петак, 04. јун 2010.

KOTLOKRPI I SEKUNDARCI
ili: storija o protoku vremena
Tada dječaci, koji su kao jevtina radna snaga čuvali krave, krmke i guske ili kupili sijeno, skupljali tikve i mlatili šljive za rakiju, u sve široj dolini Bosne, na ravnicama u koje je upadala Trebava sa svojom Dugom Njivom, u vrijeme prije privredne reforme Borisa Kidriča o kojoj nisu imali pojma, oko šezdesete godine Titovog vijeka, selom Osječani Gornji uveliko je tutnjao voz na pruzi Šamac-Sarajevo. Rijeka Bosna je bila daleko preko pruge a između pruge i tucaničke ceste po kojoj su bosi dječaci prošli više kilometara nego vojska Džingis Kana i Aleksandra Makedonskog, bile su ničije livade, busenovače i zukvišta na kojoj je sirotinja, bez svojih pašnjaka, napasala i pripinjala krave.
I tu su se, u tom pojasu, zaustavljali Cigani Čergari. Po nekoliko dana. Prve večeri kada dođu, pročuje se odmah po selu. Majke zagužvaju vratnice na dvorištima i sa dudovim prutom stjeraju djecu u drugi kraj. Da se niste mrdali bliže cesti. Cigani će vas ukrasti i skuvati u kazanima pa napraviti sapun. Jel za veš. Marš tamo.
Sutradan ujutro po dva tri muška čergara idu po selu i zaseocima. Krpimo lonci, šerpe i kazane, kalajišemo, bakrene i željezne kotlove, krpimo lonci, šerpe... žene iznose prošupljeno sirotinjsko aluminijsko i rijetko emajlirano posuđe a Cigani na ulazu u dvorište, jer ih niko ne pušta unutra, na koljenima nituju rupe u loncima u kojima će se nastaviti posni grah, šerpe za pitu tikvušu i tanjire izgrebane borbom kašika gladne čeljadi. Djeca izviruju na Cigane iza kamenih i drvenih zgradica drhteći od straha da ih se ne dočepaju i potope u kipuću vodu. Strah je bio ogroman, kameni, iako se nikada nije desilo da je neko dijete nestalo. Čak ni u mutnoj širokoj rijeci Bosni a kamo li u kolima Cigana Čergara.
Krpimo lonci, šerpe, kazani kalajišemo, kupimo stare stvari gvožđane, bakrene, luminijske...
Žene su plaćale komadom kruva, kilom graha, kilom krompira, kilom pšenice... luminijske petodinarke rijetko je ko imao a papirnu paru ima samo otac na njivi ili neko ko radi u Doboju.
Ako iznesu stare limene lavore, izgorjele ostatke šporeta fijakera ili kakvu polomljenu lopatu, ne plaćaju hranom ili parama. A Cigani nose sve od tog otpada koji ne može u stajsko đubre da se utrpa i istrune za jesenje ili proljetno gnojenje.
Za posljednjih pedeset godina desile su se velike promjene. Dječurlija iz sela pod Trebavom, koja se bojala da će završiti u sapunu, odrasla su, dobila holesterol, izgubila i posljednju ljubavnicu, preživjeli rat i imaju šerpe, lonci, kazani, i plastični i rostfrajni i porcelanski, za bacanje. Cigani Čergari se preselili u pjesmu Zdravka Čolića, golokurani, njihova djeca, koja su se bosa igrala oko čergi i vatri, odavno poumirali jer ne žive više od trideset, tridesetpet godina, Cigani kao narod bez ičega, preživjeli su, samo je umro Šaban Bajramović, a na scenu su stupili Sakupljači Sekundarnih Sirovina.
Na konjskim kolima, sa jednopregom ragom, hrpom trave na kraju kolskog platoa i pocrnjelim Ciganinom sa megafonom: Iznesite sekundarne sirovine, odnosimo veš mašine, bojlere, šporete, staro željezo, bakar i drugi metali, iznesite sekundarne sirovine...
U Srbiji, zemlji svakojakog otpada, kao i na cijelom Balkanu, osim Slovenije koja je imala sreću da prva otpadne, ove godine je organizovano takmičenje sakupljača sekundarnih sirovina, Otpadovizija rekao bi moj cinični, potcjenjivački, zli duhopis. Učestvovalo je više o četiri hiljade kandidata – sakupljača.
Pobijedio je Rahim Šerifi. Nije pouzdano ustanovljeno da li je Šiptar ili Ciganin. Iz Bujanovca je. Rekao bih Šiptar. Da gljedam vako. Imam dece komada tri. I žena. Motokuljtivator da gljedaš. Mnogo teško pizda materna. Gljadna usta gljeda u mene svako veče. Ja sam šef sekundarni region Bujanovac, Vranje, Preševo i drugi region na sever, Leskovac, Niš pizda materna da gljedaš. Ne gljedam Srbovi i drugi, samo kupim, sve po redu, da gljedaš, u prošlja godina triespet tona staro gožđe, šesnes tona limovi, iljadudvesto kila aluminijum, cela tona mesinga, malo mamu mu jebem, koliko se pucalo, sedamsto kila bakrena, iljadu akumuljatori...
Rahim Šerifi zauzeo prvo mjesto. Primarni sekundarac. Svjedok tehnološkog napretka balkanske civilizacije. I sam žrtva napretka. Ima i sliku u novinama. U boji. Ne ide više u Vojvodinu da trga kuruze, kupi blatnjavu repu i maklja topole kraj Tise dok mu komarci piju krv. Vratio se jugu i porodici. Deca, komada tri. I žena.
Rahim je znak da je cela Srbija, kao i lijepa Hrvatska, bratoubilačka BiH, bezavisno Kosovo, održavljena Crna Gora, neznana Makedonija, postala jedna velika čerga. Zajednica koja više baca nego što stvara, više odbacuje nego što čuva, više uništava nego što popravlja. Iako se svima čini da napredak juri nezadrživo, čak i za saobračajnu policiju i njene radare, kamere i rotacije. U BiH, zemlji grobova, grobnica i kosturnica, rijeke pune plastičnih kesa boca i gajbi, zagađene su, po obalama ljudima i neljudima koji su, koljući se međusobno, u ratu i mirnodopski, zaboravili na prirodu. I zabaoravili da Bog i priroda nisu i neće, izmislite Cigane Čergare za plastične kese.
Sa otpadom, sve više bacamo i odbacujemo i ljude.
Rahim Šerifi je prošle godine, za koju je dobio nagradu, novine ne kažu koliku, sastavio kraj sa krajem. A Srbija je na izvozu sekundarnih sirovina zaradila 150 miliona eura. Sirotinja skuplja trulež, država i tajkuni skupljaju eure. To je evropski put zemalja zapadnog Balkana. Sekundarne integracije.
Da li ćemo i mi ovdje organizovati takimičenje za naše Rahime. Ili ćemo zabraniti plastičnu ambalažu, uvesti kazne i, umjesto oružanih snaga, zaposliti inspektore, redare i čuvare da nas čuvaju od prljavih rijeka i zagađene okoline.
Jug Srbije je siromašan, bre, jedva naljazim otpada, pizda materna. Mora Rahim da krene dalje od Niš, na sever. I dva starija deca sa menom.

Нема коментара: