POGLED IZ RUPE
Težnja svake ozbiljne rupe je da jednog dana bude vulkan.
To je prirodno.
Težnja svakog provincijalca je da jednog dana postane centar svijeta ili da se, makar, približi nekom većem gradu.
I to je prirodno.
Ali nije prirodno nikad ne shvatiti šta si.
Provincijalni duh balkanskog popodneva koje traje vijekovima, demonstrira se uz svaki značajniji svjetski događaj. Pri tome staništem Balkanskog Provincijskog Duha smatram sve što je južnije od slovenačkih putnih vinjeta.
I demonstrira svoju nepromjenjivost.
Težnja ovdašnje rupe je da uvijek ostane rupa.
I u slučaju demokratskog procesa Obama Protiv Svih, čitam poplave naslova i analiza: Doprinos hrvatske zajednice u pobjedi Baraka Obame, Uloga Srba u Obaminoj pobjedi, O šefu Bijele kuće odlučivala i bh. zajednica, Svi ćemo profitirati... Bajden je uvijek radio u interesu bosanske države...
Da ne cjepidlačim o tome šta je bh. zajednica u Americi i šta je a šta nije bosanska država, uopšteno ću ocijeniti sve ovo, i nenavedeno, kao još jednu veliku paradu političkog kiča i plastičnog cvijeća.
Demokratska stranka kojoj pripada Obama, ubraja se u spektar stranaka socijalističke, demokratske i socijaldemokratske orijentacije. Ali od toga dva SDP-a, DS ili SNSD neće imati nikakve koristi. Nikakva poznanstva sa Bajdenom ili sa Obaminom tetkom u Keniji (kako sam zaboravio da je prijedorska atletičarka Lusija Kimani iz Kenije pa bi mogli uspostaviti vezu sa širom familijom Barakovog tate i onda imati prolaz u Bijeloj kući, kadgod sa zavežljajem stignemo iz provincije Bosanskih Brda koja su od posebnog nacionalnog interesa za Keniju i SAD) neće uticati na BiH niti na unutrašnje odnose, nikakvog ispravljanja „američkih grešaka“ u BiH „koje su uslijedile poslije Klintona“, neće biti jer velike sile ne ispravljaju svoje greške nego ih proglašavaju nacionalnim interesom...
Ta Bosanska Država će i nakon pobjede Baraka Obame, ostati rupa jer to želi. Ljudi koji govore o Bosanskoj Državi, ili je žele, ostaće takođe rupe. Niko se nikuda neće pomjeriti ni kada Barakov unuk bude u Bijeloj kući.
Rupa mora imati težnju i viziju a ne maglu i opsjenu.
To provincijalno oduševljenje svjetskim događajima jednako je psihološkom efektu svakodevnog pregledanja čitulja u novinama: to se ne događa meni. To balkansko uzdanje u Ruse, u Germane, sada u Američane, slušanje Radio Londona, Grge Zlatopera, Gavarit Maskva... pouzdan je znak betonirane učmalosti kraj koje prolaze vijekovi i paramecijumskog dometa ovdašnje pojedinačne svijesti.
Da imam imalo ambicija, čitao bih biografiju Baraka Obame i pokušao shvatiti kako je uspio pa bih onda razmišljao šta da uradim sa rupom.
Sa našom rupom niko nikad neće uraditi ništa ako ne uradimo mi sami. Mogu samo, bjeloistorijski jebivjetri da vrše malu ili veliku nuždu kad ih pritjera, što su u istoriji nebrojeno puta i činili.
Težnja svake ozbiljne rupe je da jednog dana bude vulkan.
To je prirodno.
Težnja svakog provincijalca je da jednog dana postane centar svijeta ili da se, makar, približi nekom većem gradu.
I to je prirodno.
Ali nije prirodno nikad ne shvatiti šta si.
Provincijalni duh balkanskog popodneva koje traje vijekovima, demonstrira se uz svaki značajniji svjetski događaj. Pri tome staništem Balkanskog Provincijskog Duha smatram sve što je južnije od slovenačkih putnih vinjeta.
I demonstrira svoju nepromjenjivost.
Težnja ovdašnje rupe je da uvijek ostane rupa.
I u slučaju demokratskog procesa Obama Protiv Svih, čitam poplave naslova i analiza: Doprinos hrvatske zajednice u pobjedi Baraka Obame, Uloga Srba u Obaminoj pobjedi, O šefu Bijele kuće odlučivala i bh. zajednica, Svi ćemo profitirati... Bajden je uvijek radio u interesu bosanske države...
Da ne cjepidlačim o tome šta je bh. zajednica u Americi i šta je a šta nije bosanska država, uopšteno ću ocijeniti sve ovo, i nenavedeno, kao još jednu veliku paradu političkog kiča i plastičnog cvijeća.
Demokratska stranka kojoj pripada Obama, ubraja se u spektar stranaka socijalističke, demokratske i socijaldemokratske orijentacije. Ali od toga dva SDP-a, DS ili SNSD neće imati nikakve koristi. Nikakva poznanstva sa Bajdenom ili sa Obaminom tetkom u Keniji (kako sam zaboravio da je prijedorska atletičarka Lusija Kimani iz Kenije pa bi mogli uspostaviti vezu sa širom familijom Barakovog tate i onda imati prolaz u Bijeloj kući, kadgod sa zavežljajem stignemo iz provincije Bosanskih Brda koja su od posebnog nacionalnog interesa za Keniju i SAD) neće uticati na BiH niti na unutrašnje odnose, nikakvog ispravljanja „američkih grešaka“ u BiH „koje su uslijedile poslije Klintona“, neće biti jer velike sile ne ispravljaju svoje greške nego ih proglašavaju nacionalnim interesom...
Ta Bosanska Država će i nakon pobjede Baraka Obame, ostati rupa jer to želi. Ljudi koji govore o Bosanskoj Državi, ili je žele, ostaće takođe rupe. Niko se nikuda neće pomjeriti ni kada Barakov unuk bude u Bijeloj kući.
Rupa mora imati težnju i viziju a ne maglu i opsjenu.
To provincijalno oduševljenje svjetskim događajima jednako je psihološkom efektu svakodevnog pregledanja čitulja u novinama: to se ne događa meni. To balkansko uzdanje u Ruse, u Germane, sada u Američane, slušanje Radio Londona, Grge Zlatopera, Gavarit Maskva... pouzdan je znak betonirane učmalosti kraj koje prolaze vijekovi i paramecijumskog dometa ovdašnje pojedinačne svijesti.
Da imam imalo ambicija, čitao bih biografiju Baraka Obame i pokušao shvatiti kako je uspio pa bih onda razmišljao šta da uradim sa rupom.
Sa našom rupom niko nikad neće uraditi ništa ako ne uradimo mi sami. Mogu samo, bjeloistorijski jebivjetri da vrše malu ili veliku nuždu kad ih pritjera, što su u istoriji nebrojeno puta i činili.
