ŠKODA MALIH STRANAKA
Predizborne televizijske hronike i ekranizacija kandidatskog, lidersakog i stranačkog obraćanja kao i politički skupovi, saopštenja i posjete ustanovama emotivno-sažaljevačkog miljea stranačkih lidera i nezavisnih kandidata, pokazuju svu prljadiku i crvotočnost politike kao nastrane ljudske sudbine.
Ako je takva demokratičnost, otvorenost i neselektivna dostupnost političke scene sračunata da omogući zadovoljavanje ljudskih prava da se kandiduje, onda je cilj postignut.
Ali šta je sa ljudskim pravima koja su tim činom ponižena?
I šta je sa obavezom da se sačuva ukupna društvena ekonomska, politička i finansijska supstanca?
Birači, građani i javnost uopšte imaju pravo da budu zaštićeni od najezde političkih gubara, mucavaca, tetkinih izbornih favorita, marginalaca iz Anikinih vremena, voajera, onomatopejaca, umišljenih veličina u čijim transverzalama svaka kurvetina sa željezničke stanice ima pravo da javnosti predoči da je Greta Garbo ili Grejs Keli i genetskih protestanata protiv vlasti.
Izborni suverenitet javnosti, izborni dignitet kao i legitimitet mozaika vlasti koji se ustanovi nakon izbora, treba zaštititi od najezde autista, skakavaca i političkih zlatica.
Nisu samo u pitanju pojedinačni nezavisni kandidati ili familijarne stranke u srazmjerama mjesnih zajednica, niti od sumnjivih stranih organizacija instruisani poktreti za ovo i ono. U pitanju su i neke parlamentarne stranke i lokalne prilude koje godinama šibicare i foliraju na političkoj sceni.
Izvjesni azijatski lik Krsmanovića iz Foče godinama zamazuje oči ambasadorima, Bošnajcima, vladikama i unitaristima, govoreći svakom njegovu uhougodu. Dobro što to radi njima ali on to radi i građanima Foče.
Nekidan je izjavio da je on regionalni lider i jedan od lidera istočnog dijela Republike Srpske.
Ova rečenica dijagnosticira individualnu boljku poremećenih skala ali i otkriva iz koje je kutljače i i iz kog čanka je uzeta ova ambasadska kaša koja je suženom podobrvskom političkom obzoru Krsmanovića sugerisala samosvijest o njegovoj veličini.
Kada još dodamo ovome i njegove nejavne pripovijesti po kojima su Američani odlučili da njega promovišu i grade tako da, kada dođe vrijeme, sruši Milorada Dodika, onda je gotova slika bolesti ovog mitskog bića. Ako išta znamo o politici onda je to da bježimo od političara koji nosi ogromne životinjske obrve.
Dakle, tih Krsmanovića, puna je politička scena, od kapitalaca do planktona.
U nekim sredinama koje se zovu opštine, kandidovalo se i po sedam – osam stranaka na čijim listama se, ukupno, nalazi i više od stotinu kandidata. Zna se desiti da je to četvrtina ili petina ukupnog biračkog tijela. Ima porodica koje imaju kandidate na dvije ili tri liste.
Sve je sloboda, razumijem. Ali, šta se događa u praksi. Političke, društvene i ekonomske promjene mogu da provode samo jake stranke koje imaju galsovne zalihe koje im omogućuju da ne podliježu ucjenama i erozivnim nagodbama u odlučivanju. Njih na ostvarenje programa obavezuje upravo ta količina glasova.
Male stranke ne obavezuje ni program jer ga ni nemaju. Ali ih na napredak i rad u korist građana ne obavezuju ni glasovi jer ih imaju tako malo da u tom smislu ne znače ništa. Takvi ljudi, kad budu izabrani, služe samo za podmićivanje, reketiranje, ucjenjivanje i najbezočniju trgovinu za koju je seksualna usluga iza one željezuničke stanice transparentna napredna transakcija.
To rasipanje društvene energije treba spriječiti na svim nivoima izbora u BiH. Inostrani demokratski foleri nastoje stvaranjem tih pokreta i stranaka, u sadejstvu sa domaćim bolesnicima, stvoriti utisak o efektima svog demokratskog rada i oprati pare koje dobijaju za finansiranje demokratske scene.
Domaće inastitucije zakonodavstva moraju podići pragove učešća u izborima kako bi se postigli veći društveni efekti tog demokratskog procesa.
Inače će se sve pretvoriti u igru mnogo olinjalih mečaka ispod poderanih šatora a uz zvuke popucalih bubnjeva i psovke zadriglih dresera.
Predizborne televizijske hronike i ekranizacija kandidatskog, lidersakog i stranačkog obraćanja kao i politički skupovi, saopštenja i posjete ustanovama emotivno-sažaljevačkog miljea stranačkih lidera i nezavisnih kandidata, pokazuju svu prljadiku i crvotočnost politike kao nastrane ljudske sudbine.
Ako je takva demokratičnost, otvorenost i neselektivna dostupnost političke scene sračunata da omogući zadovoljavanje ljudskih prava da se kandiduje, onda je cilj postignut.
Ali šta je sa ljudskim pravima koja su tim činom ponižena?
I šta je sa obavezom da se sačuva ukupna društvena ekonomska, politička i finansijska supstanca?
Birači, građani i javnost uopšte imaju pravo da budu zaštićeni od najezde političkih gubara, mucavaca, tetkinih izbornih favorita, marginalaca iz Anikinih vremena, voajera, onomatopejaca, umišljenih veličina u čijim transverzalama svaka kurvetina sa željezničke stanice ima pravo da javnosti predoči da je Greta Garbo ili Grejs Keli i genetskih protestanata protiv vlasti.
Izborni suverenitet javnosti, izborni dignitet kao i legitimitet mozaika vlasti koji se ustanovi nakon izbora, treba zaštititi od najezde autista, skakavaca i političkih zlatica.
Nisu samo u pitanju pojedinačni nezavisni kandidati ili familijarne stranke u srazmjerama mjesnih zajednica, niti od sumnjivih stranih organizacija instruisani poktreti za ovo i ono. U pitanju su i neke parlamentarne stranke i lokalne prilude koje godinama šibicare i foliraju na političkoj sceni.
Izvjesni azijatski lik Krsmanovića iz Foče godinama zamazuje oči ambasadorima, Bošnajcima, vladikama i unitaristima, govoreći svakom njegovu uhougodu. Dobro što to radi njima ali on to radi i građanima Foče.
Nekidan je izjavio da je on regionalni lider i jedan od lidera istočnog dijela Republike Srpske.
Ova rečenica dijagnosticira individualnu boljku poremećenih skala ali i otkriva iz koje je kutljače i i iz kog čanka je uzeta ova ambasadska kaša koja je suženom podobrvskom političkom obzoru Krsmanovića sugerisala samosvijest o njegovoj veličini.
Kada još dodamo ovome i njegove nejavne pripovijesti po kojima su Američani odlučili da njega promovišu i grade tako da, kada dođe vrijeme, sruši Milorada Dodika, onda je gotova slika bolesti ovog mitskog bića. Ako išta znamo o politici onda je to da bježimo od političara koji nosi ogromne životinjske obrve.
Dakle, tih Krsmanovića, puna je politička scena, od kapitalaca do planktona.
U nekim sredinama koje se zovu opštine, kandidovalo se i po sedam – osam stranaka na čijim listama se, ukupno, nalazi i više od stotinu kandidata. Zna se desiti da je to četvrtina ili petina ukupnog biračkog tijela. Ima porodica koje imaju kandidate na dvije ili tri liste.
Sve je sloboda, razumijem. Ali, šta se događa u praksi. Političke, društvene i ekonomske promjene mogu da provode samo jake stranke koje imaju galsovne zalihe koje im omogućuju da ne podliježu ucjenama i erozivnim nagodbama u odlučivanju. Njih na ostvarenje programa obavezuje upravo ta količina glasova.
Male stranke ne obavezuje ni program jer ga ni nemaju. Ali ih na napredak i rad u korist građana ne obavezuju ni glasovi jer ih imaju tako malo da u tom smislu ne znače ništa. Takvi ljudi, kad budu izabrani, služe samo za podmićivanje, reketiranje, ucjenjivanje i najbezočniju trgovinu za koju je seksualna usluga iza one željezuničke stanice transparentna napredna transakcija.
To rasipanje društvene energije treba spriječiti na svim nivoima izbora u BiH. Inostrani demokratski foleri nastoje stvaranjem tih pokreta i stranaka, u sadejstvu sa domaćim bolesnicima, stvoriti utisak o efektima svog demokratskog rada i oprati pare koje dobijaju za finansiranje demokratske scene.
Domaće inastitucije zakonodavstva moraju podići pragove učešća u izborima kako bi se postigli veći društveni efekti tog demokratskog procesa.
Inače će se sve pretvoriti u igru mnogo olinjalih mečaka ispod poderanih šatora a uz zvuke popucalih bubnjeva i psovke zadriglih dresera.
