VJERSKE ORUŽANE SNAGE BiH
Vjera u BiH se sve više militarizuje. I naoružava. Ne sve vjere jednako, ali radi bratstva i vjerinstva, da malo poravnam.
Dio Oružanih snaga BiH, sunce ti poljubim, smješten je u banjačučkoj Kasarni JNA Kozara. Tamo je neka mješovita satnija putravaca, prašinara i žbunjevaca, pošto su Oružane snage BiH toliko jake da im ne trebaju tenkovi, artiljerija, zemlja-vazduh, vazduh-oblak, avioni, pa ih i nemaju. Mješovita u smislu različite upotrebe prstiju i koljena u vjerskom zanosu.
Nekidan je, baš na dan kad je dvojac Hari – Gul bio na svečanom iftaru, večeri povodom posta ramazana, satnija u Banjaluci dobila jutarnju naredbu, nakon fiskulture, goli do pasa: Vojnici pravoslavne vjeroispovijesti, za katoličke ne znam, niko se nije žalio, ima da se, u sastavu taj i taj, angažuju kao radni vod za pripremu iftara. Vojnici islamske vjeroispovijesti, sa gostima, ima da čekaju večeru i poste.
Onda su se vojnici iz radnog voda, sutradan, žalili medijima pošto JNA u Kasarni Kozara nije ostavila zakopane ratne rezerve samouprave i pribora za žalbe pripadnika.
Neki srpski đenerali na vrhu Oružanih snaga BiH se ne javljaju civilnim medijima na pozive a drugi prebacuju na one koji se ne javljaju.
Pripadnici su kivni. Rezerve bratstva i jedinstva su na nuli, tolerancije nema ni u diferencijalu. A incidenti se množe. Te oružana sahrana đenerala Delića, te vjerska zastava na Manjači, starom četničkom uporištu, te pjesma Kreće se barka kraljevska ili tako nešto...
Komanda Oružanih snaga BiH i Ministarstvo odbrane BiH mudro šuti. Da se ne bi raspirivala borbena gotovost.
Pošto ništa ne preduzimaju, predlažem da:
• Oduzmu svu bojevu municiju od pripadnika
• Javno obznane šta se događalo za vrijeme fizičkog rada jednih i gladovanja drugih
• Obznane procedure i protokole po kojima se izdaju naredbe u situacijama kada pripadnici jedne vjere služe pripadnicima druge vjere i
• Kako misle prekinuti konstantan lanac vjersko-nacionalnih incidenata u OS BiH.
Ako ne znaju kako i ništa ne kažu na tu temu, onda predlažem da jednu od kasarni Oružanih snaga BiH proglasimo Memorijalnom kasarnom Rafael Rafi Gregorijan i tu smjestimo sigurnu kuću za nevjeste s jedne i s druge strane entitetske linije.
A tri smiješna puka, prestrojimo po nacionalnoj liniji i razmjestimo ih na teritoriju koja je nacionalno najpovoljnija za odnosni puk. Da nije nacionalno kontaminirana, brate.
Inače, kao analitičar za vjerska i nacionalna sranja u savremenim balkanskim vojskama, mogu da kažem da, ako se nastavi trend vjerskog izdrkavanja, nije daleko dan kada će se ponoviti Paraćinski incident u kome je, onomad, šiptarski redovni vojnik JNA pobio pripadnike na spavanju i pobjegao iz kasarne. Jedan nesretnik je
je neseretnik bio rodom negje od Bosanske Dubice ili Gradiške. Musliman. Sjećam se da je tamo, na sahrani, bilo na hiljade ljudi raznih samoupravnih vjera, i svi smo plakali.
Ali, kako znate, nije pomoglo.
Vjera u BiH se sve više militarizuje. I naoružava. Ne sve vjere jednako, ali radi bratstva i vjerinstva, da malo poravnam.
Dio Oružanih snaga BiH, sunce ti poljubim, smješten je u banjačučkoj Kasarni JNA Kozara. Tamo je neka mješovita satnija putravaca, prašinara i žbunjevaca, pošto su Oružane snage BiH toliko jake da im ne trebaju tenkovi, artiljerija, zemlja-vazduh, vazduh-oblak, avioni, pa ih i nemaju. Mješovita u smislu različite upotrebe prstiju i koljena u vjerskom zanosu.
Nekidan je, baš na dan kad je dvojac Hari – Gul bio na svečanom iftaru, večeri povodom posta ramazana, satnija u Banjaluci dobila jutarnju naredbu, nakon fiskulture, goli do pasa: Vojnici pravoslavne vjeroispovijesti, za katoličke ne znam, niko se nije žalio, ima da se, u sastavu taj i taj, angažuju kao radni vod za pripremu iftara. Vojnici islamske vjeroispovijesti, sa gostima, ima da čekaju večeru i poste.
Onda su se vojnici iz radnog voda, sutradan, žalili medijima pošto JNA u Kasarni Kozara nije ostavila zakopane ratne rezerve samouprave i pribora za žalbe pripadnika.
Neki srpski đenerali na vrhu Oružanih snaga BiH se ne javljaju civilnim medijima na pozive a drugi prebacuju na one koji se ne javljaju.
Pripadnici su kivni. Rezerve bratstva i jedinstva su na nuli, tolerancije nema ni u diferencijalu. A incidenti se množe. Te oružana sahrana đenerala Delića, te vjerska zastava na Manjači, starom četničkom uporištu, te pjesma Kreće se barka kraljevska ili tako nešto...
Komanda Oružanih snaga BiH i Ministarstvo odbrane BiH mudro šuti. Da se ne bi raspirivala borbena gotovost.
Pošto ništa ne preduzimaju, predlažem da:
• Oduzmu svu bojevu municiju od pripadnika
• Javno obznane šta se događalo za vrijeme fizičkog rada jednih i gladovanja drugih
• Obznane procedure i protokole po kojima se izdaju naredbe u situacijama kada pripadnici jedne vjere služe pripadnicima druge vjere i
• Kako misle prekinuti konstantan lanac vjersko-nacionalnih incidenata u OS BiH.
Ako ne znaju kako i ništa ne kažu na tu temu, onda predlažem da jednu od kasarni Oružanih snaga BiH proglasimo Memorijalnom kasarnom Rafael Rafi Gregorijan i tu smjestimo sigurnu kuću za nevjeste s jedne i s druge strane entitetske linije.
A tri smiješna puka, prestrojimo po nacionalnoj liniji i razmjestimo ih na teritoriju koja je nacionalno najpovoljnija za odnosni puk. Da nije nacionalno kontaminirana, brate.
Inače, kao analitičar za vjerska i nacionalna sranja u savremenim balkanskim vojskama, mogu da kažem da, ako se nastavi trend vjerskog izdrkavanja, nije daleko dan kada će se ponoviti Paraćinski incident u kome je, onomad, šiptarski redovni vojnik JNA pobio pripadnike na spavanju i pobjegao iz kasarne. Jedan nesretnik je
je neseretnik bio rodom negje od Bosanske Dubice ili Gradiške. Musliman. Sjećam se da je tamo, na sahrani, bilo na hiljade ljudi raznih samoupravnih vjera, i svi smo plakali.
Ali, kako znate, nije pomoglo.
