NARODNO VESELJE
Kao praktičar i teoretičar izbora, volim da planiram, radim unaprijed, modeliram, stvaram organizaciju koja djeluje intravenozno u biračkom tijelu i tako tiho koristim sve prednosti liderstva stranke i energije koju isijava već petnaest godina. To polako pretvaram u Permanentni izborni proces. O tome pišem i knjigu ali mi izbori ne daju da je završim. U tom Permanentnom izbornom procesu došli smo dotle da slogan kampanje možemo da objavimo i godinu dana prije izbor. Da mu ostavimo vremena da to postane politička filozofija a ne marketinška zajebancija.
Kao idejist, pripadnik ideje ljevice, socijaldemokratije, ali i političkog predstavništva i artikulacije uopšte, nisam pristalica populizma i pokreta. Niti pretvaranja političke stranke u to.
Nas, SNSD uopšte a Dodika posebno, salonski politikoidi koji nose svilene gaće, neprestano optužuju za populizam, šatorizam, veseljačku politiku, seljačke manifestacije. Naročito se apostrofira Dodikovo korištenje istog mikrofona i za politički govor i za narodnu pjesmu. Naročito mu je draga pjesma Ovo je kuća moja. Tako sam stvorio slogan Moja kuća, Srpska. Ali draža mu je Republika Srpska. Pa je Slavko Mitrović stvorio slogan Srpska zauvijek. Da bi mi, naša djeca, i Dodik, mogli da pjevamo Ovo je kuća moja. Meni je, ipak, draža Čija frula ovim šorom svira.
I u ovoj kampanji, dok protivnici naši, koji, u stvari, nisu protivnici nego su ih garažni ambasadisti samo tako nazvali, održavaju skupove, mitinge, konvencije i kandidacije po ćumezima, kokošinjcima, napuštenim željezničkim čekaonicama, udžerama i veš-kuhinjama stambenih zgrada, mi iz SNSD-a imamo prepune hale, sportske dvorane i mega-šatore. Ja sam taj komunikativni trend u politici nazvao šator-art.
Dabome, na osnovu preambule, nisam za taj šator-art.
Ali, jebeš karakter koji nije labilan.
Da analiziram stvar potankoma.
Na skupove SNSD-a, već u nekoliko izbornih ciklusa, dolaze ljudi sa porodicom, sa ženom i punicom, sa majkom, sa djecom, dolazi nekoliko generacija. Neke od njih ne razumiju politiku. Ali, podsvjesno razumiju da SNSD nije klasična stranka ili partija. To je velika politička porodica. To je začetak novog političkog običaja. Da se u politici opredjeljuje na osnovu tradicionalnog opredjeljenja porodice.
Takvi dolasci sugerišu optimizam. Porodicu vodiš samo tamo gdje je situacija vedra. Ne vodiš je tamo gdje je strah, zlo, prijetnja, strepnja.
Optimizam ide s narodom. Strepnja i zlo idu sa masom.
Sa optimizmom ide veselje. Za masom ide krv i opijelo.
Jasno je, kroz čitavu istoriju kolektiviteta, da je narodu potrebno veselje. Nije to gola podcjenjivačka sintagma Hljeba i igara. Narodu je i u siromaštvu, bez hljeba, potrebno veselje. Samo što narod ne želi da se veseli sam. Želi s vođstvom. Sa predvodnikom. Sa pastirom. Danas to želi sa političarima koji imaju viziju, koji imaju ostvarenja i za koje glasaju. Jer žele da takav političar bude dodirljiv.
Carevine i carevi nisu propadali zbog tga što su živjeli u bajnobogatstvenim dvorcima i nasljeđivali krunu bez prava naroda da se pita. Propadali su zato što su se veselili u svojim zidinama i zdanjima. Bez naroda. Narod je htio da se veseli sa svojim carevima. Ali careva bilo nije. Onda je nestalo i carevina.
Narod želi ide za carevima. Za vođama. Ali, to je, stvarno, varka. Narod ide za veseljem.
Onaj ko umije da ponudi optimizam, radost, bezbrižnost, veselje, pjesmu, taj će biti primljen od naroda. Politički program i rezultati se podrazumijevaju. Ako nema toga onda ste ulični svirači. Dobošari. Koji hoće od naroda da načine mečku.
Imao sam pogrešnu predstavu o šator-artu.
Gledam nekidan, u jednoj manjoj opštini. Skupilo se mnogo ljudi, kao da se radi o velikoj opštini. Naši nisu odstupali od podizanja šatora. I malo svirke. Imate novu sportsku dvoranu, šta će šator. Šator, i bog. Dobro. Jebeš karakter. Počeo performans. Šator je veliki, hiljade mjesta, ali ljudi ima više. Šta sad. Podbadam. Razmontirati šator i eto pravog političkog skupa. Ne. Skinuti stranice. Vaše mjesto je gore u vrhu, za glavnim stolom. Pod šatorom. Ide Mile Lajkovačkom prugom. Gledam lica, ona pod šatorom sretnija i veselija. Ona izvan šatora zadivljena i zavidna, kao zadjevojčene curice kojima nije dozvoljeno da uđu u zadružni dom, na seosku igranku.
Šta je veselje i radost. Ubio me bog ako je iko upamtio neku Dodikovu političku rečenicu. Ali će mjesecima pričato o tome kao je pjevao Dvor na Uni.
Oni, dabome, znaju šta Dodik misli i radi. Vjeruju mu unaprijed. Došli su za svojom niti radosti i veselja.
Neće narod da se veseli sam. Zato se i zove narod. Inače bi se zvao nakot. Ljudi su rod.
A oni iz ćumeza i kokošinjaca, nude ljudima propast, smak, potop, povodanj, sumrak, mrak, strah, zebnju, nemaštinu, nesigurnost. Srušiti režim. I očekuju da ljudi pođu za njima.
A ljudi otišli kod režima da pjevaju.
Politika je, nešto više. Dostojanstvo. Optimizam. Vizija. Jedinstvo. Porodica. Narodno veselje.
U to je morate pretvoriti.
Kao praktičar i teoretičar izbora, volim da planiram, radim unaprijed, modeliram, stvaram organizaciju koja djeluje intravenozno u biračkom tijelu i tako tiho koristim sve prednosti liderstva stranke i energije koju isijava već petnaest godina. To polako pretvaram u Permanentni izborni proces. O tome pišem i knjigu ali mi izbori ne daju da je završim. U tom Permanentnom izbornom procesu došli smo dotle da slogan kampanje možemo da objavimo i godinu dana prije izbor. Da mu ostavimo vremena da to postane politička filozofija a ne marketinška zajebancija.
Kao idejist, pripadnik ideje ljevice, socijaldemokratije, ali i političkog predstavništva i artikulacije uopšte, nisam pristalica populizma i pokreta. Niti pretvaranja političke stranke u to.
Nas, SNSD uopšte a Dodika posebno, salonski politikoidi koji nose svilene gaće, neprestano optužuju za populizam, šatorizam, veseljačku politiku, seljačke manifestacije. Naročito se apostrofira Dodikovo korištenje istog mikrofona i za politički govor i za narodnu pjesmu. Naročito mu je draga pjesma Ovo je kuća moja. Tako sam stvorio slogan Moja kuća, Srpska. Ali draža mu je Republika Srpska. Pa je Slavko Mitrović stvorio slogan Srpska zauvijek. Da bi mi, naša djeca, i Dodik, mogli da pjevamo Ovo je kuća moja. Meni je, ipak, draža Čija frula ovim šorom svira.
I u ovoj kampanji, dok protivnici naši, koji, u stvari, nisu protivnici nego su ih garažni ambasadisti samo tako nazvali, održavaju skupove, mitinge, konvencije i kandidacije po ćumezima, kokošinjcima, napuštenim željezničkim čekaonicama, udžerama i veš-kuhinjama stambenih zgrada, mi iz SNSD-a imamo prepune hale, sportske dvorane i mega-šatore. Ja sam taj komunikativni trend u politici nazvao šator-art.
Dabome, na osnovu preambule, nisam za taj šator-art.
Ali, jebeš karakter koji nije labilan.
Da analiziram stvar potankoma.
Na skupove SNSD-a, već u nekoliko izbornih ciklusa, dolaze ljudi sa porodicom, sa ženom i punicom, sa majkom, sa djecom, dolazi nekoliko generacija. Neke od njih ne razumiju politiku. Ali, podsvjesno razumiju da SNSD nije klasična stranka ili partija. To je velika politička porodica. To je začetak novog političkog običaja. Da se u politici opredjeljuje na osnovu tradicionalnog opredjeljenja porodice.
Takvi dolasci sugerišu optimizam. Porodicu vodiš samo tamo gdje je situacija vedra. Ne vodiš je tamo gdje je strah, zlo, prijetnja, strepnja.
Optimizam ide s narodom. Strepnja i zlo idu sa masom.
Sa optimizmom ide veselje. Za masom ide krv i opijelo.
Jasno je, kroz čitavu istoriju kolektiviteta, da je narodu potrebno veselje. Nije to gola podcjenjivačka sintagma Hljeba i igara. Narodu je i u siromaštvu, bez hljeba, potrebno veselje. Samo što narod ne želi da se veseli sam. Želi s vođstvom. Sa predvodnikom. Sa pastirom. Danas to želi sa političarima koji imaju viziju, koji imaju ostvarenja i za koje glasaju. Jer žele da takav političar bude dodirljiv.
Carevine i carevi nisu propadali zbog tga što su živjeli u bajnobogatstvenim dvorcima i nasljeđivali krunu bez prava naroda da se pita. Propadali su zato što su se veselili u svojim zidinama i zdanjima. Bez naroda. Narod je htio da se veseli sa svojim carevima. Ali careva bilo nije. Onda je nestalo i carevina.
Narod želi ide za carevima. Za vođama. Ali, to je, stvarno, varka. Narod ide za veseljem.
Onaj ko umije da ponudi optimizam, radost, bezbrižnost, veselje, pjesmu, taj će biti primljen od naroda. Politički program i rezultati se podrazumijevaju. Ako nema toga onda ste ulični svirači. Dobošari. Koji hoće od naroda da načine mečku.
Imao sam pogrešnu predstavu o šator-artu.
Gledam nekidan, u jednoj manjoj opštini. Skupilo se mnogo ljudi, kao da se radi o velikoj opštini. Naši nisu odstupali od podizanja šatora. I malo svirke. Imate novu sportsku dvoranu, šta će šator. Šator, i bog. Dobro. Jebeš karakter. Počeo performans. Šator je veliki, hiljade mjesta, ali ljudi ima više. Šta sad. Podbadam. Razmontirati šator i eto pravog političkog skupa. Ne. Skinuti stranice. Vaše mjesto je gore u vrhu, za glavnim stolom. Pod šatorom. Ide Mile Lajkovačkom prugom. Gledam lica, ona pod šatorom sretnija i veselija. Ona izvan šatora zadivljena i zavidna, kao zadjevojčene curice kojima nije dozvoljeno da uđu u zadružni dom, na seosku igranku.
Šta je veselje i radost. Ubio me bog ako je iko upamtio neku Dodikovu političku rečenicu. Ali će mjesecima pričato o tome kao je pjevao Dvor na Uni.
Oni, dabome, znaju šta Dodik misli i radi. Vjeruju mu unaprijed. Došli su za svojom niti radosti i veselja.
Neće narod da se veseli sam. Zato se i zove narod. Inače bi se zvao nakot. Ljudi su rod.
A oni iz ćumeza i kokošinjaca, nude ljudima propast, smak, potop, povodanj, sumrak, mrak, strah, zebnju, nemaštinu, nesigurnost. Srušiti režim. I očekuju da ljudi pođu za njima.
A ljudi otišli kod režima da pjevaju.
Politika je, nešto više. Dostojanstvo. Optimizam. Vizija. Jedinstvo. Porodica. Narodno veselje.
U to je morate pretvoriti.
