IZVINJENJE SVIH IZVINJENJA
Haris Silajdžić, ranjeni lav koji je ispao iz aprilskog paketa, ispao iz svih kolosijeka, nešto kao Stipan Mesića Mehmed Meša, dao je intervju u finansiranom srbijanskom listu Danas.
Tu je rekao da Srbija treba BiH tretirati kao svaku drugu državu i ponašati se na način kako to Hrvatska radi već deset godina i Crna Gora od svoje nezavisnosti. Samo tako, te nakon što iz Beograda dođe i zvaničan civilizovan akt izvinjenja, možemo imati stvarno dobrosusjedske odnose. To izvinjenje treba priznati genocid u BiH jer je to sudski potvrđena činjenica, tvrdi Haris.
To priznanje će doći, prognoziram, kada frulašica Seka-Kanda bude predsjedatelj Serbije.
A u BiH nije bilo genocida. Bez obzira što je sud to potvrdio. Sud presuđuje na osnovu dokaza. A ne potvrđuje prethodno izrečene političke kvalifikacije. Da bi bilo genocida, u Srebrenici, i drugdje, potrebna je dokazana, papirnata, napisana, namjera, verifikovana kao sudski dokaz, kao što je bilo u slučaju Hitlerove partije koja je u osnivačkom programu sadržavala priče o rasi i pripadnosti rasi a kasnije osnivanjem eses itd. to materijalizovala i realizovala u obliku genocida. U slučaju Srebrenice nema dokazane namjere. Potvrde izdajemo od 8 do 15h.
Ali nije to bitno.
Bitno je da Haris Silajdžić propisuje Srbiji šta treba da radi i kako da se ponaša. On govori u ime BiH a na to nema pravo. Može da govori u ime Mog Naroda, u ime Moje Vjere, u ime Moje Stranke, ali ne može da govori u ime BiH. Jebo ga Danas koji ga prenosi.
BiH je i Republika Srpska. BiH su i kantoni. BiH su i Hrvati. A on je samo član Predsjedništva.
Zločina što se tiče, i Srbije, Haris Silajdžić treba da zna, i to ću mu, i njegovima, ponavljati, kolikogod on puta bude ponavljao polithalucinacije o genocidu i Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, da je ta Srbija, tada u sastavu ostatka Juge nakon odlaska Krojčlanda i Laškolanda, nudila ostanak u ostaku zemlje. Tada ne bi bilo sto hiljada mrtvih ni nesretnih iz Aneksa Sedam. Alija Izetbegović bi bio predsjednik Jugoslavije, svi muslimani bi bili u jednoj državi. Ali, Alija je za BiH žrtvovao mir. Nije uljudno, poslije, žaliti se na zločine. Niko ne žrtvuje mir da bi se igrali trule kobile, piruz-pale i poklape. Ozbiljni smo ljudi, kad ratujemo, red je da činimo i zločine jedni drugima. Nismo mekušci pa da u rat idemo zbog humanizma, renesanse i kubizma. Takođe, ako ratujemo, muški, balkanski, istorijski izvježbano, krvoločno, nije red da se izvinjavamo. Nismo u plesu stali dami na cipelu.
Haris Silajdžić bi, kao potomak svojih istovjernika iz davnina Otomanske Stabilnosti, trebao, u stvari, da se izvini Srbima i Hrvatima za posabljivanje, poturčivanje, porobljavanje koje su njegovi preci praktikovali na ovim prostorima.
To je izvinjenje svih izvinjenja. Da bi dalje mogli da eglenišemo.
Haris Silajdžić, ranjeni lav koji je ispao iz aprilskog paketa, ispao iz svih kolosijeka, nešto kao Stipan Mesića Mehmed Meša, dao je intervju u finansiranom srbijanskom listu Danas.
Tu je rekao da Srbija treba BiH tretirati kao svaku drugu državu i ponašati se na način kako to Hrvatska radi već deset godina i Crna Gora od svoje nezavisnosti. Samo tako, te nakon što iz Beograda dođe i zvaničan civilizovan akt izvinjenja, možemo imati stvarno dobrosusjedske odnose. To izvinjenje treba priznati genocid u BiH jer je to sudski potvrđena činjenica, tvrdi Haris.
To priznanje će doći, prognoziram, kada frulašica Seka-Kanda bude predsjedatelj Serbije.
A u BiH nije bilo genocida. Bez obzira što je sud to potvrdio. Sud presuđuje na osnovu dokaza. A ne potvrđuje prethodno izrečene političke kvalifikacije. Da bi bilo genocida, u Srebrenici, i drugdje, potrebna je dokazana, papirnata, napisana, namjera, verifikovana kao sudski dokaz, kao što je bilo u slučaju Hitlerove partije koja je u osnivačkom programu sadržavala priče o rasi i pripadnosti rasi a kasnije osnivanjem eses itd. to materijalizovala i realizovala u obliku genocida. U slučaju Srebrenice nema dokazane namjere. Potvrde izdajemo od 8 do 15h.
Ali nije to bitno.
Bitno je da Haris Silajdžić propisuje Srbiji šta treba da radi i kako da se ponaša. On govori u ime BiH a na to nema pravo. Može da govori u ime Mog Naroda, u ime Moje Vjere, u ime Moje Stranke, ali ne može da govori u ime BiH. Jebo ga Danas koji ga prenosi.
BiH je i Republika Srpska. BiH su i kantoni. BiH su i Hrvati. A on je samo član Predsjedništva.
Zločina što se tiče, i Srbije, Haris Silajdžić treba da zna, i to ću mu, i njegovima, ponavljati, kolikogod on puta bude ponavljao polithalucinacije o genocidu i Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, da je ta Srbija, tada u sastavu ostatka Juge nakon odlaska Krojčlanda i Laškolanda, nudila ostanak u ostaku zemlje. Tada ne bi bilo sto hiljada mrtvih ni nesretnih iz Aneksa Sedam. Alija Izetbegović bi bio predsjednik Jugoslavije, svi muslimani bi bili u jednoj državi. Ali, Alija je za BiH žrtvovao mir. Nije uljudno, poslije, žaliti se na zločine. Niko ne žrtvuje mir da bi se igrali trule kobile, piruz-pale i poklape. Ozbiljni smo ljudi, kad ratujemo, red je da činimo i zločine jedni drugima. Nismo mekušci pa da u rat idemo zbog humanizma, renesanse i kubizma. Takođe, ako ratujemo, muški, balkanski, istorijski izvježbano, krvoločno, nije red da se izvinjavamo. Nismo u plesu stali dami na cipelu.
Haris Silajdžić bi, kao potomak svojih istovjernika iz davnina Otomanske Stabilnosti, trebao, u stvari, da se izvini Srbima i Hrvatima za posabljivanje, poturčivanje, porobljavanje koje su njegovi preci praktikovali na ovim prostorima.
To je izvinjenje svih izvinjenja. Da bi dalje mogli da eglenišemo.
