петак, 12. август 2011.

ODMETNUTA MOĆ NOVCA
Pored odvajanja profita od rada, svjetsku ekonomiju, ne samo kao okozemaljsku mrenu nego i kao konkretnu ekonomiju neke države, već decenijama rastače odvajanje banaka i kompletnog finansijskog sektora od države. Taj proces je počeo još za vrijeme drugog svjetskog rata. Dok su Čerčil, Truman i Staljin ujedinjavali napore da slome crnocivilizacijsku germansku nacionalsocijalističku neman, žrtvujući milione života u tom ratu, finansijeri su spremali planove kako da vladaju Pobjedom Normalne Civilizacijue nad Civilizacijom Zla. I uspjeli su u tome. Sačinili su plan i uspješno ga proveli. Breton-Vuds i dalje.
Provode ga i sada. Dok se svi upinju, Obama, Merkel, Sarkozi, da spasavaju ovu ili onu zonu, dižu dug da se spasu od brankrota ili spuštaju kamate na nulu za naredne dvije godine. Toliko o dinamičnosti finansijskog sektora. I pobjeđuju. Paradoksalno je – Štagod se dogodi svijetu u ovom vijeku ili u prvih nekoliko decenija, finansijeri će pobijediti. Ili će izgubiti u krvi stotina miliona života. Obama je, zar ne, izborio podizanje praga Američkog Duga ali nije smio dirnuti u oporezivanje bogatih niti u olakšice koje oni imaju. A to su finansijeri.
Finansijski segment nije nikakva tajna laterala. To su konkretni vlasnici kapitala i kapitalskih tokova, kao što su Soroš ili obični bankarski činovnici koji ubiru ogromne nagrade za svoje bankrisanje ili dobijaju udjele u akcijama.
Oni, dakle kompletan banarsko-finansijski sektor, odvojio se od svojih država i vlada njima. Svakom pojedinačno. Niko od Obame, Sarkozija, Merkelove, ne vlada svojim zemljama. Da političari vladaju, Crnac Obama nikada ne bi postao predsjednik Amerike. Niti onaj smiješni Glumac, pa Buš... 2008. godine, kada je Kriza izbila, ECB, Fed i još četiri velike svjetske centralne banke su se udružile i snizile kamatne stope da bi se ublažio udar nakon propasti Leman Brothersa. Stare privatne banke. A sve ove centralne banke su državne. Ili se, barem, tako vode, kao američka Fed. Zašto bi državne finansijske institucije ublažavale smrad privatnog bankarskog sranja.
Zato što neko drugi vlada njima a ne legitimna politika i državno i nacionalno vodstvo. Zato što su instrument tog privatnog, odvojenog, samostalnog sektora. A u njihovim rukama su i rejting agencije. Koje se igraju sa AAA nivoima kao mafijaši namještanjem rezultata na kladionicama. Da li neko može da mi pronađe razliku.
Taj odmetnuti finansijsko-bankarski sektor zaslužuje da dobije adekvatan naziv. To mora biti obilježeno kao Moć Novca, pri čemu se Moć mora posmatrati identično kao i nekada politička moć o kojoj su teoretičari države i prava raspredali stoljećima. Volja za moć i slično. Power. Samo što je Novcu olakšano jer ne mora da vlada nad – Novcem. Kao nekad politika. Novac u ovoj sintagmi treba shvatiti kao lepezu svih njegovih varijanti, izvedenica i transformacija.
U kakvoj su situaciji velike države. A u kakvoj Kaplari Moći Novca. Države su uglavnom ovlaštene da upravljaju svojim dugom. Ako i to mogu. A oni, iz Moći Novca, upravljaju rejtinzima država, centralnim bankama, berzama na kojima bockaju balone milijardi ili milijarde balona, koji odlaze u neznamkudicu. Kao što oni dobijaju milijarde odnikudice.
Pored država i nacionalnih vodstava, iz igre je ispao i intelektualni ekonomski, teoretski i praktični, sektor. Inflacija nobelovaca u oblasti ekonomije donijela je samo kašnjenje i kašnjenje za akterima Moći novca.
Joseph Stiglitz, nobelovac na Kolumbiji, govori o finalnom slomu Amerike i Evrope. Ali govori starim, nobelovskim, prevaziđenim jezikom. On kaže: Smanjenom tražnjom ništa nećemo riješiti. Potrebna je povećana tražnja kao motor. Moć Novca, da želi, tražnju bi digla u nebo. Stiglic ne shvata. Upleo se u vlastite kolutove štednje, tražnje, kamata, centralnih banaka i poreza.
Oni oni nemaju rješenja. Istina, u tu situaciju su ih, planirano doveli vojnici Moći Novca. Oni, Stiglitz i ostali, iznose prijedloge koji su identični onome koji nad punim stolom uspravnih domina, koje prijete da se sruše, kao domine, predlaže da se svaka domina, jedna po jedna, okrene naopako, kao preventiva od rušenja domina.
Neredi u Londonu su divljanje onih koji ne razumiju, ne poštuju društvo i državu pa razbijaju i pljačkaju. Tako kaže britanska politika. Možda onaj Kameron tako doista i misli. Jer on se ne pita nizašta niti ga ko o čemu obavještava. Domet takve politike je da se stoljećima bavi Palestinom, Bosnom i drugim bijelim miševima postkolonijalnih eksperimenata. Postprodukcijom moći.
Međutim, neredi u Londonu, kao i oni u Parizu, prije koju godinu, govore da obični mali obojeni dripci iz fudbalskih predgrađa znaju sve o Moći Države i Moći Novca. Oni, samo, nemaju drugi jezik, kao Stiglitz & nobelco. Ali govore jasno.
Govore da njihova Država nema Moć.
GENETSKO KAZALO KAZAZ
Nisam ni znao da je otišao Zija Dizdarević. Iz Oslobođenja. Toliko je to kolumnisanje, kumulisanje, golomudisanje, bilo bitno. Otjerali ga, kažu, Crveni Cerićevi Cenzori. CCC. Kritikovao Rešida Hafizovića koji je pronašao srpski genocidni gen koga su podržali geni u Londoni i šire. To sam pročitao kod Enverli Kazaza. Kazalo Kazaz nije neka referenca. Malo serucka o Esdepeu, malo o Reisu i njegovim, rijasetovim, sajtovima, malo o Akdemšiluku. Malo o tome kako Rešid Hafizović, i drugi, nastupaju sa pozicija čistog rasizma. Pa veli, citiram:
“…čitatelj očekuje minimum znanstvene utemeljenosti i analizu koja bi argumentirano dokazala odgovornost i krivicu za srebrenički genocid velikosrpske ideologije, institucija sistema, vojske i policije Republike Srpske, srbijanskih i republičkosrpskih političkih elita, kulture mržnje, pravoslavne crkve, akademske i intelektualne zajednice koja je podstrekivala na genocid i stvorila društvene, kulturne, institucionalne, političke i druge preduvjete za njega.”
A on, veli, Kazalo, Rešid, genetika pa genetika.
Prvo, u svezi sa gornjim citatom. Enverešid Kazaz, siroma, nije ni primijetio da je mnogo temeljnije genetski i iskonski optužio Srbe za urođenu, podsvjesnu i predumišljajnu genocidnost nego primitivni univerzitetski Rešid. Jer on kaže: „... koji bi dokazao...“. dakle, nije upitno sve što je Kazalo nabrojao kao optužene, problem je što to niko neće da argumentirano dokaže. Dakle, upotrijebivši i jednu Kazalovu riječ, svi oni, validni, značajni, javni, intelektualni, politički, kulturni i vjerski segmentarijum, osim obične raje, misle isto, samo neko svoje misli uvalja u govna a neko u kaljugu.
Drugo, u svezi sa Cenzijom, posebnim oblikom Cenzure Nad Zijom. Pošto cijela paleta gorepomenutih, a i mnogo više onih nepomenutih, učestvuje u selektiranju ispravnog Žrtvaškog miljea i Fašizaciji Drugih, opšta misao kao samrtni memljivi pokrov prekriva sve. I Ziju i Kazala. Koliko je puta u svom golomudisanju u Oslobođenju, Zija istu, Rešidovu, tehnologiju primijenio zahtijevajući političku eliminaciju Dodika i Repulike Srpske kako bi Njegova Bosna Država, konačno, STJ, krenula ka Briselu, a Brisel svu guzicu podera češući se od nervoze, Što te nema, i na taj način, kao i Kazalo, i Rešid, i Šaćir, i Bakir... doprinosio tome da se prevlađujuće muslimansko mišljenje o Srbima garnira, zalijeva i armira fašizmom i genocidnošću.
Treće, u svezi sa svima njima. I Kazaz, i Zija, i... zaboravljaju staro pravilo produžetaka totalitarnog crno-bijelog, predubjeđajnog, isforsiranog, propagandisanog i nametnutog memljivog misaonog pokrova – kad nestane vanjskih, eksternih, neprijatelja, na red obavezno dolaze domaći, tuzemni, međunamni. Zija i slični su najlakša meta. Ostaci komunista. I nisu nečemu. Dok su trajali, trajali.
Tako, da i samo Kazalo, i drugi, uskoro može očekivati tešku nadglavušnu sudbu. Pošto je pomenuo ketmansku tehologiju, razumije šta je Takija. Što sada kazuju Kazazu, ne mora se poslije kazati kao iskreno i tačno.
KAMPANJOLA ARV 55 - DETALJI





































Posted by Picasa
NAŠA ZEMLJA, VAŠI FAŠISTI
U Bosni i Hercegovini žive Bošnjaci, nešto Hrvata i Fašisti.
Žrtvaštvo na kojem insistira muslimanska, kasnije bošnjačka, državoposjednička politika, što uključuje ne samo politiku, nju čak najmanje, jer je muslimanska politika bila jednako improvizovana kao i ostale dvije, nego i vjeru, silu, medije i intelektualni segment, već danas, nakon dvije decenije uzima danak u trajnoj promjeni ličnosti pojedinca i svijesti kolektiviteta.
A zvanična politika se formuliše tako da isključuje i uskraćuje sve ono što remeti bošnjačku gruntovnicu nad Bosnom, što remeti dragocjeni oreol žrtve, što ima prava na svoju zemlju, demokratiju, kulturu, postojanje i odlučivanje. Isključuju se Srbi i Hrvati iz svega što je Apsolutno Sveto Muslimansko Pravo. Niko nema agresora osim muslimana. Niko nije bio u logoru osim muslimana. Isključuju se birači. Isključuje se pravo na Dejtonski sporazum i na dejtonsku BiH. Postoje smao muslimanska prava na Bosnu. Uskraćuje se istina o ratu i stradanjima. Uskraćuju se žrtve i njihovo poštovanje. Uskraćuje se istina. Uskraćuje se optužba, sud i osuda za žrtve koje nisu muslimanske.
Intelektualci, akademski zvaničnici i mediji masovno govore o Fašistima koji su preplavili BiH. Fašisti su Srbi. Fašisti, inače, nastaju, u početku, bezazleno. Prvo su bili komšije druge vjere. Onda su postali agresori. Pa su se pretvorili u genocidni narod. Sada su postali fašisti.
U odbrani Bosanskog Žrtvaštva i Apsolutnog Prava Na Bosnu, nestalo je oruđa, alatki, argumenata, istine i pravde. Koristi se krajnja kvalifikacija koja označava kolektivni nagon usmjeren i upotrijebljen protiv ljudskog roda.
Malo je reći da sinovi kolaboracionista sa fašistima, optužuju za fašizam. Radi se o težem obliku kolektivnog sindroma koji oblikuje pojedince tako da Bosnu i Hercegovinu čine nemogućom.
Sulejman Kupusović, reditelj, šta li, Kupusović je, inače, staro muslimansko prezime, nazvao je danas Savez logoraša Republike Srpske histeričnom, ksenofobičnom i fašističkom asocijacijom. A tvrdnje o 181 logoru za Srbe u Sarajevu proglasio glupostima. I ja mislim. Poznato je da su Srbi u opkoljenom Sarajevu listom hodali golokurati i silovali muslimanke. Da bi nakupili onih 300.000 silovanih iz Harisovih internacionalnih argumenta.
Ne znam šta je radio taj Kupusović u Opkoljenom Sarajevu. Ali bi morao znati da su muslimani u Sarajevu, dok su Srbi organizovali Omarsku i Korićanske Stijene, Srbima dijelili kaćune i ljubičice. Jok. Zatvarali su ih u podrume, i gdjegod su mogli, i jednako se iživljavali. Samo bez svjedočenja Kristijan Amanpur i Crvenog krsta. Kazani nisu kazani kao Omarska.
Dabome da to Opkoljeno Sarajevo neće nikada priznati.
To i ne očekujem. Ali nedopustivo je da se logoraši nazivaju fašistima. Nedopustivo je za zajednički život.
Kada se podijelimo, kada se raziđemo i kada odete od svojih agresora, genocidaša, i šumnjaka, možete nas zvati i braćom. Boli me kvrgan.

среда, 10. август 2011.

HRVATSKA DA SE RIJEŠI OLUJE,
KAO I SRBIJA KOSOVA,
A BiH DA SE RIJEŠI BOSNE
Jednostavna neprovodiva formula.
Ovih dana smo svjedoci da sve što dobre vile, Josipović i Tadić preko godine sagrade, noću, za vrijeme olUje, loše vile, Kosorka Djevojka i Boris, poruše.
Stvar se može gledati i površinski. Šta Radio Kosor ima pričati o Oluji. Zašto premijerka Hrvatske, pozdravljajući Generale Hagovce, osuđene zločince, podcjenjuje tisuće poštenih ratnika koji su perfektno obavili svoj zadatak koji su imali u ratu, sačuvali rov a nisu nikog ubili, ili dostavili municiju a nisu nikom zapalili kuću ITS. Zašto su problematični generali uvijek u prvom planu. I zašto je, s njima, u prvom planu uvijek protjerivanje, progon, iseljenje, dobro, dobrovoljni turistički odlazak iz Hrvatske, 400.000 Srblja, 200.000 u jednom danu.
Stvar se mora gledati dublje. Zar je Hrvatska nastala na olUji. Da li je olUja tisućljetni slobodarski san. Ili je to san o izgonu Srba.
Hrvatska bi najbolje uradila, to sam već savjetovao, kada bi zaboravla da je Gotovina u Hagu. I kada bi zaboravila Oluju i našla neki drugi dan za obilježavanje. Ovaj se ishabao. Nije uvjerljiv. Nema tu junaštva, herojstva i vanvremenosti. Nema otadžbinstva, domovinstva i viteštva. Sinjska Alka i TompsonČavoglaveParty već sada zasjenjuju proslavu Kninskog Hrvatskog Viteštva.
Slaveći olUju, hrvatska od Knina pravi svoje Kosovo. Hrvatska je u Kninu izgubila. A od Srba pravi svoje Jermene.
O Kosovu i Srbiji sam nebrojeno puta pisao. Srbija se mora odreći lažne parole Kosovo je Srbija, da ne bi nastupila stvarna parola Srbija je Kosovo.
Bosna i Hercegovina, ta nesretna zemlja, jer nema svoje Kosovo, nema Blajburg, nema Knin a nezgodno malo baš slaviti Dan Svetog Etničkog Čistilišta Sarajeva, ima nesreću da želi da se riješi sama sebe. Sarajevske Niz Kaldrmu Nane Klepeću Nanule, NKNKN, Sarajevski Politički i Vjerski Krug, nastoje, još od prije rata, na sve načine da se riješe Bosne i Hercegovine, i da je mutiraju u Bosnu. Čudi me kako nisu preimenovali onaj davnobih u ZavnoBosna.
Ima, međutim, jedna sitnica. Neke stasale državne sastavnice, autonomije, Republika Srpska, i neke u stasanju, Hrvatska Hercegovina, ne žele da se platformišu u Bosnu. A jučer jedan moj prekopoznanik donio vijest sa crnogorskog mora: Bošnjak iz te nepostojeće Bosne, redovni ljetovalac na čjornogorskom primorju, tvrdi da bi 80% Bošnjaka pristalo da se odvoje od Republike Srpske. Samo lideri seruckaju druge priče. Možda se to potvrđuje i ovim gubicima Esdepea na lokalnim izborima. Jer, nacionalni interes Bošnjaka, muslimana, sigurno nije Unitarna Bosna. Jednom će to oni, preko glasova nekoj političkoj stranci, otvoreno reći.
Ako se BiH riješi Bosne i formalizuje državnu zajednicu, prizna je, ili labavu konfederaciju, ima spasa.
A ako ne, i ako Hrvatska ne, pa ni Srbija ne, onda će cijeli region decenijama da se palestinizuje. Bez rata, ali sa neprestanim zatezanjem, popuštanjem, podrivanjem i stranim miješanjem.


STOTRIDESETSEDMOGODIŠNJI


VOZNI PARK

Bez obzira na godišta, uključujući i moje, ovih starovremenjaka, ponosan sam na svoj vozni park. Unatoč nedobroljudim zavidnicima, nek crknu svi naši dušmani, kako bi se reklo jezikom turcizama.
Ponosan naročito na čuvenu Nisanovu Kutiju, Patrol sa motorom 3.3, neprevaziđeni japanski terenac koji nema luksuza osim koliko je neophodno i koje je čudno elegantan u jednostavnom dizajnu (kojeg sam oplemenio rostfrajnim cijevima dodavši mu tako oklopni militarni ton na vjetrobranu i privid sniženog obrisa cijele figure) - 1986.
Do njega je mala Tojota RAV-4, prva varijanta tog automobila koji se sada izrodio u nešto posve drukčije. Ova Tojota ima troja vrata, 2000 kubika, pogon na četiri točka, elektronski uključiv i lagana je kao da je od kartona za keks - 1995.
Ispred mene je poznati koncept ARV 55 - 1958.
A u prvom, crvenom, planu je Bagi Buba Štric, originalna poliesterska karoserija postavljena na motor Folksvagenove Bube i njenu 25 cantimetara skraćenu šasiju - 1968.
Kad sve saberem - 137 godina.


Posted by Picasa

уторак, 09. август 2011.

LAGUMDŽIJA ĆE
ZAVRŠITI KAO JULIJA
Oni genijalci sa Poskoka vele da je Julija Timošenko dobra riba, samo malo zatvorena.
Ali njen primjer je otvorena pokazna vježba za sve kolaboracioniste željne vlasti i koitusa sa neidentifikovanom međunarodnom zajednicom. U liku Velikih Krojača. Julija Timošenko je sarađivala sa Krojačima koji su donosili šnitove pred vrata Rusije, zemlja se politički podijelila, kao danas Feuderacija BiH. Koja ima i dodatnih podjela. Onda su se Krojači povukli. Rusi donijeli veći šnit. Julija ostala na Gologuzici.
Ta situacija neodoljivo podsjeća na Podijeljenu Feuderaciju, Naseobinu i na Zlatka Lagumdžiju, koji je sve karte zaigrao na jednu. U rukavu, i u garaži Neke Ambasade.
Kao ni Julija, ni Zlatko nije svojim biračima ponudio konkretan politički program. Naročito nije nudio ovo što sada radi. Njega je iznijela prevara birača kojom je iznešena i Julija. Tamo je to bila Narandžasta revolucija. Ondje je, u Sarajevu, to bila Crvena feudalizacija.
Jednog dana, kada Krojači uvide da je Zlatko Lagao Slatko, da je nudio neostvarive programe, a birači shvate da su pomuženi, povući će se bez riječi. Kao što niko ne mrda repom zbog Julije Pletikošenko, malo prestarjele polovnjače, tako, kad dođe vrijeme, niko neće htjeti ni papkom da strugne za Zlatka Feudalca. Hoće jedino ako Nato Alijansa podrži sadašnje pobunjenike u Londonu. Kao one u Libiji.
Onda će tužbe da učine svoje. Reketi. Kreketi. Zveketi.
To je klasična formula kraja kolaboracionističke vlasti. Svi se oni, Korjači, prema vlastoljupcima odnose kao i Milošević prema Srbima izvan Srbije. Ako nešto urade, dobro, a ako ne urade...

понедељак, 08. август 2011.

DRŽAVNA ZAJEBNICA
Može siroti Incko, inače, od strane Pika ovlašteni davalac izjava o Dodiku i Republici Srpskoj a cenzurisan od istog u pogledu radnji Lagumdžije i Platformaša, s kojima je u kooperativnim odnosima, da telali od Baščaršije do Prvog Becirka o tome kako je BiH Država a nije Državna Zajednica.
To neće promijeniti stanje stvari.
Stanje stvari neće promijeniti ni činjenica da je omiljena teza Incka sa se u Dejtonskom mirovnom sporazumu nigdje ne pominje Državna Zajednica. Ni u Američkom ustavu se nigdje ne pominje prag zaduženosti. Pa?
Ni pogršeno čitanje Ustava BiH, od strane ovlaštenog Incka, neće promijniti činjenicu da je BiH Državna Zajednica i, istovremeno, Državna Zajebnica. Ko će koga. Zejebati. Prejebati. To je suština Naseobine koja od sada posluje kao Država. Kako bi rekao Član 1 Ustava.
Doslovno: „Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“, nastaviće svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama i sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama.“
Usrana sudbina BiH i jeste u tome što je nastavila postojanje u granicama Republike Bosne i Hercegovine. A ta Republika nije imala suverenitet nad cijelom odnosnom teritorijom niti nad svekolikim življem raznih nacija od kojih su najbitnije tri. Za današnju Naseobinu, takozvanu BiH, a i za Incka, mnogo bi bolje bilo da je Republika BiH umrla i u Dejtonskom ustavu kao što je umrla u stvarnosti, prije nego što je rođena. Ali, dobro.
Najbitnija stvar za Državu Koje Nema, odnosno za Naseobinu, odnosno za Inckovu i Sarajevsku Bosnu i Hercegovinu, jeste ona koje nema u Ustavu, Aneksu 4.
Da je Dejtonopisac rekao „Država BiH nastaviće svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama Republike BiH“, stvor bi izgledao potpuno drugačije. Ali je rekao nastaviće postojanje „kao država“ čime je samo naglasio međunarodno priznanje i odmah dodao „sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama“.
Ta Unutrašnja Struktura, izmijenjena u interregnumu nakon smrti mrtvorđene RBiH i nastanka Kao Države, ono je o čemu govorimo, moj Incko.
Prije nego što je Dejtonopisac napisao Član 1, te strukture su već bile unutra, na tlu takozvane Republike BiH. Strukture su se zvale Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Od koje, doduše, danas bježe svi, ko đavo od krsta i vlasi od turskog groblja. To su bile države, moj Incko. Poslije su postale strukture. Danas su: jedna Država, Republika Srpska i, druga, Feud, Feuderacija Zlatka Lagumdžije i Ohaera.
Ako nije Državna Zajednica, otiđider na Pecaru pa vikni Živio Željko Komšić. Ili među Lešinare, pa cikni Slava tebje Zlatko.

недеља, 07. август 2011.

SUKOB BRODOVA
I FONDOVA –
SUKOB
EKONOMSKIH
CIVILIZACIJA
Na magarcu svi zarade. A on jedva za travu.
To je oduvijek suština ekonomskih odnosa ljudskih društava. Radi se samo o tome da se taj odnos drži balansiranim i u određenim razmjerima. Takvih odnosa puna je ekonomija. Npr odnos cijena teletine i mlijeka ili kukuruza i svinjetine. Pomoću tih odnosa detektuju se poremećaji ili se predviđaju trendovi. A njihova korekcija je, u stvari ekonomska politika. Dabome, malo zemalja može da vodi ekonomsku politiku. Ili nema čim, ili nema s kim, ili su joj oduzete poluge.
Konkretno, ako magarac ima trave, soli i vode u izobilju, radio je crnački. Ako nema ni trave koliko treba, pa Ne lipši magarče dok trava ne naraste, radio je lijeno, i on i njegov gazda, baš kao magarac. Magarac je u ovoj storiji produkcioni sloj društva, nekadašnja radnička klasa. Imamo primjera Savremenih Ekonomskih Magaraca. I Magarica. Irska. Italija. Grčka.
Nekoliko posljednjih decenija su obilježene sve većim nesrazmjerima između trave i samara. Između rada i profita. Na jednoj strani su ostali oni koji rade a na svim ostalim stranama su ostali, odvojili se, oni koji profitiraju. Profit se odvojio od rada. Za svaku ekonomiju to je bespovratni krah. U svjetskim razmjerama to stvara poremećaje koji gutaju manje sposobne a da sami sebi ne mogu pomoći. Niti postoji mehanizam eksterne pomoći. Zato tako teško ide sa Grčkom, a, vidjećemo, i sa Italijom, iako se radi o Uniji.
Kako to konkretno izgleda.
Južnokorejski Hjundai, Hyundai Heavy Industries, za neupućene, proizvodi automobile. Ali upućeni znaju da je to čudovišni gigant brodogradnje i još mnogo čega. On, u stvari, automobile proizvodi od otpadnih limčića u vremenu koje radnicima ostane poslije pauze za doručak.
Hjundai zapošljava 23.600 radnika. 12% je inženjera. Prostire se na 14 miliona kvadratnih metara. Radi za 255 brodara u 47 zemalja. Dosad su isporučili 470 kontejenrskih brodova, 330 tankera za sirovu naftu, 320 brodova za rasute terete, 110 tankera za naftne derivate, 100 tankera za tečni plin... za ovu godinu plan narudžbi je 19,8 mlrd dolara. Treba upamtiti ovu brojku.
HSBC je londonska banka. Dobro, holding, mreža, bankarsko cjelosvjetsko udruženje. Ovih dana su najavili da će u dvije godine otpustiti 30.000 zaposlenih. Otposliće ih. Do 2013. planiraju troškove poslovanja sniziti za 3,5 mlrd dolara. A već je smanjio uposlene za 5.000 komada. Za prvo polugodište ove godine uknjižili su 9,6 mlrd dolara neto dobiti. Toliko je Hjundaiju potrebno narudžbi. A iz njih tek treba iscijediti dobit.
Ali glavni podatak je da Hjundai ima 23.600 radnika a ovi otpuštaju 30.000.
Poligoni profita i zarade su se potpuno odvojili. Južnokorejski radnici proizvode brodove kao Kraš keks, na pokretnoj traci ali ne mogu da sanjaju bankarske profite. Oni čak ne mogu ni da otpuste toliko radnika jer ih nemaju. Autoimatizovali su proizvodnju do krajnjih granica. Brodove rade po lego sistemu. Sklapaju gotove segmente tako brzo kao da su ih pozajmili. Evropski bankarski sektor je od početka finansijske krize otpustio 230.000 uposlenih.
Upotrebljavam termine radnici i uposleni. Nije moguće da toliko stotina hiljada ljudi ima šta da radi sa parama koje proizvode brodogradilišta, rudišta, automobilišta... Moguće je, jer rade sa tuđim parama koje su odvojili i zarađuju potpuno neovisno od bilo koga, od radnika, kompanija, država. Kada je HSBC objavio da će otpustiti uposlene, njegove akcije su skočile za više od 4%. Profit i na ljudskoj nesreći.
No, bankarski sektor je samo jedan od odbjeglih sektora. Tu je i vojni sektor, sektor vojne industrije, geoprc sektor, lijekovni sektor...
U ovom vijeku će države, nacije i društva, morati, pod pritiskom rasta NEP, ukolijenčiti ili potpuno ujaloviti odmetnute poluge ekonomske održivosti.
Jer, ekonomski, industrijski i rast standarda će postati istorijske kategorije.