KIČ I TELEVIZIJA
Jedna od najboljih definicija televizije nije ni ona Maršala Makluana, niti nekih novih komunikoloških klinaca nego ovdašnja: Ona stvar, lubenica i televizija su jedina sirotinjska zabava.
A sirotinja ne može bez kiča kao ni berza bez sloma.
Kič je, u stvari, osnova svega. Njega produkuje i sirotinja, jer joj stvara iluziju bogatstva i raskoši, i bogataštvo jer mu još više uljepšava raskoš i bogatstvo. Umjetnost kao kreativnost teško se probija kroz tu osnovu. Umjetnost i originalnost bi trebala poprimiti osobine ambrozije da se probije u prve redove, zajedno sa kičem. Ali bi tada i sama postala kič.
Dakle, biti protiv kiča nemoguće je. Svi živimo kič. Čak i kad se lično opiremo tome, moramo prihvatiti činjenicu da najveći dio ljudi nema mogućnosti, ni intelektualne ni finansijske, da se odmakne od plastičnog cvijeća i ukovirenog slikara klasika produkovanog na kalendaru. Uzeti im kič iz života znači uzeti im i sam život.
Ali to nas ne sprečava, i ne opravdava, da se bavimo kreacijom, kad god to možemo. Naročito oni koji rade neki javni posao. Jer, kič je individualna stvar koliko i kolektivna s tim što na kolektivnom nivou djeluje razarajuće a na individualnom relaksirajuće.
Dakle, televizija.
Televizija nije nastala kao Prvi Njutnov Zakon. Nije tu oduvijek. Ona je nastala kao potreba svijeta da pored atmosferskog dobije i informativni omotač. Televizija je samo ako je S Lica Mjesta. Vremenom se oko toga plete i sve drugo: dokumentarni program, zabava, politika...
Nije problem što je televizija sirotinjska zabava. U sirotinjskoj zemlji ništa drugo i ne može biti. Problem je kada je televizija sama sebi sirotinjska zabava. Nije problem kada pinkovci ponižavaju ljude na audicijama jer ljudi to žele. Problem je kada televizija prestane da predstavlja kič već počne da ga produkuje.
Trenutno smo u sazvježđu Velikog brata.
Svaka šuša od televizije ima taj rialiti šou. Po čitave dane gledateveljstvo zaviruje pod guzice nekim jadnicama koje su izjeli komarci do krvi, nekim samozadovoljavajućim poluličnostima kojima je neko rekao da su tv-zvijezde, nekim primitivcima koji hoće da biju umjetničke fotografe kojima je neko rekao da je slikanje gole žene sa konjima umjetnost a ne perverzija... neartikulisane balkanske horde se vode na Tajland, na panamska ostrva, na lažne festivale... i tako mjesecima.
Televizije time forsiraju ono što niko ne voli i što se smatra iskonskom uljudnošću: ne zaviruj u tuđi lonac. A to je ljudski kolektivitet pronašao i prije pronalaska lonca. Svođenje ljudskih odnosa na jetrvske, prekotarabske, zavađenokomšijske i tračerske relacije ne spada ni u jedno društvo pa ni u ovovjekovno informatičko. Pošto televizije, i medije uopšte, ne uređuju vlasnici i urednici nego oglašivači, kancerogen se širi i na taj tajkunsko-kompanijski milje. Oni su sponzori. I tamo su u sedlu isti šupljeglavci koji ne proizvode kič nego sebe predstavljaju kičem.
Sirotinja će uvijek biti u kiču što je jedino povezuje sa bogatašima. To joj niko ne mora saopštavati. Kao ni to da smo svi potencijalne jetrve. Potrebno im je saopštiti da postoji ljepše, sjajnije i bolje.
Makar znali da oni znaju da lažemo.
Globalna laž je suština televizije a ne kič.
Jedna od najboljih definicija televizije nije ni ona Maršala Makluana, niti nekih novih komunikoloških klinaca nego ovdašnja: Ona stvar, lubenica i televizija su jedina sirotinjska zabava.
A sirotinja ne može bez kiča kao ni berza bez sloma.
Kič je, u stvari, osnova svega. Njega produkuje i sirotinja, jer joj stvara iluziju bogatstva i raskoši, i bogataštvo jer mu još više uljepšava raskoš i bogatstvo. Umjetnost kao kreativnost teško se probija kroz tu osnovu. Umjetnost i originalnost bi trebala poprimiti osobine ambrozije da se probije u prve redove, zajedno sa kičem. Ali bi tada i sama postala kič.
Dakle, biti protiv kiča nemoguće je. Svi živimo kič. Čak i kad se lično opiremo tome, moramo prihvatiti činjenicu da najveći dio ljudi nema mogućnosti, ni intelektualne ni finansijske, da se odmakne od plastičnog cvijeća i ukovirenog slikara klasika produkovanog na kalendaru. Uzeti im kič iz života znači uzeti im i sam život.
Ali to nas ne sprečava, i ne opravdava, da se bavimo kreacijom, kad god to možemo. Naročito oni koji rade neki javni posao. Jer, kič je individualna stvar koliko i kolektivna s tim što na kolektivnom nivou djeluje razarajuće a na individualnom relaksirajuće.
Dakle, televizija.
Televizija nije nastala kao Prvi Njutnov Zakon. Nije tu oduvijek. Ona je nastala kao potreba svijeta da pored atmosferskog dobije i informativni omotač. Televizija je samo ako je S Lica Mjesta. Vremenom se oko toga plete i sve drugo: dokumentarni program, zabava, politika...
Nije problem što je televizija sirotinjska zabava. U sirotinjskoj zemlji ništa drugo i ne može biti. Problem je kada je televizija sama sebi sirotinjska zabava. Nije problem kada pinkovci ponižavaju ljude na audicijama jer ljudi to žele. Problem je kada televizija prestane da predstavlja kič već počne da ga produkuje.
Trenutno smo u sazvježđu Velikog brata.
Svaka šuša od televizije ima taj rialiti šou. Po čitave dane gledateveljstvo zaviruje pod guzice nekim jadnicama koje su izjeli komarci do krvi, nekim samozadovoljavajućim poluličnostima kojima je neko rekao da su tv-zvijezde, nekim primitivcima koji hoće da biju umjetničke fotografe kojima je neko rekao da je slikanje gole žene sa konjima umjetnost a ne perverzija... neartikulisane balkanske horde se vode na Tajland, na panamska ostrva, na lažne festivale... i tako mjesecima.
Televizije time forsiraju ono što niko ne voli i što se smatra iskonskom uljudnošću: ne zaviruj u tuđi lonac. A to je ljudski kolektivitet pronašao i prije pronalaska lonca. Svođenje ljudskih odnosa na jetrvske, prekotarabske, zavađenokomšijske i tračerske relacije ne spada ni u jedno društvo pa ni u ovovjekovno informatičko. Pošto televizije, i medije uopšte, ne uređuju vlasnici i urednici nego oglašivači, kancerogen se širi i na taj tajkunsko-kompanijski milje. Oni su sponzori. I tamo su u sedlu isti šupljeglavci koji ne proizvode kič nego sebe predstavljaju kičem.
Sirotinja će uvijek biti u kiču što je jedino povezuje sa bogatašima. To joj niko ne mora saopštavati. Kao ni to da smo svi potencijalne jetrve. Potrebno im je saopštiti da postoji ljepše, sjajnije i bolje.
Makar znali da oni znaju da lažemo.
Globalna laž je suština televizije a ne kič.
