недеља, 28. јун 2009.

ZAMKE BOŠNJAČKO-SRPSKIH ODNOSA
Bošnjačko-srpski odnosi u klasičnom smislu ne postoje a u partikularnom smislu samo su imitacija nekadašnjih srpsko-hrvatskih odnosa koji su se, neutemeljeno, proglašavali razlogom propasti ili ključem opstanka SFRJ. Tako bi i bošnjačko-srpski odnosi trebali biti alatka razbijanja ili opstanka BiH.
Nekoliko balkanskih transverzala otežava bošnjačko srpske odnose.
Bošnjačke političke stranke nisu uspjele artikulisati politički interes kao višemandatni izraz nacionalnog interesa Bošnjaka. To je, dijelom, uslovljeno činjenicom da islamska vjera ne ostavlja dovoljno prostora za nacionalno nego insistira na temeljno vjerskom a dijelom i time što su na sceni kod Bošnjaka još uvijek ratni lideri, ratne stranke i ratne političke opcije. Da je tako sa uobličavanjem političkog interesa, svjedoči i panično zakazivanje i insisitiranje na Trećem bošnjačkom saboru kao i sve veće uplitanje reisula u strateška politička pitanja.
Srpski politički interes, nakon imitacije i podaništva Miloševićevom Beogradu, nakom neprijateljovanja sa svim svijetom, nepriznavanja Dejtona... usmjeren je na očuvanje Republike Srpske u okviru dejtonske visokodecentralizovane BiH, dakle, udaljilo se potpuno od srpskog jednodržavlja, i ka ekonomskom utemeljenju a takav interes formulisale su postratne političke stranke na čelu sa SNSD. To je prva nekompatibilnost tih odnosa.
Druga je, svakako, bošnjački, zasad samo na vjerskom nivou, izražen zahtjev, ne tako javno definisan: svi Bošnjaci na okupu u jednom arealu što je samo nestrukturiran zahtjev: svi Srbi u jednoj državi. To bošnjačko-srpske odnose okreće u srpsko-bošnjačke i upliće u geopolitičke puteve što može dovesti do loših odnosa na nivou država – Srbije i BiH. Takav zahtjev bošnjačke, zasad vjerske, elite, kao i zahtjev da Bošnjaci dobiju nacionalnu državu kao i svi nakon raspada SFRJ, otvara pitanje Sandžaka a ono onda otvara pitanja opstanka Republike Srpske u okviru BiH.
Ona transverzala koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose u kvalitativnom smislu, u smislu napretka i rješenja političkih, ustavnih i bh. egzistencijalnih pitanja, svakako je ratno naslijeđe, optužbe o genocidnosti i genocidnoj tvorevini, referendumska prevara o nezavisnosti i odbijanje članstva u ostatku SFRJ. To nasljeđe se teško može prevazići i, vjerovatno, pokazaće se kao dugotrajnija odrednica.
Bošnjačke političke stranke, kada obznanjuju bosansko-hercegovački interes, reducirano bosanski, misle na bošnjački jer smatraju da je sudbina Bošnjaka vezana isključivo za sudbinu BiH što je dnevno i istorijski neutemeljeno. Bošnjačka politička artikulacija mora prezentovati bošnjački politički interes a ne bosanskohercegovački. Tada bi se moglo u okviru odnosa napretka tražiti rješenje za BiH. Prezentovanje bosanskog programa kao bošnjačkog interesa neodvojivo je od unitarizma i jednonacionalne i jednovjerske države.
Bošnjačke političke stranke nedorasle su uobličavanju političkog programa kao strateškog interersa Bošnjaka. Stoga je neminovno, ali i neprirodno, da Cerić javno predsjedniku Srbije nudi bošnjačko-srpski dijalog a da se, istovremeno, miješa u unutrašnja pitanja Srbije.
To bošnjačko političko lutanje nastaviće se i onemogućavati napredak.
Temeljna odrednica koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose jeste trojnost BiH bez obzira na brojnost pojedinih ustavnih naroda. Stav Tunje Filipovića da Hrvati treba da šute jer imaju dvostruko više teritorije nego što njih ima, originalni je oblik bosanskog feudalnog monopolnog teritorijalizma koji se graniči sa fašizmom. Hrvatsko pitanje i Hrvati, iz nacionalnih odnosa se ne mogu eliminisati. Samo je pitanje vremena kada će Hrvatska riješiti svoje pristupe EU i onda će takvom žestinom postavaiti pitanje položaja Hrvata u BiH, da će se sve usijati, a bošnjačko-srpske odnose, ako se i uspostave, potpuno učiniti suvišnim ili čak opasnim.
Bošnjačko-hrvatski odnosi mogu biti očigledna nastava. Dvonacionalne relacijena ovakvim područjima uvijek se završe štetom.
Bosni i Hercegovini, ako išta, može pomoći samo realni trojni politički dogovor legitimnih faktora, faktora koji na izborima dobiju legitimitet. Sve drugo je u sferi magle, neizvjesne prošlosti i prisvojene budućnosti.
Napomena: Tekst zatražio Dnevni avaz i objavio u Sedmici. Možda pretenciozno obilježen analizom.