OJ, KOZARO, U MILIĆA GAJU
Bio sam danas u Milića Gaju, tradicionalnom okupljalištu kozarčana i krajišnika povodom 27. jula, dana ustanka naroda i narodnosti SFRJ. Nekada sam, kao novinar TVSA, dolazio ovdje i izvještavao za Drugi dnevnik jer je uvijek govorio važan državni ili partijski funkcioner. Nisam imao lak pristup, ljudi je bilo uvijek mnogo, obezbjeđenje je bilo čvrsto a ako nisam imao govor unaprijed, izvještaj je bilo veoma teško sačiniti. Zadnja godina mog izvještavanja iz Milića Gaja, kada su već bile pobijedle nacionalističke stranke, ostala mi je posebno u sjećanju. Esdeesovci su preplavili i ovo mjesto a TVSA nije bila omiljena, pa ni ja. Naprosto sam se skrivao od svih i jedva čekao dao odem a onda se među novinarima pojavio Nikola Koljević i rekao da je „sve gotovo“ i da je dogovoreno da BiH ostane u ostatku Jugoslavije a da Alija Izetbegović bude prvi predsjednik države. Dogvoreno je, kaže, sa Adilom Zulfikarpašićem, samo još treba da se složi Alija. Rata neće biti, ozaren je Nikola. I novinari su sretni. Ostalo je poznato – Alija se nikad nije složio.
Danas, pak, narod se pozdravlja sa mnom, ljube me, svi hoće da se rukuju. Došao sam prije Milorada Dodika. Nisam pristalica tih situacija, ja nisam masovik, ja radim specifičan stranački posao i ne idem svojim imenom na izbore, ne treba mi podrška masa.
Kroz glavu mi prolazi ta promjena u tih sedamnaest godina otkako nikad više nisam došao u Milića Gaj.
Ko se više promijenio, narod ili ja?
U Milića Gaju, u tom starom rastiku, osušila su se, odonda, četiri velika hrasta, neka vrsta lovačkog doma je oronula, bez prozora, kao i svaka zgrada kroz koju je prošla oslobodilačka srpska vojska van zone borbenih dejstava.
Ali narod još uvijek voli Milića Gaj. Šatori, muzika, janjci, prasci, đinđuve, kozaračko kolo i partizanske pjesme. Na bini slika druga Tita i Mladena Stojanovića sa njegovom aristokratskom lulom.
Narod i sada aplaudira na pomen Osmana Karabegovića, kozarskog partizanskog komesara.
Kozarčanke su još uvijek naljepše u kozaračkom kolu.
Nisam Krajišnik, gledam sa strane. Treba ovo mjesto urediti, dovesti struju i vodu, popraviti dom ili izdati nekom privatniku za marku. Kad pobijedi naš načelnik u Dubici, u oktobru, uradićemo to.
Jednostavno je pravilo u lokalnoj politici: idi tamo gdje narod ide.
Bio sam danas u Milića Gaju, tradicionalnom okupljalištu kozarčana i krajišnika povodom 27. jula, dana ustanka naroda i narodnosti SFRJ. Nekada sam, kao novinar TVSA, dolazio ovdje i izvještavao za Drugi dnevnik jer je uvijek govorio važan državni ili partijski funkcioner. Nisam imao lak pristup, ljudi je bilo uvijek mnogo, obezbjeđenje je bilo čvrsto a ako nisam imao govor unaprijed, izvještaj je bilo veoma teško sačiniti. Zadnja godina mog izvještavanja iz Milića Gaja, kada su već bile pobijedle nacionalističke stranke, ostala mi je posebno u sjećanju. Esdeesovci su preplavili i ovo mjesto a TVSA nije bila omiljena, pa ni ja. Naprosto sam se skrivao od svih i jedva čekao dao odem a onda se među novinarima pojavio Nikola Koljević i rekao da je „sve gotovo“ i da je dogovoreno da BiH ostane u ostatku Jugoslavije a da Alija Izetbegović bude prvi predsjednik države. Dogvoreno je, kaže, sa Adilom Zulfikarpašićem, samo još treba da se složi Alija. Rata neće biti, ozaren je Nikola. I novinari su sretni. Ostalo je poznato – Alija se nikad nije složio.
Danas, pak, narod se pozdravlja sa mnom, ljube me, svi hoće da se rukuju. Došao sam prije Milorada Dodika. Nisam pristalica tih situacija, ja nisam masovik, ja radim specifičan stranački posao i ne idem svojim imenom na izbore, ne treba mi podrška masa.
Kroz glavu mi prolazi ta promjena u tih sedamnaest godina otkako nikad više nisam došao u Milića Gaj.
Ko se više promijenio, narod ili ja?
U Milića Gaju, u tom starom rastiku, osušila su se, odonda, četiri velika hrasta, neka vrsta lovačkog doma je oronula, bez prozora, kao i svaka zgrada kroz koju je prošla oslobodilačka srpska vojska van zone borbenih dejstava.
Ali narod još uvijek voli Milića Gaj. Šatori, muzika, janjci, prasci, đinđuve, kozaračko kolo i partizanske pjesme. Na bini slika druga Tita i Mladena Stojanovića sa njegovom aristokratskom lulom.
Narod i sada aplaudira na pomen Osmana Karabegovića, kozarskog partizanskog komesara.
Kozarčanke su još uvijek naljepše u kozaračkom kolu.
Nisam Krajišnik, gledam sa strane. Treba ovo mjesto urediti, dovesti struju i vodu, popraviti dom ili izdati nekom privatniku za marku. Kad pobijedi naš načelnik u Dubici, u oktobru, uradićemo to.
Jednostavno je pravilo u lokalnoj politici: idi tamo gdje narod ide.
Нема коментара:
Постави коментар