субота, 10. јул 2010.

ARITMETIKA SREBRENICE
Neorganizovanost vlasti, netalentovanost za organizaciju vlasti, opšta anarhija, projektovana podvala, manipulacije leševima tipa Avdo Palić, jaransko ukopavanje preko veze, neadekvatan forenzički tretman, srpsko (Čavić) priznanje i prihvatanje proizvoljnog broja od 8.300 i više žrtava zločiništa u Srebrenici... dovelo je do toga da se broj žrtava Srebrenice nikada neće moći pouzdano utvrditi.
To je, od početka, i bio cilj. Kogod kaže da je manje biće neprijatelj muslimana, Bošnjaka, Bosne i Žrtve.
Ipak, neke činjenice mogu da se pogledaju detaljnije.
Stanovništvo Enklave Srebrenica u julu 1995. brojalo je oko 40.000 duša od čega su 80% bile izbjeglice. O tome govori debrifing Holandskog bataljona a izvještaj je pripremio O. Van der Vind, brigadni general: „Na početku jula, stanovništvo enklave brojalo je približno 40.000 lica“. Posmatračka misija UN u Srebrenici u zvaničnim izvještajima centralama u Zagrebu i Sarajevu, 26. jula 95. (major P.H.D. Rajt) procjenjuje brojnost vojnih snaga u enklavi na 4.000, na osnovu opšteprihvaćenog postotka da je vojnosposobnih u ukupnoj populaciji 10%. U depeši Jasušija Akašija, specijalnog izaslanika UN za BiH, 15. jula, kaže se da je osnovna cifra stanovništva ustanovljena 93. – 42.500 - i da ostaje nepromijenjena. Pošto je od tada moglo biti samo odliva stanovništva a ne novog priliva, realnije je da se broj kretao bliže 40.000 nego 42.500. Haški tribunal je u presudi Krstiću konstatovao takođe broj od 40.000 mada uz konstatciju da su „Snage bosanskih Srba“ odredile tih 40.000 za uništenje a oni su predstavljali bosanske muslimane uopšte. Jasna je ovdje namjera da se falsifikuje potka genocida. Ne postoji ni dokument ni bilo kakvo svjedočenje o tome da je neko planirao da pobije tih 40.000 ljudi. I nije jasno čemu konstatacija da su oni predstavljali bosanske muslimane uopšte. Osim ako neko namjerno na sudu nije stvarao osnovu za falsifikovanu srpsku namjeru istrebljenja muslimana uopšte i svih.
Potom su uslijedili događaji u Srebrenici. Ratko Mladić je tamo pravio pozorište sa čokoladama i djecom, što jeste imbecilno ali odaje jednu važnu činjenicu – niko ne bi tamo došao sa čokoladama i paradirao pred kamerama (uklonio bi ih, vojna tajna, zona borbenih dejstava...) da je imao plan i namjeru da sistematski zarobljava i strijelja zarobljenike i civile.
Stanovništvo je transportovano autobusima prema Tuzli. Neki su krenuli neorganizovano po šumama, kroz terene koje ne poznaju i koje su bile zona opkoljavanja enklave a to znači, mnogo minskih polja, mnogo rovova sa posadama koje nisu u svakom trenutku pod komandom (sistem veza zasnovan na RUP-ovkama i akumulatorima).
Izvještaj komande sjevero-istočnog sektora snaga UN, vazdušna baza Tuzla, upućen 4. Avgusta 95. sa oznakom: Predmet: Situacija sa raseljenim licima u Srebrenici. Posljednje informacije. Ukupan broj u sjeveroistočnom sektoru 35.632. Smješteni u privatnom smještaju 17.383. Smješteni u kolektivnim centrima 9.749. Kamp vazdušne baze Tuzla: 6.500. 29. jula je WHO registrovao 34.341 izbjeglo lice u Tuzli.
Razlika je, okvirno, 4.500 lica.
Ričard Batler, vještak Tužilaštva Haškog tribunala je u sudnici rekao da je razumno pretpostaviti da je između 1.000 i 2.000 ljudi stradalo u borbama tokom povlačenja kolone. Označio je vrijeme od 12. do 18. jula. Ken Biser, oficir Unprofora, 17. jula izvještava da je do 3.000 stradalo od mina i u sukobima sa VRS. „Nepoznat broj je zarobljen. Neki su izvršili samoubistvo.“ 19 mjesta je evidentirano kao područja sukoba muslimanskih snaga u kolonama i VRS što je moglo proizvesti na svakom mjestu po pedeset pogunlih prosječno, što je minimalan gubitak kada se ulazi u zasjedu na nepoznatom terenu a protivnik zna da kolona nailazi. To je mogućnost žrtava od oko 1.000.
Izjave muslimana govore o većim brojkama. Ševal Ademović govori da je u Kamenici vidio 200 do 250 mrtvih, Sado Ramić kaže 1.000. Abdulah Salkić je dao izjavu da se radi o nekoliko stotina mrtvih. Mevlid Alić kaže da je mnogo mrtvih duž puta za Baljkovicu. Nazif Osmanović kaže za Buljin: 100 poginulih i mnogo ranjenih. Očito je da se radi o borbama. Nije moguće organizovano zarobiti bez žrtava, razoružati i strijeljati ljude u 19 mjesta. Smail Hodžić kaže da je veliki broj ljudi iz kolone u Pobuđu, izvršio samoubistvo. Radilo se o civilima ali nije jasno čime su se ubijali. Ili su to bili naoružani civili što se sistematski prešućuje nego se iz sintagme koristi samo jedna riječ. Nedžad Avdić je izjavio da je veliki broj ljudi koji su bili sa njim u predjelu Kamenice izvršilo samoubistvo. Ramiz Husić je izjavio da je vidio 12 osoba koje su izvršile samoubistvo. Bajro Sandžić je 13. jula izjavio da je vidio nekoliko mladih ljudi koji su se ubili ručnim bombama. To je normalan postupak. Nakon višegodišnjih zločina po okolnih selima, koje je činio Naser Orić i njegove horde, obični ljudi, seljani, znali su šta ih čeka. Znali su da vrijeme vraća krv onome ko ju je ranije prolio. Njihova nevinost nije mogla biti prepreka. I zato su se ubijali. I borci su, to je bio nepisani običaj kod svih vojski, na posebnom mjestu u uniformi imali jedan metak koji se ne troši u borbama, za slučaj neposredne opasnosti zarobljavanja.
Naravno, bilo je i strijeljanja zarobljenika i civila. To se mora pretpostaviti. Sporno je samo koliki je broj u pitanju i da li su validna svjedočenja Erdemovića, naprimjer, koji je u nagodbi sa sudom. Ili je čak imao određenu ulogu u projektu da se od svega načini slika o genocidu.
Da se odmah razumijemo, Mladića treba suditi vojni sud Vojske Republike Srpske, mada to više ne postoji, jer je bio na tom dijelu ratišta i kao komandant vojske morao je poduzeti sve da se ne dogodi ni jedno ubistvo pa čak ni progon kolone kroz šume. To više nije bila borba za liniju fronta ili za nove teritorije. To je bio progon sa velikim izgledima za egzekuciju.
Ali nema načina da se ustanovi brojka od 8.300 pobijenih u genocidu.
Srpska odgovornost je za čiste zločine, bez obzira koliko ih je.
Bošnjačka odgovotrnost je da objavi sve relevantne dokumente o događajima na cijelom prostoru od Srebrenice do Tuzle i u samoj Tuzli.
Ako se to izbjegava, onda je u pitanju zločin genocidom. S predumišljajem. A to znači da je BiH neodrživa.
To je stvarna pozadina insistiranja na genocidu.

петак, 09. јул 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
KULTURA PIČKE I RADIKALA

Može se lako desiti da Milanko Mihajlica, Napoleon iz Novog Grada, ovih dana počne da pjeva pjesmu: Ide vrijeme do oktobra, oćel' donijeti mi dobra.
Može se lako dogoditi da Milanko ne prođe u Narodnu skupštinu i da onda ne bude ništa. Ovako, barem, narodni pojedinci, kad ga vide, kažu Eno Onog Mihajlice. Ako ne uđe u skupštinu biće samo Milanko.
Zato je Laki Malo Nervozan.
U Narodnoj skupštini ga iznervirao onaj podjebant Nenad Kesić. Brkovi mu služe samo za imidž ozbiljnosti. A na to je nasjeo Mihajlica. Nije očekivao da će Kesić pred vascijelim auditorijumom da mu pominje dvjesto i nešto glasova koje je kao nosilac liste za Skupštinu opštine Novi Grad, dobio od svog plebiscitnog biračkog tijela.
Lako mu ga stera Neša.
Pičke jedne. Odvratio je Mihajlica.
Nije sada problem što Mihajlica instalira taj organ u neposredno izabrano tijelo, što promoviše staru srpsku kulturu pičke i što je to jedino što ga veže sa srpstvom, nego je problem uzroka nervoze Milanka Mihajlice.
A uzrok je definitivan krah koncepta Milanko i Cijela Opozicija protiv Dodika. Milanko je sebe vidio na čelu te horde pećinskih pičkica, vidio se čak i kao mandatar pošto je otpao drugi veliki favorit, Aladža Zdravko. Prije nekoliko mjeseci je izjavio da je on zaslužio da okupi opoziciju ili tako nešto, jer već četiri godine krvari u Skupštini. Kobiva, bori se, gine, raskrinkava one diktatore koji popavljaju škole, domove zdrvalja i puteve, koji pomažu izvoz i kožarsko-obućarsku i tekstilnu industriju, koji grade stanove za porodice poginulih boraca...
Sad je shvatio da stranci koji su medili i vabili opoziciju, odustaju od svega i pokušavaju pogurati samo Ivanića.
Milanko Mihajlica će, na kraju, ispasti samo smiješni pajac. Kao i Čavić. Kao i Krsmanović. Kao i Pokret za Čaprdanovce.
Šteta, završava se Svjetsko fudbalsko prvenstvo. Imao sam ideju da, ako pojedu Hobotnicu Paula, Mihajlicu bacimo u vodu pa da preuzme tu kladioničarsku ulogu.
TEKFIRLUK, VEHABILUK, BOSANLUK
Već danima smo pod medijskim pritiskom zbog toga što je regularno, iz Republike Srpske, od Radmanovića i Špirića, upozoreno da se diplomatsko predstavništvo BiH u Australiji ne koristi u svrhe izvan dioplomatskih, zemaljskih i zvaničnih.
A te svrhe su: komemorativni skup povodom 11. jula i Srebrenice i učenje fatihe.
Već decenijama smo svjedoci da se ambasade i predstavništva BiH koriste isključivo kao sarajevska, muslimanska, bošnjačka, vjerska, stranačka, liderska infrastruktura. Sve je to tolerisano od svih ministara inostranih poslova a od nekih i generisano. Onaj šmrljo Alkalaj je još samo pogoršao stanje.
Bosni i Hercegovini ne treba takva diplomatsko-konzularna mreža. Ona služi samo jednom narodu, jednom uskom krugu klikaša i polujavnih mračnjaka kojima je glavni cilj da Bosnu i Hercegovinu i svu njenu površinu i nacije svedu na Tragediju Srebrenice. U svjetskim razmjerima, to bi trebao biti pandan terorističkom septembarskom napadu na SAD. Stoga se i nastoje okupirati prostorije u Australiji. Potrebno je podići javnu strku i tako optužiti tamo nekog Srbina Vukovića koji ne dozvoljava da se obilježi Genocid Nad Nama.
Komegod nije jasna bošnjačka politika, politika bošnjačkih stranaka, jasna je iz ovog bezazlenog slučaja. Mi smo vlasnici svega, u Bosni i u Svijetu. Mi smo vlasnici Istorije, vlasnici Srba, vlasnici Hrvata, vlasnici imovine, teritorije, praznika, imidža BiH, njenih ambasada, mi smo vlasnici agresivnog necivilizovanog ponašanja, mi smo vlasnici loše slike o zemlji BiH.
A vi niste ništa.
Ono što se događa u Kanberi, to se već dogodilo u Bugojnu. Tehnologija je ista. Različiti su samo materijali.

четвртак, 08. јул 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
SPALA KOPITA NA IVANIĆA

Sinhronizovani medijski odredi, mala noćna upotreba novinara, mislim kao noćne posude, kupovina, podmićivanje, vrbovanje, ucjenjivanje, okupljanje u garažama... nije pomoglo. Opozcija u Republici Srpskoj se rasula kao crvi iz balege.
Propale su i zadnje nade koje su polagane u Treći Aladža Blok, koji je dobio ime po Zdravku Krsmanoviću Foči, koga tamošnji obožavaoci raspoznaju kao Aladža Zdravko, jer mladi prosperitetni dvojac Splavar – Aladža nisu uspjeli naći zajednički jezik sa provincijalnim veličinama i vrijednostima oko toga ko će biti ministar inostranih poslova, da li neki Čmrdžić iz Trebinja ili neki Kvrkoljić sa Bikavca.
Knadidat Tadić nestao sa političke scene.
Ivanića nema skoro kao ni Borenovića.
Čavić žrtvovao soma za opštu opozicionu stvar.
Stranci se predali.
Od onih sinhronizovanih, ukolijenčenih, podmićenih i potplaćenih, djeluje još zajedljivi Ateve i neidentifikovano analitičko - medijsko čudo koje prognozira neizvjesnost u utrci Nebojša Radmanović – Mladen Ivanić.
Ivanić je još jedina nada međunarodne zajednice. To ne znači i da je nada cijele opozicije, jer veliki dio tog konglomerata svu guzicu podera brinući se za podršku Mladenu Ivaniću.
Ali Tanja Topić, analitičar po zaduženju od strane Fondacije Fridrih Ebert, i Večenje Novosti, otkako su, valjda, Bodo Hombah i WAZ dobili novi udio u vlasništvu, plasiraju tezu kako je neizvjesnost u borbi za srpskog člana predsjedništva takva da se ne zna ko će pobijediti.
Pitanje je da li će pobijediti Mladen Ivanić koji je, dok je bio ministar inostranih poslova, naredio bh ambasadama da otvore knjigu žalosti povodom smrti građanina i bivšeg zatvorenika Kape Doma Zenica, Alije Izetbegovića.
Pitanje je da li će pobijediti Mladen Ivanić koji je na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, 2007. bio treći, posljednji, iza Ognjena Tadića.
Ili Nebojša Radmanović koji je zauzdao ona dva štajerca u Predsjedništvu, kulturnom upotrebom veta tako da poslije nisu ni stavljali na dnevni red ono što bi moglo stradati u vetu i u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Ali, to je dobar znak opoziciji. Ili svima onima koji se proglašavaju opozcijom i koje je zahvatio taj ufur. Okupljani su i instruisani samo da bi bili upotrijebljeni kao zečevi na atletskom mitinigu. Da prođe Mladen Ivanić. Jedino je on stvarni favorit Meždunarodnaje zajednice. Nije, valjda, neko pomislio da je to i Ognjen Tadić. Čavić. Splavar. Aladža. Mihajlica, sakloni i sačuvaj.
A Ivanić, pak, nakon Operacije Podguživanje prema strancima, Rezolicija Genocid, Omekšano Entitetsko Glasanje, Prihvatljiva Butmir Sapunica, predskazuje javnosti opšti potop čime nevjerovatno vijagriše opoziciju poručujući joj da će, ako dođe na vlast, zateći pola marke i dva javna nužnika kojima će moći da vlada. Sve ostalo je, prema Ivaniću, propalo. Bitno je da ja budem Član Predsjedništva.
Biće zanimljivo to komešanje u narednih šezdeset dana, među nudiguzima i potopnicima.
ŠTA NEGIRATI A ŠTA NE
Američki, odlazeći, ambasador u BiH, izjavio je da se negiranje genocida u Srebrenici ne može tolerisati i mora odmah prestati. Oni koji to čine postaju saučesnici u tom procesu.
Ne znam da li je mislio na mene ali na Dodika sigurno jeste.
Ja, pak, mislim da se radi o direktnim prijetnjama slobodnim ljudima u BiH.
A što se tiče Srebrenice, stotinu puta je ponovljeno. Niko ne negira zločin u Srebrenici. Negira se razmjera zločina, negira se manipulacija, negira se kvalifikacija.
Nije razumljivo zašto je toliko bitno da to bude genocid a ne masovni zločin.
Razumljivo je. Treba taj genocid okačiti Srbim u BiH i Republici Srpskoj o vrat i čekati pogodan istorijski trenutak. Jer su samo još Srbi u BiH, a i Republika Srpska, ostali da „vise“ s ove strane Drine. Sve smo očistili.
A dugoročno je dobro imati genocid nad njima jer nakon nekog istorijskog vremena sve će se zaboraviti. Samo će se pamtiti Srbi i genocid.
Razumijem ambasadora. Važnost je važnost. Sila je sila. Kraj je kraj. Ali ne razumijem normalne ljude koji se upleću u taj pleter genocida i genocidiranja Srba. Šta narod, nacija, vjera, pojedinac, grupa, zavičaj, imaju od toga što su Srbe proglasili genocidnim. Šta bi Srbi imali za sve ove decenije da je neko Hrvate oblijepio genocidnom naljepnicom zbog Jasenovca i Jadovna. Ili da se danas Hrvatska, zbog toga proglašava genocidnom tvorevinom. Ne bi imali ništa. Imali bi samo tešku pojedinalčnu i kolektivnu umnu bolest.
Oni koji Srbima u Republici Srpskoj tovare genocid kao istorijski jaram, ne misle dobro muslimanima u BiH.
Osim toga, da se okrenem onom što me politički i ljudski zanima. Republici Srpskoj. Kakvo je zlo negirati genocid u Srebrenici a nije nikakvo zlo negirati Republiku Srpsku i zahtijevati njeno ukidanje. A to se događa svake sekunde. I na to niko ne reaguje. Niko ne kaže da se to ne može tolerisati. I da su to saučesnici u istrebljenju Srba u BiH.
A o Srebrenici. Pa, onaj ko je pokretao cijelu mašineriju, trebao je da računa da će i njega nešto zakačiti od zla. Da li neko iz velikog svijeta misli da se tri godine može klati djecu, starce i babe i da će se poslije toga zapjevati sevdalinka.
Razumijem da je velikom svijetu sve to daleko. To je ono što je bilo na Sienenu.
Ali ovi bliži bi barem trebali znati da svaka kap krvi na mom nožu mami kuknjavu u mom rodu.

среда, 07. јул 2010.

Incko: Novi Ćerpič na Balkanu
PRVO TREBA ZAVRŠITI RASPAD
Valentin Incko, stručnjak za konzumiranje predbračnih slasti, izjavio je u Crnoj Gori da je u regionu u toku stvaranje nove arhitekture i da neki lideri to shvataju, i učestvuju, a neki ne shvataju. Samo gledaju.
Dakle, Incko Navijač, oduševljava se novom ulogom Turske na Balkanu i Cijeloj Baščaršiji.
Jer, osim Turske, ne vidi se tu neki novi Ćerpič na Balkanu.
Sve ostalo je primitivno regionalno neformalno političko pozorište u dorbom starom stilu Tišu Rafo. Malo Tadić u Opatiju, malo Tihić u Beograd. Jedini pravi efekt tih Balkantura jeste priznanje Republike Srpske od strane Nezavisne Hrvatske, pošto je ovdje boravio njen predsjednik Ivo Josipović.
To nije nova arhitektura.
Naročito nije nova suština, jer ni jedna suvisla incijativa nije pristigla sa tih sesija, od one na Brdu kod Kranja pa do neformalnog sarajevskog susreta gdje Balkanusi nisu predstavljali države i vojne baze nego sebe i Babu Spaseniju.
To je najobičnije balkansko foliranje. Diplomate i ministarstva inostranih poslova dvije, tri važne države, saopštile su, najvjerovatnije putem svojih ambasadora, da Ovi Ovdje treba da pokažu regionalnu i dobrosusjedsku saradnju, da stvore oazu miomirisa na sprženoj zemlji, da je preduslov za euintegracije dobra prekogranična ljubav, peting i posjetljivost. Ako to ostvarite, ubrzaćete napredak prema EU, lagali su Briselaši Balkanusima. Koji su se, onda, dohvatili kulisa, kostima i malih eksperimomentalnih scena.
Sam Incko, nemajući kud jer je nizaštonejebavajući stav prema njemu, i Ohaeru, širi od vala cunamija, otišao je u Crnu Goru. Ne podcjenjujući nove zemlje na Balkanu, naročito one koje graniče sa Vojnom Bazom, nije neko dostignuće otići u CG i tamo nešto izjaviti.
No, bez obzira na ćerpič kojeg donosi Turska, ćerpič je i inače turska riječ, na folpozorište vještih Balkanusa, na šarenu lažu Briselaša, suštinska konstatacija je da se ovdje ne može uspostaviti nova arhitektura jer rušenje još nije dovršeno i ruševine nisu raskrčene.
Najprije treba dovršiti raspad:
• FBiH – ponašanje Bošnjaka, podvornika Federacije, prema Hrvatima, učinili su izglednim raspad Federacije koja je i bila oduvijek vještačka tvorevina. Hrvati Hrvatske ginu za neovisnu i čistokrajoliku domovinu a Hrvati u BiH hrle u zagrljaj Bošnjacima. Nespojivo.
• BiH – insistiranje na genocidu i ukidanju Republike Srpske pukotina je u tkivu BiH koja će se samo povećavati. Žrtve i Dželati, na kojim kodovima insistira Sarajevo, ne žive zajedno u istoj državi. A, cijeli prostor bivšeg Brastva i Jedinstva prevoren je u Etnički Rostrfraj pa samo budala može da očekuje da će se Srbi vratiti u Hrvatsku, Hrvati u Posavinu a BiH će procvjetati kao fildžan komšiluk, kao novo gnojivo, BSH, za multietničko raslinje Zemlje Svebeharije.
• Srbija – Još nije dovršen raspad sa Kosovom. I ne zna se kad će. A već je pred vratima
• Raspad Kosova.
• Makedonija – ta će karta u rukavu biti najdulje i zavisi od raspada Kosova sa svojim sjeverom.
A raspad može trajati dugo. Padati u sjene važnijih događaja. Tinjati radi strateške ili kratkoročne prednosti. Potpaljivati se radi nečega drugog i negdje drugo. Jer, glavni interesenti su se namirili sa Slovenijom i Hrvatskom. Samo konji misle da je sada važan Treći entitet, Sandžak, Sjever Kosova, Makedonija.
Može da traje decenijama.
I zato je Incko smiješni Austrijanin sa šeširom i peruškom koke pirgašice.
Nema arhitekture. Ovo je Balkan, dobro je rekao Brega. Imaju samo nacije. Pa računaj statiku.

понедељак, 05. јул 2010.

BUGOJANSKI ZLOČIN JE POIZVOD PRAVOSLAVLJA!!!!!
Dabome, da se nikada neće rasvijetliti politička pozadina terorističko-bombaškog napada u Bugojnu.
Prvo, oni koji potpisuju narudžbenicu imaju interes da u prvoj fazi ne budu otkriveni. Drugo, one budale koje su to uradile, učinile su to sa samoumišljajem da je to njihov čin. Tako im je predočeno i tako su pripremljeni. Po starom anarhističkom, terorističkom, subverzivnom pravilu – najbolje radi onaj koji ne zna za koga radi. Treće, takođe po starom pravilu, već je krenula bujica informacija, stavova i optužbi kojoj je cilj da se stvari zamagle i da se sve relativizuje pa tako i zrnca istine.
Međutim, pravu istinu, da je događaj potekao i da je proizvod islamskog miljea, agresiviranog na ovim prostorima, dakle, ne autohtono ovdašnjeg islamskog miljea, nije moguće pobiti i prikriti.
Zvaničnici islama, na čelu sa tuzemnim reisom, ne osuđuju ovaj akt sa aspekta štete po islam, sa apsekta islamskin načela i sa aspekta relacije prema drugima, vjerama i nacijama, koji su ovdje trajna kategorija a što se na odnose s njima mora odraziti.
Muhamed Jusić, islamski teolog i novinar, na cijeloj stranici piše o tekfirlijama koje su, navodno, ovo učinile, instruirale, inspirisale. Tekfirlije su rođene u egipatskim zatvorima kao odgovor na okruženje probuđenog islama kome je smetala tjeskoba hrišćanstva i zapada. Jusić tvrdi da su tekfirlije u sukobu sa državom. Dakle nisu u sukobu sa islamom i nemaju nikakve relacije sa islamom. Jasno je da je to napad na evropske regulative i procedure upravljanja društvom ali to je dio islamske borbe protiv zapada a ne nekakve virtuelne borbe protiv države.
Jusić je, na kraju uništio i ono malo kredibiliteta kojeg je pokazao u tekstu. Te nove zajednice, kaže, najmanje imaju Bošnjaka, sve su to muslimani iz Srbije ili su Srbi i Hrvati koji su prešli na islam.
Dakle, radi se o Muslimanima Četnicima. A ovo drugo ne razumijem. Pa svi su prešli na islam. Doduše nejednako od katolika i pravoslavaca.
Cilj je providan. Nema nikakve veze sa islamom.
Razvikani profesor Mustafa Spahić dao je intervju u kome ga deklarišu kao profesora sociologije i povijesti islama, jednog od većih islamskih aktivista starije generacije. On sam se u tom intervju, na portalu Vijesti.ba je, deklariše kao stručnjak za predizborne tvrdnje tipa: Tihić je konj. Da li je beogradski konj. Da. Da li je nepotkovan konj. Da, nepotkovan je. Da li je sjebo Bakira. Da sjebao ga je. Da li je mokraća mokraća. Da, mokraća je mokraća, bez obzira da li mokri crnac, bijelac, Kinez. Doduše, dodajem ja, kod crnaca je kraća jer je on duži.
Ali pošto je mokraća mokraća i zločin je zločin, profesoruje islamski aktivist starije generacije. Nema kršćanskog i nekršćanskog terorizma, nema islamskog i neislmaskog. Postoji samo terorizam, veli Spahić. Dabome, kršćanstvo, i sa h, kolikogod je gadosti proizvelo u svojoj istoriji, terorizam nije. Ali glavna Spahićeva nakana je dokazati da ne postoji islamski terorizam. Mokraća je samo mokraća.
Gdje doktoriraju ovi, sunce ti jebem. U mom rodnom kraju su pune kafane ovakvih. Samo nisu doktorirali.
Muftija Zukorlić, nosilac liste Bošnjačka kulturna zajednica, Bošnjaci u Srbiji su nešto najnormalnije, kao Bošnjaci u Saudijskoj Arabiji, na Filipinima i u Pakistanu, mi smo ovdje bosanski Srbi, i bosanski Hrvati a Oni su tamo Bošnjaci mada mi liče na srpske muslimane, imao je cijelu lepezu poruka u svojoj predizbornoj kampanji, Srbija je demokratska zemlja, tamo i hodže učestvuju na izborima i vode kampanju, sigurno i političari, Dinkić, na primjer, učestvuje na tenderu za hoždu ili protojereja, samo ja nisam pročitao, u kojoj su postavke tipa:
• Sandžak je ugaoni kamen temeljac i stub Srbije i nije se dobro igrati sa nosećim stubovima
• Ovo je referendum između autentičnog bošnjačkog kursa i poltronskog beogradskog
• Ja se u državi Srbiji ne osjećam kao u svom domu
• Ući ću u pregovore sa Beogradom
• Izgradićemo islamski kulturni centar i džamiju u Beogradu
• Glavni projekti su bošnjačka akademija nauka, bošnjački konzulat i bošnjački kulturni centar
• Teritorija koja se zove bošnjačko nacionalno vijeće je slobodna i nikad više neće biti porobljena.
Ne znam šta milostivi muftija govori u džamijama ali ovo je program koji u sebi sadrži otpor, bunt, revoluciju, nasilje, anarhizam i teror. Za sve te oblike djelovanja ovdje ima postavki i uputa.
Treba li da podsjećam da se radi o zvaničnom islamskom službeniku koga uvažava i prihvata reis Cerić.
I da su i tamo hapšene vehabije. Mada srpske, što bi rekao prof. Spahić.
Islam, dakle, ne može da pobjegne od bugojanskog sindroma stečenog prava na bombe, eksplozije i krv.
Sablje se modernizuju. Osim ako Sultan Mehmed Fatih nije bio tekfirlija iz egipatskih zatvora.







NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
PROGLAS O NAHOĐENJU

Šteta. Onaj Buva je imao ogromne šanse da postane Prijesednik Republike Srpske. Četerest dana neću imati napretka kad sam saznao da je Depeče, Demokratska Partija Čavić, koja uskoro mijenja ime u DPSM, Samo Čavić, saopštila da povlači kandidaturu za Predsjednika Republike. Već su počele stizati vijesti da će vascijela stara, istočna i pravoslavna Ercegstejepanovina glasati za Buvu, čak su i Crnogorci, i srpski i montenegraški, počeli da se prijavljuju i traže državljanstvo samo da bi glasali. I Raška statistička oblast pohrlila je u konzulate Zelene Transeverzale po pasoše da bi glasali za Buvu.
Kad, ono, baš na dana predaje lista i kandidata Ciku, ciknu Buva.
Šta će siroma, u pitanju su režimski razlozi. Strateški su manje bitni jer Depeče, kao Čuvar Parkinga u Ljetnom Periodu, ima obezbijeđenu budućnost.
Režimski razlozi su da treba ne smetati pobjedi nad Dodikom jer je najpresudnije da padne režim koji je u prednosti jer ima medije i infrastrukturu.
Inače nisam zajedljiv i ne volim potprcanj kao sredstvo političkog petinga, ali moram saopštiti Čaviću da je on imao uzase najveću i najstariju stranku, kao infrastrukturu, medije i meždunarodnaju zajednicu, pa mu nije pomoglo. Nije, moj Čavke, do medija i infrastrukture.
Bez one stvari neće ići, reče Sveti Ivan Zlatousti.
Depeče je saopštio da će podržati kandidaturu Mladena Ivanića za Člana Predsjedništva Naseobine a da će glasačima, svojim, i disciplinovanoj infrastrukrturi, koja je nabavila suvu hranu i već zauzela redove pred biračkim mjestima, toliko su diciplinovano infrastrukturni, saopštiti da se opredijele prema svom nahođenju.
Ako je, Dragi Dragane, do nahođenja, svi će ti glasati za Dodika.
Ne razumijem u čemu je taj Proglas o Nahođenju, protivrežimski.
Ili se, opet, radi o ponudi. Kad pobijedi Dodik, Nisam smetao, Mile.
Šteta, pade još jedna politička karijera.
A Buva se već naoštrio da Režimu pomene sve po biračkom spisku.
Koštovidim, kad sve ovo prođe, negdje u pristudenom oktobru, skupiće si nudiguzi, potpopnici, iluzionari, sitnjarija, umišljenici, opsjenari, u Magazi kod Ruže, i međuizjadati se o Svepodržanom Režimu i Razjedinjenoj Opoziciji.

недеља, 04. јул 2010.

KOZARA JE KONAČNO SRPSKA,
KAO ŠTO JE UVIJEK I BILA
Poslije prvih višedemokratskih krvožednih i lobotomijskih izbora koji su uslijedili nakon kurvinskog i sramtonog raspada Saveza komunista i predaje vlasti bez kapi krvi, slaboumnici Esdeesa, i drugi pobratimi im, krenuli su da ruše biste ispsomenike Narodnih heroja, partizana, skojevaca i komunista, po Banjaluci i po drugim esdeesovim srbljačkim jazbinama, srbljaci su posebna esdeesova endemska vrsta – Srbi Divljaci, ne znajući i ne htijći da nauče da su imena ispod tih poprsja uglavnom bila srpska. Krenuli su da ruše i Kozaru i memorijalni spomenik. I hladni metalni popis žrtava Kozare. Valjda zato što ga je osmislio Onaj Ustaša, Dušan Džamonja. Ali znamo da nije zbog toga. Ušljiva bulumenta Esdeesa htjela je da se domogne trona vlasti, para i kriminala pa je prva stepenica trebala biti rušenje svega postojećeg. Niko prije njih i njihovog Raše Ispaše, nije bio heroj, nije bio Srbin i nije dao život za srpstvo ni za druge ljude.
Bilo je među komunistima, skojecima i partizanima, i muslimana i Hrvata. Svaka im čast. Kao i svakom ko je imao ljudskosti da se tada odupre Velikom Valu fašizma, nacizma, rasizma i istrebljenja.
Ali, uglavnom su Srbi bili u tom antifašističkom pokretu. Govorim o prostorima bivše BiH. Pored onih koji su istinski stali pod petokraku, mnogi su muslimani i Hrvati, kasnije dopisani, promovisani, dodani. Radi brastva i jedinstva, radi tripartitnosti, radi pomirenja, radi nagrade što su, eto u SFRJ, koju ne vole.
Kozara. Bio je juče 4. juli. Dan Borca. Znam pouzdano da se, nekad, za Režima, svaki političar usrao i upišao kad mu je saopšteno da će govoriti na Kozari pred sto, dvejsta hiljada ljudi, pred direktnim televizijskim prenosom. Danas, ostala je šačica boraca, lelujavih sjenki sjećanja, tužnih očiju i tankog grla.
Nema ko Kozaru da uzme u svoja njedra. Nema više djevojačkih grla koja su pjevala Koliko je na Kozari lista, još je više mladih komunista, koliko je, joj, koliko je...
Kozara je, konačno, pripala Srpstvu, kao što je uvijek i bila.
Njemačke horde su krenule da ofanzivom istrijebe Kozaru, ono što nije uspjelo Endeha inženjerijskoj logorskoj strkturi, a na Kozari su živjeli Srbi.
Drugi su našli sebi Blajburge, svoja stratišta, neka su im i Srbi upriličili u posljednjem građanskom ratu u BiH.
Srbi ne treba da se stide da prihvate svoju Kozaru i Sutjesku. I ostala ljudska partizanska borbeništa.
Nisu to bile zajedničke stvari. Ne treba se zavaravati.
A kada se za hiljadu, dvije, pet hiljada godina, bude pamtilo ono što je najbitnije u opstanku čovječanstva, neće se pamtiti Blajburg, Handžar divizija i slične vještačke kulise. Pamtiće se antifašistička borba. Na ovim prostorima prije svega srpska.
Pri tome se ne smije zaboravati ni jedno ime od drugih. Kao što je ime dobrog čovjeka Šefketa Maglajlića, oštrog komuniste Drage Mažara i stotine drugih. I njihova imena treba pozlatiti na kamenu antifašističkog srpskog sjećanja.
Ubuduće ovdje treba govoriti o Srpskom Antifažizmu.
Republika Srpska je ostala sin jedinac, nasljednik te herojske borbe. Drugi su daleko, imaju neke svoje borbe i uspomene, ne znaju za ovo naše, izmiješali su vizije, traže stubove. Republika Srpska ima tu sreću, obavezu i čast, da joj je kuća na tvrdom kamenu istorije a ne na farsičnim temeljima dnevne produkcije.
I toga se, svake godine i svake godišnjice, mora biti svjestan.
Antifašizam je ugrađen u samo srce Srpske.
SUDIJE JEDU FUDBAL
Utakmica Španije i Paragvaja nevjerovatno je koncentrisan primjer sudijske režije, narciosoidnosti, namjere, nehata i nefunkcionalne izvanvremenosti.
Ako Gargamel Blater i drugi isfolizirani fudbaloidi iz evropske i svjetske, kako ih zovu prigradski provincijalni novinartiti, Kuće fudbala, porijeklom s početka prošlog vijeka, nikad nisu mogli da shvate da su sudije prevaziđen institut fudbala, atrofirao i okoštao izrastak organizma koji se hrani parama, krvožednim savremenim gladijatorstvom, naukom, taktikom i tehnikom i koji, da bi sve to primjenjivao i funkcionisao, mora da djeluje, na travnjaku, po jedinstvenim, jednostavnim i neprekršivim pravilima.
Sve je obezbijeđeno ali to posljednje nije jer sudije više nisu u stanju da to opsluže. Njihov napredak u posljednjih sto godina jedino jeste odstupanje od crne darkerske uniforme. Njihove staleške i organizacione pretpostavke ostale su na početku. Njihove sposobnosti kontrole i percepcije igre ostale su na učenju pravila napamet a autoritet se pokriva Okom sokolovim, Mudom marjanovim i sličnim demonstratima naknadnog objašnjavanja materijalnih pravila fudbalske igre.
Utakmica Španije i Paragvaja i dva penala koja je sudija, jedan od rijetkih za kojeg su imali obraza da ga ostave na prvenstvu, pokazala je kako se penali sude i ne sude, kako se penali ponavljaju zbog prevremenog ulaska igrača u šesnaesterac a kako se to isto, još drastičnije, toleriše, samo dva minuta ranije.
Dakle, sudija je vidio povlačenje ruke španskog igrača, guzičenje paragvajskog igrača i sankcionisao to penalima. Ali nije vidio da je paragvajski golman hvatao za nogu Španca koji je pokušavao da da gol poslije penala i nije vidio prevremeni ulazak u šesnaesterac kod paragvajskog penala.
Nije to zato što on nije htio da vidi, što je kalkulisao ili što je namiještao utakmicu. Čovjek jednostavno ne može da bude koncentrisan 90 minuta, pred šezdeset hiljada gledalaca, pri tolikoj brzini, stotinama konatkata, hiljadama pasova i 250 pretrčanih kilometara od strane igrača.
Bilo je i drastičnijih primjera, sa ofsajdima npr, ali to je posljedica čiste pojedinačlne nesposobnosti pa ne može dobro pokazati stanje stvari kao što to mogu koncentrisani događaji na utakamaici Španija – Paragvaj.
Fudbalski radnici iz svih Kuća fudbala mudro će objasaniti da sudija nije uticao na rezultat. I time se problem primjene pravila i suđenja ostavlja neriješenim do sljedećeg velikog događaja u fudbalu.
Sudije i fudbalska organizacija će morati da prihvate činjenicu da ih je Igra nadišla, da su ostali u staretinarnici i da će morati da se transformišu kao elektronski revolver kod preuranjenog starta u sprinterskim disciplinama.
Elektronika će morati da se useli u kopačke, lopte i travnjake a sudijska komisija će morati da djeluje u video sobi na stadionima pregledavajući odmah snimke, kada i gledaoci kod kuća, i saopštavajući, razglasom, svoju odluku: Bio je ofsajd, mister Rozeti. Uzgred dobro je što je ovaj sudija konačno najuren jer godinama pravi katastrofalne grešeke zaštićen autoritetom nedodirljive fudbalske asocijacije starih i iznemoglih lica.