субота, 02. март 2013.

1995.
ATIF
DUDAKOVIĆ
NUDI BUDUĆNOST
 

bosna je doista spala KZU. Dospjela je dotle da o njoj epske i istorijske izjave daje Atif Dudaković, jedan od onih Generala Krmaka koji su se u ratovanje razumjeli ko Mara u krivi kurac. Spali sve ono, to je srpsko. Bitka kod Al El Petrovca. Da o njoj viceve prepisuje Dežulović. Da nju, bosnu, od mog fašizma brane E Govnine i Petar Šupković. A oni, Petar i E, svoju, i zemlju i naciju, zatiru svakodnevno. Odakle im tolika briga za to što jedan navodni državljanin BiH negira BiH. Dabome, Šupković ne zna da najprije postoji državljanstvo Republike Srpske. Da bi uopšte moglo da postoji državljanstvo BiH.
Ali. Ako je Atif Dudaković izjavio da je bosna zajednička prošlost i budućnost, to je uvreda. To je niestina. To je poniženje bosne. I Srba.
Atif Dudaković je, prije svega, Krmeći General. Jebo generala koji se udebljao u ratu. General koji ne može da istrči četrnaest sekundi na sto metara, ne treba da komanduje ni rovom a kamoli korpusom. On je gotovinsko-hrvatski general. Da nije bilo američko-hrvatskog progona Srba iz Knina, Bihać bi završio kao hram Inka. Treće on je milost srpskog generala Milovanovića koji je morao da posluša NVF, Neke Važne Faktore, zbog kojih je, onomad, bacio činove. Da sam ja bio General Milovanović, danas bi umjesto zlata u onim potocima tražili Dudakovića. Četvrto, zašto se povodom Prvog marta ne pusti malo one ratne kuknjave koju je Genral Dudaković ispjevao ženi u Zagreb, telefonom. Ovo je, ba, propast, gotovo je, uništili su nas Srbi, ba.
bosna je laboratorijski primjer nespojivih supstanci, zemlja koju simbolizuju Hanka Paldum i Atif Dudaković, naseobina koju proninsira Danis Tanović, koju u inostranstvu, arapskom i islamskom, predstavlja Kim Il Bakir, koja ima socijaldemokratiju zlagumkratiju, koja izmišlja genocide, koja je, putem svog nesuđenog babe Alije, žrtvovala mir, za koju se u europi zalažu dvojac Pakacin.
Za bosnu je Prvi april. I Dan nezavisnosti. I Dan perspektive. I Dan komedije. Jer je njena borba za nezavisnot bila smiješna tragedija. bosna je dosjetka, šala, natega.
Ako za zajedništvo nemate boljeg keca u rukavu osim Dudakovića, i za suživot onog Šuljagića, onda ništa.
 
 

петак, 01. март 2013.

1994.
PRVI MART
NOSI ŠKART
 

Gledam onog Komšića, pred Vječnim Plinom, gdje li, skupio se Koštetaukokoši. A Avazovci ga snimili bez Bakira. Što je falsifikovanje istorije. Ili misle da ne treba snimati dva bošnjačka Člana P.
Vijenci u počast Prvom Martu.
Bolje da je zino jaukat. I on i Bakir, koji je takođe polagao.
Ili da su otišli pred pravoslavnu crkvu na Baščaršiji, da polože vijenac za zločin koji je najavio i pokrenuo rat.
Slaviti nekakav referendum, koji je bio definitivni katanac na ravnopravnost nacija u BiH, Utamničenje, dakle, koji je poslužio kao opravdanje za klaonicu i Žrtvovanje Mira za BiH, slaviti to kao dan nezavisnost, poptuno je ispadanje iz kolosijeka.
Slika Štete Komšića, onako jadnog i zgurenog, olinjalog i ošuganog, slika je i BiH, i te nezvisnosti, i te sarajevske politike, i vascijele stvarnosti bosanske.
Ova bosna nije nizašta. Njoj ne priliči Dan nezavisnosti. Ni Noć nezavisnosti. U njoj više ne može ni rat da počne. Koga bi danas ubili u Sarajevu.
Prevaljen je dug put od prijestolonasljednika do srpskog svata. I došlo se do kraja.   
1993.
HOMOGENIZATOR

Šta je, dakle, Homogenizator. Osim što je to naziv moje najnovije instalacije. Ali, mogu objasniti, u svoju odbranu.
Instalacija Homogenizator je sastavljena od identičnih produkata masovne industrije, pomoćnih produkata, koje su proizvele automatske štancerice i sjekačice, pune fotoćelija i robotizovanih poluga i koji nakon transporta i ambalažnih usluga, više nisu potrebni. Dok ih se nisam dočepao i od njih složio umanjenu maketu oblakodera, homogenizatora, koji koristi ne svojom voljom homogenizovane, ujednačene dijelove za sklapanje cjelina.
Danas se cijeli svijet pretvara u homogenizator. Ne s lakoćom i ne jednakom brzinom. Ali pretvara se. Jedina brana koja stoji na tom putu, potencijalna, jesu jake nacionalne države, Državnacije, koje će vladati svojom ekonomijom, kulturom i prostorom i internacionalizovati se samo u dva slučaja. Za korist države i nacije i za opšteplanetarno dobro. Sada se internacionalizovanje događa samo u interesu posebne klase Finansijaša. To se, dabome, naziva novim svjetskim poretkom, otvorenim društvom, civilnim društvom, funkcionalnim demokratijama, održivim rastom potrošnje i tražnje, alijansiranjem u svrhu nebeske demokratije... a pojavljuje se kao bombardodvanje prijestolnica i nezavisnih država, ememefizovanje, kreditno grkljanisanje, uzimanje suvereniteta u redovnim dnevnim dozama, funansijskim omčarskim zaduživanjem i uništavanjem cijelih država i nacija, razaranjem društva u svakom njegovom kolektivitetu, kulturnom, nacionalnom, vjerskom, običajnom, prirodnom, homogenizovanjem, pasterizovanjem i kratkotrajnim sterilisanjem, dodavanjem aflatoksina svake vrste ili dopingovanjem za izrođavanje pojedinca u potpuno uniformnu i kompatibilnu polujedinku svakoj vrsti cjeline koju zamisle Finansijaši i Veliki Krojači, FVK.
Teško je od te šume globalizacije, koja je samo poetski pojam, jer još nismo u stanju pronaći pravu riječ koja bi označavala taj monstruozni antihumani proces koji traje veće mnogo decenija, još prije pojave hitlera, nacizma i fašizma, sagledati pojedinačno drvo. Pojedinačne argumente. Ali, oni su svuda oko nas. Teško se primjećuje da nas se sve pretvara u uniformisane i homogenizovane tviteraše. Ljude bez stava, bez akta, bez rezultata, ljude koji samo daju znake da su živi i gdje se nalaze, a razdijeljeni su i odvojeni kao zrna pijeska u pokretnim pješčanim dinama.
Ipak, u jednom danu samo, moguće je naći bezbroj dokaza nadiruće najezde FVK, Finansijaša i Velikih Krojača.
U Njemačkoj se udrženje komunalnih preduzeća usprotivilo privatizaciji vodosnabdijevanja po gradovima. Kad su Njemačkoj, koja je, kako mislimo, država i po, prodali priču da vode, vodovode, fabrike vode, treba privatizovati, onda je došlo do nozdrva. Određuju vam kad da se zadužite, kad da ratujete, kad da ostanete bez posla a kad bez kuće. Sad žele da određuju i dokle će vam trajati žeđ. Nu, recimo da se varam. Zašto su, onda, objavili vijest da je jedan isti predstavnik Goldman Saksa, velike zloglasne banke, u dvije godine krize, pedeset puta bio u Vladi Njemačke. Da se ne pitamo kako to da toliko bivših namjesnika tog istog Goldmana, drma vlašću u evropskim državama.
Istog dana je objavljeno da Putin uvodi zakon o izbacivanju iz političkog života, ugrubljujem, svih koji imaju račune ili imovinu izvan Rusije. Dabome da će usorošene drkadžije reći da to nisu ljudska prava i slično. Legalisti i pravednici će reći da je to u tranziciji opljačkano. Ali prava suština je u tome da Putin zna da nikad ne znaš ko upravlja onim ko ima pare i imovinu u inostranstvu.
Dan ranije je objavljeno da je u Italiji komičar Bepe Grilo, koji je decenijama djelovao tim svojim komendijašenjem na teve i u pozorištu pa onda pokrenuo blog i na kraju osnovao nešto što nije ni stranka ni parija već neka vrsta pokreta koji se zove Pet zvjezdica. I nekidan na izborima u Italiji dobio 25 posto glasova. Bepe, koji nije političar.
Kao i Putin, i ljudi u Italiji shvataju da je Homogenizacija otišla predaleko. I što se tiče Berluskonijeve i Montijeve stranke. Klasična teorija političke artikulacije pada pred četvrtinom Bepe Grila. Moraćemo preformulisati svoje postavke, političke i sociološke. Jer, i obični ljudi, glasači u Italiji, kao i najobičniji komunalci u Njemačkoj, osjećaju taj val FVK i preformulišu svoj odnos prema politici upravljanja društvom.
 
 
 
 
 

HOMOGENIZATOR, instalacija
Posted by Picasa

среда, 27. фебруар 2013.

1991.
PATFORMA
SA ESDEESOM
 

Mada ništa bolje ne stoji ni platforma sa Esdepeom. Ali SNSD ima platformu o zajedničkoj zaštiti Srpske u Saraj Kavezu gdje SPK drži Bič Unitarizacije. Ali mu još nedostaju Jasle Države. A ta platforma je sada dospjela u Pat Formu.
Štagod da kažem o Esdeesu, shvatiće se familijarno. Jer moje oduševljenje Esdeesom je samo malo manje nego oduševljenje Sarajevskim Političkim Krugom.
Esdees je Strankus Conglomeratus, kako bi to zvučalo na latinskom moje babe Milevke.
Konglomerat, koji je privremeno dobio Iso standard da je iz pokreta prerastao u stranku, ali nema nikakvih, ni laboratorijskih, tragova da iz tog konglomeratorijuma može da preraste u stranku. To je klasična obmana političke artikulacije.
Esdees je sastavljen od Šarovića i paljansko-romanijskog krila koje simbolizuje neolitske ostatke Esdeesa, od junoša tipa Ogi & Aleksis, od dobro urađenog seoskog šliferaja, Miće Mićića, od nedovršenog seoskog šliferaja Obrena Petrovića i od Mladena Bosića. Pri čemu nije jednaka važnost svakog konglomeratusa. Ako bi Šarović, Mićić i Petrović, naprimjerno, sutra ujutro izašli iz stranke i otišli svako na svoju stranu, jer nema strane na koju bi zajedno otišli, od Esdeesa ne bi ostalo ništa.
Ta činjenica o nedifinisanom konglomeratu vidljiva je i u njihovom opozicionom kvalitetu. Nema programa, nema stava, nema ideje. Moram sa velikim crnim florom na reveru, priznati da je Mladen Ivanić u pravu. Ne bi bilo 40 načelnika da ih i Pedepe nije podržao.
A što se tiče bajke Ognjen Tadić i svi iz Federacije, kod glasanja u Domu Naroda i traume Mirko Šarović i carinske tarife u Savjetu ministara, čitaj u Mirkovim rukama, radi se o klasičnoj golotinji Esdeesa. Tim slučajem, koji u javnosti Srpske nije dovoljno eksploatisan, jer INS, Istraživačko Novinarstvo Srpske, čuči pred Kalderom ili u parkiću i izmišlja imena ministara, razgolitio se Esdees. Jer, Esdees i ne postoji. Ognjen Tadić je tarife propustio sa muslimanskim delegatima, jer je to klasična advokatska logika. Osim toga, kad je on mogao napustiti onakvu gromadu, Šešelja, i otići u Esdees, sve je jasno o karakteru. Da je barem osnovao novu stranku, kao Nikolić. Mirko Šarović je, pak, postupio klasično paljanski. Kakav patriotizam, kakva Srpska. Paljansko rudište je poznato po iskopima moći svih vrsta. I odluka o tarifama je iskopište moći koja se crpi u Odnosima sa uvoznim lobijima. I tu je istraživačko novinarstvo spalo KZU.
Patforma sa Esdeesom će trajati, ako se ne vrate na put političke zaštite Srpske od unitarizma, samo dotle dok javnost, birači i narod ne uvide da u Srajevu od njih nemamo nikakve koristi.

уторак, 26. фебруар 2013.

 
 
 
 
 

završena skulptura Trio pande
Posted by Picasa
1989.
STVARNA
SNAGA
STRANKE
 

Zlatko Lagumdžija, i njegova Esdepe, za sekundu su izbacili Esenesde iz Socijalističke internacionale, što im ja neću nikad zaboraviti jer nisam ni blizu tako dobar čovjek kao Moj Drug Mile, ali sa Budimirom će imati malo problema.
To mi otvara niz pitanja o funkcionisanju političkog sistema, stranačkog sistema i sistema stvarne i deklaracijske moći političke artikulacije. Serem, jer sam u procesu pisanja velike udžbeničke knjige o permanentnoj izbornoj aktivnosti političkih stranaka. Čak sam neku noć i ženi rekao Idi u drugi mjesni odbor, pusti me da radim.
Ali podsjeća me i na čuveni vic u kome je glavni junak Pevaljko Džej. Kada mu je jedna visoka pevačica rekla da šuti jer mu može pojesti burek sa glave, Džej je brzopotezno odvratio Da, ali ćeš za jogurt morati malo da se sagneš.
U situaciji sa jogurtom sada je Esdepe.
Do te mjere da su izdali, po prvi put u političkoj istoriji, ljubavno saopštenje upućeno lično Predsjedniku Federacije, Živku Budi, Bogu podjebe, manipulacije i natakinjanjanaK.
Dragi naš Živko, molimo te da ne ideš na svjetska putešestvija i da pet minuta provedeš u sjedištu Predsjendištva F te da potpišeš neke papiriće o imenovanju sudija Ustavnog suda.
PS. Na protokol je stigao papir da se protiv tog jednog odnosnog kandidata ne vodi krivični postupak i da nije krao parfeme, konjetinu i preprodavao aflatoksin u pola cijene.
Iz čega zaključujem da Jeben Jogurt Živko Ima.
Dakle. Kolika je stvarna politička moć najveće stranke u Bošnjaka. Dobro. U Sarajevu. Mada je pitanje univerzalno, za svaku drugu stranku.
Ako je prevelika razlika između broja glasova , broja izabranih i imenovanih i stvarne moći da u tom omjeru upravlja političkim i društvenim procesima, onda nije krivica kod eksternog faktora, kao što je Ohaer, zbog triput pet sedamnaest, niti u komplikovanom političkom i proceduralnom sistemu, mada bi mnogi rado rekli da je problem samo jedan, odnosno, postojanje Hrvata u F, nego je krivica kod same stranke.
Esdepe je poletio da instalira svoje ljude na moćničke a ne i na proceduralne punktove. Zalud je imati mašinovođe ako nemaš skretničare.
Stoga, prava politička stranka, koja želi da upravlja Federacijom, a i drugim nacijama u Federaciji, budimo transpirativni, i transparentni i konspirativno naivini istovremeno, mora voditi računa da politika nije samo telekom.
Zato je važno da politička stranka koja pobijedi instalira svoje ljude gdjegod je to moguće. Ni jedna hrpa vlasti nije gadljiva. A to može funkcionisati samo ako su na ta mjesta došli ljudi iz stranke i zbog stranke a ne iz bolesne autovizije i želje za moći. Ljudi iz stranke. Po vrhunskom političko-stranačkom pravilu da Hodže me idu u crkvu niti popovi u Džamiju.
Uzimanje Budimira u džamiju obavljeno je sa dobrom vjerom da će se Zmija U Njedrima pretvoriti u glistu. OćeK.

понедељак, 25. фебруар 2013.

1988.
ČEKAJUĆI
KONOPAC
U SREBRENICI
 

U Potočarima, kod Srebrenice, kiša je padala iz neba i iz zemlje. Na grobljima uvijek pada kiša. Danas, iako nije nikakva dženaza, već godišnjica i komemoracija, ima svijeta, svi su pod kišobranima. I međunarodna zajednica je došla. I oni su pod kišobranima.  Samo što muslimanskoj raji niko ne drži kišobrane, onima koji ih imaju, dok oni koji nemaju stoje pod krošnjama obližnjeg drveća, a ovima, iz međunarodne zajednice, drže pripadnici lokalnog osoblja.
Došli su, autobusima, organizovano, i oni koji su sahranjeni u Potočarima. To je postalo već uobičajeno, potegnu daleki put, sa djecom i unucima, čak, da se slikaju pred  svojim mezarom. Neki za tu priliku donesu i zlatne boje u flašici pa, na brzinu, oboje slova kako bi na fotografijama bila ubjedljivija i vidljivija. Dođu i autobusi onih koji žele da kosti svojih najbližih, koji nisu poginuli u Srebrenici,  premjeste u porodična groblja.
Sa svima njima organizatori godišnjice i komemoracije imaju problema ali se, nekako, zarad opšteg mira, prišute taj dan pa se godina, do sljedeće komemoracije, može nekako preturiti.
Jedan od organizatora, potiho, ispod kišobrana, reče referentu za doček i prijem Šta ćemo, kad je onaj ćetnik potpiso osam i trista, ba, pa godinama imamo probleme, kako toliko ukopati. Koji ćetnik, jebo mater, Onaj prijesednik njijov što je bio, bolan.
Održani su i kraći govori predstavnika nekoliko udrženja a međunarodna zajednica i domaća vjera nije ništa govorila. Načelnik Srebrenice, Srbin, položio veliki vijenac, prekrstio se i duboko poklonio.
U opštem metežu, kiši i blatu, svako je žurio do svog autobusa, vidjelo se da je ljudima, nekako, cijela manifestacija suvišna. Oni koji su, ziasta u Srebrenici, u tim ratnim događajima devedeset pete, prije dvadeset osam godina, izgubili najbliže, ili u borbama kroz šume prema Tuzli, ili u međusobnim obračunima i samoubistvima ili, pak, u strijeljanju zarobljenih, od strane srpskih vojnih grupa, odavno su svoju žalost smjestili na najvažnije mjesto u srcima i dušama i, vremenom su shvatili da tuga ne može vratiti nikoga, naročito ne ona tuga koja se pokazuje preko mjere i vještački ražaljuje i dosuzuje. Oni dolaze pojedinačno, da se u svojoj samoći vide, u mislima, sa svojima, da se na miru upitaju, i sebe i njih, zar je vrijedilo za tu neku državu toliko života dati i izgubiti. Nema ljutnje na njihovom licu, nema ničega osim tuge i poštovanja prema mrtvima.
Oni koji dođu manifestativno, najviše žure da što prije odu, bacaju i kišobrane prije autobusa, i kaljave čizme, prezuvajući se kod zadnje gume, i ulaze žurno da se dokopaju topla sjedala. Vozi majstore.
Niko nikog ne primjećuje. Nema ni odzdrava na ono malo pozdrava što je i bilo kod dolaska. Istina, malo se ljudi međusobno i znade pa se pozdrav naziva više redom i običajem.
Ne primjećuje, tako, skoro niko, sirotnjaka, starčića, u poderanom kaputu kome su ostala samo dva rasparena dugmeta i koji se pod jednim drvetom, malo dalje od ulaza, skupio kao pritka osušenog graha trešnje a plećke savio i razdvojio na leđima kao da će njima sav da se pokrije, umota i ogrije.
Sirotnjak, koji na glavi ima neku jevtinu plastičnu i poluprozirnu plavu kesu iz zeme, koja je veća od smanjene mu skoro ćelave glavušice, neobrijane i promrzle a borama izrezbarene, pa izgleda kao neki sirotinjski izlizani i skvašeni turban, stalno diže oči prema najjačoj grani u krošnji drveta pod kojim traži spas od kiše. Pokušava da ne diže glavu jer mu sva kišnica iz turban kese ode zavrat i niz leđa, sve do drhtavih krsta.
Koga ti čekaš, ljudino. Čekam konopac, da se objesim. Reko jedan da će doći. Biži, ba, kući, ko se vješta po ovom kjametu. Neće taj doći, zajebo te. Doće, oće, čeko sam ja i prošle godine. Oklen si, ljudino. Ja sam opozicija, Čavić. Đe si opozicija. Tamo. Čavić, ja sam bio predsjednik, ja sam potpisao i izvinio se za genocid.
Svašta se skuplja na mezarima. Šejtani ušli i u glave. Ajmo, Hamdo, pali ovu busovaću.
 

недеља, 24. фебруар 2013.

1987.
ODNESI IH,
DRINO VODO
 

Ovih dana u Bijeljini je održana sesija čudnih mudraca među kojima su bili i izvjesni Aleksa Milojević, tvorac poslijeratnog esdeesovog čuda privatizacije u kome si morao dati i zadnju paru da pristupiš nj.v. Privatizaciji, čime je opljačkana poslijeratna sirotinja što nije nikome uspjelo u istoriji, pošto svi pljačkaju one koji nešto imaju a ne one koji nemaju ništa i koji su jedva preživjeli rat koji je fenomenalno vodio esdees, i još izvjesniji Zdravko Krsmanović, zakupoprimac nekoliko kancelarija u Republici Srpskoj, koje su na staklima imale slova NSP, bivši Aladžajnik Foče, a obojica su kao one dvije tablete iz vica, tablete od kojih se pravi voda, Kako, pa ubaciš dvije tablete u litar vode i razmutiš, znači nepotrebni.
U skladu s tim, održali su besjedu o zaštiti rijeke Drine. O tome kako ne treba da se grade hidroelektrane na Drini. Drina treba da ostane nacionalno blago, za buduće generacije. Eventualno, na njoj mogu da se grade žičare, koloture, ljuljaške i hranilice za vodene pacove.
Nekako u isto vrijeme, Nikola Ekologija, vlasnik neke Partije Zelenih, to je modni talas nastao zajedno S Pederi, poznat po ponudi mjesta u biračkim odborima, izdao je proglas, STJ, o tome kako treba čuvati prirodu i prirodna bogatstva jer to treba budućim generacijama i pokolenjima. Bolje je gladan srati na očuvanoj ekološkoj zemlji nego biti sit na koristima od nje. Ili, još bolje, Bolje je bos po makadamu ići na posao, nisu rekli otkud posao, nego kraj autoputa čekati da poslovi dođu njime. SDS, Psalm 117.
A nekako samo malo prije, Sindikat RITE Ugljevik počeo je da se rita protiv stranih investicija u novu termoelektranu. Ugalj naš treba da sačuvamo za buduće generacije jer to je prirodno bogatstvo a Mi, u Ugljeviku, smo vlasnici. Daj mu Laktaše, Mi svoje ne damo. SDS, Psalm 14.
Ako imaš njivu ne ori je i ne kopaj, sačuvaj svoje krtice, crve i, eventualno, mrmke, za buduća pokoljenja. Sjedi na njoj i čekaj da te ubije grom. Psalm 1, rajko vasić.
1986.
KLJUJIĆ U BRAVU

Normalno je da Kljujić, stara sarajevska i politička folirantijura, bude izabran tamo za nešto, za gradonačelnika Saraja.
Tako bi se Sarajevo vratilo na početak svog kraja i dokazalo da svih ovih decenija stoji na jednom mjestu i tone.
Za dvadeset i više godina, Sarajevo nije uspjelo stvoriti ni jedan stvarni novi lik na bilo kojoj sceni. Osim Nasera Keljmendija. Staro Sarajevsko Prezime.
Kljujić je, ako postane gradonačelnik, nevjerovatna inkarnacija više aktera u jednom trulom liku. On je istovremeni pokojnik, ukopnik, svećenik i ožalošćena malobrojna obitelj.
Da li Srbi treba da se trzaju zbog eventualnog izbora Kljujića. Ne. Sarajevo više nije i srpski grad. U Sarajevu sve iritira Srbe. Podsjeća ih na početak izgona iz BiH, početak podjarmljivanja i početak unitarizacije. Na sreću, to je uspjelo samo nad nekim područjima i nad dijelom Srba. Sarajevo je jedan od najboljih primjera.
Stoga, jedan Kljujić tamo, jedan ovamo, ne znači ništa.
Sarajevo nije više stvar Srba. U svojoj državi i svojoj prijestolnici mogu da rade šta hoće. Isto kao što u Beogradu traže Dražu. I oni u Zagrebu ne strepe više zbog Stepinca.