SVI SE SAMO GLUPIRAJU O DODIKU,
RADI SE O TOME DA GA SE PROTUMAČI
Izvjesni Erhard Busek, koordinator Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope, koji je, pakt, samo hiljadita ali veoma razblažena varijanta austrougarske ideje o podunavskoj federaciji, analizirao je moguću dekompoziciju Balkan-lego-landa i mudro zaključio da, otprilike, ne vjeruje u pripajanje Republike Srpske Srbiji jer bi Dodik drastično izgubio na značaju.
Vidim da je tog Buseka na taj istaknuti europski položaj doveo urođeni smisao za analitiku. Šteta što završava svoj mandat u PZSJE jer će ta asocijacija sigurno doživjeti pad, nazadak i zaostati u trci sa drugim evropskim i svjetskim regionalnim asocijacijama.
Neki sitni sarajevski voajeri su se palili na takve izjave ali su samo, kao i Busek, pokazali elementarni misleni politički haos u glavama.
Dodika su dosad svi samo različito mrzili.
Radi se o tome da ga se razumije.
· Ko još, osim Vojvode prvog neartikulisanog Haškog, pominje Veliku Srbiju i Svi Srbi u jednoj državi? I pripajanje Republike Srpske Srbiji? Miloševićeva i Šešeljeva krimideologija o Svim Srbima u jednoj državi bila je tragična i u samom činu nastanka. Danas niko normalan ne bi mogao zastupati takvu praktikpolitiku. Kao i njenu varijantu o pripajanju Republike Srpske Srbiji. Nije se razmišljalo da je umjesto Svi Srbi u jednoj državi, možda došlo vrijeme za Najveći dio Srba u dvije države. Strateški, za Srbe je bilo najbolje, kad se već raspadala SFRJ, da imaju autonomiju u Hrvatskoj, trajan entitet u BiH i Srbiju. Istorijskom nekompetentnošću dvojice gorepomenutih, propale su šanse za autonomiju u Hrvatskoj ali to ne znači da treba i dalje činiti greške. Domet realiteta je trajna dejtonska entitetska teritorijalno-politička nadležnost ili, pak, samostalnost Republike Srpske u okviru BiH ili van BiH. Dakle, Dodika se ne može razumjeti analitičkom priručnom optikom kojom je analiziran Milošević, Karadžić, Šešelj i ostali polupolitičari.
· Busekova sugestija da se Dodik omišlja o položaju prvog na brodu ili zadnjeg u Veneciji, znak je takođe pogrešne liderske optike koja je važila za Karadžića i Miloševića, i njihove žene. Taj dvojac sa ženama, politički i privatno, živio je u foto-šopu Kriminalizovane Odbrane Srpstva, u stvari, u obliku Kriminalizovane Tragedije, i vlastite i kolektivne. Njihove preokupacije nisu bile liderske u odnosu na zemlju ili naciju, već u odnosu na vlastitu predstavu o sebi, u odnosu na nešto familije, u odnosu na kriminalce tipa „gospodin Legija“, u odnosu na one koji su pred njima klečali, neki okrenuti naprijed neki okrenuti zatkom. Milorad Dodik nema liderskih ambicija, mada ima popova koji kažu da, u politici, postaje bog. On, i svi mi u toj ideji, ima ambiciju da stvara. To što opozicione budale ili Sarajevske Državne Age to ne razumiju ili predstavljaju kriminalom, nacionalizmom i velikosrbijanstvom, to samo svjedoči o konstantnoj količini krajputaša tokom važnih društvenih i političkih tokova.
· Da bi se Dodiku oponiralo, jer ga se ne može poništiti i ukloniti, nije dovoljno proglašavati ga kriminalcem kao što su to radili Čavić i Ivanić a sada drugoligaši Bojić i Mihajljica, nije dovoljno proglašavati ga izdajnikom kao što su to činili Esdees i davnoizumrli radikali, nije dovoljno tumačiti ga nasljednikom Karadžića i ostalih marginalaca kao što to čine Velikosarajevski centrumaši, nije dovoljno prizivati bonska ovlaštenja Velikog Manitua... da bi se Dodiku suprotstavilo, mora se imati kvalitetan politički program, imanentnu energiju, odgovarajuću taktiku i lako nečitljivu srategiju. Sitnica.
Dok se sve ovo razumije, dok se pronađe sve ovo o čemu sam govorio i još ono o čemu nisam govorio, mnogo će vode proteći tim Paktom za stabilnost Jugoistočne Evrope.
(583 riječi za Buseka i marginalce)
RADI SE O TOME DA GA SE PROTUMAČI
Izvjesni Erhard Busek, koordinator Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope, koji je, pakt, samo hiljadita ali veoma razblažena varijanta austrougarske ideje o podunavskoj federaciji, analizirao je moguću dekompoziciju Balkan-lego-landa i mudro zaključio da, otprilike, ne vjeruje u pripajanje Republike Srpske Srbiji jer bi Dodik drastično izgubio na značaju.
Vidim da je tog Buseka na taj istaknuti europski položaj doveo urođeni smisao za analitiku. Šteta što završava svoj mandat u PZSJE jer će ta asocijacija sigurno doživjeti pad, nazadak i zaostati u trci sa drugim evropskim i svjetskim regionalnim asocijacijama.
Neki sitni sarajevski voajeri su se palili na takve izjave ali su samo, kao i Busek, pokazali elementarni misleni politički haos u glavama.
Dodika su dosad svi samo različito mrzili.
Radi se o tome da ga se razumije.
· Ko još, osim Vojvode prvog neartikulisanog Haškog, pominje Veliku Srbiju i Svi Srbi u jednoj državi? I pripajanje Republike Srpske Srbiji? Miloševićeva i Šešeljeva krimideologija o Svim Srbima u jednoj državi bila je tragična i u samom činu nastanka. Danas niko normalan ne bi mogao zastupati takvu praktikpolitiku. Kao i njenu varijantu o pripajanju Republike Srpske Srbiji. Nije se razmišljalo da je umjesto Svi Srbi u jednoj državi, možda došlo vrijeme za Najveći dio Srba u dvije države. Strateški, za Srbe je bilo najbolje, kad se već raspadala SFRJ, da imaju autonomiju u Hrvatskoj, trajan entitet u BiH i Srbiju. Istorijskom nekompetentnošću dvojice gorepomenutih, propale su šanse za autonomiju u Hrvatskoj ali to ne znači da treba i dalje činiti greške. Domet realiteta je trajna dejtonska entitetska teritorijalno-politička nadležnost ili, pak, samostalnost Republike Srpske u okviru BiH ili van BiH. Dakle, Dodika se ne može razumjeti analitičkom priručnom optikom kojom je analiziran Milošević, Karadžić, Šešelj i ostali polupolitičari.
· Busekova sugestija da se Dodik omišlja o položaju prvog na brodu ili zadnjeg u Veneciji, znak je takođe pogrešne liderske optike koja je važila za Karadžića i Miloševića, i njihove žene. Taj dvojac sa ženama, politički i privatno, živio je u foto-šopu Kriminalizovane Odbrane Srpstva, u stvari, u obliku Kriminalizovane Tragedije, i vlastite i kolektivne. Njihove preokupacije nisu bile liderske u odnosu na zemlju ili naciju, već u odnosu na vlastitu predstavu o sebi, u odnosu na nešto familije, u odnosu na kriminalce tipa „gospodin Legija“, u odnosu na one koji su pred njima klečali, neki okrenuti naprijed neki okrenuti zatkom. Milorad Dodik nema liderskih ambicija, mada ima popova koji kažu da, u politici, postaje bog. On, i svi mi u toj ideji, ima ambiciju da stvara. To što opozicione budale ili Sarajevske Državne Age to ne razumiju ili predstavljaju kriminalom, nacionalizmom i velikosrbijanstvom, to samo svjedoči o konstantnoj količini krajputaša tokom važnih društvenih i političkih tokova.
· Da bi se Dodiku oponiralo, jer ga se ne može poništiti i ukloniti, nije dovoljno proglašavati ga kriminalcem kao što su to radili Čavić i Ivanić a sada drugoligaši Bojić i Mihajljica, nije dovoljno proglašavati ga izdajnikom kao što su to činili Esdees i davnoizumrli radikali, nije dovoljno tumačiti ga nasljednikom Karadžića i ostalih marginalaca kao što to čine Velikosarajevski centrumaši, nije dovoljno prizivati bonska ovlaštenja Velikog Manitua... da bi se Dodiku suprotstavilo, mora se imati kvalitetan politički program, imanentnu energiju, odgovarajuću taktiku i lako nečitljivu srategiju. Sitnica.
Dok se sve ovo razumije, dok se pronađe sve ovo o čemu sam govorio i još ono o čemu nisam govorio, mnogo će vode proteći tim Paktom za stabilnost Jugoistočne Evrope.
(583 riječi za Buseka i marginalce)
