ODMETNUTA MOĆ NOVCA
Pored odvajanja profita od rada, svjetsku ekonomiju, ne samo kao okozemaljsku mrenu nego i kao konkretnu ekonomiju neke države, već decenijama rastače odvajanje banaka i kompletnog finansijskog sektora od države. Taj proces je počeo još za vrijeme drugog svjetskog rata. Dok su Čerčil, Truman i Staljin ujedinjavali napore da slome crnocivilizacijsku germansku nacionalsocijalističku neman, žrtvujući milione života u tom ratu, finansijeri su spremali planove kako da vladaju Pobjedom Normalne Civilizacijue nad Civilizacijom Zla. I uspjeli su u tome. Sačinili su plan i uspješno ga proveli. Breton-Vuds i dalje.
Provode ga i sada. Dok se svi upinju, Obama, Merkel, Sarkozi, da spasavaju ovu ili onu zonu, dižu dug da se spasu od brankrota ili spuštaju kamate na nulu za naredne dvije godine. Toliko o dinamičnosti finansijskog sektora. I pobjeđuju. Paradoksalno je – Štagod se dogodi svijetu u ovom vijeku ili u prvih nekoliko decenija, finansijeri će pobijediti. Ili će izgubiti u krvi stotina miliona života. Obama je, zar ne, izborio podizanje praga Američkog Duga ali nije smio dirnuti u oporezivanje bogatih niti u olakšice koje oni imaju. A to su finansijeri.
Finansijski segment nije nikakva tajna laterala. To su konkretni vlasnici kapitala i kapitalskih tokova, kao što su Soroš ili obični bankarski činovnici koji ubiru ogromne nagrade za svoje bankrisanje ili dobijaju udjele u akcijama.
Oni, dakle kompletan banarsko-finansijski sektor, odvojio se od svojih država i vlada njima. Svakom pojedinačno. Niko od Obame, Sarkozija, Merkelove, ne vlada svojim zemljama. Da političari vladaju, Crnac Obama nikada ne bi postao predsjednik Amerike. Niti onaj smiješni Glumac, pa Buš... 2008. godine, kada je Kriza izbila, ECB, Fed i još četiri velike svjetske centralne banke su se udružile i snizile kamatne stope da bi se ublažio udar nakon propasti Leman Brothersa. Stare privatne banke. A sve ove centralne banke su državne. Ili se, barem, tako vode, kao američka Fed. Zašto bi državne finansijske institucije ublažavale smrad privatnog bankarskog sranja.
Zato što neko drugi vlada njima a ne legitimna politika i državno i nacionalno vodstvo. Zato što su instrument tog privatnog, odvojenog, samostalnog sektora. A u njihovim rukama su i rejting agencije. Koje se igraju sa AAA nivoima kao mafijaši namještanjem rezultata na kladionicama. Da li neko može da mi pronađe razliku.
Taj odmetnuti finansijsko-bankarski sektor zaslužuje da dobije adekvatan naziv. To mora biti obilježeno kao Moć Novca, pri čemu se Moć mora posmatrati identično kao i nekada politička moć o kojoj su teoretičari države i prava raspredali stoljećima. Volja za moć i slično. Power. Samo što je Novcu olakšano jer ne mora da vlada nad – Novcem. Kao nekad politika. Novac u ovoj sintagmi treba shvatiti kao lepezu svih njegovih varijanti, izvedenica i transformacija.
U kakvoj su situaciji velike države. A u kakvoj Kaplari Moći Novca. Države su uglavnom ovlaštene da upravljaju svojim dugom. Ako i to mogu. A oni, iz Moći Novca, upravljaju rejtinzima država, centralnim bankama, berzama na kojima bockaju balone milijardi ili milijarde balona, koji odlaze u neznamkudicu. Kao što oni dobijaju milijarde odnikudice.
Pored država i nacionalnih vodstava, iz igre je ispao i intelektualni ekonomski, teoretski i praktični, sektor. Inflacija nobelovaca u oblasti ekonomije donijela je samo kašnjenje i kašnjenje za akterima Moći novca.
Joseph Stiglitz, nobelovac na Kolumbiji, govori o finalnom slomu Amerike i Evrope. Ali govori starim, nobelovskim, prevaziđenim jezikom. On kaže: Smanjenom tražnjom ništa nećemo riješiti. Potrebna je povećana tražnja kao motor. Moć Novca, da želi, tražnju bi digla u nebo. Stiglic ne shvata. Upleo se u vlastite kolutove štednje, tražnje, kamata, centralnih banaka i poreza.
Oni oni nemaju rješenja. Istina, u tu situaciju su ih, planirano doveli vojnici Moći Novca. Oni, Stiglitz i ostali, iznose prijedloge koji su identični onome koji nad punim stolom uspravnih domina, koje prijete da se sruše, kao domine, predlaže da se svaka domina, jedna po jedna, okrene naopako, kao preventiva od rušenja domina.
Neredi u Londonu su divljanje onih koji ne razumiju, ne poštuju društvo i državu pa razbijaju i pljačkaju. Tako kaže britanska politika. Možda onaj Kameron tako doista i misli. Jer on se ne pita nizašta niti ga ko o čemu obavještava. Domet takve politike je da se stoljećima bavi Palestinom, Bosnom i drugim bijelim miševima postkolonijalnih eksperimenata. Postprodukcijom moći.
Međutim, neredi u Londonu, kao i oni u Parizu, prije koju godinu, govore da obični mali obojeni dripci iz fudbalskih predgrađa znaju sve o Moći Države i Moći Novca. Oni, samo, nemaju drugi jezik, kao Stiglitz & nobelco. Ali govore jasno.
Govore da njihova Država nema Moć.
Pored odvajanja profita od rada, svjetsku ekonomiju, ne samo kao okozemaljsku mrenu nego i kao konkretnu ekonomiju neke države, već decenijama rastače odvajanje banaka i kompletnog finansijskog sektora od države. Taj proces je počeo još za vrijeme drugog svjetskog rata. Dok su Čerčil, Truman i Staljin ujedinjavali napore da slome crnocivilizacijsku germansku nacionalsocijalističku neman, žrtvujući milione života u tom ratu, finansijeri su spremali planove kako da vladaju Pobjedom Normalne Civilizacijue nad Civilizacijom Zla. I uspjeli su u tome. Sačinili su plan i uspješno ga proveli. Breton-Vuds i dalje.
Provode ga i sada. Dok se svi upinju, Obama, Merkel, Sarkozi, da spasavaju ovu ili onu zonu, dižu dug da se spasu od brankrota ili spuštaju kamate na nulu za naredne dvije godine. Toliko o dinamičnosti finansijskog sektora. I pobjeđuju. Paradoksalno je – Štagod se dogodi svijetu u ovom vijeku ili u prvih nekoliko decenija, finansijeri će pobijediti. Ili će izgubiti u krvi stotina miliona života. Obama je, zar ne, izborio podizanje praga Američkog Duga ali nije smio dirnuti u oporezivanje bogatih niti u olakšice koje oni imaju. A to su finansijeri.
Finansijski segment nije nikakva tajna laterala. To su konkretni vlasnici kapitala i kapitalskih tokova, kao što su Soroš ili obični bankarski činovnici koji ubiru ogromne nagrade za svoje bankrisanje ili dobijaju udjele u akcijama.
Oni, dakle kompletan banarsko-finansijski sektor, odvojio se od svojih država i vlada njima. Svakom pojedinačno. Niko od Obame, Sarkozija, Merkelove, ne vlada svojim zemljama. Da političari vladaju, Crnac Obama nikada ne bi postao predsjednik Amerike. Niti onaj smiješni Glumac, pa Buš... 2008. godine, kada je Kriza izbila, ECB, Fed i još četiri velike svjetske centralne banke su se udružile i snizile kamatne stope da bi se ublažio udar nakon propasti Leman Brothersa. Stare privatne banke. A sve ove centralne banke su državne. Ili se, barem, tako vode, kao američka Fed. Zašto bi državne finansijske institucije ublažavale smrad privatnog bankarskog sranja.
Zato što neko drugi vlada njima a ne legitimna politika i državno i nacionalno vodstvo. Zato što su instrument tog privatnog, odvojenog, samostalnog sektora. A u njihovim rukama su i rejting agencije. Koje se igraju sa AAA nivoima kao mafijaši namještanjem rezultata na kladionicama. Da li neko može da mi pronađe razliku.
Taj odmetnuti finansijsko-bankarski sektor zaslužuje da dobije adekvatan naziv. To mora biti obilježeno kao Moć Novca, pri čemu se Moć mora posmatrati identično kao i nekada politička moć o kojoj su teoretičari države i prava raspredali stoljećima. Volja za moć i slično. Power. Samo što je Novcu olakšano jer ne mora da vlada nad – Novcem. Kao nekad politika. Novac u ovoj sintagmi treba shvatiti kao lepezu svih njegovih varijanti, izvedenica i transformacija.
U kakvoj su situaciji velike države. A u kakvoj Kaplari Moći Novca. Države su uglavnom ovlaštene da upravljaju svojim dugom. Ako i to mogu. A oni, iz Moći Novca, upravljaju rejtinzima država, centralnim bankama, berzama na kojima bockaju balone milijardi ili milijarde balona, koji odlaze u neznamkudicu. Kao što oni dobijaju milijarde odnikudice.
Pored država i nacionalnih vodstava, iz igre je ispao i intelektualni ekonomski, teoretski i praktični, sektor. Inflacija nobelovaca u oblasti ekonomije donijela je samo kašnjenje i kašnjenje za akterima Moći novca.
Joseph Stiglitz, nobelovac na Kolumbiji, govori o finalnom slomu Amerike i Evrope. Ali govori starim, nobelovskim, prevaziđenim jezikom. On kaže: Smanjenom tražnjom ništa nećemo riješiti. Potrebna je povećana tražnja kao motor. Moć Novca, da želi, tražnju bi digla u nebo. Stiglic ne shvata. Upleo se u vlastite kolutove štednje, tražnje, kamata, centralnih banaka i poreza.
Oni oni nemaju rješenja. Istina, u tu situaciju su ih, planirano doveli vojnici Moći Novca. Oni, Stiglitz i ostali, iznose prijedloge koji su identični onome koji nad punim stolom uspravnih domina, koje prijete da se sruše, kao domine, predlaže da se svaka domina, jedna po jedna, okrene naopako, kao preventiva od rušenja domina.
Neredi u Londonu su divljanje onih koji ne razumiju, ne poštuju društvo i državu pa razbijaju i pljačkaju. Tako kaže britanska politika. Možda onaj Kameron tako doista i misli. Jer on se ne pita nizašta niti ga ko o čemu obavještava. Domet takve politike je da se stoljećima bavi Palestinom, Bosnom i drugim bijelim miševima postkolonijalnih eksperimenata. Postprodukcijom moći.
Međutim, neredi u Londonu, kao i oni u Parizu, prije koju godinu, govore da obični mali obojeni dripci iz fudbalskih predgrađa znaju sve o Moći Države i Moći Novca. Oni, samo, nemaju drugi jezik, kao Stiglitz & nobelco. Ali govore jasno.
Govore da njihova Država nema Moć.
