MANJAK SRBA
Onaj podzemni naprednjak, napreduje ali je još uvijek na dnu arteškog bunara na Kalemegdanu, ministar informacija Slobodana Požarevca, šešeljjugendovac na liniji Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag, vatreni protivnik izdajnika Dodika i Biljane Plavšić i cijele koalicije Sloga pa i šire, plačizvečka povodom raspada Srpske radikalne stranke doktor Voja, Aleksandar Vučić, prešao u Srpsku naprednu stranku predsjedničkog kandidata Tomislava Nikolića i otišao u hrvatsku krajinu na svetoj srpskoj zemlji u Hrvatskoj.
Boris Tadić primio u ispovjedaonicu Dačića i dačiće, i dao im oprost pa dežmekasti lider socijalista postao ministar kožnih kaputa.
Onda kaputaši kandidovali svoje Liliće i Anđelkoviće za neke upravne odbore itd.
Sve je u Srbiji naglavačke i naopako.
Lider partije koja je kriminalizovala celu Srbiju, koja je omogućila kriminalu da se razvije, da se obogati i da se napije krvi ekonomije i življa srbijanskog, koja je omogućila da se vazdigne Gospodin Legija, postaje ministar unutrašnjih poslova, ministar za taj gubisvet, nesvet i zlosvet.
Predsjednik SRJ, Savezne Republike Jugoslavije, bre, treba da bude predsjednik nekog upravnog odbora. Ne zna čovjek šta je jadnije, ili ta SRJ, ili taj predsjednik, ili taj upravni odbor. Jebeš vozvođu koji pere nužnike na ranžirnoj željezničkoj stanici.
Da, i taj Nikolić se odvojio, Od Vojio se. To ne znači da je Nikolić postao naprednjak nego im je neko naznačio da se Šešelj nikada neće vratiti pa treba stvarati Novu Alternativu.
Cijeli proces, od odlaska Vučića na pusta srbišta Hrvatske, što je prije jad politike nego politika jada, do farse sa Predsjednikom SRJ, znači samo da Srbija nema ljudi, Srbija prežvakava veće jednom opašenu travu, Srbija liže jasle po napuklinama, vrti se za svojim repom. Od mučkog ubistva Đinđića, pa još daleko unaprijed, Srbija ne može pronaći nove ljude.
To isto se događa i Sarajevu. I Zagrebu.
Pored političara, koji olako troše koncepcije, vrijeme i programe, u kolu su i nacije koje olako troše lidere pa se onda, bez stida, vraćaju na linjalište i ponovo izvode islužene.
Uz osjećaj uskisle rđe u kaci prošlogodišnjeg kupusa, neopranoj od januarskog koma. Slično kao osjećaj u svijesti Srba u Hrvatskoj koje je posjetio Vučić.
Onaj podzemni naprednjak, napreduje ali je još uvijek na dnu arteškog bunara na Kalemegdanu, ministar informacija Slobodana Požarevca, šešeljjugendovac na liniji Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag, vatreni protivnik izdajnika Dodika i Biljane Plavšić i cijele koalicije Sloga pa i šire, plačizvečka povodom raspada Srpske radikalne stranke doktor Voja, Aleksandar Vučić, prešao u Srpsku naprednu stranku predsjedničkog kandidata Tomislava Nikolića i otišao u hrvatsku krajinu na svetoj srpskoj zemlji u Hrvatskoj.
Boris Tadić primio u ispovjedaonicu Dačića i dačiće, i dao im oprost pa dežmekasti lider socijalista postao ministar kožnih kaputa.
Onda kaputaši kandidovali svoje Liliće i Anđelkoviće za neke upravne odbore itd.
Sve je u Srbiji naglavačke i naopako.
Lider partije koja je kriminalizovala celu Srbiju, koja je omogućila kriminalu da se razvije, da se obogati i da se napije krvi ekonomije i življa srbijanskog, koja je omogućila da se vazdigne Gospodin Legija, postaje ministar unutrašnjih poslova, ministar za taj gubisvet, nesvet i zlosvet.
Predsjednik SRJ, Savezne Republike Jugoslavije, bre, treba da bude predsjednik nekog upravnog odbora. Ne zna čovjek šta je jadnije, ili ta SRJ, ili taj predsjednik, ili taj upravni odbor. Jebeš vozvođu koji pere nužnike na ranžirnoj željezničkoj stanici.
Da, i taj Nikolić se odvojio, Od Vojio se. To ne znači da je Nikolić postao naprednjak nego im je neko naznačio da se Šešelj nikada neće vratiti pa treba stvarati Novu Alternativu.
Cijeli proces, od odlaska Vučića na pusta srbišta Hrvatske, što je prije jad politike nego politika jada, do farse sa Predsjednikom SRJ, znači samo da Srbija nema ljudi, Srbija prežvakava veće jednom opašenu travu, Srbija liže jasle po napuklinama, vrti se za svojim repom. Od mučkog ubistva Đinđića, pa još daleko unaprijed, Srbija ne može pronaći nove ljude.
To isto se događa i Sarajevu. I Zagrebu.
Pored političara, koji olako troše koncepcije, vrijeme i programe, u kolu su i nacije koje olako troše lidere pa se onda, bez stida, vraćaju na linjalište i ponovo izvode islužene.
Uz osjećaj uskisle rđe u kaci prošlogodišnjeg kupusa, neopranoj od januarskog koma. Slično kao osjećaj u svijesti Srba u Hrvatskoj koje je posjetio Vučić.
