KOZARA JE KONAČNO SRPSKA,
KAO ŠTO JE UVIJEK I BILA
Poslije prvih višedemokratskih krvožednih i lobotomijskih izbora koji su uslijedili nakon kurvinskog i sramtonog raspada Saveza komunista i predaje vlasti bez kapi krvi, slaboumnici Esdeesa, i drugi pobratimi im, krenuli su da ruše biste ispsomenike Narodnih heroja, partizana, skojevaca i komunista, po Banjaluci i po drugim esdeesovim srbljačkim jazbinama, srbljaci su posebna esdeesova endemska vrsta – Srbi Divljaci, ne znajući i ne htijći da nauče da su imena ispod tih poprsja uglavnom bila srpska. Krenuli su da ruše i Kozaru i memorijalni spomenik. I hladni metalni popis žrtava Kozare. Valjda zato što ga je osmislio Onaj Ustaša, Dušan Džamonja. Ali znamo da nije zbog toga. Ušljiva bulumenta Esdeesa htjela je da se domogne trona vlasti, para i kriminala pa je prva stepenica trebala biti rušenje svega postojećeg. Niko prije njih i njihovog Raše Ispaše, nije bio heroj, nije bio Srbin i nije dao život za srpstvo ni za druge ljude.
Bilo je među komunistima, skojecima i partizanima, i muslimana i Hrvata. Svaka im čast. Kao i svakom ko je imao ljudskosti da se tada odupre Velikom Valu fašizma, nacizma, rasizma i istrebljenja.
Ali, uglavnom su Srbi bili u tom antifašističkom pokretu. Govorim o prostorima bivše BiH. Pored onih koji su istinski stali pod petokraku, mnogi su muslimani i Hrvati, kasnije dopisani, promovisani, dodani. Radi brastva i jedinstva, radi tripartitnosti, radi pomirenja, radi nagrade što su, eto u SFRJ, koju ne vole.
Kozara. Bio je juče 4. juli. Dan Borca. Znam pouzdano da se, nekad, za Režima, svaki političar usrao i upišao kad mu je saopšteno da će govoriti na Kozari pred sto, dvejsta hiljada ljudi, pred direktnim televizijskim prenosom. Danas, ostala je šačica boraca, lelujavih sjenki sjećanja, tužnih očiju i tankog grla.
Nema ko Kozaru da uzme u svoja njedra. Nema više djevojačkih grla koja su pjevala Koliko je na Kozari lista, još je više mladih komunista, koliko je, joj, koliko je...
Kozara je, konačno, pripala Srpstvu, kao što je uvijek i bila.
Njemačke horde su krenule da ofanzivom istrijebe Kozaru, ono što nije uspjelo Endeha inženjerijskoj logorskoj strkturi, a na Kozari su živjeli Srbi.
Drugi su našli sebi Blajburge, svoja stratišta, neka su im i Srbi upriličili u posljednjem građanskom ratu u BiH.
Srbi ne treba da se stide da prihvate svoju Kozaru i Sutjesku. I ostala ljudska partizanska borbeništa.
Nisu to bile zajedničke stvari. Ne treba se zavaravati.
A kada se za hiljadu, dvije, pet hiljada godina, bude pamtilo ono što je najbitnije u opstanku čovječanstva, neće se pamtiti Blajburg, Handžar divizija i slične vještačke kulise. Pamtiće se antifašistička borba. Na ovim prostorima prije svega srpska.
Pri tome se ne smije zaboravati ni jedno ime od drugih. Kao što je ime dobrog čovjeka Šefketa Maglajlića, oštrog komuniste Drage Mažara i stotine drugih. I njihova imena treba pozlatiti na kamenu antifašističkog srpskog sjećanja.
Ubuduće ovdje treba govoriti o Srpskom Antifažizmu.
Republika Srpska je ostala sin jedinac, nasljednik te herojske borbe. Drugi su daleko, imaju neke svoje borbe i uspomene, ne znaju za ovo naše, izmiješali su vizije, traže stubove. Republika Srpska ima tu sreću, obavezu i čast, da joj je kuća na tvrdom kamenu istorije a ne na farsičnim temeljima dnevne produkcije.
I toga se, svake godine i svake godišnjice, mora biti svjestan.
Antifašizam je ugrađen u samo srce Srpske.
KAO ŠTO JE UVIJEK I BILA
Poslije prvih višedemokratskih krvožednih i lobotomijskih izbora koji su uslijedili nakon kurvinskog i sramtonog raspada Saveza komunista i predaje vlasti bez kapi krvi, slaboumnici Esdeesa, i drugi pobratimi im, krenuli su da ruše biste ispsomenike Narodnih heroja, partizana, skojevaca i komunista, po Banjaluci i po drugim esdeesovim srbljačkim jazbinama, srbljaci su posebna esdeesova endemska vrsta – Srbi Divljaci, ne znajući i ne htijći da nauče da su imena ispod tih poprsja uglavnom bila srpska. Krenuli su da ruše i Kozaru i memorijalni spomenik. I hladni metalni popis žrtava Kozare. Valjda zato što ga je osmislio Onaj Ustaša, Dušan Džamonja. Ali znamo da nije zbog toga. Ušljiva bulumenta Esdeesa htjela je da se domogne trona vlasti, para i kriminala pa je prva stepenica trebala biti rušenje svega postojećeg. Niko prije njih i njihovog Raše Ispaše, nije bio heroj, nije bio Srbin i nije dao život za srpstvo ni za druge ljude.
Bilo je među komunistima, skojecima i partizanima, i muslimana i Hrvata. Svaka im čast. Kao i svakom ko je imao ljudskosti da se tada odupre Velikom Valu fašizma, nacizma, rasizma i istrebljenja.
Ali, uglavnom su Srbi bili u tom antifašističkom pokretu. Govorim o prostorima bivše BiH. Pored onih koji su istinski stali pod petokraku, mnogi su muslimani i Hrvati, kasnije dopisani, promovisani, dodani. Radi brastva i jedinstva, radi tripartitnosti, radi pomirenja, radi nagrade što su, eto u SFRJ, koju ne vole.
Kozara. Bio je juče 4. juli. Dan Borca. Znam pouzdano da se, nekad, za Režima, svaki političar usrao i upišao kad mu je saopšteno da će govoriti na Kozari pred sto, dvejsta hiljada ljudi, pred direktnim televizijskim prenosom. Danas, ostala je šačica boraca, lelujavih sjenki sjećanja, tužnih očiju i tankog grla.
Nema ko Kozaru da uzme u svoja njedra. Nema više djevojačkih grla koja su pjevala Koliko je na Kozari lista, još je više mladih komunista, koliko je, joj, koliko je...
Kozara je, konačno, pripala Srpstvu, kao što je uvijek i bila.
Njemačke horde su krenule da ofanzivom istrijebe Kozaru, ono što nije uspjelo Endeha inženjerijskoj logorskoj strkturi, a na Kozari su živjeli Srbi.
Drugi su našli sebi Blajburge, svoja stratišta, neka su im i Srbi upriličili u posljednjem građanskom ratu u BiH.
Srbi ne treba da se stide da prihvate svoju Kozaru i Sutjesku. I ostala ljudska partizanska borbeništa.
Nisu to bile zajedničke stvari. Ne treba se zavaravati.
A kada se za hiljadu, dvije, pet hiljada godina, bude pamtilo ono što je najbitnije u opstanku čovječanstva, neće se pamtiti Blajburg, Handžar divizija i slične vještačke kulise. Pamtiće se antifašistička borba. Na ovim prostorima prije svega srpska.
Pri tome se ne smije zaboravati ni jedno ime od drugih. Kao što je ime dobrog čovjeka Šefketa Maglajlića, oštrog komuniste Drage Mažara i stotine drugih. I njihova imena treba pozlatiti na kamenu antifašističkog srpskog sjećanja.
Ubuduće ovdje treba govoriti o Srpskom Antifažizmu.
Republika Srpska je ostala sin jedinac, nasljednik te herojske borbe. Drugi su daleko, imaju neke svoje borbe i uspomene, ne znaju za ovo naše, izmiješali su vizije, traže stubove. Republika Srpska ima tu sreću, obavezu i čast, da joj je kuća na tvrdom kamenu istorije a ne na farsičnim temeljima dnevne produkcije.
I toga se, svake godine i svake godišnjice, mora biti svjestan.
Antifašizam je ugrađen u samo srce Srpske.
