opoziciji. Jer, takvim djelovanjem koje ruši objektivnu informaciju, ne pomaže se nikome. Naročito Been ne pomaže Esdeesu jer je ta stranka propala zbog posve drukčijih razloga a ne iz informativnih i medijskih. A u situaciji kada opozicija nema nikakav program i prijedlog, besmisleno je takvo medijsko šikaniranje i giljotinjiranje informacije. Bitno je da je to nasilje nad gledaocima i informacijom koje ničim nije moguće ispraviti.
Jedini lijek protiv tog sistematskog ispiranja mozga i javnog mnijenja, jeste apsolutna i dosljedna ignorancija i nepojavljivanje u emisijama, po bilo kom osnovu, i na stranicama tih novina. To je jedini način da gledaoci i čitaoci shvate zlu jednostranost tih smetljarnika.
NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
ODE OPOZICIJA U TURISTIČKE VODIČE
Dabro, ovaj moj serijal izazvao je samo jednu negativnu sitnicu. Če Depeče, Dragan Čavić, srski Če Gevara Prevara, inspirisao se i podigao nadgrobni spomenik Razvojnoj banci.
Onda je on, a i drugi opozicionari, shvatio da od opozicione priče nema ništa. Ljudi vole režim kao Lepu Brenu. Iskoristiću ovdje dvije teze Našeg Brata Nikole Špirića. Ljudi su shvatili da nešto nije u redu čim Mladen Ivanić dobrovoljno izlazi iz vlasti a voli je ko krmača napoj. Opozicija, otpozadicija, sve je shvatila kada je Endiaj, pred sami početak kampanje, viknuo im ga u obliku istraživanja javnog mnijenja. Dodik i SNSD pobjeđuju ko po loju. A oni ostadoše ko djeca na tuti.
Pa su promijenili zanimanje, iskoristili institut Obrazovanje odraslih, i postali turistički vodiči.
Mihajlica Pička Jedna se, tako, slikao pred zgradom Investiciono-razvojne banke i pokazao prirodne ljepote njenih ulaza i izlaza.
A Čavić je gledaoce televizije Antitotalitarne Vijesti poveo u turističko razgledanje Zgrade Vlade, omiljenog opozicionog zdanja, destinacije i imaginacije. Čestitam. Postali ste Vasković.
Republika Srpska je, dakle, na dobitku. Ima dva nova turistička radnika. Još kada bi se priključio i Mladen Ivanić, sa znanjem engleskog, puna šaka brade. Bolje mu je to nego da bude prevodilac Željku Komšiću u Predsjedništvu BiH. Kaže Naš Brat.
A sve je tužna priča.
Opozija svaku veče dolazi sama sebi na četeresnicu. Drže predizborne skupove obraćajući se golim zidovima, praznom nebu i žalosnim snimateljima.
Kad sve ovo prođe, očekujem da se javnosti i biračim izvine za obmanu, opsjenu i za nastranost koju su demonstritrali u kampanji i mjesecima prije.

четвртак, 09. септембар 2010.

DRŽAVA CERIĆ
Država koja ima ovakvog Cerića, ne treba da brine za svoju budućnost.
Možda su čak bošnjački politički lideri dobili instrukciju da u kampanji, i neposredno prije nje, ne govore o Republici Srpskoj i njenom ukidanju. Tako bi, vjerovatno im je natuknuto, samo izazvali one agresivne Dodikove jurišnike da krenu u novo osvajanje ionako ogromnog broja glasova. Šutite kao zaliveni, neka im protivnici laju o kriminalu pa da barem malo padnu a onda ćemo, poslije izbora, pritisnuti gas ustavnih promjena, gas evropskih integracija, gas funkcionalne države.
Mada, možda i nisu. Možda samo više nemaju šta da kažu. Harisu je ostalo, poslije 100% BiH, samo da bilbordira 100% Turska. Sulejman Tihić je sa sintagme Svaki dan ukidam Republiku Srpsku, prešao na egzistencijalističniji proces Svaki dan ukidam Bakira. Zlatoper Lagumdžanamo projektuje Državu za čovjeka koja se neznatno razlikuje od Države sunca. Fahro je praktičan čovjek da bi se bavio maglama nad plitkom Miljackom.
Ali, zato reis Cerić ima suptilniju tehnologiju od nekih peksijana.
Mi smo preživjeli genocid. Mi sada jesmo i mi ćemo biti, ako Bog da, nacija i država. Ali kojom brzinom? Ovo sada je presporo i smušeno. Umorni smo od te priče da smo u zastoju zato što se ne mogu političari dogovoriti, zato što ovi drugi ne daju. Zato treba da se nađu ljudi koji hoće, umiju i mogu. ...ako ne daju uradi sve da ih urazumiš ili ih nemoj uopće pitati ako je stvar od općeg dobra.
A onda je Cerić, u sklopu ubiranja visibabe i kaćuna u Bugojnu, srao i o nespojivim stvarima. Racionalno jednoumlje, izgleda, želi inkviziciju. Na sreću, to je suprotno duhu islamskog pluralizma ali i uopće religijskog pluralizma koji islam takao snažno podržava.
To je bilo u podužem pledoajeu u kome Cerić bježi od Terora u Bugojnu ko đavo od krsta i gloga.
Ali, meni je zanimljiva država i nacija. I Ovi drugi. Tihić ih označava kao Oni iz RS.
Najprije, Cerić je projektovao ubrzano stvaranje nacije. I države te nacije. Država i nacija treba jedna drugu da hrane i da, kao spomoću galofaka i plazma keksa, rastu i dobijaju na težini. To je zasad presporo. Sporohodno stvaranje nacije se danas ne može tolerisati. Mora se povećati broj obrtaja.
I potrebno je naći one koji mogu. Ako Ovi ne daju, neka idu a neka ne nose ništa. I ne treba ih ni pitati ako je to stvar općeg dobra. To općeg ne uključuje Hrvate koji se stalno nešto kurče oko federalne jednakopravnosti.
Politička tehnologija u kojoj ne pitaš Ove druge ako je u pitanju opće dobro, to jest većina, jeste najobičnija diktatura većinskog NND, Naroda Nacije Države.
Stvaranje nacije i države su dva odvojena procesa.
Nacija se ne stvara voljom nekog muderiza niti nacija ima mudet. Rok. Inače bi Cerić lako riješio problem. Imenovao bi mudira procesa stvaranja nacije. Stvaranje nacije je istorijski proces čija faza je prošla. Ko se onacio, onacio se. Oni koji su u centrifugama istorije poispadali iz tog procesa uzdajući se petsto ili više godina u tuđu dubinu, zakasnili su i na voz i na peron.
A stvaranajem države, koju treba oformiti preko krvi Ovih drugih, ili tako što će im se u blagoj islamskoj pluralističkoj varijanti, vidjeti leđa, ne može se nadomjestiti nacija, niti ubrzati njeno stvaranje.
Kada se, dakle, sve to razabere, ostaje na čistini Cerićev posni teritorijalizam, teritorijalni eksluzivitet i rasni sterilitet.
Cerić je rodonačelnik islamske teorije krvoločne zaštite teritorije kao majke države i nacije. Oni koji su nekada osvajali i sjekli, izrodili su one koji bi sada, na tom istom osvojištu, krčili i protjerivali. Od nekadašnje stare dobre okupacije, došli smo do vjerske i nacionalne čistionice.
Koliko vidim, Cerićeva poruka nije upućena samo Ovim drugim nego i liderima bošnjačkih stranaka. Ili će Hari, Sule, Zlaja i Fahro u sedla i za sablje, ili će doći oni koji umiju i mogu. Za opće dobro nacije i države.

среда, 08. септембар 2010.

NARODNO VESELJE
Kao praktičar i teoretičar izbora, volim da planiram, radim unaprijed, modeliram, stvaram organizaciju koja djeluje intravenozno u biračkom tijelu i tako tiho koristim sve prednosti liderstva stranke i energije koju isijava već petnaest godina. To polako pretvaram u Permanentni izborni proces. O tome pišem i knjigu ali mi izbori ne daju da je završim. U tom Permanentnom izbornom procesu došli smo dotle da slogan kampanje možemo da objavimo i godinu dana prije izbor. Da mu ostavimo vremena da to postane politička filozofija a ne marketinška zajebancija.
Kao idejist, pripadnik ideje ljevice, socijaldemokratije, ali i političkog predstavništva i artikulacije uopšte, nisam pristalica populizma i pokreta. Niti pretvaranja političke stranke u to.
Nas, SNSD uopšte a Dodika posebno, salonski politikoidi koji nose svilene gaće, neprestano optužuju za populizam, šatorizam, veseljačku politiku, seljačke manifestacije. Naročito se apostrofira Dodikovo korištenje istog mikrofona i za politički govor i za narodnu pjesmu. Naročito mu je draga pjesma Ovo je kuća moja. Tako sam stvorio slogan Moja kuća, Srpska. Ali draža mu je Republika Srpska. Pa je Slavko Mitrović stvorio slogan Srpska zauvijek. Da bi mi, naša djeca, i Dodik, mogli da pjevamo Ovo je kuća moja. Meni je, ipak, draža Čija frula ovim šorom svira.
I u ovoj kampanji, dok protivnici naši, koji, u stvari, nisu protivnici nego su ih garažni ambasadisti samo tako nazvali, održavaju skupove, mitinge, konvencije i kandidacije po ćumezima, kokošinjcima, napuštenim željezničkim čekaonicama, udžerama i veš-kuhinjama stambenih zgrada, mi iz SNSD-a imamo prepune hale, sportske dvorane i mega-šatore. Ja sam taj komunikativni trend u politici nazvao šator-art.
Dabome, na osnovu preambule, nisam za taj šator-art.
Ali, jebeš karakter koji nije labilan.
Da analiziram stvar potankoma.
Na skupove SNSD-a, već u nekoliko izbornih ciklusa, dolaze ljudi sa porodicom, sa ženom i punicom, sa majkom, sa djecom, dolazi nekoliko generacija. Neke od njih ne razumiju politiku. Ali, podsvjesno razumiju da SNSD nije klasična stranka ili partija. To je velika politička porodica. To je začetak novog političkog običaja. Da se u politici opredjeljuje na osnovu tradicionalnog opredjeljenja porodice.
Takvi dolasci sugerišu optimizam. Porodicu vodiš samo tamo gdje je situacija vedra. Ne vodiš je tamo gdje je strah, zlo, prijetnja, strepnja.
Optimizam ide s narodom. Strepnja i zlo idu sa masom.
Sa optimizmom ide veselje. Za masom ide krv i opijelo.
Jasno je, kroz čitavu istoriju kolektiviteta, da je narodu potrebno veselje. Nije to gola podcjenjivačka sintagma Hljeba i igara. Narodu je i u siromaštvu, bez hljeba, potrebno veselje. Samo što narod ne želi da se veseli sam. Želi s vođstvom. Sa predvodnikom. Sa pastirom. Danas to želi sa političarima koji imaju viziju, koji imaju ostvarenja i za koje glasaju. Jer žele da takav političar bude dodirljiv.
Carevine i carevi nisu propadali zbog tga što su živjeli u bajnobogatstvenim dvorcima i nasljeđivali krunu bez prava naroda da se pita. Propadali su zato što su se veselili u svojim zidinama i zdanjima. Bez naroda. Narod je htio da se veseli sa svojim carevima. Ali careva bilo nije. Onda je nestalo i carevina.
Narod želi ide za carevima. Za vođama. Ali, to je, stvarno, varka. Narod ide za veseljem.
Onaj ko umije da ponudi optimizam, radost, bezbrižnost, veselje, pjesmu, taj će biti primljen od naroda. Politički program i rezultati se podrazumijevaju. Ako nema toga onda ste ulični svirači. Dobošari. Koji hoće od naroda da načine mečku.
Imao sam pogrešnu predstavu o šator-artu.
Gledam nekidan, u jednoj manjoj opštini. Skupilo se mnogo ljudi, kao da se radi o velikoj opštini. Naši nisu odstupali od podizanja šatora. I malo svirke. Imate novu sportsku dvoranu, šta će šator. Šator, i bog. Dobro. Jebeš karakter. Počeo performans. Šator je veliki, hiljade mjesta, ali ljudi ima više. Šta sad. Podbadam. Razmontirati šator i eto pravog političkog skupa. Ne. Skinuti stranice. Vaše mjesto je gore u vrhu, za glavnim stolom. Pod šatorom. Ide Mile Lajkovačkom prugom. Gledam lica, ona pod šatorom sretnija i veselija. Ona izvan šatora zadivljena i zavidna, kao zadjevojčene curice kojima nije dozvoljeno da uđu u zadružni dom, na seosku igranku.
Šta je veselje i radost. Ubio me bog ako je iko upamtio neku Dodikovu političku rečenicu. Ali će mjesecima pričato o tome kao je pjevao Dvor na Uni.
Oni, dabome, znaju šta Dodik misli i radi. Vjeruju mu unaprijed. Došli su za svojom niti radosti i veselja.
Neće narod da se veseli sam. Zato se i zove narod. Inače bi se zvao nakot. Ljudi su rod.
A oni iz ćumeza i kokošinjaca, nude ljudima propast, smak, potop, povodanj, sumrak, mrak, strah, zebnju, nemaštinu, nesigurnost. Srušiti režim. I očekuju da ljudi pođu za njima.
A ljudi otišli kod režima da pjevaju.
Politika je, nešto više. Dostojanstvo. Optimizam. Vizija. Jedinstvo. Porodica. Narodno veselje.
U to je morate pretvoriti.

уторак, 07. септембар 2010.

USRANA JE DRŽAVA ZA KOJU SE ZALAŽE KOMŠIĆ
SDP je Država za čovjeka. Željko Komšić je Čovjek bez Hrvata. Niti, dakle, SDP ima Državu niti Željko ima Hrvate. Takve dvije spodobe misle, a Ljiljanče Komšić danas i izjavljuje, da je Esdepe budućnost BiH.
Jeste. Pod uslovom da ima dovovojno onih iz ASA auta.
Esdepe je još jedina politička snaga koja je ostala na blatobranu Države. Niko se više ne zalaže za Državu u BiH. Čak ni Hari Gul. Čak ni Bakir. Čak ni Fahro. Obimni politički opus Ljubića 90 još nisam do kraja proučio.
Tako je stranka komunista došla dotle da se zalaže za Državu. Njihovi preci, marksisti, istinski komunisti, socijalisti, radnici, samoupravljači, zalagali su se za odumiranje države.
Država za čovjeka, opsjena koju lansira Esdepe, ima samo jedan glavni lik i četiri miliona sirotinje raje. Država je glavni lik. A pošto još niko nije pronašao unitarnu državu za čovjeka, neće je pronaći ne baščaršijski reketaši.
To je i kraj priče o sarajevskoj socijaldemokratiji Zlaje Kožnog Kaputa. Evropska socijaldemokratija je stvorila decentralizovanu Evropu, decentralizovanu Njemačku, a baščaršijska socijaldemokratija bi podržavila sve.
Ti njihovi bilbordi opsjene osvanuli su i u Repubkici Srpskoj. Za Slobodana Popovića. Jer, više esdepeovaca i nema ovdje.
Dobro što bacaju pare ali što su nepristojni pa umjesto Republike nude Državu.
Kako su se Zlajini komunisti borili za onu Državu, ovoj je bolje da se s njima ne hvata u kolo.

недеља, 05. септембар 2010.

VJERSKE ORUŽANE SNAGE BiH
Vjera u BiH se sve više militarizuje. I naoružava. Ne sve vjere jednako, ali radi bratstva i vjerinstva, da malo poravnam.
Dio Oružanih snaga BiH, sunce ti poljubim, smješten je u banjačučkoj Kasarni JNA Kozara. Tamo je neka mješovita satnija putravaca, prašinara i žbunjevaca, pošto su Oružane snage BiH toliko jake da im ne trebaju tenkovi, artiljerija, zemlja-vazduh, vazduh-oblak, avioni, pa ih i nemaju. Mješovita u smislu različite upotrebe prstiju i koljena u vjerskom zanosu.
Nekidan je, baš na dan kad je dvojac Hari – Gul bio na svečanom iftaru, večeri povodom posta ramazana, satnija u Banjaluci dobila jutarnju naredbu, nakon fiskulture, goli do pasa: Vojnici pravoslavne vjeroispovijesti, za katoličke ne znam, niko se nije žalio, ima da se, u sastavu taj i taj, angažuju kao radni vod za pripremu iftara. Vojnici islamske vjeroispovijesti, sa gostima, ima da čekaju večeru i poste.
Onda su se vojnici iz radnog voda, sutradan, žalili medijima pošto JNA u Kasarni Kozara nije ostavila zakopane ratne rezerve samouprave i pribora za žalbe pripadnika.
Neki srpski đenerali na vrhu Oružanih snaga BiH se ne javljaju civilnim medijima na pozive a drugi prebacuju na one koji se ne javljaju.
Pripadnici su kivni. Rezerve bratstva i jedinstva su na nuli, tolerancije nema ni u diferencijalu. A incidenti se množe. Te oružana sahrana đenerala Delića, te vjerska zastava na Manjači, starom četničkom uporištu, te pjesma Kreće se barka kraljevska ili tako nešto...
Komanda Oružanih snaga BiH i Ministarstvo odbrane BiH mudro šuti. Da se ne bi raspirivala borbena gotovost.
Pošto ništa ne preduzimaju, predlažem da:
• Oduzmu svu bojevu municiju od pripadnika
• Javno obznane šta se događalo za vrijeme fizičkog rada jednih i gladovanja drugih
• Obznane procedure i protokole po kojima se izdaju naredbe u situacijama kada pripadnici jedne vjere služe pripadnicima druge vjere i
• Kako misle prekinuti konstantan lanac vjersko-nacionalnih incidenata u OS BiH.
Ako ne znaju kako i ništa ne kažu na tu temu, onda predlažem da jednu od kasarni Oružanih snaga BiH proglasimo Memorijalnom kasarnom Rafael Rafi Gregorijan i tu smjestimo sigurnu kuću za nevjeste s jedne i s druge strane entitetske linije.
A tri smiješna puka, prestrojimo po nacionalnoj liniji i razmjestimo ih na teritoriju koja je nacionalno najpovoljnija za odnosni puk. Da nije nacionalno kontaminirana, brate.
Inače, kao analitičar za vjerska i nacionalna sranja u savremenim balkanskim vojskama, mogu da kažem da, ako se nastavi trend vjerskog izdrkavanja, nije daleko dan kada će se ponoviti Paraćinski incident u kome je, onomad, šiptarski redovni vojnik JNA pobio pripadnike na spavanju i pobjegao iz kasarne. Jedan nesretnik je
je neseretnik bio rodom negje od Bosanske Dubice ili Gradiške. Musliman. Sjećam se da je tamo, na sahrani, bilo na hiljade ljudi raznih samoupravnih vjera, i svi smo plakali.
Ali, kako znate, nije pomoglo.
ŠTA KAŽE NAROD
Da sam jučer doputovao sa druge planete, prvo što bi me natjeralo da zinem je zaključak da spski narod patološki voli kriminalce, voli da sluša kriminalce i izražava im povjerenje i ispoljava oduševljenje.
Upoređujući skupove političkih stranaka, u raznim izbornim hronikama, koje su, u stvari, za mnoge, hronike čemera i tuge, vidim da se 2006. ponavlja. Sjećam se strašne stranke Svetlane Cenić i Pere Bukejlovića, Depos, čini mi se. Predizborni skup pred nekom crkvom. Njih troje i četiri začuđena sirotana. Iza njih crkva a lica im kao da su ispred njih grobovi.
Sjećam se da su analitičari i tada srali. Depos, 2, 4, 6, 8, 10, kao kino, poslanika.
Danas vidim, Mihajlica Pička Jedna, drži konferenciju sam sebi ispred Lignošpera. Originalno. Lignošer je propao prije petnaest godina a on se sada sjetio da to javi svojoj opširnoj pastvi.
Mladen Prevodilac podigao šatorčić.
Ognjen Tadić pokiso ko miš u Mišin Hanu.
Samo SNSD, oni koje već godinama ukivaju kao kriminalce, lopove, mlatipare, u oktetu, međunarodni gregori-dripci, saraj-unitardžije, Mijalica Pička Jedna, Esdees, razni centri kurčevih inicijativa i mnogi mediji, i samo danas dva predizborna skupa sa Dodikom i ostalim liderima. U Kneževu i u jednom arealu Banjaluke. Ukupno najmanje 5.000 ljudi. Jučer, Oštra Luka, Prijedor i Prvi plakat, najmanje 9.000. do kraja kampanje samo na glavnim opštinskim skupovima očekujem 300.000 duša. Toliko glasova nam i treba.
A na tim skupovima: optimizam, porodice, došli ljudi sa djecom, vedra lica, vole kriminalce što bit more, aplauz, poljupci, petice kad je stigla vijest da je Srbija pobijedila...
Analitičari i dalje seru.
Fridrih Tanja kaže da je narod ovdje glup, nepolitičan, halucinantan. Opet će da se povede za nekom riječi, za nečijim lijepim očima, za nekom drskom rečenicom. Ne zna narod šta je politika, program koncepcija.
Očito je da su neke protuve ovdje nategnute, nasankane, nagužene, od strane stranaca. Pametni ste, lijepi ste, govorite engleski, imate programe, posao je lak, proglasite ih kriminalcima i narod će ih prekrižiti. A vi ste nevladin sektor. Evo nevladinih para, iz ruke u ruku. Pokrenite kampanje i projekte. Levat. I ljudi se ponizili, pokazali, razbudalasali. A onda im, koristim Špirićevu tezu, pet dana prije izbora kazali da Dodik pobjeđuje. I svi ti ostali ko dijete na tuti. Usrani.
I tačno ih tako ljudi gledaju, u Mišin Hanu, ispod onog šatorčića Mladena prevodioca, pred onim Lignošerom koji je nekad proizvodio i daske za WC šolje. Da je barem jednu sačuvao za Mihajlicu.