недеља, 7. јун 2009.

OBAMA U KAIRU
I MONTGOMERI U NJUJORK TAJMSU

Barak Obama je održao govor islamskom svijetu, u Kairu.
To je, samo po sebi, velika činjenica koja govori o stanju stvari i realnim dometima. Kairo, Egipat, nije lider za taj svijet. Kairo je centar arapske intelektualicije, umjeren, evopeiziran, vesterniran.
Vilijam Montgomeri, višestruki ambasador SAD na balkanskom ratištu, haškom hapsilištu i tranzitištu, objavio je, u NYT, revolucionarni tekst o Balkanu, koji je spao na Bosnu i Kosovo, i rekao ono što je i moja uobličena filozofija politike kao kolektivne medicine: sve što je djeljivo, treba podijeliti. Kosovo treba razdvojiti po Ibru a Republici Srpskoj treba omogućiti referendum te ga vojno obezbijediti.
Barak Obama je govorio univerzalno, odmjereno, državnički a ne američki, mudro, propovijedno, dugoročno. Nije to bio govor koji će odmah sutra iznjedriti ovo ili ono. To je platforma na kojoj će se pokušati instalirati novi procesori za 21. vijek. Oni za tventi senčeri više ne rade, čak ni kad su made in USA. Islamski svijet, izvan Kaira, nije pretjerano reagovao. Neki traže djela a ne slatkoriječje. I to je OK. Obama je rekao da ima problema ne sa islamom nego sa teroristima. Islam, onaj izvan Kaira, više puta je ponavljao, a mnogo više šutio, da ima problema sa Zapadom a ne sa njegovim teroristima. To je ključna nekompatibilnost pa će Obamina platforma biti zanimljiva u radionici Novog Mira.
Montgomeri je govorio realno. Penzioner koji sve zna. Nije više diplomat. Ipak, pošto ima pristup NYT, skoro kao ja u Fokusu, i pošto još uvijek sve zna, ne treba odbacivati to što je rekao, poput nekih balkanoidnih analitičara za svoje strine i tetke. Ključna stvar koju je rekao Montgomeri, poklapa se sa analizom spoljnopolitičke lepeze grešaka Amerike pod Bušem, pa i Klintonom. Rekao je da balkanski ljudi ne razmišljaju kao zapadni ljudi, da je i on sam potrošio petnaest godina u dresuri i da nije išlo, da moraju kao u KLA, prvo priznati da su alkoholičari pa onda rješavati problem. S tim što ne treba biti Montgomeri. I notorni alkoholičari znaju da je BiH teški tuberan, da je to zemlja otvorene mržnje, da je svaki put pitanje da li će dočekati proljeće. Nakon Obamina govora, pošto je u Kairu pomenuo i Bosnu, Tunjo Filipović kaže da nema više ustupaka. Slično misle i intelektualhedini pa se može očekivati radikalizacija muslimanske, bošnjačke pozicije u BiH.
Bez obzira što su oba Američana govorila o realnosti, na različitim mjestima će se ti govori uzimati, negdje, kao plivadoni, ili, negdje, kao intereferon. A negdje kao nedozvoljeno stimulativno sredstvo.
Realnost se u politici često održava bježanjem od nje.