GDJE JE PRISTO FIKRET
ili: ŠTA JE ČOJEK NEGO ŽIR
Fikret Šabanović, pedesetsedmo godište, nekadašnji drumski junak čuvenog Livnotransa, jednog do mrskih velikih preduzeća socijalističkog samoupravnog mraka, sahranjen je na pravoslavnom groblju u Livnu. Među krstovima, piše Avaz na naslovnoj strani.
Fikretova životna i poživotna priča, tužne su da tužnije ne mogu biti. Kada je u Livnotransu dobio otkaz dobio je i šećer. Tužna je činjenica, takođe, da mu je žena bila Spomenka. Još tužnije je bilo da je sve pare morao davati za lijekove a pare je, tužno, zarađivao skupljajući sekundarne sirovine. To naši narodi, a naročito građani, manjine i ostali zovu cignaskim poslovima. To su, isto, tužni poslovi.
Tužna priča je naročito tužna otkad se Fikret preselio na ahiret. Bio je Ateist. Vjerovatno nekad u Partiji. Naučilo ga da vjeruje u montirač i okasti kad mu pukne guma, i lance koje je na minus deset morao stavljati prije Makljena ili gdje, da se muči samsamcat sa teškim kamionom i prikolicom, rokovima, robama, pijanim portirima u fabrikama, viljušakaristima i magacionerima, saobraćajnom narodnom milicijom, a ne da vjeruje u onoboga i opijum za narod.
Spomenka je platila da se štampa smrtovnica, sa zelenim okvirom, Fikret je Fikret, pa otišla do Islamske zajednice u Livnu, kako i doliči. Fikret nije bio član. Ali, vala, evo među njegovima ili, tamo daleko, kod nečije štale, na drugom kraju groblja. Spomenka, tužna isto, željela je, vjerovatno da za svog Fikreta ima obilazno, prostrano mjesto, da može posjetiti grob i da ima mjesta i za nju, kad joj tijelo pojede nešto drugo, pošto nema šećer da joj izjeda oči, vid i bubrege pa onda i srčani mišić, kao njenom tužnom Fikretu. Tužno je, onda, Spomenka otišla na pravoslavno groblje i javila se popu, pravoslavnom. Nema problema za Fikreta. Izaberi, ćeri, mjesto koje oćeš. Ne plaća se ništa ovdje. Dobro je da ima iko da se saranjuje.
Predstavnik Islamske zajednice je izjavio: Nije bio član ali smo bili spremni da za minimalne troškove ustupimo mjesto za pokop.
Ne pišem ovu tužnu priču zato što sad hoću da kažem kako su popovi pravoslavci pravi, kako su multiukopnici, kako ne gledaju ni vjeru, ni ime, a kako su ti iz IZ vaki, naki i nikakvi. Najčešće pomislim da se, u stvari, radi o industriji, pravoslavnoj industriji, islamskoj industriji, katoličkoj industriji.
Ne pišem ni zato što mislim da je to čudo da se Fikret Šabanović Roske, sa svojim nišanom, našao među krstovima. U Banjaluci postoji katoličko groblje u kome ima sahranjenih pravoslavaca, sa krstovima i ćiriličnim slovima. Pitao sam Matu, koji je sa mnom bio u rovovima Putnikovog brda a sada je predstojnik, ili slično, društva, groblja, ili slično, ima li mjesta za mene. Ima, šta ima veze.
Pišem isključivo zbog Fikreta, običnog čovjeka kakvih više nema. Ili ih je sve manje i manje, pa se ne primjećuju. A zemlja koja izgubi obične ljude, neće nikad više biti zemlja. Neće biti ni država. Ne piše se dobro ni nacijama i vjerama koje nemaju obične ljude.
Obični ljudi su ljudi koji šute, rade i čekaju smrt. Ne protestuju nikad, ni protiv koga, ne štrajkuju glađu, nisu članovi ničega, rade teške poslove koje niko neće, sretni su ako mogu da predveče čučnu pred zemu i popiju pivo iz gajbe, da ne prelade bubrege. Obični ljudi imaju ženu Spomenku, ili ženu Fikretu, a nemaju mjesto na groblju, nemaju mjesto u bolnici. Fikret, koliko vidim na smrtovnici, nije imao ni djece. Ni sreće. Ni sreće da bude ranjen u ratu, da ostane bez noge, da bude Član šehida, dobrovoljaca, patriota. Nije umio da puca iz montirača. Nije nikoga mrzio. Inače bi otišao u rat. Ne znam kako ga nije mobilisalo zbog mješovitog braka.
Obični ljudi su došli dotle da se više ne kreću među ljudima. Fikreta su društvo, država i tuga svrstale u smeće koje je sakupljao. Smeće koje hoda. Šta ima veze što je umro. Nije bio Član.
I ono malo običnih ljudi što je ostalo iza komunizma, socijalističkog samoupravljanja, mater mu jebem antisrpsku, antihrvatsku i antimuslimansku, poletilo je i učlanilo se u nešto. U bilo šta. U Dragovoljce. U Ravnogorce. U Državotvorce. U vjeru. U naciju. Etiketiralo se. Majku im jebem balijsku. I ustašku. I četničku. Tako se znalo da više nisu obični ljudi. Članovi su. Najviše članova su učlanile stranke sa srednjim D. Poslije su raščlanjivale u sve gore i gore.
Fikret, Šabanović, Roske, zadnji poso Livnotrans, pedesetsedmo godište, oženjen, Spomenka, Spomenka? Spomenka, jest, leži miran među krstovima. Nije pristo niđe. Nije bio Član. Šta da stavim na smrtovnicu. Ne ide polumjesec. Ne ide ni križ gospođo Spomenka. Ne znam, nađi nešto u tom kompjuteru. Ima u simbolima žir. More žir. Metni. To je nako, nizakoga, jelde. Nije uvredjivo. Nebi trebalo, gospođo Spomenka. Četerest maraka.
Na smrtovnici su dva žira. Doći će i Spomenka kod svog Fikreta. Mada će morati još da se bori sa sekundarnim sirovinama i sekundarnim životom. Ni ona nema čega da postane član.
Možda sam ostario i paranoičan, možda se bojim smrti, možda nisam, u ratu, dugo hodao, ležao i sjedio s njom i ježim se na pomisao da će se nešto sa mnom događati i poslije nje. Ponekad, naročito kad vidim i čujem ovako nešto, bojim se da može doći vrijeme da one koji sakupljaju sekundarne sirovine, koji nisu članovi, koji su postali sekundarni, nizašta, sahranjuju na otpadu. Tamo nema problema sa izborom mjesta.
Mada želim da dođe vrijeme da se opet razmnože obični ljudi. Samoniklice. Kao neki mali rastić sa dva, tri lista, iz onog Fikretovog žira.
Ožalošćeni: supruga Spomenka, otac Meho, sestre Emina i Samira, porodice Šabanović, Đukić, Šišić te ostala rodbina i prijatelji. I porodica Vasić.
ili: ŠTA JE ČOJEK NEGO ŽIR
Fikret Šabanović, pedesetsedmo godište, nekadašnji drumski junak čuvenog Livnotransa, jednog do mrskih velikih preduzeća socijalističkog samoupravnog mraka, sahranjen je na pravoslavnom groblju u Livnu. Među krstovima, piše Avaz na naslovnoj strani.
Fikretova životna i poživotna priča, tužne su da tužnije ne mogu biti. Kada je u Livnotransu dobio otkaz dobio je i šećer. Tužna je činjenica, takođe, da mu je žena bila Spomenka. Još tužnije je bilo da je sve pare morao davati za lijekove a pare je, tužno, zarađivao skupljajući sekundarne sirovine. To naši narodi, a naročito građani, manjine i ostali zovu cignaskim poslovima. To su, isto, tužni poslovi.
Tužna priča je naročito tužna otkad se Fikret preselio na ahiret. Bio je Ateist. Vjerovatno nekad u Partiji. Naučilo ga da vjeruje u montirač i okasti kad mu pukne guma, i lance koje je na minus deset morao stavljati prije Makljena ili gdje, da se muči samsamcat sa teškim kamionom i prikolicom, rokovima, robama, pijanim portirima u fabrikama, viljušakaristima i magacionerima, saobraćajnom narodnom milicijom, a ne da vjeruje u onoboga i opijum za narod.
Spomenka je platila da se štampa smrtovnica, sa zelenim okvirom, Fikret je Fikret, pa otišla do Islamske zajednice u Livnu, kako i doliči. Fikret nije bio član. Ali, vala, evo među njegovima ili, tamo daleko, kod nečije štale, na drugom kraju groblja. Spomenka, tužna isto, željela je, vjerovatno da za svog Fikreta ima obilazno, prostrano mjesto, da može posjetiti grob i da ima mjesta i za nju, kad joj tijelo pojede nešto drugo, pošto nema šećer da joj izjeda oči, vid i bubrege pa onda i srčani mišić, kao njenom tužnom Fikretu. Tužno je, onda, Spomenka otišla na pravoslavno groblje i javila se popu, pravoslavnom. Nema problema za Fikreta. Izaberi, ćeri, mjesto koje oćeš. Ne plaća se ništa ovdje. Dobro je da ima iko da se saranjuje.
Predstavnik Islamske zajednice je izjavio: Nije bio član ali smo bili spremni da za minimalne troškove ustupimo mjesto za pokop.
Ne pišem ovu tužnu priču zato što sad hoću da kažem kako su popovi pravoslavci pravi, kako su multiukopnici, kako ne gledaju ni vjeru, ni ime, a kako su ti iz IZ vaki, naki i nikakvi. Najčešće pomislim da se, u stvari, radi o industriji, pravoslavnoj industriji, islamskoj industriji, katoličkoj industriji.
Ne pišem ni zato što mislim da je to čudo da se Fikret Šabanović Roske, sa svojim nišanom, našao među krstovima. U Banjaluci postoji katoličko groblje u kome ima sahranjenih pravoslavaca, sa krstovima i ćiriličnim slovima. Pitao sam Matu, koji je sa mnom bio u rovovima Putnikovog brda a sada je predstojnik, ili slično, društva, groblja, ili slično, ima li mjesta za mene. Ima, šta ima veze.
Pišem isključivo zbog Fikreta, običnog čovjeka kakvih više nema. Ili ih je sve manje i manje, pa se ne primjećuju. A zemlja koja izgubi obične ljude, neće nikad više biti zemlja. Neće biti ni država. Ne piše se dobro ni nacijama i vjerama koje nemaju obične ljude.
Obični ljudi su ljudi koji šute, rade i čekaju smrt. Ne protestuju nikad, ni protiv koga, ne štrajkuju glađu, nisu članovi ničega, rade teške poslove koje niko neće, sretni su ako mogu da predveče čučnu pred zemu i popiju pivo iz gajbe, da ne prelade bubrege. Obični ljudi imaju ženu Spomenku, ili ženu Fikretu, a nemaju mjesto na groblju, nemaju mjesto u bolnici. Fikret, koliko vidim na smrtovnici, nije imao ni djece. Ni sreće. Ni sreće da bude ranjen u ratu, da ostane bez noge, da bude Član šehida, dobrovoljaca, patriota. Nije umio da puca iz montirača. Nije nikoga mrzio. Inače bi otišao u rat. Ne znam kako ga nije mobilisalo zbog mješovitog braka.
Obični ljudi su došli dotle da se više ne kreću među ljudima. Fikreta su društvo, država i tuga svrstale u smeće koje je sakupljao. Smeće koje hoda. Šta ima veze što je umro. Nije bio Član.
I ono malo običnih ljudi što je ostalo iza komunizma, socijalističkog samoupravljanja, mater mu jebem antisrpsku, antihrvatsku i antimuslimansku, poletilo je i učlanilo se u nešto. U bilo šta. U Dragovoljce. U Ravnogorce. U Državotvorce. U vjeru. U naciju. Etiketiralo se. Majku im jebem balijsku. I ustašku. I četničku. Tako se znalo da više nisu obični ljudi. Članovi su. Najviše članova su učlanile stranke sa srednjim D. Poslije su raščlanjivale u sve gore i gore.
Fikret, Šabanović, Roske, zadnji poso Livnotrans, pedesetsedmo godište, oženjen, Spomenka, Spomenka? Spomenka, jest, leži miran među krstovima. Nije pristo niđe. Nije bio Član. Šta da stavim na smrtovnicu. Ne ide polumjesec. Ne ide ni križ gospođo Spomenka. Ne znam, nađi nešto u tom kompjuteru. Ima u simbolima žir. More žir. Metni. To je nako, nizakoga, jelde. Nije uvredjivo. Nebi trebalo, gospođo Spomenka. Četerest maraka.
Na smrtovnici su dva žira. Doći će i Spomenka kod svog Fikreta. Mada će morati još da se bori sa sekundarnim sirovinama i sekundarnim životom. Ni ona nema čega da postane član.
Možda sam ostario i paranoičan, možda se bojim smrti, možda nisam, u ratu, dugo hodao, ležao i sjedio s njom i ježim se na pomisao da će se nešto sa mnom događati i poslije nje. Ponekad, naročito kad vidim i čujem ovako nešto, bojim se da može doći vrijeme da one koji sakupljaju sekundarne sirovine, koji nisu članovi, koji su postali sekundarni, nizašta, sahranjuju na otpadu. Tamo nema problema sa izborom mjesta.
Mada želim da dođe vrijeme da se opet razmnože obični ljudi. Samoniklice. Kao neki mali rastić sa dva, tri lista, iz onog Fikretovog žira.
Ožalošćeni: supruga Spomenka, otac Meho, sestre Emina i Samira, porodice Šabanović, Đukić, Šišić te ostala rodbina i prijatelji. I porodica Vasić.
