PRUDSKI SPORAZUM
Da li se može očekivati da stanište komaraca u posavskoj dolini, mjesto Prud, koje je dosad bilo poznato samo kao naseobina na mom ratnom putu, postane bosanskohercegovački Dejton?
Dabome da ne može.
Jer bosanskohercegovačke istorije nema na dobrovoljnoj bazi. Samo pod prinudom.
Ali Prudski sporazum treba gledati u jednom drugom svjetlu.
Konačno neki dogovor u BiH počiva na slobodnom trojstvu koje temelji BiH a ne na sumnjivom trojstvu kojeg čine Ucijenjeni Srbi, Strani Izdajnici i Domaći Unitaristi.
Ovo trojstvo simboliše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kolikogod liderski dogovor nema legalitet institucionalnosti. Samo takav dogovor omogućuje egzistencijalitet Bosne i Hercegovine. Naknadna parlamentarna verifikacija korak je koji se podrazumijeva.
Bitno je i to što se Prudski sporazum dogodio neposredno nakon banjalučke sjednice Savjeta ministara na kojoj je utvrđeno nekoliko bitnih stvari kao i skromno stomilionsko povećanje budžeta zajedničke birokratije. Kao i nakon Tihićeve turneje ZGB – BGD.
Dakle, bosanskohercegovački dogovor je moguć izvan Sarajevske Male Scene. Rekao bih: i jedino moguć. Jer na toj sarajevskoj sceni je Haris Silajdžić za koga je Tihić dobro rekao da želi BiH tvoriti na svoj način programiran na izjavama u Holideju. Tamo je i morbidni Lagumdžija. Što sa reisulom i njegovim advertajzingom jasličko-evropskog islama sarajevsku političku scenu pretvara u maglovitu neosvijetljenu londosnksu noć u kojoj je rezao Džek Trbosjek.
Moguć je samo kao zaobilaznica oko Harisa.
Ako BiH opstane, možda će se pokazati da je najbolje da njen glavni grad, makar de facto, bude Banjaluka jer je otvorena prema Zagrebu, otvorena prema Beogradu, otvorena prema Mostaru a može biti i otvorena prema Sarajevu.
Bezbolna jednosatvnost i lakoća Prudskog sporazuma došla je kao plod skoro trogodišnje političke bitke „Milorad Dodik i SNSD protiv svih“. Jasno je da je u toj teškoj bici stradao novi ustav a došli su na scenu amandmanske promjene, stradao je ekstraustavni položaj Brčkog, stradao popis ameba a ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika i muslimana te stabala šljiva, jabuka, krušaka i čokota vinove loze. Stradao je i katastar Državne Imovine.
Sve ovo je moglo da se dogodi i prije dolaska Dodika u Vladu Republike Srpske da najezda Ešdauna na BiH nije odnijela godine i da neko nije izmišljao ustavni status Brčkog, izmišljao državnu imovinu, zabranjivao popise...
Nametanja Nemogućeg skoro su pojela Bosnu i Hercegovinu kao crvica.
Bez obzira šta će biti sa Prudskim sporazumom kada dođe do šireg okupljanja lidera koji će uključiti i one manje bitne i kada osoblje Bosanskog Ohaera sagleda situaciju i predoči je PIK-u i ostalim trefovima, ovo ostaje jednostavna formula bosanskohercegovačke vode iz koje se može izleći život.
Što se mene tiče, može i jednim i drugim putem.
Da li se može očekivati da stanište komaraca u posavskoj dolini, mjesto Prud, koje je dosad bilo poznato samo kao naseobina na mom ratnom putu, postane bosanskohercegovački Dejton?
Dabome da ne može.
Jer bosanskohercegovačke istorije nema na dobrovoljnoj bazi. Samo pod prinudom.
Ali Prudski sporazum treba gledati u jednom drugom svjetlu.
Konačno neki dogovor u BiH počiva na slobodnom trojstvu koje temelji BiH a ne na sumnjivom trojstvu kojeg čine Ucijenjeni Srbi, Strani Izdajnici i Domaći Unitaristi.
Ovo trojstvo simboliše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kolikogod liderski dogovor nema legalitet institucionalnosti. Samo takav dogovor omogućuje egzistencijalitet Bosne i Hercegovine. Naknadna parlamentarna verifikacija korak je koji se podrazumijeva.
Bitno je i to što se Prudski sporazum dogodio neposredno nakon banjalučke sjednice Savjeta ministara na kojoj je utvrđeno nekoliko bitnih stvari kao i skromno stomilionsko povećanje budžeta zajedničke birokratije. Kao i nakon Tihićeve turneje ZGB – BGD.
Dakle, bosanskohercegovački dogovor je moguć izvan Sarajevske Male Scene. Rekao bih: i jedino moguć. Jer na toj sarajevskoj sceni je Haris Silajdžić za koga je Tihić dobro rekao da želi BiH tvoriti na svoj način programiran na izjavama u Holideju. Tamo je i morbidni Lagumdžija. Što sa reisulom i njegovim advertajzingom jasličko-evropskog islama sarajevsku političku scenu pretvara u maglovitu neosvijetljenu londosnksu noć u kojoj je rezao Džek Trbosjek.
Moguć je samo kao zaobilaznica oko Harisa.
Ako BiH opstane, možda će se pokazati da je najbolje da njen glavni grad, makar de facto, bude Banjaluka jer je otvorena prema Zagrebu, otvorena prema Beogradu, otvorena prema Mostaru a može biti i otvorena prema Sarajevu.
Bezbolna jednosatvnost i lakoća Prudskog sporazuma došla je kao plod skoro trogodišnje političke bitke „Milorad Dodik i SNSD protiv svih“. Jasno je da je u toj teškoj bici stradao novi ustav a došli su na scenu amandmanske promjene, stradao je ekstraustavni položaj Brčkog, stradao popis ameba a ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika i muslimana te stabala šljiva, jabuka, krušaka i čokota vinove loze. Stradao je i katastar Državne Imovine.
Sve ovo je moglo da se dogodi i prije dolaska Dodika u Vladu Republike Srpske da najezda Ešdauna na BiH nije odnijela godine i da neko nije izmišljao ustavni status Brčkog, izmišljao državnu imovinu, zabranjivao popise...
Nametanja Nemogućeg skoro su pojela Bosnu i Hercegovinu kao crvica.
Bez obzira šta će biti sa Prudskim sporazumom kada dođe do šireg okupljanja lidera koji će uključiti i one manje bitne i kada osoblje Bosanskog Ohaera sagleda situaciju i predoči je PIK-u i ostalim trefovima, ovo ostaje jednostavna formula bosanskohercegovačke vode iz koje se može izleći život.
Što se mene tiče, može i jednim i drugim putem.
