MIRKO PEJANOVIĆ, HILJADUGODIŠNJAK
I LAŽNA DRŽAVA BiH
Mirko Pejanović, laboratorijski i forenzički dokaz da su u Sarajevu nekad živjeli i Srbi, kolaboracionist ratnog samozvanog predsjedništva takozvane Republike BiH, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, a Srbi vole građane ko ona stvar kišu, član savjeta nekakvog Ifimes instituta i dekan sarajevskog Efpeena, objavio je za taj ljubljanski institut studiju o ZAVNOBiH-u kao temelju državnosti BiH.
Dabome, ustvrdio je, u skaldu sa svim balkanskim parmeciumolozima, da je BiH teritorijalno-politička cjelina hiljadugodišnje povijesti.
Pisao je naširoko o toma kako je Berlinski kongres potvrdio istorijske granice te naseobine, slično kao što je to učinio i dejtonski kongres, mnogo kasnije. A onda dolazi Drugi svjetski rat gdje BiH obnavlja svoju državnost u okviru antifašističke borbe, kaže Pejanović.
E, tu smo.
43. godine dvije trećine BiH je bilo oslobođeno, kaže Pejanović. Nešto povoljnija situacija u odnosu na onu kada je takozvana AR BiH i još takozvanija Republika BiH, držala aerodromski tunel, Baščaršiju i zaštićene zone Žepu i Srebrenicu. U toj situaciji, 43. ZAVNOBiH je bio, kazuje Pejanović neukom ljubljanskom plebsu željnom obrazovanja iz oblasti balkanskih i bliskoistočnih studija, izraz građanskih i svenarodnih zbratimljenih težnji koje je svesrdno podržao i drug mu Tito.
Svenarodne i zbratimljene težnje. Muslimanski aktivisti Komunističke partije i partizanski borci, Šefket Maglajlić i hiljade, morali su nositi srpske nadimke da ne bi najebali u srpskim partizanima, toliko je zbratimljenost bila jaka. Svenarodni izraz je takođe laž kao i agresija na BiH, mnogo decenija kasnije. Kada je Rodoljub Čolaković, iz oblasti Majevice, putovao na Prvo zasijedanje AVNOJ-a u Jajce, morao je proći preko četničke teritorije na velikoj Trebavi, Petrovom Polju, sve do ponad samog Jajca. Tada su mu četnici odobrili prolazak i izdali pisani ausvajs, izraz njihove svenarodne težnje, u zamjenu za velike količine hrane. Ustaše, koje nisu bile zbratimljene, kao ni četnici, držali su pojedina uporišta čak i nakon kapitulacije Njemačke, u Kotor Varoši, Šamcu... Dakle, AVNOJ i ZAVNOBiH, nisu bili izraz svenarodne zbratimljene volje nego deklaracije i manaifestacije pobjednika koji će ih kasnije obrazložiti kao narodnu vlast na kojoj je nastala FNRJ. Nemam ništa protiv. Pobjednici pišu istoriju. To želi i Pejanović. Samo što on, i njegovo Sarajevo, nije pobjednik. On je lažov.
Kao što je lažna i hiljadugodšinja država BiH. BiH je nastala u Dejtonu, prvi put kao država. Oktroisana, nametnuta, naturena, bez volje Srba i Hrvata. Tu volju ne mogu nadomjestiti Pejanović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman koji su, u stvari, u Dejtonu, potpisali svoj poraz u zajedničkoj akciji podjele ili preuzimanja cijele BiH. Samo zato su bili tamo.
Jadna je država koja se hvata za ZAVNOBiH i koju brani Mirko Pejanović. A ako je ta teritorija, naseobina, i imala neku hiljadugodišnju povijest, budućnost sigurno nema.
I LAŽNA DRŽAVA BiH
Mirko Pejanović, laboratorijski i forenzički dokaz da su u Sarajevu nekad živjeli i Srbi, kolaboracionist ratnog samozvanog predsjedništva takozvane Republike BiH, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, a Srbi vole građane ko ona stvar kišu, član savjeta nekakvog Ifimes instituta i dekan sarajevskog Efpeena, objavio je za taj ljubljanski institut studiju o ZAVNOBiH-u kao temelju državnosti BiH.
Dabome, ustvrdio je, u skaldu sa svim balkanskim parmeciumolozima, da je BiH teritorijalno-politička cjelina hiljadugodišnje povijesti.
Pisao je naširoko o toma kako je Berlinski kongres potvrdio istorijske granice te naseobine, slično kao što je to učinio i dejtonski kongres, mnogo kasnije. A onda dolazi Drugi svjetski rat gdje BiH obnavlja svoju državnost u okviru antifašističke borbe, kaže Pejanović.
E, tu smo.
43. godine dvije trećine BiH je bilo oslobođeno, kaže Pejanović. Nešto povoljnija situacija u odnosu na onu kada je takozvana AR BiH i još takozvanija Republika BiH, držala aerodromski tunel, Baščaršiju i zaštićene zone Žepu i Srebrenicu. U toj situaciji, 43. ZAVNOBiH je bio, kazuje Pejanović neukom ljubljanskom plebsu željnom obrazovanja iz oblasti balkanskih i bliskoistočnih studija, izraz građanskih i svenarodnih zbratimljenih težnji koje je svesrdno podržao i drug mu Tito.
Svenarodne i zbratimljene težnje. Muslimanski aktivisti Komunističke partije i partizanski borci, Šefket Maglajlić i hiljade, morali su nositi srpske nadimke da ne bi najebali u srpskim partizanima, toliko je zbratimljenost bila jaka. Svenarodni izraz je takođe laž kao i agresija na BiH, mnogo decenija kasnije. Kada je Rodoljub Čolaković, iz oblasti Majevice, putovao na Prvo zasijedanje AVNOJ-a u Jajce, morao je proći preko četničke teritorije na velikoj Trebavi, Petrovom Polju, sve do ponad samog Jajca. Tada su mu četnici odobrili prolazak i izdali pisani ausvajs, izraz njihove svenarodne težnje, u zamjenu za velike količine hrane. Ustaše, koje nisu bile zbratimljene, kao ni četnici, držali su pojedina uporišta čak i nakon kapitulacije Njemačke, u Kotor Varoši, Šamcu... Dakle, AVNOJ i ZAVNOBiH, nisu bili izraz svenarodne zbratimljene volje nego deklaracije i manaifestacije pobjednika koji će ih kasnije obrazložiti kao narodnu vlast na kojoj je nastala FNRJ. Nemam ništa protiv. Pobjednici pišu istoriju. To želi i Pejanović. Samo što on, i njegovo Sarajevo, nije pobjednik. On je lažov.
Kao što je lažna i hiljadugodšinja država BiH. BiH je nastala u Dejtonu, prvi put kao država. Oktroisana, nametnuta, naturena, bez volje Srba i Hrvata. Tu volju ne mogu nadomjestiti Pejanović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman koji su, u stvari, u Dejtonu, potpisali svoj poraz u zajedničkoj akciji podjele ili preuzimanja cijele BiH. Samo zato su bili tamo.
Jadna je država koja se hvata za ZAVNOBiH i koju brani Mirko Pejanović. A ako je ta teritorija, naseobina, i imala neku hiljadugodišnju povijest, budućnost sigurno nema.
