субота, 06. март 2010.

IGRA GENOCIDA
Genocid je veliki politički kapital.
Na genocidu počiva moderna civilizacija.
Genocid je sredstvo da se uvode novi tipovi naroda i nacija, kao nebudiprimijenjeno, novi tipovi automobila. Punto umjesto juge, Američani umjesto Indijanaca.
Genocid je ljepilo za geopolitičku saradnju i put do nezavisnosti.
Potencijale genocida ljudska zajednica još nije iskoristila, ni izbliza. Slično kao nuklearnu ili energiju sunca.
Genocid nije samo obični zločin ljudskog kolektiviteta prema drugom kolektivitetu, bez obzira što je genocid u ljudskoj krvi.
Nikad niko ne zna kad će neki genocid postati zlatno važenje međunacionalnih i međudržavnih odnosa.
Genocid je kapital, sličan devizinim rezervama ili rezervama zlata u centralnim bankama.
Sa genocidom treba da budu oprezne i male i velike sile.
Mnoge od ovih neubičajenih postavki mogu se detektovati na primjeru najnovije zapaljive genocidne mase u slučaju Turska – Jermeni – Deklaracija o genocidu nad Jermenima u Predstavničkom domu Kongresa SAD.
Predsjednički kandidat Obama je u kampanji rekao da će omogućiti usvajanje te Deklaracije o genocidu nad Jermenima kojeg je provela umiruća Otomanska imperija 1915. godine a počela znatno ranije. Otomaci, Turci, tih su godina samo pokazali svoju drevnu ljubav prema drugim narodima koja traje i danas. Na primjer, prema Kurdima.
Ali, pošto SAD nemaju Centar civilnih inicijativa, Transparensi, Centar za istraživačlo novinarstvo... Obama može da se prema predizbornim obećanjima odnosi kao prema češanju po tuđoj guzici. Prije ulaska deklaracije u Kogres, Obama je lobirao, molio i kumio: Ne usvajajte je, braćo američka. Ali.
Čim je deklaracija usvojena, Turska je povukla svog ambasadora iz Vašingtona, na kosultacije. To, obično, znači da SAD treba se konsultuju. Šta ćemo sad.
Turska je saveznik SAD i Nato pakta. Naročito za to područje susjednih mjesnih zajednica Evrope i Azije. Stoga je Obami toliko važno da se ne čačka. Osim toga, bolje je Tursku držati pod konotrolom nego za nju pripremati dejtonski sporazum i otkrivati joj oružje za masovno uništenje. A bombardovanje Ankare ne bi donijelo rezultate. I još: Turska ima vojsku od 800.000 vojnika. Po najvećim standardima.
A Jermeni su niko i ništa. Petrosjan... individualci, rasuti po svijetu. Doduše, postoji i država Jermenija sa kojom Turska želi dobre odnose i uspostavljanje Otomanske stabilnosti. Kao i na Balkanu.
Osobina turskog genocida nad Jermenima je kao i drugih: ne zna se ko treba da ga utvrdi i ustanovi. Zbog toga Turska i reaguje tako. Takav je slučaj sa genocima Trećeg Rajha. Osim što su se Jevreji izborili da je genocid nad njima neupitan.
Ono što je bitno za BiH:
Genocid uvijek razdvaja, nikad ne spaja. Uvijek tinja, nikad ne miri. Uvijek daje novu snagu za međunacionalne i međudržavne sporove, njega ne liječe međunarodne konferencije i deklaracije.

петак, 05. март 2010.

POD SLOJEVIMA PROŠLOSTI
Komunistički komentator Sarajevskog Oslobođenja, narodnooslobodilačke frakcije pivarske armije, s tim što se u komunističkom Sarajevu nikada muslimani povlaka Bošnjaci nisu koristili riječima kao što je historičar, što čini narečeni, lamentira nad Bosnom i Hercegovinom i njenim Danima Zavisnosti, što je dobra sintagma, na način da je pokazao svu taložinu samorazvijene sarajsvijesti o vlastitoj svjetocentričnosti i dužničko-nepravedničkom odnosu cijelog svijeta prema BiH povlaka Sarajevu povlaka Državi, pod prastarim nazivom, Kako Je Mi Vidimo.
Zbog te naplavine slojeva prošlosti iz Njihovih glava i pominjem komkomentatora, Ziju Dizdarevića. Inače, izlišno je.
U tim slojevima prošlosti koju su samostvorili ili izmislili, baš kao i u tekstu, krivci su na sve strane: i svijet koji je priznao agresorsko-genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku, i SAD koje su se sakrivale iza činjenice da je BiH u Evropi pa tolerisale zločine, i one Ingleze koji rade Ganiću radnje svojstvene Crven Banu Zornjaku, i dejtonci koji nisu priznali Tvorevinu Prvog Marta nego tu genocidašku Eres...
No, vrijeme prolazi brže nego što se talože slojevi prošlosti.
Zakopavanje u sekundarne sirovine vlastitih iluzija opasna je kolektivna pojava.
Bošnjaci, možda prije muslimani, trebalo bi jednom da shvate, ne ljudi, živalj, narod, nego njihovi izdavatelji za intelektualce, političare i javnosnike, da su u ratovima na području endemskog korova socijalističkog samoupravljanja, samo bili obmanuti i upotrijebljeni, uljuljkani i iluzionisani, iskorišteni i odbačeni. Zar treba da im se pominje varijanta sa Tuđmanovom šahovnicom na Drini i pitanje: Da li misle da bi u tome igrali glavnu ulogu. Ili Miloševićeva ponuda da Alija bude prvi predsjednik Ostanule Jugoslavije i pitanje: Da li misle da bi to bilo urađeno zbog njih. Zar treba da ih se upita što su ih napustuli Hrvati, koji su s njima bili Prvomartaši na referendumu. Hajde što tu nisu bili Srbi, oni su uvijek bili divljaci, ali kako da odu Hrvati. I pitanje: Da li misle da je opet problem u Hrvatima ili Srbima.
Onih šest riječi koje gore upotrijebih, faze su u životu provincijalnih skupina, nakupina i taložina za slučaj da nemaju vlastitu realnu koncepciju i projekciju vitalnih trendova nego se oslanjaju na Upotrebljivače koji će jedanput da vas nagovore na Markale a drugiput da vam uhapse Ganića Kapitalca iz Predsjedništva Republike BiH a između, kako dobro reče Zija Dizdarević, ono Republika uzmu od BiH, pa, usranci, daju Srpskoj.
Šta je izlaz iz te samoprojektovane i samoprodukovane svijesti ispod slojeva prošlosti? Zija pominje Međunarodnu političku intervenciju koja će BiH vratiti dignitet države i perspektivu demokratskog društva, Referendum o bh. državi i Oružje.
Međunarodnu intervenciju su imali pa niti su je znali iskoristiti niti se nešto pokazala.
Referendum su imali pa se nije primio.
Oružje su imali pa su za njih morali ratovati i Hrvati, i mudadžehadini, i NATO i Jovan Divjak pa nije uspjelo.
Samo su dva izlaza.
Prvi, da se pojave ljudi iz ovog vremena.
Drugi, da se odumire, usokači, zaavlija, ićindiše, kahveniše, akšamiše... dok se slojevi prošlosti talože, talože, talože...
JOŠ FOTOSA SA JAHORINE















четвртак, 04. март 2010.

OSLOBODITELJNO UBISTVO ESDEESOVCA
Nemam detalje presude i obrazloženje ali vijest da je neko sudsko vijeće u Doboju Rajka Savića oslobodilo optužbe za ubistvo predsjednika lokalnog esdeesa, Garića, i oduzelo mu pištolj na šest mjeseci, djeluje nestvarno, dobojski i esdeesovski.
Mada, koliko razumijem, postupak nije okončan jer postoje žalbe i više instance.
Doboj je jedna od najranijih esdeesovih srboslaninskih brdskoplaninskih začupaljevih referenci Kriminalizovane Odbrane Srpstva. Paraoslobođenje Doboja izvedeno je veoma rano, nakon pobjede nacionalističkih stranaka na višenacionalističkim izborima u BiH a sam Doboj je važno strateško mjesto na izlazu iz muslimanskih klisura Bosne prema lijevku posavske poljske plodne srpske i hrvatske zemlje i ključ kasnijeg koridora. Esdeesovi jurišnici, međutim, nisu se vodili tim geostrateškim mudrovanjima. Pljačka je u pitanju, Braćo Srbi.
Doboj je u čvorištu velikih brdskih područja koje su lokalni SAOSrbi nazvaki KVOT – Krnjin, Vučijak, Ozren, Trebava. Svako od tih svojih područja ima svoje karakterno-planinčugske osobine. A glavna im je da jedni druge ne podnose pa je Doboj i njegovo bogatstvo dušu bilo dalo za međusobnu otimačinu. O tome je pisala i Biljana Plavšić u svojim knjigama pominjući nekog ozrenca amerikanca koji je drpao humanitarnu pomoć. Toliko su drpali da su dvatriput skoro gubili taj slobodarsko oslobođeni Doboj pa su ga na kraju branile brigade iz drugih područja a lokalni ratnici bradatog, crjeparsko-prozorskog pljačkaškog i švercerskog senzibiliteta nisu bili upotrebljivi za odbranu.
U toj legaji edsees se bogovski zalegao i razlegao. To je uzorak i mikrokosmos Kriminalizovane Odbrane Srpstva. Ako ikada bilo koji narod bude imao potrebu da stvara nacionalno-folersku stranku, treba da pošalje pet,šest akademika, eksperata, istraživača, da im razgonetnu tehnologiju naciopljačkaštva.
U takvom brlogu izlegli su se i lokalni grabljivci. Tajkuni su umilna, lirska oznaka spram takvih nevremenika i izroda. Garić, ubijeni predsjednik esdeesa, bio je jedan od takvih. Izvještaji govore o milionskoj imovini koju je ostavio za sobom. Nema računice po kojoj bi se do nje došlo na legalan način. I drugi su se namirili, naročito oni koji su na vrijeme pasivizirali svoju esdeesovštinu. I oslobođeni ubica je jedan od takvih. Jeste radio ali je bio jedan od eksluzivnih graditelja u Doboju koji je došao do ogromnih visina počevši, zajedno sa esdeesom, od lopate i tačaka.
Zato se ne čudim sudskoj presudi o oslobađanju, mada nisam vidio zvaničan akt. U Doboju je sve doboj. Pa i sudstvo.
A to što esdees optužuje režim, misleći na SNSD, koji je, navodno, naložio Saviću da ubije Garića a Čađopolicy nije htjela da ga štiti, to je priča prevarenog muža čija se žena dala za fišek šećera a on laje po selu da je mogla za sepet kuruza.
U suštini, bolje bi im bilo da ne talasaju. Treba da budu sretni da Savić ne progovori o svemu. Možda su ga zato i proglasili neuračunljiivim, da bi se unaprijed mogli ograditi.
No, dobojska slobodarska storija još nije završena. To je sigurno.

среда, 03. март 2010.

KATANAC, GANIĆ, NEZAVISNOST, KARADŽIĆ
Doista je uklet taj datum, 1. mart.
A i označava mjesec kojeg narod obilježava izrekom: Mart nosi škart.
Ovog prvog marta zbilo se nekoliko zanimljivih događaja koje bi teško spojili i mračnjaci iz tri, četiri, petlaterale.
· U Londonu je uhapšen Ejup Ganić Jugosloven. To je ona priluda koja je tokom prvih epizoda rata u BiH, bila član Predsjedništva multikoljačke BiH, priluda koja je uzela da komanduje operacijama sarajevskih kriminalnih komandosa i ubica. Njegova referenca specijalca iz odreda Pobij sve, jeste Dobrovoljačka ulica koja bi se od tada mogla zvati i Dobrokoljčka. Ganić je uhapšen na osnovu novog rejtinga Srbije što se ima smatrati iznenađenjem jer, doskora, Srbiju nije zarezivao niko ni zašta. Nakon hapšenja, izjavu je, napisanu, dao ambasador Velike Britanije. A u BiH ambasadori tih važnih zemalja ne daju izjave o svemu i svačemu, ko Mesić, daju samo kad je u pitanju glava i velika nužda.
· U BiH je, tog prvog marta, došlo do novog pokušaja proslave dana nezavisnosti. Saraj se nije posebno kitio ali su upriličeni prijemi, izjave, sjednice, čestitke u novinama. Službeno se takozvani dan nezavisnosti slavi diljem cijele suncem okupane Federacije BiH ali na način da Hrvati o tome uglavnom šute. Franjo Boras, Hrvat, takođe neki član tog Predsjedništa BiH iz Ganićevih zločinačkih i mladalačkih vremena, izjavio je da je cilj bio izvući BiH ispod šape velike Srbije. Siroti Boras, očigledne ustašoidne provenijencije, nije razmišljao šta će biti sa Hrvatima. Njima je danas stoput gore nego pod šapom i najgore Srbije. I druge izjave su zanimljive ali je primjetna tendencija da se o takozvanom danu nezavisnosti što manje oglašavaju muslimani, sadašnji Bošnjaci. Komšić je najavio takvu taktiku rekavši da su na referendumu o cjelovitoj nezavisnoti glasali i Srbi. To je, dakle, cilj. Falsifikovanje istorije. Iako svi znaju da je to bio Dan preglasavanja i prevara, sada se nastoji falsifikovati istorija i volja jednog naroda. Volja srpskog naroda, koji je tada jasno rekao da ne želi nezavisnost BiH i ne želi referendum. Sada se stvara iluzija da o tom danu referenduma govore nebošnjaci i da plastificirani član Predsjedništva ispred hrvatskog naroda iznosi neistorijske činjenice o učešću Srba u stvaranju ovog sranja od nezavisnosti.
Dan nezavisnosti BiH samo je tužna epizoda te paradržave. Što se više bude slavio, mada to slavlje i sada liči na četeresnicu, sve će očitije biti farsa i fasada te tvorevine kojeg je najrealnije označiti sa: Područje Bosne i Hercegovine.
· Tužna Svita Nezavisnosti pohrlila je tog prvog marta, u veliku salu nekadašnje dobre Brankove i Hamdijine SR BiH, na mjesto zločina. A tom velikom salom, koliko se razumjelo, gazduje Milorad Živković. Milorad. Sala nije imala upotrebnu dozvolu niti saglasnost za iznajmljivanje pa je tu bio i demokratski specijalitet – Katanac na lancu. Vođa Nezavisnjaka, tako je barem njegovo egzaltirano, istorično i unezvijereno lice nagovještavalo, Ibran Srebrenički, važno je lansirao novi politički poklič koji bi trebao dovesti do državnog puča i vraćanja na ustav Republike BiH. Giljotinu nije spominjao ali se iz očiju moglo i to pročitati.
· A u Srpskom Hagu, svoju odbranu počeo je Radovan Karadžić i, prvog dana marta, krenuo da dovodi u sumnju sve, od Markala do Alijinog oreola. Gdje je roba, pitao je Karadžić dok su na Markalama stajale prazne tezge i mnogi leševi bez krvi. Volio bih da nisam vidio lica sudija i tužilaca. Bojim se da će i suđenje Karadžiću biti bez efekta, kao i Miloševićevo, Šešeljevo pa i Plavšićkino i Krajišnikovo koji su uspjeh haškog tribunala samo zato što su Srbi.
Prvi mart je, dakle, povezao ova četiri događaja na način bosanskohercegovačke, mislim na sarajevsku, Tuge Goleme. Doista je ponižavajuće da se u vlastitom Saraj-gradu, ne može ući u spomen-salu i da je Srbi katanče. Da, istovremeno, u prijateljskim dijelovima međunarodne zajednice hapse člana Predsjedništva Tadašnje BiH a da on nije Srbin. Da Karadžić, Krvolok, kako ga umilno zovu sarajevski mediji, počinje svoju odbranu optužujući Alijinim citatima.
Dvadeset godina poslije rata iluzije i prividi vraćaju se realnosti. Sve više će biti činjenica poput Ganića. Doduše, srpsko podnošenje istine i muslimansko, razlikuju se u pomaku od te neke dvije decenije. Konkretni ljudi, ni kolektiviteti, Srbi, neće imati od toga koristi. Istorija je otišla svojim tokom. Mnoge istine, i kada jednom stignu ogoljenije od kostura, neće imati efekte zaodjenutih laži. Ali Područje Bosne i Hercegovine razjedaće to zakašnjelo pristizanje utvara istine, kao crvica stare grede. BiH se od toga neće spasiti. Na lažima i prevarama niko nije gardio državu, bratstvo i jedinstvo i prosperitet. Može biti, što rekao stari prevarant Alija, da će Bosna požaliti što se Radovanu sudi. Jer, Markale, Omarsku, Dobrovoljačku, više ne prate amanpurke, pomama i pompa etiketiranja Srba. Sada su to tek neutralne činjenice.
Možda bi u Saraju trebali na vrijeme da razmisle pa da se pokušaju domoći Dana Dogovora sa Srbima i Hrvatima.
Mada se veselim činjenici da je za takav Dan već kasno.
GDJE JE PRISTO FIKRET
ili: ŠTA JE ČOJEK NEGO ŽIR
Fikret Šabanović, pedesetsedmo godište, nekadašnji drumski junak čuvenog Livnotransa, jednog do mrskih velikih preduzeća socijalističkog samoupravnog mraka, sahranjen je na pravoslavnom groblju u Livnu. Među krstovima, piše Avaz na naslovnoj strani.
Fikretova životna i poživotna priča, tužne su da tužnije ne mogu biti. Kada je u Livnotransu dobio otkaz dobio je i šećer. Tužna je činjenica, takođe, da mu je žena bila Spomenka. Još tužnije je bilo da je sve pare morao davati za lijekove a pare je, tužno, zarađivao skupljajući sekundarne sirovine. To naši narodi, a naročito građani, manjine i ostali zovu cignaskim poslovima. To su, isto, tužni poslovi.
Tužna priča je naročito tužna otkad se Fikret preselio na ahiret. Bio je Ateist. Vjerovatno nekad u Partiji. Naučilo ga da vjeruje u montirač i okasti kad mu pukne guma, i lance koje je na minus deset morao stavljati prije Makljena ili gdje, da se muči samsamcat sa teškim kamionom i prikolicom, rokovima, robama, pijanim portirima u fabrikama, viljušakaristima i magacionerima, saobraćajnom narodnom milicijom, a ne da vjeruje u onoboga i opijum za narod.
Spomenka je platila da se štampa smrtovnica, sa zelenim okvirom, Fikret je Fikret, pa otišla do Islamske zajednice u Livnu, kako i doliči. Fikret nije bio član. Ali, vala, evo među njegovima ili, tamo daleko, kod nečije štale, na drugom kraju groblja. Spomenka, tužna isto, željela je, vjerovatno da za svog Fikreta ima obilazno, prostrano mjesto, da može posjetiti grob i da ima mjesta i za nju, kad joj tijelo pojede nešto drugo, pošto nema šećer da joj izjeda oči, vid i bubrege pa onda i srčani mišić, kao njenom tužnom Fikretu. Tužno je, onda, Spomenka otišla na pravoslavno groblje i javila se popu, pravoslavnom. Nema problema za Fikreta. Izaberi, ćeri, mjesto koje oćeš. Ne plaća se ništa ovdje. Dobro je da ima iko da se saranjuje.
Predstavnik Islamske zajednice je izjavio: Nije bio član ali smo bili spremni da za minimalne troškove ustupimo mjesto za pokop.
Ne pišem ovu tužnu priču zato što sad hoću da kažem kako su popovi pravoslavci pravi, kako su multiukopnici, kako ne gledaju ni vjeru, ni ime, a kako su ti iz IZ vaki, naki i nikakvi. Najčešće pomislim da se, u stvari, radi o industriji, pravoslavnoj industriji, islamskoj industriji, katoličkoj industriji.
Ne pišem ni zato što mislim da je to čudo da se Fikret Šabanović Roske, sa svojim nišanom, našao među krstovima. U Banjaluci postoji katoličko groblje u kome ima sahranjenih pravoslavaca, sa krstovima i ćiriličnim slovima. Pitao sam Matu, koji je sa mnom bio u rovovima Putnikovog brda a sada je predstojnik, ili slično, društva, groblja, ili slično, ima li mjesta za mene. Ima, šta ima veze.
Pišem isključivo zbog Fikreta, običnog čovjeka kakvih više nema. Ili ih je sve manje i manje, pa se ne primjećuju. A zemlja koja izgubi obične ljude, neće nikad više biti zemlja. Neće biti ni država. Ne piše se dobro ni nacijama i vjerama koje nemaju obične ljude.
Obični ljudi su ljudi koji šute, rade i čekaju smrt. Ne protestuju nikad, ni protiv koga, ne štrajkuju glađu, nisu članovi ničega, rade teške poslove koje niko neće, sretni su ako mogu da predveče čučnu pred zemu i popiju pivo iz gajbe, da ne prelade bubrege. Obični ljudi imaju ženu Spomenku, ili ženu Fikretu, a nemaju mjesto na groblju, nemaju mjesto u bolnici. Fikret, koliko vidim na smrtovnici, nije imao ni djece. Ni sreće. Ni sreće da bude ranjen u ratu, da ostane bez noge, da bude Član šehida, dobrovoljaca, patriota. Nije umio da puca iz montirača. Nije nikoga mrzio. Inače bi otišao u rat. Ne znam kako ga nije mobilisalo zbog mješovitog braka.
Obični ljudi su došli dotle da se više ne kreću među ljudima. Fikreta su društvo, država i tuga svrstale u smeće koje je sakupljao. Smeće koje hoda. Šta ima veze što je umro. Nije bio Član.
I ono malo običnih ljudi što je ostalo iza komunizma, socijalističkog samoupravljanja, mater mu jebem antisrpsku, antihrvatsku i antimuslimansku, poletilo je i učlanilo se u nešto. U bilo šta. U Dragovoljce. U Ravnogorce. U Državotvorce. U vjeru. U naciju. Etiketiralo se. Majku im jebem balijsku. I ustašku. I četničku. Tako se znalo da više nisu obični ljudi. Članovi su. Najviše članova su učlanile stranke sa srednjim D. Poslije su raščlanjivale u sve gore i gore.
Fikret, Šabanović, Roske, zadnji poso Livnotrans, pedesetsedmo godište, oženjen, Spomenka, Spomenka? Spomenka, jest, leži miran među krstovima. Nije pristo niđe. Nije bio Član. Šta da stavim na smrtovnicu. Ne ide polumjesec. Ne ide ni križ gospođo Spomenka. Ne znam, nađi nešto u tom kompjuteru. Ima u simbolima žir. More žir. Metni. To je nako, nizakoga, jelde. Nije uvredjivo. Nebi trebalo, gospođo Spomenka. Četerest maraka.
Na smrtovnici su dva žira. Doći će i Spomenka kod svog Fikreta. Mada će morati još da se bori sa sekundarnim sirovinama i sekundarnim životom. Ni ona nema čega da postane član.
Možda sam ostario i paranoičan, možda se bojim smrti, možda nisam, u ratu, dugo hodao, ležao i sjedio s njom i ježim se na pomisao da će se nešto sa mnom događati i poslije nje. Ponekad, naročito kad vidim i čujem ovako nešto, bojim se da može doći vrijeme da one koji sakupljaju sekundarne sirovine, koji nisu članovi, koji su postali sekundarni, nizašta, sahranjuju na otpadu. Tamo nema problema sa izborom mjesta.
Mada želim da dođe vrijeme da se opet razmnože obični ljudi. Samoniklice. Kao neki mali rastić sa dva, tri lista, iz onog Fikretovog žira.
Ožalošćeni: supruga Spomenka, otac Meho, sestre Emina i Samira, porodice Šabanović, Đukić, Šišić te ostala rodbina i prijatelji. I porodica Vasić.

понедељак, 01. март 2010.

DAN SARAJEVSKE NEZAVISNOSTI
Sarajevizirana svijest i praksa doista su uporni u obilježavanju tih prvih martova i šestih aprila. Skoro koliko i srbijanski celoteritorijaši u pogledu Kosova čiju nezavisnost nikad neće priznati. Jedni priznati, jedni dočekati.
Prvog marta 92. organizovan je taj referendum za nezavisnost u SR BiH. To je bio prvi korak Alijine Islamske deklaracije u kojoj se kaže da muslimani ne mogu ostvariti svoje društvo doklegod ima tih raznih primjesa, otpadaka i dodataka. Hrvati su, na žalost, nasjeli na tu priču sa dobrim obećanjem o pripajanju BiH Hrvatskoj i šahovnicama na Drini. Srbi nisu nasjeli. Srbi su nasjeli na nešto drugo, na Slobošešeljevu Viroviticu pa i nisu mnogo mislili na sebe, grupno i pojedinačno i nisu shvatili da sa Srbima Šumadije imaju mnogo zajedničkog kao i moja baba sa tetkom Merlin Monro. Ali su jasno rekli da nisu za nezavisnost BiH niti za referendum kojim bi bili preglasani pošto su u jugoslovenskom ustavu, kao narod, zajedno sa drugima, imali pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja jer to pravo je pripadalo narodima a ne republikama i pokrajinama. Sad ni Hrvati ni Srbi u BiH nemaju to pravo koje im je darovao Crni Tito i Diktator Kardelj. Pojeo Alija.
No, istorijski to i nije toliko važno. Malo smo se klali, kako i doliči Balkanu.
Uglavnom, od te BiH, kakvu su referendumisali, nema ni za PPLV, narodski odgonetnuto – po pizde ladne vode.
Takozvani dan nezavisnosti samo je jevtin pokušaj falsifikovanja istorije i brisanja volje srpskog naroda na području BiH. Dan nezavinosti lijepo zvuči pa se tim umilnim iskonskim imenom težnje svakog naroda, želi sugerisati kako je to neupitno.
Upitno je, međutim, od koga su nezavisni Srbi i Hrvati danas. A od koga zavisni. I čiji su taoci. Zavisni su od nametnute BiH i njeni su taoci. Bez obzira što su Hrvati, takorekuć, glasali na tom referendumu.
Izjava Komšića, plastičnog imitatora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, da su na referendumu glasali i Srbi, kao i tvrdnja izvjesnog Mirka Boškovića koji je bio predsjednik biračkog odbora za referendum, samo su nove zakrpe falsifikata istorije.
I inače, o danu zavisnosti o teškim državnim opijatima, govore, upadljivo, Miro Lazović, Vlastimir Mijović, Komšić Napomenuti... nema muslimana, sadašnjih Bošnjaka. Priznajem pravo svakome da ima svoja ubjeđenja koja se ne moraju smatrati izdajničkim ili nekim drugim krvoločnim balkanskim imenom, ali istorijsku glupost dnevno demonstriranu, ne mogu drukčije okarakterisati kao izmećarenje.
Da! I onaj ustaša, Franjo Boras, koji se u politici snašao kao Mara među devet govedara, važno izjavljuje, izravno iz povijesti: Bilo je najvažnije BiH izvući iz kandži velike Srbije. Jebeš BiH, gdje si izvukao Hrvate. U kojim su sada kandžama?
Nezavistvovanje umjesto onih koji su žrtvovali mir, teški je zločin.
No, to se više ne tiče Srba na području BiH.

недеља, 28. фебруар 2010.

ŠTA JE BUDALI DVADESET GODINA
Veoma je teško definisati budalu. Zato što ih ima svuda. To je kao i kada bi zahtijevali definiciju lista. Svuda je lišće, po šumama i gorama, i, naročito, po drveću. Budala je, recimo, neko ko 47. ode u četnike. To je sigurno. Budala je ko nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH, kada su pobijedile bratoubilačke stranke sa srednjim D, krene u politički život, a da se pri tome u to razumije ko Mara u krivog šljemaša, ponosno ističući da je – Jugosloven. To je Ejup Ganić. Budala je i ko ustvrdi da je krađa njegovog laptopa, kojeg, uvjeren sam, koristi ko i moja pokojna baba iPad, pritisak na njegovo javnotužilačko mesijanstvo. To je Onaj Rafijev Barašin. Ako ništa, budala je što važne Državne Predmete drži u svom usranom laptopu.
Ovih dana izgleda da se budale najočitije eksponiraju na aerodromima.
Ejup Ganić je uhapšen, zadržan, priupitan, na nekom engleskom aerodromu po osnovu interpolove potjernice koju je raspisala Agesorska Serbija zbog Dobrovoljačke ulice u kojoj nije bilo zločina jer su ljudi dobrovoljno ginuli a Ganić se samo zajebavao sa agresorom izdajući naredbe u lirskom smislu: Pobiti sve što se mrda. Već tad je bio budala. Šta Ejup Ganić, Jugosloven zna o ratovanju. Jugosloveni nikada nisu učestvovali u ratovima. U ratovima su učestvovali partizani, ustaše, handžarlije, domobrani, Srbi, uglavnom, Hrvati, nešto Crnogoraca, nekolicina Hrvata, mislim na potpetokračnu armiju, čini mi se jedan Slovenac... ali Jugosloveni ne. Oni su, kasnije, uživali plodove onih koji su ratovali. Dakle, Ganić kome jugoslovenski preci nisu učestvovali u ratu i o kome on ne zna ništa, pobudalio je i komandovao. Sad ga stižu potjernice. Oni agresori u Beogradu su lepo poslali vesti u novine o tome da su poternice podignute a on krenuo u svet, po aerodromima. Vidiš da je budala.
Na drugom nekom aerodromu, u Hagu, poznatom po narodnoj pjesmi: Ko jednom sleti u Hagu, taj se više ne diže, Državni Tužilac Sarajevske Države, nametnuti Barašin, na pasja preskakala je ispljuvao predsjednika udruženja logoraša Republike Srpske. Tako kaže predsjednik i drugi a i danas će na konferenciji za štampu. Eto budale. Državni Tužilac nije pijačna Baba Stevka pa da priča sa svakim ko naiđe i jetrvi se sa svima. On treba da je dostojanstven, on je Državni, on mudro šuti i gleda u praznu daljinu sa blagom dozom zagonetke iz koje svi čitaju buduće optužnice i pretražuju slovca da vide sebe u njima, on nosi lažni prazni laptop a optužnice i podatke drži na sigurnom, kod prijatelja na Rafi, on je ledeno učtiv sa svima i ne daje izjave po medijima, nemedijima i remedijima. Ali. On verbalno napao, kažu i prijetio, pominjući logoraške epizode i repeticiju, čovjeku koji je bio u logoru. Eto budale. Ako ništa ne znaš, znaš da logoraše, invalide, ratne sirotane, treba poštovati na svim stranama pa čak i u inostranstvu. Ako već ne možeš da im pomogneš.
Kao što nije bilo Jugslovenovo da prije dvadeset godina komanduje, tako nije ni Tužiočevo, danas, da vrijeđa logoraše.
Ali otkud dijete zna šta je šina, pa je ponijelo kući, tako i budala ne zna šta je dvadeset godina nauka.