PETNAESTOGODIŠNJI INGLIŠ
Američki ambasador Čarls Ingliš u Sarajevu je otpredavao jednu zanimljivu konstataciju: Bosna i Hercegovina nije koncept i država stara petnaest godina. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali žive u njoj, u miru i kao susjedi, mnogo duže.
Tačno je da Oni ovdje žive mnogo duže. Dodao bih: u ratu i miru, nekiput kao susjedi, nekiput kao komšije, nekiput kao krvnici.
Ali sa petnaest godina se ne mogu složiti.
Problem BiH i njene istorije i jeste što nema državnoga ili organizaciono-državnog ili organizaciono-ustavnog kontinuiteta. Istorija BiH je istorija iza ćoškova, istorija iz zasjede, istorija zabrana, nije istorija kontinuiteta. To u dobroj mjeri uslovljava nepovjerenje i odsustvo zajedničke pripadnosti. Ovdje ne postoji bosanskohercegovački narod kao što postoji američki narod. Susjedstvo je maksimalni podjeljak na ljestvici zajedništva.
Dakle, imali smo Kulina i Tvrtka. To je bio feudalizovani konglomerat i ne treba ga ubrajati u istoriju države i prava na ovom području. Možda bi od toga nešto i bilo da nisu došli Turci, Sablje, Horde i Osvajači.
Imali smo kalajisanu Austrougarsku, mrskog eksploatatora koja je ovdje instalirala civilizovanu državnu upravu (zemljišne knjige, popisi, evidencije, činovništvo...) ali za svoje potrebe a ne za potrebe konstitucionalizma BiH.
Dali da pominjem Endehaziju i ko je s kim kolaborirao i na kojoj je strani ko bio?
Da li da pominjem Samostalnu Radionicu Branka i Hamdije, SR BiH, koju su nove demokrate zgazile pod noge, popljuvale i popišale, da bi mirno i ljudski krenule u trojni rat za teritoriju. To što su zgazile demokrate nije bila država a nije ni uspjela postati država.
Stoga se, za razliku od Ingliša, ja divim petanestogodišnjoj istoriji države na prostoru BiH. To je prvi put u istoriji. Ali to ne znači istoriju.
Jedino što se može reći jeste da će ovdje, i poslije Države, biti Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.
Na tome je preče raditi nego na državi.
Država može da sjebe narode zauvijek a narodi mogu da stvore državu kad hoće.
Američki ambasador Čarls Ingliš u Sarajevu je otpredavao jednu zanimljivu konstataciju: Bosna i Hercegovina nije koncept i država stara petnaest godina. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali žive u njoj, u miru i kao susjedi, mnogo duže.
Tačno je da Oni ovdje žive mnogo duže. Dodao bih: u ratu i miru, nekiput kao susjedi, nekiput kao komšije, nekiput kao krvnici.
Ali sa petnaest godina se ne mogu složiti.
Problem BiH i njene istorije i jeste što nema državnoga ili organizaciono-državnog ili organizaciono-ustavnog kontinuiteta. Istorija BiH je istorija iza ćoškova, istorija iz zasjede, istorija zabrana, nije istorija kontinuiteta. To u dobroj mjeri uslovljava nepovjerenje i odsustvo zajedničke pripadnosti. Ovdje ne postoji bosanskohercegovački narod kao što postoji američki narod. Susjedstvo je maksimalni podjeljak na ljestvici zajedništva.
Dakle, imali smo Kulina i Tvrtka. To je bio feudalizovani konglomerat i ne treba ga ubrajati u istoriju države i prava na ovom području. Možda bi od toga nešto i bilo da nisu došli Turci, Sablje, Horde i Osvajači.
Imali smo kalajisanu Austrougarsku, mrskog eksploatatora koja je ovdje instalirala civilizovanu državnu upravu (zemljišne knjige, popisi, evidencije, činovništvo...) ali za svoje potrebe a ne za potrebe konstitucionalizma BiH.
Dali da pominjem Endehaziju i ko je s kim kolaborirao i na kojoj je strani ko bio?
Da li da pominjem Samostalnu Radionicu Branka i Hamdije, SR BiH, koju su nove demokrate zgazile pod noge, popljuvale i popišale, da bi mirno i ljudski krenule u trojni rat za teritoriju. To što su zgazile demokrate nije bila država a nije ni uspjela postati država.
Stoga se, za razliku od Ingliša, ja divim petanestogodišnjoj istoriji države na prostoru BiH. To je prvi put u istoriji. Ali to ne znači istoriju.
Jedino što se može reći jeste da će ovdje, i poslije Države, biti Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.
Na tome je preče raditi nego na državi.
Država može da sjebe narode zauvijek a narodi mogu da stvore državu kad hoće.
