петак, 13. фебруар 2009.

KAKO SARAJEVO
OD REPUBLIKE SRPSKE
PRAVI DRŽAVU
Unatoč općem protivljenju alkalajisanog Ministvarstva inostranih poslova BiH, „razotkrivanju mutnih ciljeva“ od strane stopostotnih silajdžićevaca, i plasiranju, na dnu strane, sarajevskih Nezavisnih novina, ispod monumentalnog teksta o Amandmanu, Distriktu i Ustavu BiH, uz Špirićevu slikovnicu na kojoj mu iznad glave u svetačkoj oreoli lebdi Bosna i Hercegovina na svim jezicima, otvoreno je Predstavništvo Republike Srpske u Briselu.
To se može tumačiti
· kao korak do referenduma
· kao opšti izraz državnosti Republike Srpske
· kao rušenje BiH i onemogućavanje MIP-a da radi svoj opis i popis poslova
· kao korak secesije
· kao EU pristajanje na podjelu BiH...
Svejedno mi je.
Mislim da je najbolje stvar prepustiti samoj sebi. Tako smo uradili i 2006. i nismo se pokajali. Samo smo pomenuli referendum a Sarajevo je obavilo ostalo.
Ozbiljni stopostotovac, Beriz Belkić, kaže da je stvar u ciljevima. Mi, veli, ne vjerujemo da su oni korektni i u skladu sa općim interesima BiH.
Ne razumijem to „mi“ ali ne razumijem ni šta tu ima da ne bude u skladu sa općim interesima BiH. Još 2005. EU je objavila kartu evropskih regija na kojoj su im i granice iscrtane. Ima ih na stotine. Tu je i Republika Srpska, doduše, ispisana krupnijim slovima jer je i entitet u okviru BiH. Norveška ima 18 podmuklih ciljeva koji nisu u skladu sa općim interesom te zemlje. Junajtid Kingdom ima 87 podmuklih ciljeva protiv općih interesa i kraljice.
Mislim da bi BiH, Sarajevo, i Belkić, trebali biti sretni ako bi u Briselu svoja predstavništva otvorili Sapna, Krajišići i Ostružnja Gornja.
Ovako, sve liči na komšiju i potrebu da mu sve krave pocrkaju. I njemu i devetom mu koljenu.
Racionalna politika je morala do sada shvatiti da EU ovdje, u BiH, neće doći jer nema ni ekonomskog, ni političkog, ni vojnog razloga. Da joj je stalo do BiH, ekonomski bi je već podigla na noge jer traži manje para od spasavanja automobilskog kocerna PSA a i ne bi dozvolila da bude rata. Moramo mi ići u EU, ekonomski i politički, pošto još nemamo toliku zajedničku vojsku.
A ako neko u Predstavništvu Republike Srpske u Briselu vidi ambasadu Republike Srpske, ja mu se zahvaljujem.

четвртак, 12. фебруар 2009.

PETNAESTOGODIŠNJI INGLIŠ
Američki ambasador Čarls Ingliš u Sarajevu je otpredavao jednu zanimljivu konstataciju: Bosna i Hercegovina nije koncept i država stara petnaest godina. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali žive u njoj, u miru i kao susjedi, mnogo duže.
Tačno je da Oni ovdje žive mnogo duže. Dodao bih: u ratu i miru, nekiput kao susjedi, nekiput kao komšije, nekiput kao krvnici.
Ali sa petnaest godina se ne mogu složiti.
Problem BiH i njene istorije i jeste što nema državnoga ili organizaciono-državnog ili organizaciono-ustavnog kontinuiteta. Istorija BiH je istorija iza ćoškova, istorija iz zasjede, istorija zabrana, nije istorija kontinuiteta. To u dobroj mjeri uslovljava nepovjerenje i odsustvo zajedničke pripadnosti. Ovdje ne postoji bosanskohercegovački narod kao što postoji američki narod. Susjedstvo je maksimalni podjeljak na ljestvici zajedništva.
Dakle, imali smo Kulina i Tvrtka. To je bio feudalizovani konglomerat i ne treba ga ubrajati u istoriju države i prava na ovom području. Možda bi od toga nešto i bilo da nisu došli Turci, Sablje, Horde i Osvajači.
Imali smo kalajisanu Austrougarsku, mrskog eksploatatora koja je ovdje instalirala civilizovanu državnu upravu (zemljišne knjige, popisi, evidencije, činovništvo...) ali za svoje potrebe a ne za potrebe konstitucionalizma BiH.
Dali da pominjem Endehaziju i ko je s kim kolaborirao i na kojoj je strani ko bio?
Da li da pominjem Samostalnu Radionicu Branka i Hamdije, SR BiH, koju su nove demokrate zgazile pod noge, popljuvale i popišale, da bi mirno i ljudski krenule u trojni rat za teritoriju. To što su zgazile demokrate nije bila država a nije ni uspjela postati država.
Stoga se, za razliku od Ingliša, ja divim petanestogodišnjoj istoriji države na prostoru BiH. To je prvi put u istoriji. Ali to ne znači istoriju.
Jedino što se može reći jeste da će ovdje, i poslije Države, biti Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.
Na tome je preče raditi nego na državi.
Država može da sjebe narode zauvijek a narodi mogu da stvore državu kad hoće.

среда, 11. фебруар 2009.

BRČKO PROTOTIP
Brčko je postiglo istorijski uspjeh – na površini je opstao feudalac koji je vladao proteklih godina, Đapo, i postao predsjednik skupštine Distrikta. Đapo je takođe uspio jer je od prosječno uhranjenog esdepeovca za sve te godine postigao veliki napredak u povećavanju trbuha i podvoljka. To znači da su mandati prošli u jelu i pilu. To je osebujnost nove demokratije.
Brčko bi trebalo biti obrazac za svu BiH, vele mudri unitaristi.
Sreća da se radi o nerealnoj opciji. Nema toliko hrane u BiH da se svi udebljamo kao Đapo.
Znam, oni misle na multietničnost, raffiniranost, demokratičnost, transparentnost, budžetiranost... a ne na žderanje.
Ta demokratičnost koju je donijela i ustločila međunarodna zajednica, jer Brčko nije pod vlašću BiH, niti entiteta nego nekog samozatajnog Tribunala i čuvara pečata, odnosno delegata Raffija, jedva je donijela ustoličenje vlasti. Zaboravio sam kad su bili izbori a oni su tek sada dobili vlast. Raffi je nekoliko puta prekidao utakmicu, ukidao plate, tražio da svi budu u vlasti pa mi je ostalo nejasno što smo išli na izbore. Mogli smo to jevtinije da riješimo.
Ali, sad je vlast izabrana. Na demokratski način.
Za Đapu, Bošnjaka iz Esdepea, nije glasao ni jedan Srbin a ima ih iz više stranaka. Za Ivana Krndelja, zamjenika Srbinu iz SNSD, nije glasao ni jedan Bošnjak, a ima ih iz više stranaka. I u Brčkom je normalno da SNSD ne podnosi SDP, da SDS ne podnosi niko, da SDA podnosi makar neke Hrvate. Ali nije normalno da baš svi Srbi i baš svi Bošnjaci budu toliko homogenizovani.
To treba da bude recept za BiH?
Ili to već jest recept a samo se Igra Supervizora koristi kao lasvegaška kulisa opšte sreće, raja i države sunca.
U Brčkom bi ulice trebale da imaju tri strane. Da svaka grupa glasača može da ide svojom stranom. U izuzetnim političkim trenucima sreće koristili bi se glasački prelazi za pojedine vrste koalicija.
Brčko je primjer kako međunarodni amateri, koji sebe zovu Tribunal ili Vladin Službenik, od inače smjerno divljih naroda, mogu da načine kretene koji nisu u stanju ništa da izglasaju.
To se pokazuje i u Mostaru Gradu Alekse Šantića. Tao je OHR i njegovo Mudro Osoblje, dalo tumačenje da je od 35 većina 18, ali 18 od 35 a ne od onih koji su došli. Totalitarni, autoritarni, ortodoksni, hermetizirani, podjarmljivački komunizam nas je ovdje decenijama učio da je većina većina od prisutnih a ne od izabranih i njihove rodbine i školskih drugova. Sada Mudro Osoblje ima tumačenje. Ali po tome nije mogao da se izabere gradonačelnik pa su odlučili da traže novo Tumačenje Tumačenja. Moguće je da će Osoblje ostati pri dosadašnjem stavu ali uz dopunu da ako nema jednog od tih osamnaest glasova od 35 izabranih, mogu ga televotingom zamijeniti njegove dvije tetke ako nisu dalje od mjesta zasijedanja od 4,5 kilometra.
Pošto su ljude ubijedili da je Mostar jedinstven grad, čudi me kako ne mogu da ih ubijede u tu većinu od izabranih.
Za koju godinu će postojati samo dva izlaza za BiH – ili da je stranci napuste, do zadnjeg, ili da je mi napaustimo i prepustimo strancima.
ŠTA JE DOBRO
A ŠTA JE RAFI?
Kadgod ujutro otvorim političke oči i ne znam šta je dobro a šta loše, mogu da posegnem za nekoliko mjernih jedinica i da, obrnutim rakursom, ustanovim šta je šta.
Jedna od tih mjernih jedinica je Rafi Brčak.
Vidim da je narcisoidni Rafi, samoljubiv skoro kao Zlatko Lagumdžija, odmah pošto je postao vršilac dužnosti, izdejstvovao cijelu stranu u Avazu kako bi se predstavio u ozbiljnoj pozi službenika američke vlade koji neće da odgovori šta bi bilo kada bi mu pinudili da bude Visoki Predstavnik.
Odbio bi kao i ja što bih odbio da zaigram na Nou Kampu.
Ali, skala.
Rafi kaže da je nesretna okolnost da je Ivanić otišao iz saradnje sa SNSD-om.
To je sretna okolnost. Nakon krvave desetogodišnje borbe u opoziciji, doista nema smisla da SNSD sada za sobom vuče neke politilčke prosjake, udavače bez miraza i interesdžije kao vojska što za sobom vuče kišu, kurve i kerove. Da je PDP ostao sa SNSD, samo bi slabio opciju jer malu korist daje a veliku uzima. Maloj stranci zobnica je nezajažljiva. Stranka koja nije bila u opoziciji nema pravu predstavu o svojom veličini ili o svojoj minornosti. Ta stranka je opterećena vlastnošću kao uslovom bez kojeg se ne može. Opozicioni mandat je najbolja vakcinacija protiv vlastite nerealnosti, epohalnosti i nezamjenjivosti.
Eto vam Ivanić i PDP, kao sretna okolnost.
Kaže Rafi: četiri jedinice su nesretno skretanje trojke. Ja bih govorio o entitetima, ali eto. Dakle Prudska Trojka je govorila o tri entiteta i četvrtoj jdinici kao kompenzaciji i garanciji Bošnjacima i ne vidim šta je tu nesretno. Ovu zemlju treba da podijele njeni akteri i narodi. Ako treba, a ne prolazni krajbalkanski probisvijeti. Ako Rafi, Arbitražni tribiunal, Milošević, Holbruk... pokušao sam hodati unatrag, mogu od usranog Brčkog da prave Distrikt, zašto Hrvati od svoje zemlje ne bi mogli napraviti entitet.
Rafi laže o tome kako bi nekoliko pisama građana, u Americi, proizvelo promjene u politici ali to u BiH ne može da se dogodi iako Savjet ministar i Parlamentarna skupština ništa ne rade nakon potpisivanja SAA.
Da li državni službenik doista misli da politički sistemi i državna administracija funkcionišu na pismima građana?
I na kraju, zbog čega ovo i pišem: strah me je da Rafi ne ostane ovdje dok ne postane arheološka iskopina.
Kaže da neće otići dok se posao ne završi.

уторак, 10. фебруар 2009.

ŽRTVUJ DOBROG MINISTRA,
ŽRTVUJ VAŽAN RESOR,
ŽRTVUJ SVOJE REFERENCE...
Dobri ministar Boško Tomić, čovjek blage riječi i uvijek uviđavnog lica, ko stvoren za radne i boračke slojeve, podnio je ostavku na mjesto ministra rada i boraca u Vladi Republike Srpske.
Boško Tomić je prva prava žrtva Pedepeove političke klaonice.
Svi ostali kadrovi i funkcioneri Pedepea nisu obavljali tako važan posao kao Tomić, nisu ga obavljali tako dobro kao Tomić i nisu imali tako pozitivan odjek u javnosti kao Tomić.
Sam Boško Tomić, čovjek koji se na Palama, onomad, nije htio prikloniti Esdeesu, moralna je figura politike. Stoga je i sada podnio ostavku. Njegovo poimanje ljudskih odnosa nije mu dozvolilo da napusti stranku, s kojom se, čini mi se, ne slaže u ovom slučaju, da bi ostao na poziciji ministra. Taj isti metar mu ne dozvoljava da napusti i stranku i ministarsko mjesto jer misli da se u Pedepeu još uvijek nešto može učiniti. U šta nisam uvjeren.
Iz svakodnevnog posla znam koliko se do detalja borio za interese svoje partije, i kad je bilo do njega i kad nije, za svako mjesto direktora osmoljetke ili člana upravnog odbora, gdjegod je postojala šansa da prtijska struktura ima koristi, njemu kao ministru nije bilo teško da razgovara sa nama ili našim stranačkim ljudima na terenu.
Partija koja žrtvuje takve ljude mora propasti.
Ali Pedepe je ovim svojim raskidom sa SNSD, učnio još mnogo šteta a ne samo izgubio jednog dobrog partijskog radnika.
Prije svega, žrtvovao je ministra koji je u skoro dva mandata radio posao bez mrlje, ne samo za Pedepe, nego za građane i borce, za Republiku Srpsku i njene insititucije. To veliko iskustvo nije isksustvo seoskog matičara, nego državnog ministra. Pedepe je žrtvovao i odnos prema borcima i radnicima koji je uvijek mogao knjižiti sebi, kao svoju političku dobit. Žrtvovao je i jedan dobar, medijski eksponiran i politički profitabilan resor koji im je mogao služiti kao frekventna komunikacija, i referenca, sa širokim slojevima i javnosti. Ako se ne nađe adekvatna zamjena, ili dok se novi ministar uhoda, žrtvovan je i položaj tih kategodija, barem u nekom postotku.
Sve je to Pedepe bacio pod noge da bi sutra svojim nalogodavcima mogao da kaže: evo mi smo učinili sve da okrnjimo snagu Esenesdea, kakvo lizalo i šarene bombone dobijamo.
Posao koji je pod okriljem Vlade Republike Srpske radio PDP, odnosno njegovi ljudi, posao ja za Republiku Srpsku a ne za SNSD kako su to oni protumačili.
I nisu shvatili da se politička težina Esenesdea ne može umanjiti njihovim odlaskom. SNSD samo može dobiti jer će građani reći da nije korektno ostaviti SNSD sada na vjetrometini kada je potreban politički blok Republike Srpske prema posljednjim nasrtajima na dejtonski mozaik BiH.
Ali priručnoj pozicionerskoj stranci pričao, ne pričao.

недеља, 08. фебруар 2009.

ZAŠTO SE STALNO
UKAZUJE MESIĆ

Stipe Mesić, biši zatvorenik KaPe doma Gradiška Stara, sada na mjestu predsjednika Hrvatske, više priča o BiH od Stranke za BiH.
Ispočetka sam mislio da na taj način popunjava prazniku svoje vještačke tuzemne dužnosti jer tamo ima ustavnu mogućnost da daje svoje mišljenje o radu nedjeljom, o nula promila vina u krvi i o Blajburgu. Poslije sam mislio da ima ambicije da se bavi regionalnim misionarstvom pošto mu je neko od njegovih savjetnika natuknuo da je Hrvatska regionalni faktor pa i on, kao prvi među inim, to jeste.
No, nakon što je proučio Banjalučki dogovor Dodika, regionalnog Tihića i trožupanijskog Čovića, i izašao sa stavom da Republika Srpska, u ustavnim promjenama, ne može ostati neokrnjena, shvatio sam da je instrumentalizovan od neke naftoplodne fundamentalne zemlje da se bori za integralnu BiH. U Cvrtkovcima, Gornjim Hasićima i Skipovcu, ovdašnjim podnebljima, instrumentalizovan znači ili plaćen ili nagužen.
Dobro što Mesić govori protiv Repulike Srpske, traži njeno ukidanje i stvaranje cjelovite i cjelodnevne BiH. Ali on na ovaj način definitivnio pokopava Hrvatski narod u BiH. Ako Mesić misli da Republika Srpska u teritorijalnim razgovorima ne može ostati neokrnjena, ja mu mogu poručiti da može ostati po strani pa će BiH, ovakva, sa depresiranim Hrvatima, ostati vječna. Jer ako Republika Srpska ne učestvuje u ustavnim promjenama, njih neće ni biti. Dejtonska BiH je zakovana međunarodnim sporazumom kojeg su potpisale sve velike sile. I Mesićeva Hrvatska.
Mesić nema pravo tražiti promjenu unutrašnjih dejtonskih granica BiH. Nema pravo govoriti o Hrvatima koji su nekad živjeli na prostoru Republike Srpske ako ne govori o Hrvatima i Srbima koji su nekad živjeli na području Federacije BiH i ako ne govori o Srbima koji su nekad živjeli na području Hrvatske.
A njegovo zalaganje za cjelovitu BiH, bez entiteta i bez Republike Srpske, naročito, jednako je validno kao i zalaganje Milana Sijerkovića za pljuskove snijega u julu i avgustu.