KATANAC, GANIĆ, NEZAVISNOST, KARADŽIĆ
Doista je uklet taj datum, 1. mart.
A i označava mjesec kojeg narod obilježava izrekom: Mart nosi škart.
Ovog prvog marta zbilo se nekoliko zanimljivih događaja koje bi teško spojili i mračnjaci iz tri, četiri, petlaterale.
· U Londonu je uhapšen Ejup Ganić Jugosloven. To je ona priluda koja je tokom prvih epizoda rata u BiH, bila član Predsjedništva multikoljačke BiH, priluda koja je uzela da komanduje operacijama sarajevskih kriminalnih komandosa i ubica. Njegova referenca specijalca iz odreda Pobij sve, jeste Dobrovoljačka ulica koja bi se od tada mogla zvati i Dobrokoljčka. Ganić je uhapšen na osnovu novog rejtinga Srbije što se ima smatrati iznenađenjem jer, doskora, Srbiju nije zarezivao niko ni zašta. Nakon hapšenja, izjavu je, napisanu, dao ambasador Velike Britanije. A u BiH ambasadori tih važnih zemalja ne daju izjave o svemu i svačemu, ko Mesić, daju samo kad je u pitanju glava i velika nužda.
· U BiH je, tog prvog marta, došlo do novog pokušaja proslave dana nezavisnosti. Saraj se nije posebno kitio ali su upriličeni prijemi, izjave, sjednice, čestitke u novinama. Službeno se takozvani dan nezavisnosti slavi diljem cijele suncem okupane Federacije BiH ali na način da Hrvati o tome uglavnom šute. Franjo Boras, Hrvat, takođe neki član tog Predsjedništa BiH iz Ganićevih zločinačkih i mladalačkih vremena, izjavio je da je cilj bio izvući BiH ispod šape velike Srbije. Siroti Boras, očigledne ustašoidne provenijencije, nije razmišljao šta će biti sa Hrvatima. Njima je danas stoput gore nego pod šapom i najgore Srbije. I druge izjave su zanimljive ali je primjetna tendencija da se o takozvanom danu nezavisnosti što manje oglašavaju muslimani, sadašnji Bošnjaci. Komšić je najavio takvu taktiku rekavši da su na referendumu o cjelovitoj nezavisnoti glasali i Srbi. To je, dakle, cilj. Falsifikovanje istorije. Iako svi znaju da je to bio Dan preglasavanja i prevara, sada se nastoji falsifikovati istorija i volja jednog naroda. Volja srpskog naroda, koji je tada jasno rekao da ne želi nezavisnost BiH i ne želi referendum. Sada se stvara iluzija da o tom danu referenduma govore nebošnjaci i da plastificirani član Predsjedništva ispred hrvatskog naroda iznosi neistorijske činjenice o učešću Srba u stvaranju ovog sranja od nezavisnosti.
Dan nezavisnosti BiH samo je tužna epizoda te paradržave. Što se više bude slavio, mada to slavlje i sada liči na četeresnicu, sve će očitije biti farsa i fasada te tvorevine kojeg je najrealnije označiti sa: Područje Bosne i Hercegovine.
· Tužna Svita Nezavisnosti pohrlila je tog prvog marta, u veliku salu nekadašnje dobre Brankove i Hamdijine SR BiH, na mjesto zločina. A tom velikom salom, koliko se razumjelo, gazduje Milorad Živković. Milorad. Sala nije imala upotrebnu dozvolu niti saglasnost za iznajmljivanje pa je tu bio i demokratski specijalitet – Katanac na lancu. Vođa Nezavisnjaka, tako je barem njegovo egzaltirano, istorično i unezvijereno lice nagovještavalo, Ibran Srebrenički, važno je lansirao novi politički poklič koji bi trebao dovesti do državnog puča i vraćanja na ustav Republike BiH. Giljotinu nije spominjao ali se iz očiju moglo i to pročitati.
· A u Srpskom Hagu, svoju odbranu počeo je Radovan Karadžić i, prvog dana marta, krenuo da dovodi u sumnju sve, od Markala do Alijinog oreola. Gdje je roba, pitao je Karadžić dok su na Markalama stajale prazne tezge i mnogi leševi bez krvi. Volio bih da nisam vidio lica sudija i tužilaca. Bojim se da će i suđenje Karadžiću biti bez efekta, kao i Miloševićevo, Šešeljevo pa i Plavšićkino i Krajišnikovo koji su uspjeh haškog tribunala samo zato što su Srbi.
Prvi mart je, dakle, povezao ova četiri događaja na način bosanskohercegovačke, mislim na sarajevsku, Tuge Goleme. Doista je ponižavajuće da se u vlastitom Saraj-gradu, ne može ući u spomen-salu i da je Srbi katanče. Da, istovremeno, u prijateljskim dijelovima međunarodne zajednice hapse člana Predsjedništva Tadašnje BiH a da on nije Srbin. Da Karadžić, Krvolok, kako ga umilno zovu sarajevski mediji, počinje svoju odbranu optužujući Alijinim citatima.
Dvadeset godina poslije rata iluzije i prividi vraćaju se realnosti. Sve više će biti činjenica poput Ganića. Doduše, srpsko podnošenje istine i muslimansko, razlikuju se u pomaku od te neke dvije decenije. Konkretni ljudi, ni kolektiviteti, Srbi, neće imati od toga koristi. Istorija je otišla svojim tokom. Mnoge istine, i kada jednom stignu ogoljenije od kostura, neće imati efekte zaodjenutih laži. Ali Područje Bosne i Hercegovine razjedaće to zakašnjelo pristizanje utvara istine, kao crvica stare grede. BiH se od toga neće spasiti. Na lažima i prevarama niko nije gardio državu, bratstvo i jedinstvo i prosperitet. Može biti, što rekao stari prevarant Alija, da će Bosna požaliti što se Radovanu sudi. Jer, Markale, Omarsku, Dobrovoljačku, više ne prate amanpurke, pomama i pompa etiketiranja Srba. Sada su to tek neutralne činjenice.
Možda bi u Saraju trebali na vrijeme da razmisle pa da se pokušaju domoći Dana Dogovora sa Srbima i Hrvatima.
Mada se veselim činjenici da je za takav Dan već kasno.
Doista je uklet taj datum, 1. mart.
A i označava mjesec kojeg narod obilježava izrekom: Mart nosi škart.
Ovog prvog marta zbilo se nekoliko zanimljivih događaja koje bi teško spojili i mračnjaci iz tri, četiri, petlaterale.
· U Londonu je uhapšen Ejup Ganić Jugosloven. To je ona priluda koja je tokom prvih epizoda rata u BiH, bila član Predsjedništva multikoljačke BiH, priluda koja je uzela da komanduje operacijama sarajevskih kriminalnih komandosa i ubica. Njegova referenca specijalca iz odreda Pobij sve, jeste Dobrovoljačka ulica koja bi se od tada mogla zvati i Dobrokoljčka. Ganić je uhapšen na osnovu novog rejtinga Srbije što se ima smatrati iznenađenjem jer, doskora, Srbiju nije zarezivao niko ni zašta. Nakon hapšenja, izjavu je, napisanu, dao ambasador Velike Britanije. A u BiH ambasadori tih važnih zemalja ne daju izjave o svemu i svačemu, ko Mesić, daju samo kad je u pitanju glava i velika nužda.
· U BiH je, tog prvog marta, došlo do novog pokušaja proslave dana nezavisnosti. Saraj se nije posebno kitio ali su upriličeni prijemi, izjave, sjednice, čestitke u novinama. Službeno se takozvani dan nezavisnosti slavi diljem cijele suncem okupane Federacije BiH ali na način da Hrvati o tome uglavnom šute. Franjo Boras, Hrvat, takođe neki član tog Predsjedništa BiH iz Ganićevih zločinačkih i mladalačkih vremena, izjavio je da je cilj bio izvući BiH ispod šape velike Srbije. Siroti Boras, očigledne ustašoidne provenijencije, nije razmišljao šta će biti sa Hrvatima. Njima je danas stoput gore nego pod šapom i najgore Srbije. I druge izjave su zanimljive ali je primjetna tendencija da se o takozvanom danu nezavisnosti što manje oglašavaju muslimani, sadašnji Bošnjaci. Komšić je najavio takvu taktiku rekavši da su na referendumu o cjelovitoj nezavisnoti glasali i Srbi. To je, dakle, cilj. Falsifikovanje istorije. Iako svi znaju da je to bio Dan preglasavanja i prevara, sada se nastoji falsifikovati istorija i volja jednog naroda. Volja srpskog naroda, koji je tada jasno rekao da ne želi nezavisnost BiH i ne želi referendum. Sada se stvara iluzija da o tom danu referenduma govore nebošnjaci i da plastificirani član Predsjedništva ispred hrvatskog naroda iznosi neistorijske činjenice o učešću Srba u stvaranju ovog sranja od nezavisnosti.
Dan nezavisnosti BiH samo je tužna epizoda te paradržave. Što se više bude slavio, mada to slavlje i sada liči na četeresnicu, sve će očitije biti farsa i fasada te tvorevine kojeg je najrealnije označiti sa: Područje Bosne i Hercegovine.
· Tužna Svita Nezavisnosti pohrlila je tog prvog marta, u veliku salu nekadašnje dobre Brankove i Hamdijine SR BiH, na mjesto zločina. A tom velikom salom, koliko se razumjelo, gazduje Milorad Živković. Milorad. Sala nije imala upotrebnu dozvolu niti saglasnost za iznajmljivanje pa je tu bio i demokratski specijalitet – Katanac na lancu. Vođa Nezavisnjaka, tako je barem njegovo egzaltirano, istorično i unezvijereno lice nagovještavalo, Ibran Srebrenički, važno je lansirao novi politički poklič koji bi trebao dovesti do državnog puča i vraćanja na ustav Republike BiH. Giljotinu nije spominjao ali se iz očiju moglo i to pročitati.
· A u Srpskom Hagu, svoju odbranu počeo je Radovan Karadžić i, prvog dana marta, krenuo da dovodi u sumnju sve, od Markala do Alijinog oreola. Gdje je roba, pitao je Karadžić dok su na Markalama stajale prazne tezge i mnogi leševi bez krvi. Volio bih da nisam vidio lica sudija i tužilaca. Bojim se da će i suđenje Karadžiću biti bez efekta, kao i Miloševićevo, Šešeljevo pa i Plavšićkino i Krajišnikovo koji su uspjeh haškog tribunala samo zato što su Srbi.
Prvi mart je, dakle, povezao ova četiri događaja na način bosanskohercegovačke, mislim na sarajevsku, Tuge Goleme. Doista je ponižavajuće da se u vlastitom Saraj-gradu, ne može ući u spomen-salu i da je Srbi katanče. Da, istovremeno, u prijateljskim dijelovima međunarodne zajednice hapse člana Predsjedništva Tadašnje BiH a da on nije Srbin. Da Karadžić, Krvolok, kako ga umilno zovu sarajevski mediji, počinje svoju odbranu optužujući Alijinim citatima.
Dvadeset godina poslije rata iluzije i prividi vraćaju se realnosti. Sve više će biti činjenica poput Ganića. Doduše, srpsko podnošenje istine i muslimansko, razlikuju se u pomaku od te neke dvije decenije. Konkretni ljudi, ni kolektiviteti, Srbi, neće imati od toga koristi. Istorija je otišla svojim tokom. Mnoge istine, i kada jednom stignu ogoljenije od kostura, neće imati efekte zaodjenutih laži. Ali Područje Bosne i Hercegovine razjedaće to zakašnjelo pristizanje utvara istine, kao crvica stare grede. BiH se od toga neće spasiti. Na lažima i prevarama niko nije gardio državu, bratstvo i jedinstvo i prosperitet. Može biti, što rekao stari prevarant Alija, da će Bosna požaliti što se Radovanu sudi. Jer, Markale, Omarsku, Dobrovoljačku, više ne prate amanpurke, pomama i pompa etiketiranja Srba. Sada su to tek neutralne činjenice.
Možda bi u Saraju trebali na vrijeme da razmisle pa da se pokušaju domoći Dana Dogovora sa Srbima i Hrvatima.
Mada se veselim činjenici da je za takav Dan već kasno.
