1988.
ČEKAJUĆI
KONOPAC
U SREBRENICI
 

U Potočarima, kod Srebrenice, kiša je padala iz neba i iz zemlje. Na grobljima uvijek pada kiša. Danas, iako nije nikakva dženaza, već godišnjica i komemoracija, ima svijeta, svi su pod kišobranima. I međunarodna zajednica je došla. I oni su pod kišobranima.  Samo što muslimanskoj raji niko ne drži kišobrane, onima koji ih imaju, dok oni koji nemaju stoje pod krošnjama obližnjeg drveća, a ovima, iz međunarodne zajednice, drže pripadnici lokalnog osoblja.

Došli su, autobusima, organizovano, i oni koji su sahranjeni u Potočarima. To je postalo već uobičajeno, potegnu daleki put, sa djecom i unucima, čak, da se slikaju pred  svojim mezarom. Neki za tu priliku donesu i zlatne boje u flašici pa, na brzinu, oboje slova kako bi na fotografijama bila ubjedljivija i vidljivija. Dođu i autobusi onih koji žele da kosti svojih najbližih, koji nisu poginuli u Srebrenici,  premjeste u porodična groblja.

Sa svima njima organizatori godišnjice i komemoracije imaju problema ali se, nekako, zarad opšteg mira, prišute taj dan pa se godina, do sljedeće komemoracije, može nekako preturiti.

Jedan od organizatora, potiho, ispod kišobrana, reče referentu za doček i prijem Šta ćemo, kad je onaj ćetnik potpiso osam i trista, ba, pa godinama imamo probleme, kako toliko ukopati. Koji ćetnik, jebo mater, Onaj prijesednik njijov što je bio, bolan.

Održani su i kraći govori predstavnika nekoliko udrženja a međunarodna zajednica i domaća vjera nije ništa govorila. Načelnik Srebrenice, Srbin, položio veliki vijenac, prekrstio se i duboko poklonio.

U opštem metežu, kiši i blatu, svako je žurio do svog autobusa, vidjelo se da je ljudima, nekako, cijela manifestacija suvišna. Oni koji su, ziasta u Srebrenici, u tim ratnim događajima devedeset pete, prije dvadeset osam godina, izgubili najbliže, ili u borbama kroz šume prema Tuzli, ili u međusobnim obračunima i samoubistvima ili, pak, u strijeljanju zarobljenih, od strane srpskih vojnih grupa, odavno su svoju žalost smjestili na najvažnije mjesto u srcima i dušama i, vremenom su shvatili da tuga ne može vratiti nikoga, naročito ne ona tuga koja se pokazuje preko mjere i vještački ražaljuje i dosuzuje. Oni dolaze pojedinačno, da se u svojoj samoći vide, u mislima, sa svojima, da se na miru upitaju, i sebe i njih, zar je vrijedilo za tu neku državu toliko života dati i izgubiti. Nema ljutnje na njihovom licu, nema ničega osim tuge i poštovanja prema mrtvima.

Oni koji dođu manifestativno, najviše žure da što prije odu, bacaju i kišobrane prije autobusa, i kaljave čizme, prezuvajući se kod zadnje gume, i ulaze žurno da se dokopaju topla sjedala. Vozi majstore.

Niko nikog ne primjećuje. Nema ni odzdrava na ono malo pozdrava što je i bilo kod dolaska. Istina, malo se ljudi međusobno i znade pa se pozdrav naziva više redom i običajem.

Ne primjećuje, tako, skoro niko, sirotnjaka, starčića, u poderanom kaputu kome su ostala samo dva rasparena dugmeta i koji se pod jednim drvetom, malo dalje od ulaza, skupio kao pritka osušenog graha trešnje a plećke savio i razdvojio na leđima kao da će njima sav da se pokrije, umota i ogrije.

Sirotnjak, koji na glavi ima neku jevtinu plastičnu i poluprozirnu plavu kesu iz zeme, koja je veća od smanjene mu skoro ćelave glavušice, neobrijane i promrzle a borama izrezbarene, pa izgleda kao neki sirotinjski izlizani i skvašeni turban, stalno diže oči prema najjačoj grani u krošnji drveta pod kojim traži spas od kiše. Pokušava da ne diže glavu jer mu sva kišnica iz turban kese ode zavrat i niz leđa, sve do drhtavih krsta.

Koga ti čekaš, ljudino. Čekam konopac, da se objesim. Reko jedan da će doći. Biži, ba, kući, ko se vješta po ovom kjametu. Neće taj doći, zajebo te. Doće, oće, čeko sam ja i prošle godine. Oklen si, ljudino. Ja sam opozicija, Čavić. Đe si opozicija. Tamo. Čavić, ja sam bio predsjednik, ja sam potpisao i izvinio se za genocid.

Svašta se skuplja na mezarima. Šejtani ušli i u glave. Ajmo, Hamdo, pali ovu busovaću.